REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 639/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. G. d.d. S., OIB: ….., zastupanog po pun. V. M., odvj. u S., protiv

tuženika ad. 1 O. K., K., OIB: …., zastupanog po

pun. D. G., odvjetniku u S., tuženika ad. 2 O. D.,

D., OIB: ….., zastupanog po pun. V.

S., odvj. u S. i tuženika ad. 3 O. M., D. M.,.,

OIB: ….., zastupanog po pun. D. P., odvj. u S., radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 18. ožujka 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja, pun. tuženika ad. 1, zamj. pun. tuženika ad. 2 i pun. tuženika ad. 3, dana 29. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku ad. 1 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 342.912,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od 11.listopada 2002.godine do isplate, po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 11.listopada 2002.godine do 31. prosinca 2007. godine,

-od 1.siječnja 2008. godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate od 26.listopada 1999.godine do 11.listopada 2002.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku ad. 2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 114.304,32 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od 11.listopada 2002.godine do isplate, po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 11.listopada 2002.godine do 31. prosinca 2007. godine,

-od 1.siječnja 2008. godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate od 26.listopada 1999.godine do 11.listopada 2002.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku ad.3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 152.405,76 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od 11.listopada 2002.godine do isplate, po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 11.listopada 2002.godine do 31. prosinca 2007. godine,

-od 1.siječnja 2008. godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate od 26.listopada 1999.godine do 11.listopada 2002.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ad.1 da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak u iznosu od 61.787,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku ad.2 da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak u iznosu od 20.595,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku ad.3 da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak u iznosu od 27.460,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 11. listopada 2002. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj sa ranijim tuženikom ad. 4 (R. H.) zaključio

Ugovor o kupoprodaji stanova u S. broj: ……, prema istom tužitelj

da je bio u obvezi izgraditi stanove, a raniji tuženik ad. 4 isplatiti ugovorenu cijenu, u cijenu koju je tuženik ad. 4 trebao isplatiti tužitelju kao izvođaču da je bila uključena i cijena komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju stambenog objekta. Tuženik ad. 4 da je dana 25. listopada 1999. godine sazvao sastanak sa tuženicima ad. 1, 2 i 3 radi reguliranja obveze prema tužitelju vezano za izvršenje financijskih obveza iz citiranog ugovora, sve iz razloga što se objekt koji je izvodio tužitelj za tuženika ad. 4 u listopadu 1999. godine nalazio u završnoj fazi. U tom pismenu tuženik ad. 4 da je još jednom ponovio obveze koje postoje prema tužitelju s naslova zaključenog ugovora kojeg je tuženik ad. 4 zaključio s tužiteljem. Prema tom pismenu ukupna obveza tuženika ad. 4 da je prema tužitelju iznosila 609.623,04 kn, tuženik ad. 4 da je tu obvezu narečenim pismenom i sastankom dana 25. listopada 1999. godine rasporedio na tuženika ad. 1, 2 i 3, jer je G. S. dogovorenu obvezu na tom sastanku ispunio. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev prema tuženicima radi isplate iznosa od 609.623,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. listopada 1999. godine pa do isplate, potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ad. 2 navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer sa tužiteljem nije ni u kakvom ugovornom odnosu, navodi da ovaj tuženik nije spram tužitelja preuzeo nikakvu obvezu.

Tuženik ad. 3 također navodi da se protivi zahtjevu tužitelja navodeći da je isti neosnovan jer ovaj tuženik spram tužitelja nije preuzeo nikakvu obvezu, da nije potpisao sporazum niti ugovor sa tuženikom ad. 4 niti G. S..

Tuženik ad. 4 protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodi da su tuženici ad. 1, 2 i 3 preuzeli isplatu komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju stambenog objekta, G. S. da je platio pola iznosa komunalnog opremanja.

Svojim podneskom od 4. veljače 2009. godine tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude ovog suda od 30.svibnja 2014.godine, dakle, tužitelj je od tuženika ad.1 i ad.4 solidarno zatražio iznos od 342.912,96 kn, od tuženika ad.2 i ad.4 solidarno iznos od 114.304,32 kn i od tuženika ad.3 i ad.4 solidarno iznos od 152.405,76 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 26.listopada 1999.godine do isplate.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom poziva na sastanak tuženika ad. 4 od 22. listopada 1999. godine; Ugovora o kupoprodaji broj ……. zaključenog između tužitelja i tuženika ad. 4 dana 8. listopada 1997. godine; Požurnice tuženika ad. 4 od 15. rujna 2000. godine; saslušanjem z. z. tužitelja A. P.; saslušanjem svjedoka Z. H., P. M., J. Ć.,

Z. Ž. i P. B.; pregledom U. dozvole Ž. splitsko –

dalmatinske, U. za prostorno uređenje, stambeno – komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša u S., I. S., Klasa: UP-I-361-05/99-02/03,

Ur. broj: 2181-04/7-00-09 od 22. prosinca 2000. godine.

Temeljem izvedenih dokaza, dana 30.svibnja 2014.godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja u cijelosti, spram svih tuženika, naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 11.ožujka 2015.godine donesena je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-592/14 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio (a drugostupanjski sud u svojoj odluci prihvatio takvo utvrđenje):

- da su ugovor o kupoprodaji, broj 06-41-T-60082/97 dana 08. listopada 1997. godine zaključili tužitelj kao prodavatelj i tuženik pod 4/ kao kupac za 120 stanova u zgradi u S., kojim ugovorom je utanačena kupoprodajna cijena,

- da su čl. 3. ugovora dogovorili da troškove zemljišta i opremanja komunalijama individualne i zajedničke potrošnje snose G. S. i G. S.

sukladno Zakonu o pravima Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji,

- da iz poziva za sastanak tuženika pod 4/ upućenog G. S. te ostalim tuženicima proizlazi da se zakazuje sastanak za dan 25. listopada 1999. godine na kojem se trebala raspraviti problematika izvršenja financijskih obveza lokalne samouprave glede pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju objekta stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata,

- da je dana 25. listopada 1999. godine održan zakazani sastanak i da su utvrđeni iznosi za zemljište i obračun komunalija za G. S. i ostale tuženike,

- da je G. S. uplatio dugovani iznos tužitelju,

- da u iskazu zz tužitelja A. P. navodi da nikad nije bilo govora o tome da će tuženik pod 4/ platiti išta u svezi predmetnog potraživanja, a taj trošak da snose jedinice lokalne samouprave, pa su zemljište i komunalnu infrastrukturu trebali podmiriti G. S. i G. S.. G. S. da je na traženje tužitelja podmirio svoju obvezu, a od strane G. S. da su dobili zapisnik sa sastanka na kojem je odlučeno da će G. S. platiti 10% cijene koja se odnosi na njega, a ostatak od 10% da će platiti tuženici pod 1/, 2/ i 3/ jer da je sa područja tih tuženika bilo invalida koji su dobili stanove u istom objektu. Tužitelj da se od G. S. naplatio za 10%.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da je pravni posao – ugovor o kupoprodaji broj ….. zaključen između tužitelja i tuženika pod 4/ dok je člankom 3. tog Ugovora utvrđeno da troškove zemljišta i opremanja komunalija snosi G. S. i G. S. koje pravne osobe nisu tuženici u ovom postupku. Između tužitelja i tuženih da ne postoji ugovorna obveza vezana za podmirenje troškova zemljišta i opremanja komunalija, pa isti nisu ni pasivno legitimirani da snose troškove spram tužitelja. Dana 25. listopada 1999. godine da je održan sastanak nakon kojeg je G. S. platio dugovani iznos tužitelju, koji iznos je dužan i platiti upravo temeljem ugovora, no da tuženici nisu u obvezi isplatiti tužitelju utužene iznose jer sa njim nisu ni sklopili ugovor pa da je tužitelj svoj zahtjev trebao upraviti prema G. S. koji se onda eventualno mogao regresirati od tuženih pod 1/, 2/ i 3/. Troškovi koji su navedeni u članku 3. ugovora da ne spadaju u kupoprodajnu cijenu iz članka 2. ugovora već su samostalni, pa tuženik pod 4/ ni ostali tuženici da nisu pravnim poslom preuzeli obvezu plaćanja istih spram tužitelja, dok sastanci koje je tuženik pod 4/ održao s ostalim tuženicima nisu relevantni za predmet spora, slijedom čega da je temeljem odredbe čl. 17. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11) valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju, dana 18.prosinca 2019.godine doneseno je rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-x-669/15 kojim je prihvaćena revizija tužitelja i ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda, predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje odluke VSRH se poziva na odredbu čl. 26. st. 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/96, 127/00, 23/01) prema kojoj se osigurava stambeno zbrinjavanje, osobama pobliže navedenim u st. 1. navedenog čl., s time da su prema st. 2. navedene odredbe općine i gradovi dužni u svrhu stambenog zbrinjavanja osoba iz st. 1. tog čl. koje imaju prebivalište na njihovom području ustupiti bez naknada građevinsko zemljište i komunalnu infrastrukturu, dok je st. 3. propisano da pri izgradnji odgovarajućih stanova za osobe iz st. 1. tog čl. troškove pripreme zemljišta za izgradnju, komunalnu naknadu, odnosno doprinos iz kojeg se financira građenje objekata i uređenje komunalne infrastrukture snose općine i gradovi. Nižestupanjski sudovi da su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da su sklopljenim Ugovorom o kupoprodaji obvezu plaćanja troškova zemljišta i opremanja komunalijama individualne i zajedničke potrošnje preuzeli G. S. i S. (čl. 3. Ugovora), a da I-, II- i III-tuženici nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora zbog čega ne postoji ni njihova obveza snošenja troškova zemljišta i opremanja komunalijama, a nema uvjeta ni za primjenu odredbe čl. 218. ZOO-a (o izdatku za drugog) jer u konkretnom slučaju ne postoji ugovorni odnos između tužitelja i tuženika pri čemu da su iz vida izgubili okolnost da je izričitom zakonskom odredbom Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji propisana obveza općina i gradova, na čijem području osobe iz st. 1. čl. 26. Zakona imaju prebivalište, da u svrhu zbrinjavanja tih osoba ustupe bez naknade građevinsko zemljište i komunalnu strukturu, a da pri tome iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja i zapisnika sa sastanka od 25. listopada 1999. (održanog sa svim tuženicima) proizlazi da su utvrđeni iznosi troškova za zemljište i obračuna komunalija za I-, II- i III-tuženika obzirom da je određeni broj stradalnika Domovinskog rata imao prebivalište na području I-, II- i III-tuženika. Dakle, da je riječ o izričitoj zakonskoj odredbi koja propisuje obvezu općina i gradova da u svrhu stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata, a koji imaju prebivalište na njihovu području ustupi bez naknade građevinsko zemljište i komunalnu infrastrukturu. Odredbom čl. 218. ZOO-a da je propisano da tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Obzirom da je Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji propisana obveza općina i gradova o ustupanju bez naknade građevinskog zemljišta i komunalne infrastrukture u svrhu zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata koji imaju prebivalište na području općini i gradova, a nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja da nisu ocijenili da li je obzirom na sve okolnosti slučaja (da je stradalnika Domovinskog rata odnosno korisnika stambenog zbrinjavanja u smislu odredbe čl. 26. st. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji bilo s područja I-, II- i III-tuženika, odnosno da je određeni broj korisnika stambenog zbrinjavanja imao prebivalište na području I-, II- i III-tuženika), a u smislu odredbe čl. 218. ZOO-a, postojala obveza I- tuženika u snošenju troškova zemljišta i opremanja komunalijama individualne i zajedničke potrošnje, to da je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sud prvog stupnja na ponovno suđenje u tom dijelu.

U daljnjem tijeku postupka sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo i dokaz pregledom ugovora o kupoprodaji stana za G. B., B. B., D.

B., D. D., J. D., J. H., J. J., I. K., J.

M., N. M., M. P., A. P., M. S., L.

Š., Ugovora zaključenog između tužitelja i G. S. dana 17.prosinca

1997.godine; dopisa G. S. tuženicima od 19.listopada 1999.godine; dopisa

M. S. tuženicima i G. S. od 21.listopada 1999.godine; U.

dozvole U. za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša u S. Ž. splitsko-dalmatinske K.: U.-I-361-05/99-02/03,

Urbroj: 2181-04/7-00-09 od 22.prosinca 2000.godine; uvjerenja o prebivalištu iz evidencije MUP-a za stambeno zbrinute osobe; podataka dostavljenih dana 28.prosinca 2021.godine od strane Ministarstva hrvatskih branitelja sa kontrolom listom stanova za predmetni objekt u S..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj je povukao tužbu u odnosu na ranijeg tuženika ad.4, koji je na povlačenje tužbe pristao, to je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o povlačenju tužbe u odnosu na tuženika ad.4.

Dakle, za ponoviti je da je pregledom Ugovora o kupoprodaji broj …..utvrđeno da su isti dana 8. listopada 1997. godine zaključili tužitelj kao

prodavatelj te raniji tuženik ad. 4 kao kupac za 120 stanova u zgradi u S., utanačena je kupoprodajna cijena, a čl. 3. tog Ugovora utanačeno je da troškove zemljišta i opremanja komunalijama individualne i zajedničke potrošnje snose G. S. i G. S. sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Zahtjev tužitelja odnosi se upravo na zemljište i komunalno opremanje. Tužbi je priložen poziv na sastanak ranijeg tuženika ad. 4 upućen G. S. te ostalim tuženicima iz kojeg proizlazi da se zakazuje sastanak za dan 25. listopada 1999. godine na kojem bi se trebala raspraviti problematika izvršenja financijskih obveza lokalne samouprave glede pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju objekata stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata. Konkretno, obveze da se odnose na plaćanje vrijednosti zemljišta i komunalnog opremanja lokacije proporcionalno korištenju zemljišta s područja naslovnika.

Pregledom Požurnice ranijeg tuženika ad. 4 od 15. rujna 2000. godine G. S. te ostalim tuženicima utvrđeno je da je dana 25. listopada 1995. godine održan zakazani sastanak te da su utvrđeni iznosi za zemljište i obračun komunalija za G. S. i ostale tuženike. Naslovnici su pozvani da pristupe provedbi ispunjenja zakonskih obveza. Nije sporno da je G. S. uplatio dugovani iznos tužitelju, sporno je jesu li tuženici u obvezi tužitelju isplatiti zatražene iznose.

U svom iskazu z. z. tuženika A. P. navodi da nikada nije bilo govora o tome da će tuženik ad. 4 platiti išta u svezi predmetnog potraživanja, taj trošak da snose jedinice lokalne samouprave. Zemljište i komunalna infrastruktura da je trebala biti isplaćena od strane G. S. i G. S., G. S. da je traženje tužitelja

podmirio, a od strane G. S. da su dobili zapisnik sa sastanka na kojem je odlučeno da će G. S. platiti 10% cijene koja se odnosi na njega, a ostatak od 10% da će platiti tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3, jer da je sa područja ovih tuženika bilo invalida koji su dobili stanove u istom objektu. O. ideja da je bila ideja tuženika ad. 4, tužitelj da se od G. S. naplatio za 10%.

S obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ukidnom rješenju, s obzirom na citirani članak 26.st.1. Zakona o pravima branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, da je istim propisano da pri izgradnji odgovarajućih stanova za osobe iz st.1.ovog članka, troškove pripreme zemljišta za izgradnju, komunalnu naknadu, odnosno doprinos iz kojeg se financira građenje objekata i uređenje komunalne infrastrukture snose općine i gradovi, sud je stava da zaista trošak komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju objekta sa ovim stanovima trebaju snositi tuženici ad.1, ad.2 i ad.3 kao jedinice lokalne samouprave čiji su stanovnici iz kategorije osoba koje imaju pravo na stambeno zbrinjavanje dobili stanove u predmetnom stambeno-poslovnom objektu kojeg je tužitelj izgradio u S., na predjelu S.. Dakle, radi se o izričitoj zakonskoj odredbi iz čl.26. citiranog

Zakona o pravima hrvatskih branitelja…, zaista je propisana obveza općina i gradova na čijem području navedene osobe imaju prebivalište, da u svrhu zbrinjavanja tih osoba ustupe bez naknade građevinsko zemljište i komunalnu infrastrukturu, odnosno to plate i financiraju. Kako se u ovom slučaju radi o zakonskoj obvezi tuženika kao jedinica lokalne samouprave, a odredbom čl.218. ZOO-a propisano je da tko za drugog učini izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Tužitelj je sukladno citiranom ugovoru sa tuženikom ad.4 zaista imao trošak zemljišta te komunalnog opremanja zemljišta za izgradnju predmetnog stambenog objekta, tužitelj je to napravio i tuženici su mu dužni platiti razmjerni dio koji na njih otpada, tog troška, razmjerno opsegu njihove obveze u tom trošku.

Kod određivanja visine iznosa koji svaki tuženik treba platiti tužitelju, ovaj sud se vodio prvenstveno nespornom utvrđenju odnosno podacima iz Poziva ranijeg tuženika ad.4 G. S. i svim tuženicima od 22.listopada 1999.godine, za što su tuženici znali i na što su pristali, odnosno tome i ovoj visini nisu se protivili. Dakle, raniji tuženik ad.4 u ovom Pozivu precizno iskazuje da je ukupan iznos za čitav objekt 1.219.246,08 kn, odnosno za 958 m2 zemljišta po cijeni od 780,00 kn (747.918,60 kn) i za 1.549,40 m2 stambenog prostora za obračun komunalija po cijeni od 304,20 kn (471.327,48 kn) koji trošak je tužitelj imao i koje iznose potražuje. Na G. S. otpada ukupan iznos od 609.623,04 kn za 16 svojih korisnika (od ukupno 32), G. S. je nesporno svoj dio troška platio tužitelju, a na tuženika ad.1 otpada iznos od 342.912,96 kn (9 korisnika od 32); na tuženika ad.2 iznos od 114.304,32 kn (3 korisnika od 32) te na tuženika ad.3 iznos od 152.405,76 kn (4 korisnika od 32). Ovi iznosi i broj korisnika ponovljeni su u Požurnici ranijeg tuženika ad.4 G. S. i svim tuženicima od 15.rujna 2000.godine, tuženici po ovom nisu postupili i nisu zatražene iznose platili tužitelju, koji je ove izdatke platio umjesto tuženika, čija je to zakonska obveza bila.

Za navesti je da sud u ovom slučaju prihvaća iznose troškova tužitelja na ime troškova za zemljište i cijenu komunalnog opremanja u ukupnom iznosu od 1.219.246,08 kn, polovina od tog iznosa otpada na G. S. (za 16 korisnika od 32), a ostatak iznosa za 16 korisnika u iznosu od 609.623,04 kn dijeli se na ove tuženike razmjerno broju njihovih korisnika. Sa preciznim iznosima troškova tužitelja bili su upoznati tuženici odmah i znali su i za broj svojih korisnika i za trošak tužitelja, nisu to učinili spornim i sud drži da je raniji tuženik ad.4 (pa i G. S.) priznao da je tužitelj zaista ima ukupni trošak od 1.219.246,08 kn na ime zbrinjavanja 32 korisnika tuženika i G. S. u predmetnom objektu. O. korisnika otpada na

G. S. u tom objektu. Dakle, u ovom slučaju valjalo je prihvatiti iskazani trošak tužitelja po dvije navedene stavke, troškovima za zemljište i troškovima za cijenu komunalnog opremanja zemljišta, iznose nije problematizirao raniji tuženik ad.4, a ni ovi tuženici nisu dokazali da se ne bi radilo o realnim troškovima. U svakom slučaju, sud drži da je tužitelj dokazao da je imao ukupan trošak po ove dvije stavke, a koji se odnosi na tuženike, u iznosu od 609.623,04 kn i da mu tuženici ovaj iznos trebaju platiti razmjerno broju korisnika iz Poziva i Požurnice, jer valja prihvatiti i taj podatak broja korisnika iz 2000.godine, jer ga tuženici tada, a ni raniji tuženik ad.4 nisu osporili. Za navesti je da je raniji tuženik ad.4 uputio i tuženicima Poziv za sastanak od 22.listopada 1999.godine i u tom Pozivu je sve taksativno i precizno navedeno, broj korisnika sa prebivališta tuženika i svi potrebni iznosi i troškovi. I u Požurnici ranijeg tuženika ad.4 od 15.rujna 2000.godine, tuženicima, ponovno je sve precizno objašnjeno i specificirano, dakle, zaista nije bilo dileme ni po pitanju iznosa troškova tužitelja niti iznosa koji od toga otpada na tuženike, a koje je tužitelj snosio umjesto tuženika. Svakako, sud drži utvrđenim da je tuženik ad.1 imao 9 korisnika – osoba koje su bile sa njegovog prebivališta i imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, tuženik ad.2 – 3 korisnika, a tuženik ad.3 – 4 korisnika. Dakle, iznos troška koji otpada na ova tri tuženika – 609.623,04 kn valjalo je podijeli sa brojem 32 (broj korisnika tuženika i G. S.), te taj broj pomnožiti sa brojem korisnika svakog tuženika,

na taj način se utvrdilo da je zahtjev tužitelja u odnosu na tuženike postavljen točno i da je tuženik ad.1 u obvezi platiti tužitelju iznos od 342.912,96 kn, tuženik ad.2 iznos od 114.304,32 kn, a tuženik ad.3 iznos od 152.405,76 kn, koliko je tužitelj od svakog od ovih tuženika i zatražio, razmjerno broju osoba sa područja svakog od tuženika koji su stekli pravo na stambeno zbrinjavanje i koji su u konačnici dobili stanove u predmetnom objektu u S..

Tužitelj je u svom podnesku od 8.travnja 2021.godine naveo da je sa područja tuženika ad.1 O. K. bilo 8 stanova, sa područja tuženika ad.2 O. D. 1 stan, a sa područja tuženika ad.3 O. M. 5 stanova, ali nije sukladno tome korigirao svoj zahtjev iz tužbe u odnosu na svakog od tuženika. Za navesti je da broj korisnika sa područja tuženika onda ne bi bio u skladu sa tužbenim zahtjevom koji se temeljio i temelji na Pozivu i Požurnici ranijeg tuženika ad.4. Tužitelj taksativno navodi tuženike sa brojem stanova i po korisnicima, a za navesti je da iz dopisa Ministarstva hrvatskih branitelja od 28.prosinca 2021.godine (list 211 spisa) proizlazi da je sa područja O. K. bilo 10 osoba, odnosno stradalnika, dakle, ni to nije u skladu sa podatkom iz Poziva i Požurnice niti sa navodom iz podneska tužitelja od 8.travnja 2021.godine. Ovaj dopis Ministarstvo je dostavilo na traženje suda, dostavljena je i kontrolna lista stanova Ministarstva, za predmetni objekt u S., sa popisom svih osoba iz bitnih kategorija koje su tu stambeno zbrinute, sa njihovim JBMG, karakteristikama stanova i datumima useljenja. Sud je po službenoj dužnosti, što je i navedeno na posljednjem ročištu za glavnu raspravu, izvršio uvid i utvrdio povijest upisanih prebivališta za sve te osobe iz kontrolne liste stanova, putem evidencije MUP-a, na taj način utvrđeno je da je bilo 22 korisnika sa prebivalištem na području G. S., 14 sa područja O. M., 10 sa područja

O. K. i 2 sa područja O. D.. U. je koji su od ostalih korisnika

bili sa područja G. S., ali je utvrđen određeni broj korisnika koji nisu imali prebivalište u G. S., G. S. te tuženika, prije stambenog zbrinjavanja,

dakle, ovi podaci iz kontrolne liste nadležnog Ministarstva opet su u suprotnosti da onim podacima iz Poziva i Požurnice, kao i podneska tužitelja od 8.travnja 2021.godine. Sami tuženici u ovom postupku nisu odredili niti dostavili dokaze o tome koje su to osobe sa njihovog područja bile stambeno zbrinute u ovom objektu, a to su mogli napraviti tijekom čitavog postupka, sud drži da je na ovaj način, sa svim izvedenim dokazima, činjenično stanje u potpunosti utvrđeno, koliko je to bilo moguće i da je odluka donesena temeljem stanja u spisu.

Za ponoviti je da su kod presuđenja za sud relevantni podaci iz Poziva i Požurnice ranijeg tuženika ad.4, da su tuženici već tada, prije podnošenja tužbe bili upoznati sa brojem korisnika sa svog područja i troškovima tužitelja, te točnim iznosom tih troškova koji oni moraju platiti, a koje nisu platili sve do danas. Nema mjesta reviziji podataka o broju korisnika sa područja tuženika niti iznosu troškova tužitelja, činjenica je da su tuženici sa tim bili upoznati, upravo su na to pristali i svoju obvezu su točno i precizno znali.

Sud je stava da je činjenično stanje u ovom postupku u potpunosti utvrđeno i da nije bilo mjesta izvođenju daljnjih dokaza i pribavljanju podataka, sve što je potrebno i relevantno za meritorno presuđenje nalazi se u spisu i već je pribavljeno od strane suda i dostavljeno do strane tužitelja. Svjedok Z. H., ispred

G. S., u svom iskazu, koji sud u cijelosti prihvaća kao logičan i uvjerljiv,

ukazao je na obvezu tuženika koju oni nisu sporili i koju su prihvatili ispuniti. O. iskaz u skladu je sa iskazom z.z.tužtielja A. P., kojeg sud također prihvaća kod presuđenja i koji je uvjerljiv i u skladu sa svim izvedenim dokazima. O. svjedoci su u relacijama sa tuženicima, svjedoci J. Č., Z. Ž. i P.

B., načelnici tuženika, njihovi iskazi u skladu sa ostalim izvedenim dokazima i sud na istima ne temelji svoje presuđenje. Iskaz svjedoka P. M., direktora firme C. koja je vodila izgradnju predmetne zgrade, bitan je kod presuđenja, sud ovaj iskaz prihvaća kao uvjerljiv i životan, a svjedok M. detaljno je iskazao o predmetnom sastanku i bitnim okolnostima vezanim za izgradnju i troškove predmetnog objekta. Nadalje, iz dopisa G. S. tuženicima od 19.listopada 1999.godine razvidno je postojanje obveze tuženika na ime plaćanja zemljišta i komunalnog opremanja i to za S. za 16/32 jedinica, tuženika ad.1 za 9/32, tuženika ad.2 za 3/32 i tuženika ad.3 za 4/32, navedene su i cijene zemljišta i komunalne infrastrukture za 1 m2 stana, niti na ovo tuženici nisu odgovorili niti se usprotivili, do početka ovog postupka. Iz dopisa društva M. S. od 21.listopada 1999.godine upućenog G. S. i tuženicima razvidno je postojanje upravo navedene obveze tuženika i G. S., broj korisnika i cijena zemljišta i komunalnog opremanja, kao i okolnost postojanja dogovora sa predstavnicima Ministarstva branitelja i održavanje sastanka u prostorijama G. S., što je sve utvrđeno i proizlazi utvrđenim iz svih izvedenih dokaza. Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza sud drži zahtjev tužitelja u odnosu na tuženike kao pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari, osnovanim po pitanju zatraženih glavnica, tužitelj je umjesto tuženika imao izdatak na ime zakonske obveze ovih tuženika kao jedinica lokalne samouprave, vezano za sve naprijed navedeno. Međutim, na dosuđene iznose tužitelju, istom ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate od 26.listopada 1999.godine do isplate, nego od 11.listopada 2002.godine do isplate, odnosno od podnošenja tužbe do isplate. Dan podnošenja tužbe protiv ovih tuženika je dan kada je tužitelj od tuženika zatražio isplatu i odredio ih kao pasivno legitimirane u ovom postupku, pa mu od tada kamate i pripadaju, dakle, za više zatražene kamate na dosuđene glavnice valjalo je odbiti zahtjev tužitelja do podnošenja tužbe.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, za navesti je da se ovdje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, obveza tuženika po pitanju visine utvrđena je 1999.godine (Poziv), a tužba je predana sudu 2002.godine, dakle, sud je stava da istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), sud je obvezao tuženike da naknade tužitelju čitav parnični trošak koji je tužitelj imao i koji je bio potreban za vođenje postupka, jer isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nije nastao poseban trošak. Kod određivanja obveze svakog od tuženika za naknadu parničnog troška tužitelju, sud je pošao od ukupne v.p.s. od 609.623,04 kn, odredio je tužitelju cjelokupan trošak koji mu pripada i onda je obvezao svakog od tuženika za naknadu troškova tužitelju u postotku koji se od v.p.s. odnosi na svakog od tih tuženika, tako da je učešće tuženika ad.1 – 56,25%, tuženika ad.2 – 18,75% i tuženika ad.3 -25%. Dakle, obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 6.100,00 kn; sastava jednog obrazloženog podneska od 4.veljače 2009.godine u iznosu od 6.100,00 kn; zastupanja na 9 ročišta u iznosu od po 6.100,00 kn (3.studenog 2004.godine, 1.veljače 2005.godine, 21.travnja 2005.godine, 4.veljače 2009.godine, 19.ožujka 2009.godine, 29.listopada 2013.godine, 16.travnja 2014.godine, 20.siječnja 2021.godine i 18.ožujka 2022.godine); pristupa na ročište od 22.siječnja 2014.godine u iznosu od 1.525,00 kn (25%); sastav žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 7.625,00 kn; sastav revizije protiv drugostupanjske presude u iznosu od 7.625,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 20.968,75 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 5.000,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 109.843,75 kn. Od ovog iznosa postotak učešća tuženika ad.1 je 56,25 %, tako da je ovaj tuženik obvezan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 61.787,11 kn; postotak tuženika ad.2 je 18,75% tako da je ovaj tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.595,70 kn; a tuženika ad.3 – 25% tako da je ovaj tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 27.460,94 kn. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Trošak sudskih pristojbi tužbe, žalbe i revizije tužitelju također nije priznat jer ove sudske pristojbe tužitelj nije platio, a za ove obveze je nastupila zastara, tako da tužitelj neće ni biti pozvan na plaćanje pristojbe tužbe, žalbe i revizije.

U Splitu, 29. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika ad. 1

3. Pun. tuženika ad. 2

4. Pun. tuženika ad. 3

Broj zapisa: eb30b-2c3bb

Kontrolni broj: 0ad5c-158fd-6803a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.