REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-5981/2018

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 Z. M., OIB … iz S., i pod

2 S. B., OIB … iz S., koje zastupaju

punomoćnici iz Odvjetničkog društva L.-V. i partneri u S., protiv

tuženika pod 1 D. C., OIB … iz S., i pod 2 I. C., OIB … iz V., koje zastupa punomoćnica G. R., odvjetnica u S., radi utvrđenja prava stvarne služnosti te radi zaštite od uznemiravanja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2022. u nazočnosti tužitelja pod 1 i njegovog punomoćnika te tuženika pod 1 i pod 2 sa zamjenicom punomoćnice I. R., odvjetničkom vježbenicom u Odvjetničkom društvu L. i Č. u S., na ročištu radi objave dana 29. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza preko nekretnine označene kao čest. zem. 5934/3 K.O. V. kao poslužnog dobra u korist nekretnina tužitelja – povlasnog dobra zemljišnoknjižnih oznaka čest. zem. 5920/3 ZU 5646 K.O. V. i čest. zem. 5920/4 ZU 547 K.O. V..

II Dužni su tuženi u roku od 15 dana i solidarno ukloniti betonske stepenice izgrađene na čest. zem. 5934/3 KO V. i to upravo onaj dio koji se nalazi na predmetnom putu širine 80 cm i koje su u skici lica mjesta vještva vještaka R. R. iz siječnja 2020.godine, koje vještvo je sastavni dio ove presude označene crvenom bojom, te se ubuduće kloniti takvih i sličnih smetanja tužitelja u ostvarivanju njihovih stvarnih prava na predmetnoj poslužnoj nekretnini čest. zem. 5934/3 KO V. u protivnom se tužitelji ovlašćuju iste radove izvesti tj. dati izvesti po stručnoj osobi, a sve na solidarni trošak tuženika, što su sve tuženi dužni trpjeti.

III Zabranjuje se tuženima samovlasno onemogućavati i na bilo koji način uznemiravati tužitelje, kao stvarne vlasnike povlasnih nekretnina označenih kao čest zem. 5920/3 ZU 5646 K.O. V. i čest. zem. 5920/4 ZU 547 K.O. V. u faktičnom ostvarivanju sadržaja prava stvarne služnosti prolaza, provoza, preko poslužne nekretnine označene kao čest. zem. 5934/3 K.O. V., a osobito im se zabranjuje postavljanje bilo kakvih zapreka, parkiranje automobila, pisanja natpisa i sl., a kojim zaprekama se onemogućava tužiteljima, njihovim obiteljima i gostima pristup preko dijela nekretnine označene kao čest. zem. 5934/3 V. koji dio je u skici vještaka R. R. od siječnja 2020.godine, označen kao BETONSKI PUT, koje vještvo čini sastavni dio ove presude, do nekretnina označenih kao čest. zem. 5920/3 ZU 5646 K.O. V. i čest. zem. 5920/4 ZU 547 K.O. V. te im se osobito zabranjuje ubuduće postavljanje bilo kakvih zapreka, automobila i sl., kojima se uznemirava ili onemogućava prolaz i provoz tužiteljima, njihovim obiteljima i gostima, preko predmetne nekretnine, sve pod prijetnjom ovrhe i izricanje novčane kazne.

IV. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana naknaditi štetu tužitelju parnični trošak te suviše zateznu kamatu po stopi u skladu s člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II Nalaže se tužiteljima, u roku od 15 dana, naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 12.925,00 kn.

Obrazloženje

1. Dana 17. prosinca 2018. tužitelji su ustali protiv tuženika tužbom radi utvrđenja i upisa prava stvarne služnosti prolaza i provoza preko nekretnine u vlasništvu tuženika oznake čest. zem. 5924/4 Z.U. 5109 K.O. V., kao poslužnog dobra, u korist nekretnina oznake čest. zem. 5920/3 Z.U. 5646 i čest. zem. 5920/4

Z.U. 547 K.O. V., kao povlasnog dobra, radi uklanjanja betonskog stubišta izgrađenog na dijelu čest. zem. 5924/4 te zabrane tuženima na bilo koji način samovlasno onemogućavati ili uznemiravati tužitelje, kao ovlaštenike prava stvarne služnosti i to postavljanjem zapreka, parkiranja vozila i na drugi način. Navodi se kako su tužitelji vlasnici nekretnina oznake čest. zem. 5920/3 Z.U. 5646 i čest. zem. 5920/4 Z.U. 547 K.O. V., do kojih se za prilaz i provoz od rive, odnosno mora, koriste betoniranim putem širine oko 2 i pol metra, pogrešno uknjiženim kao sastavnim dijelom čest. zem. 5924/4, a koja nekretnina je uknjižena kao dvorište, stambena i pomoćna zgrada u vlasništvu tužene pod 2. Dodaju kako predmetni put predstavlja jedini pristup do njihovih nekretnina, u naravi obiteljskih kuća s apartmanima, za čiju se gradnju redovito i slobodno koristila ova pristupna nekretnina, sve dok tužena pod 1 nije bespravno izgradila betonsko stubište kojim je dotadašnji put suzila za oko 1 m i tako tužitelje i njihove goste onemogućila u dotadašnjim prolazima i provozima po ovoj nekretnini, a osim toga tuženik pod 2 uznemirio je tužitelje slovima "private" koja je napisao crnim sprejem na površini puta. Iako to izrijekom ne navode, iz tužbenih navoda i spominjanja korištenja nekretnine više desetljeća, za zaključiti je kako sjecanje prava služnosti temelje na dosjelosti.

2. U svom odgovoru od 4. veljače 2019. tuženici su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije te prigovor prekluzije roka za podnošenje tužbe, uz napomenu kako se uspostava prava stvarne služnosti zahtjeva na dijelu nekretnine koja nije u vlasništvu tužene.

3. Podneskom od 28. prosinca 2020. tužitelji su konačno postavili tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci ove presude, a sud na ročištu održanom 2. veljače 2021. nije dopustio preinaku tužbe, nakon čega je Županijski sud u B. rješenjem broj Gž-462/2021-2 od 24. kolovoza 2021.

uvažio žalbu tužitelja i ukinuo označenu prvostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovni postupak, nakon čega je ovaj sud na ročištu održanom 26. listopada 2021. dopustio preinaku tužbe, uvažavajući stav sadržan u ukidnoj odluci.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom dopisa od 19. listopada i 12. studenog 2018., izvoda iz katastarskog plana od 10. listopada 2016., potvrde PP

V. od 12. listopada 2018. i obavijesti od 15. ožujka 2021. s prilogom, vlasničkih listova od 8. i 17. listopada 2018. te 25. listopada i 7. prosinca 2021., fotografija priloženih tužbi, očevidom održanim na licu mjesta 15. listopada 2019. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R. te pregledom njegovog nalaza od 14. siječnja 2020. s prilozima i dopunom vještva od 3. studenog 2021., saslušanjem svjedoka M. I., D. H., M. K. i B.

M. te parničnih stranaka.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi imaju li tužitelji valjanu pravnu osnovu za stjecanje i upis prava stvarne služnosti pristupa i provoza preko nekretnine koja je predmet spora, jesu li ovlašteni zahtijevati od tuženika zaštitu od uznemiravanja te nekretnine i jesu li prekoračili rok za postavljanje takvog zahtjeva.

8. Kako se u tužbi i u tijeku postupka navodi dugogodišnje korištenje nekretnine, što sadržajno predstavlja isticanje dosjelosti kao osnove stjecanja prava služnosti, prije svega valja navesti kako je odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Tužitelji navode kako su provozi započeli početkom 80-tih godina od kada traje kontinuirano korištenje sporne nekretnine, stoga je u ovom slučaju valjalo utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti u skladu s odredbama iz čl. 186. ZV po kojoj je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene (povlasne) nekretnine da se za njezine potrebe na određeni način služi nečijom (poslužnom) nekretninom, čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

9. Odredbom iz čl. 229. st. 1. ZV propisano je kako se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao i obavljao njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

10. Prema odredbama iz čl. 233. ZV ovlaštenik prava služnosti ima pravo zahtijevati od vlasnika poslužne stvari priznanje i trpljenje tog prava, kao i trpljenje provedbe ovlaštenikovog prava, a osim toga propuštati ono što je dužan propuštati.

Ima isto pravo zahtijevati i od svake druge osobe koja svojim činima niječe njegovo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućava ili uznemirava u korištenju tog prava. Pravo na zaštitu pripada svakom suvlasniku povlasne stvari i svakom ovlašteniku prava služnosti, a radi ostvarivanja tog prava pred sudom, ovlaštenik mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin onemogućavanja ili uznemiravanja tog prava, kako propisuje odredba iz čl. 234. ZV. Prema odredbi iz čl. 235. st. 1. ZV pravo na zaštitu svog predmnijevanog prava služnosti ima i onaj koji u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istiniti način stjecanja svog posjeda te služnosti.

11. Dakle, stvarna služnost osniva se u korist svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine i može se sastojati u njegovom ovlaštenju korištenja prijelaza preko poslužne nekretnine, a na teret svagdašnjeg vlasnika te poslužne nekretnine, što znači da to stvarno pravo postoji neovisno o osobi vlasnika. Ovome valja dodati kako u slučaju povlasnih i poslužnih nekretnina kao suvlasničkih zajednica, ovlasti pripadaju svim suvlasnicima, a trpljenja i propuštanja također su na teret svih suvlasnika poslužne nekretnine i radi se o nedjeljivim pravima koja terete cijelu poslužnu nekretninu, kao što su i vezana s cijelom povlasnom nekretninom. Ovlaštenik prava služnosti može tužbom radi utvrđenja zahtijevati da se prema vlasniku poslužnog dobra utvrdi postojanje prava služnosti, a osim toga, može podići tužbu protiv osobe koja ga samovlasno onemogućava ili uznemiruje u ostvarivanju služnosti sa zahtjevom na priznanje tog prava i prestanak onemogućavanja ili uznemiravanja. Osim ovlaštenika prava služnosti, aktivno je legitimiran svaki pojedini suvlasnik povlasne stvari i svaki od više ovlaštenika služnosti plodouživanja, dok je pasivno legitimiran vlasnik poslužnog dobra, ali i svaka treća osoba koja ovlaštenika onemogućava ili ometa u korištenju sadržaja prava služnosti, s time da tužitelj mora dokazati svoje pravo služnosti i čin uznemiravanja od strane tuženika. U svakom slučaju, instrumenti zaštite upravljeni su ne samo protiv vlasnika poslužnog dobra, već i svake treće osobe, jer je pravo služnosti stvarno subjektivno pravo koje ima apsolutno djelovanje.

12. Odredbom iz čl. 7. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) propisano je kako su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke raspolažu zahtjevima koji su u suprotnosti sa prisilnim propisima i pravilima javnog morala, kako to propisuje odredba iz st. 2.

13. Pregledom vlasničkih listova od 17. listopada 2018. razvidno je kako je tužitelj Z. M. upisan kao vlasnik za cijelo nekretnina oznake čest. zem. 5920/3 i 5920/7 Z.U. 5646 K.O. V., dok je tužiteljica S. B. upisana suvlasnica za ½ dijela nekretnine oznake čest. zem. 5920/4 Z.U. 5647 K.O. V., a u preostalim dijelovima kao suvlasnici su upisani treće osobe. Pregledom vlasničkog lista od 7. prosinca 2021. razvidno je kako su nekretnine oznake čest. zem. 5920/3 i 5920/7 Z.U. 5646 K.O. V. upisane kao isključivo vlasništvo N. M. žene

V. rođ. P., dok iz vlasničkog lista od 8. listopada 2018. proizlazi kako je tužena I. C. vlasnica za cijelo nekretnine oznake čest. zem. 5924/4 Z.U. 5109 K.O. V.

14. Pregledom vlasničkog lista od 25. listopada 2021. razvidno je kako je nekretnina oznake čest. zem. 5934/3, pašnjak upisan u Z.U. 6625 K.O. V.,

suvlasništvo niza trećih osoba.

15. Pregledom potvrde PP V. od 12. listopada 2018. razvidno je kako je 2. listopada 2018. zaprimljena prijava tužiteljice S. B. radi parkiranja

automobila tuženika D. C. na prolazu koji nije njegovo vlasništvo, dok iz obavijesti PP V. od 15. ožujka 2021. proizlazi kako je u sporu ovdje parničnih stranaka zaprimljena samo jedna prijava i to ona tužiteljice od 2. listopada 2018.

16. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 15. listopada 2019. utvrđeno je kako su kuće stranaka položene u gradu V. na predjelu L., tako da su one tužitelja udaljene od kuće tuženika oko 100 m u smjeru jugoistoka. Tužitelji su kao predmet spora pokazali put koji se proteže od javne ceste na sjeveru u smjeru zapada i istoka, betonske podloge dužine 20-30 metara na koji se nadovezuje zemljana trasa. Osim toga, kao predmet spora pokazano je i betonsko stubište položeno u donjem, južnom dijelu spornog puta i to uz njegovu rubnu stranu, na koju se u smjeru sjevera nastavlja kuća tuženika s ograđenom okućnicom do koje se pristupa kroz metalna vrata preko spornog betonskog stubišta.

17. Sudski vještak za geodeziju R. R.u svom je nalazu od 14. siječnja 2020. identificirao pokazane nekretnine i utvrdio kako su kuće tužitelja s okućnicama položene na nekretninama oznake čest. zem. 5920/3 i 5920/4, kako je nekretnina tuženika (stambena zgrada, pomoćna zgrada i dvorište) položena na čest. zem. 5924/4, dok su predmetni put betonske podloge dužine 27 m, a širine 2,5 m, kao i sporno betonsko stubište dužine 12,3 m i širine 0,7 m, položeni na čest. zem. 5934/3.

Na skici lica mjesta vještak je prikazao položaj betonskih stuba i označio ih crvenom bojom. U svom očitovanju na primjedbe tužitelja, vještak je u dopuni vještva od 3. studenog 2021. naveo kako je pregledao podatke u katastarskom operatu glede oblika i položaja čest. zem. 5924/4 i 5934/3 te utvrdio kako se čest. zem. 5924/4 mijenjala temeljem geodetskog elaborata iz 2017. na način da se spojila sa čest. zgr. 1916, pri čemu je čest. zgr. 1916 poništena i na novonastaloj čestici (čest. zem.5924/4) su se evidentirale stambena zgrada i pomoćna zgrada koje su na njoj položene. U postupku izmijene nije se mijenjala granica čest. zem. 5924/4 i 5934/3 (koja je u naravi put), uz dodatak kako je čest. zem. 5934/3 u sadašnjem obliku nastala 1983. parcelacijom čest. zem. 5934/3 na sadašnju 5934/3 i dijela čest. zem. 12355 radi formiranja čestice na kojoj se trebala izgraditi zaobilazna cesta oko grada V. Nakon dopune vještva nisu zaprimljeni prigovori koji bi osporili ili kako doveli u sumnju vještakovu stručnost i objektivnost, stoga se njegov nalaz i mišljenje prihvaćaju u cijelosti.

18. Na okolnost korištenja predmetne nekretnine, ali i drugih odlučnih činjenica, iskazivali su svjedoci M. I., D. H., M. K. i B.

M.. U bitnom navode kako su predmetni put desetljećima slobodno koristili svi koji su za to imali potrebe, a najviše težaci prilikom prolazaka sa svojim radnim životinjama do zemljišta koja su obrađivali. Sjećaju se kako su tužitelji i članovi njihovih obitelji za vrijeme gradnje objekata u tijeku 80-tih godina koristili predmetni put radi prijevoza materijala, strojeva i alata, a nakon toga ovom nekretninom prolazili svojim vozilima. Svjedok I. misli kako je put neometano betonirao otac tužitelja prije desetak godina, a poznato mu je kako su problemi i svađe nastale posljednjih godina radi vozila gostiju tuženika koji otežavaju ili onemogućavaju slobodno kretanje s javne ceste prema kućama tužitelja. Svjedokinje H. i K. tvrde kako je njihov otac J. P., kao vlasnik dijela nekretnine, dao tužiteljevom ocu V. M. suglasnost za provoze radi dovoženja potrebnog materijala i to do završetka radova na gradnji i uređenju nekretnine te do izgradnje zaobilaznice za grad V., koja je okončana 2003., sve uz obvezu vraćanja zemljišta u prvobitno stanje, što M. do danas nisu uradili. Nemaju saznanja da su tužitelji bili smetani ili osporavani u korištenju puta niti im je poznato da vozilima do svojih nekretnina mogu pristupiti na drugi način, a sjećaju se kako su tuženici na svoju parcelu pristupali kroz stara drvena vrata, položena na mjestu danas metalnih. Dodaju kako je donji, južni dio puta betonske površine širi od nekadašnjeg makadamskog, a svjedokinja K. spominje kako je na mjestu predmetnog betonskog stubišta, zbog terasaste konfiguracije terena, postojalo zemljano stubište kojim su tuženici pristupali do svojih ulaznih dvorišnih vrata. Iskaze svjedoka valjalo je cijeniti iz razloga što se radi o domaćim ljudima i susjedima u dobi od 67 do 73 godine, stoga je logično i očekivano da su prethodnih pedesetak godina trebali imati neposredna i objektivna zapažanja o izgledu nekretnine o kojoj su govorili, načinu njezinog korištenja, kao i o korisnicima, tako da se njihovi iskazi u načelu prihvaćaju kao uvjerljivi i vjerodostojni, uz ogradu kako je svjedok I. po vlastitom priznanju u lošim odnosima i u sporu s tuženikom pod 1, što može dovesti u sumnju objektivan pristup ovog svjedoka i vjerodostojnost njegovog iskaza.

19. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja jasno je kako je tužitelj Z. M. u trenutku podnošenja tužbe bio upisani vlasnik povlasne nekretnine čest. zem. 5920/3, a tužiteljica S. B. suvlasnica čest. zem 5920/4, dok je u tijeku postupka izmijenjen upis čest. zem. 5920/3, tako da je ova nekretnina upisana kao isključivo vlasništvo N. M. žene V. rođ. P., nesporno

tužiteljeve pokojne majke. Također nije bilo sporno da je tužitelj posjednik povlasne nekretnine, a iz stanja u spisu proizlazi kako je njezin faktički vlasnik postao nakon smrti roditelja, što znači da ima pravo na zaštitu prava služnosti kao njegov predmnijevani ovlaštenik u smislu citirane odredbe iz čl. 235. st. 1. ZV. Kako je već ranije navedeno, za tužbu kojom se traži utvrđenje prava služnosti i provoza u korist povlasne nekretnine ne predstavlja prepreku ukoliko podnositelj nije upisan u zemljišnu knjigu kao njezin vlasnik ili suvlasnik, tako da je tužitelj ovlašten zahtijevati utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti, što znači da je i on uz tužiteljicu aktivno legitimiran u ovoj parnici, tako da se taj prigovor tuženika drži neutemeljenim.

20. Što se tiče stjecanja prava služnosti, valjalo je uzeti u obzir iskaze svjedoka po kojima su roditelji tužitelja i obitelj tužiteljice započeli s korištenjem poslužne nekretnine u tijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća prilikom gradnje svojih kuća, prelazeći preko njezine površine vozilima kojima se prevozio potreban materijal i druge stvari. Nemaju saznanja da su im prilikom tih provoza tuženici, kao tadašnji vlasnici, iskazivali zabrane ili ograničenja, a na istovjetan način nastavili su koristiti predmetnu nekretninu i nakon okončanih radova u skladu sa svojim potrebama. Dakle, u bitnom potvrđuju navode tužitelja o korištenju prijepora unatrag četrdeset i više godina, a tuženici i ne spore kako se radilo o slobodnim provozima, stoga je jasno kako se radi o kontinuiranom poštenom posjedu prava služnosti prelaza i provoza preko poslužne nekretnine koji traje preko dvadeset godina bez protivljenja vlasnika poslužne nekretnine. U takvim okolnostima nedvojbeno je kako se radi o stjecanju tog stvarnog prava na osnovi pravnih činjenica koje zakon predviđa kao pretpostavke za stjecanje dosjelošću, u smislu odredbe iz čl. 229. st. 1. ZV.

21. Međutim, kod donošenja odluke trebalo je uzeti u obzir prigovor pasivne legitimacije tuženika, a zbog toga prije svega valja navesti kako se ovlaštenici prava služnosti, ovisno o vrsti povrede, mogu poslužiti posjedovnom tužbom, tužbom na utvrđenje i tužbom radi zaštite od uznemiravanja (actio confessoria). U konkretnom slučaju, tužitelji su postavili tri zahtjeva od kojih su prvi postavili na utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti prolaza i provoza, a takav zahtjev ovlaštenik povlasne nekretnine može postaviti prema vlasniku poslužnog dobra i to u slučaju osporavanja ili dovođenja u sumnju prava služnosti. Nakon što su podneskom od 28.

prosinca 2020. preinačili tužbu i umjesto dotadašnje čest. zem. 5924/4, označili kao poslužnu nekretninu čest. zem. 5934/3, tužitelji su dostavili vlasnički list od 25. listopada 2021. iz kojeg je razvidno kako je ova nekretnina upisana kao suvlasnička zajednica osoba koji nisu sudionici postupka (A. i D. V., K.

V., K., S., A., J. i A. D.). Slijedom toga, jasno je kako

tuženici nisu pasivno legitimirani u odnosu na zahtjev postavljen radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti prolaza i provoza, što su isticali već u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, već bi to bili upisani suvlasnici, tako da ovaj zahtjev nema zakonskog uporišta u odredbi iz čl. 233. st. 1. ZV.

22. U odnosu na drugi i treći zahtjev koji su postavljeni radi zaštite od uznemiravanja, prigovor promašene pasivne legitimacije drži se neosnovanim, jer je actio confessoria tužba kojom ovlaštenik prava služnosti može ustati ne samo protiv vlasnika poslužne nekretnine, već protiv svih osoba koje ga samovlasno onemogućuju ili uznemiravaju u korištenju tog prava. Kako su tužitelji na temelju prethodno iznesenog činjeničnog stanja dokazali stjecanja prava služnosti, preostalo im je dokazati radnje tuženika kojima se to pravo onemogućuje ili uznemirava, a u ovom slučaju radi se o betonskom stubištu, postavljanju zapreka, pisanju natpisa i parkiranju automobila na dijelovima poslužne nekretnine. Ovome valja dodati kako prema odredbi iz čl. 233. st. 3. ZV pravo na sudsku zaštitu prestaje protekom roka od dvadeset godina od kada je ovlašteniku služnosti oduzet posjed tog prava, a iz stanja u spisu proizlazi kako tužiteljima nije oduzet taj posjed. Pod pretpostavkom da i nije tako, u ovom slučaju svakako nije protekao rok od dvadeset godina, stoga se prigovor zastare drži neutemeljenim i proizvoljnim.

23. Sudski vještak R. R. u svom je vještvu i na skici lica mjesta identificirao i prikazao betonsko stubište dužine 12,30 m, širine 0,70 m te označio crvenom bojom njegov položaj na čest. zem. 5934/3, a iz stanja u spisu proizlazi kako su ga izgradili tuženici prije više od deset godina. Naime, tuženici tvrde kako su ga izgradili prije šesnaest godina radi primjerenog pristupa njihovoj parceli i to sve na neosporavan način uz suglasnost suvlasnika nekretnine A. i D. V., a

tužitelj u svom iskazu ove navode ne dovodi u sumnju i potvrđuje kako je stubište izgrađeno prije desetak godina. U svakom slučaju, stubište je na licu mjesta preko deset godina i do podnošenja tužbe svojim dimenzijama i položajem nije priječilo tužiteljima provoz spornim putem ili im to pravo bitno ograničavalo, budući bi u protivnom, odmah po saznanju za njegovu gradnju, pokrenuli sudski postupak ili na kakav drugi način pokušali zaštititi pravo prolaza, što bi bilo životno i očekivano postupanje ovlaštenika prava služnosti, ukoliko im je ono doista onemogućeno ili uznemireno. Međutim, u spisu nema traga o takvom postupanju tužitelja, a suprotno tome, oni, članovi njihovih obitelji i gosti, godinama nakon izgradnje stubišta nastavili su slobodno prolaziti svojim vozilima preko spornog puta u cijelosti pa tako i preko njegove betonske podloge u zapadnom dijelu čest. zem. 5934/3, što je i logično, jer je po vještaku njegova širina 2,50 m, a notorna je činjenica kako širina prosječnog vozila ne prelazi 2 m i kako za prolaske tim dijelom nekretnine nije nužna posebna vozačka vještina. Izneseno potvrđuje položaj vozila tuženika (terensko vozilo većih dimenzija) u odnosu na predmetni prostor (fotografije na listovima 11 i 12 spisa), ali i tužitelji kada u svojim iskazima spominju kako se provoz i dalje obavlja preko predmetne nekretnine. Slijedom iznijetog, sud smatra kako izgradnja stubišta nije povrijedila prava tužitelja, već je stvarni razlog njihovog spora s tuženicima, a time i povod predmetnoj tužbi, prije svega parkiranje vozila gostiju tuženika na dijelu predmetnog puta u tijeku ljetnih mjeseci, ali i na površinama koje nisu predmet spora. Tako iz iskaza svjedoka I. proizlazi kako problemi datiraju posljednjih godina kada vozila turista otežavaju pa čak i onemogućuju slobodnu komunikaciju s javne ceste prema kućama tužitelja, dok tužitelj u svom iskazu navodi kako i on i tužiteljica probleme provoza imaju prvenstveno ljeti kada se na ovdje nespornoj nekretnini parkiraju vozila iz apartmana tuženika, što je i logično kada se uzme u obzir da su tužitelji s prebivalištima u S., a tužitelj i radno aktivna osoba, stoga problemi s provozom nastaju u tijeku njihovih boravaka u V., a prije svega u tijeku turističke sezone zbog velikog broja gostiju i njihovih vozila. Konačno, kod donošenja odluke valjalo je uzeti u obzir da tuženici imaju pravo na primjeren pješački pristup betonskim stubištem do svoje nekretnine kroz vrata koja se na istovjetnom mjestu nalaze desetljećima, kako proizlazi iz iskaza svjedokinja H. i K., a svakako cijeniti sudsku praksu po kojoj prilikom utvrđenja prava služnosti prolaza i provoza poslužno zemljište mora biti što manje opterećeno. Po shvaćanju ovog suda, provoz vozilima preko sporne površine uz stube zahtjeva povećanu pažnju i oprez, ali je od odlučnog značaja kako je on svakako moguć i kako se koristi, stoga izgradnja stubišta nije radnja koja bi predstavljala ograničenje ili uznemirenje prava služnosti, a ta radnja nije ni natpis "PRIVATE" koji se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu prijepora. Naime, natpis, sam po sebi, nije zapreka niti smetnja korištenju prava služnosti, a ta engleska riječ (u prijevodu "privatno") nije i ne može biti uznemirujuća, pogotovo što točno odražava vlasničko stanje nekretnine na kojoj je napisana, jer je čest. zem. 5934/3 suvlasnička zajednica fizičkih osoba, a ne površina u društvenom vlasništvu ili javno dobro, stoga nije jasno zbog čega bi taj natpis uznemiravao tužitelje.

24. Što se tiče postavljanja zapreka preko poslužne nekretnine, u narativnom dijelu tužbe i prilikom očevida o tome nije bilo spomena, niti je sud prilikom pregleda predmetnog puta uočio kakve fizičke zapreke preko njegove površine. O tome ne govore ni svjedoci, kako I., H. i K., prilikom iskazivanja na licu mjesta, tako ni naknadno saslušani svjedok M., a tek tužitelji u svojim iskazima spominju kako bi se radilo o postavljanju jedne ili više metalnih šipki preko površine puta. U situaciji kada tuženici u potpunosti osporavaju ove tvrdnje, tužitelji su bili dužni dokazati njihovu osnovanost, međutim na tu okolnost nije priložen niti jedan dokaz, stoga i ovaj dio njihovog zahtjeva nema valjano uporište, radi čega se drži neosnovanim. U odnosu na preostali dio zahtjeva postavljenog radi zaštite od uznemiravanja parkiranjem, već je ranije navedeno kako se uglavnom radi o radnjama gostiju tuženika koji u tijeku ljetnih mjeseci parkiraju svoja vozila na predmetnom putu, ali i na susjednim nekretninama koje nisu predmet ove parnice. U pitanju su stvari i radnje trećih osoba za koje tuženici nisu niti mogu biti odgovorni, a za takva postupanja, ukoliko su u suprotnosti sa zakonskim i drugim propisima, nadležni su djelatnici PP V. i komunalni redari G. V.. Dakle, u ovom slučaju preostalo je razmotriti odgovornost tuženika pod 1, jer je nesporno on vlasnik vozila koji tužitelji označavaju kao sredstvo uznemiravanja. U svrhu osnovanosti tužbe tužitelji prilažu potvrdu PP V. od 12. listopada 2018. iz koje proizlazi kako je tužiteljica 2. listopada 2018. prijavila tuženika zbog smetanja prolaza parkiranjem vozila na predmetnom putu, a pored toga i fotografije lica mjesta (listovi 11 i 12), koje bez oznake datuma nastanka prikazuju vozilo reg. oznaka … koje svojim položajem priječi prolaz spornom nekretninom. Svjedokinje H. i K. nemaju saznanja o tim smetanjima tuženika, kao ni svjedok M., čija su saznanja o predmetu spora posljednjih desetak godina praktički beznačajna, a navode tužitelja potvrđuje svjedok I. kada govori da je zbog parkiranja vozila tuženika i zatvaranja prolaza u više navrata intervenirala policija. Tuženik u iskazu ne spori kako spisu priložena fotografija prikazuje njegovo vozilo uz tvrdnje kako parkira isključivo na ovdje nespornim nekretninama, a tome dodaje kako fotografije prikazuju jedan od trenutaka kada se privremeno zaustavio kako bi ukrcao ili iskrcao stvari, što po potrebi rade i drugi susjedi. Izneseno jasno ukazuje da je tuženik opisanim parkiranjem vozila onemogućio provoz predmetnim putem, međutim raspoloživa dokazna građa upućuje na zaključak kako se radi o pojedinačnom slučaju, a ne o sustavnom ili višekratnom postupanju koje bi se moglo okvalificirati kao onemogućavanje ili ograničavanje tužiteljevih prava služnosti prolaza i s tim u vezi razlog za sudsku zaštitu. Naime, u situaciji kada su iskazi parničnih stranaka u potpunoj suprotnosti, valjalo je cijeniti kako svjedokinje H. i K. nemaju saznanja o parkiranjima tuženika koja bi bila smetnja tužiteljima, uz napomenu kako je H. vlasnica kuće u susjedstvu prijepora, a o tome govori isključivo svjedok I. kada spominje da je zbog parkiranja tuženika u više navrata na lice mjesta bila policija, ali taj dio njegovog iskaza ne može se prihvatiti kao vjerodostojan. Naime, iz obavijesti PP V. od 15. ožujka 2022. jasno proizlazi kako je zbog parničnih stranaka i njihovog spora, zaprimljena samo jedna prijava i to ona tužiteljice od 2. listopada 2018. Dakle, ne odgovara istini iskaz svjedoka I. o više policijskih dolazaka na lice mjesta, uz napomenu kako je po vlastitom kazivanju u sporu i lošim odnosima s tuženikom, stoga se njegovi navodi o parkiranjima tuženika na predmetnoj nekretnini ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni. U skladu s iznesenim, ostaje činjenica da su tužitelji dokazali samo jedan slučaj parkiranja vozila kojim je tuženik onemogućio provoz predmetnom nekretninom i to izvan turističke sezone, kada su prolasci osoba i provozi vozila znatno rjeđi, a ponovno je za istaknuti kako je u smislu citirane odredbe iz čl. 7. st. 1. ZPP upravo na njima teret dokaza. U takvim okolnostima, ne može se zaključiti da tuženik redovito ili makar češće parkira vozilo preko sporne površine i da tako sustavno priječi tužiteljima provoz vozilima do njihovih kuća, već o pojedinačnom slučaju koji ne predstavlja pravilo. Kod takvog stanja stvari, na strani tuženika ne nalaze se radnje kojima se onemogućava ili bitno otežava tužitelje u korištenju prava služnosti provoza putem preko čest. zem. 5934/3, stoga se nisu ostvarile pretpostavke propisane odredbom iz čl. 233. st. 1. ZV po kojima bi im pripadalo pravo na zaštitu od uznemiravanja.

25. Slijedom iznijetog, predmetna tužba nema zakonske osnove, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

26. S obzirom na ishod parnice i vrijednost predmeta spora, tužitelji su u skladu s odredbom iz čl. 154. st. 1. ZPP dužni naknaditi tuženicima trošak ovog postupka u cijelosti, a priznat im je trošak sastava odgovora na tužbu i podnesaka od

10. travnja 2019., 6. veljače 2020. te 19. siječnja i 8. prosinca 2021., kao i trošak zastupanja na ročištima održanim 10. travnja i 15. listopada 2019., 23. rujna i 26. studenog 2020. te 18. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku označenu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također im je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 2. veljače, 26. listopada i 9. prosinca 2021. u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2. OT), budući se tim prilikama nije raspravljalo o glavnoj stvari, a priznat im je i trošak pristupa ročištu 20. svibnja 2019. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9. toč. 5. OT), jer je ono odgođeno prije početka raspravljanja. Dakle, priznat im je trošak zastupanja u iznosu od 11.750,00 kn, koji je u smislu Tbr. 36. st. 1. OT valjalo povećati za 10% zbog zastupanja više osoba, tako da je tuženicima priznat trošak u iznosu od 12.925,00 kn, dok se u više zatraženom dijelu njihov zahtjev drži neosnovanim. Ovome valja dodati kako trošak sudske pristojbe nije priznat jer nije postavljen u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP po kojoj je stranka dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu, što tuženici nisu uradili, već su zahtjev postavili uopćeno, bez preciziranja točnog iznosa.

27. Slijedom iznijetog, tužiteljima je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika u iznosu od 12.925,00 kn

, kako je i odlučeno u točki II izreke.

Split, 29. travnja 2022.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika