REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pn 152/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L., OIB:…., iz S., , zastupanog po

pun. J. M., odvj. u S. protiv tuženika R. H., OIB: …., zastupanog po O. državnom odvjetništvu u S., radi

naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. ožujka 2022. g., u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i z.z. tuženika, dana 29. travnja 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. prosinca 2014. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II.Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 750,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 27. veljače 2019. g. u kojoj je naveo da je odvjetnik, da je protiv njega Županijsko državno odvjetništvo (dalje ŽDO) u S. povelo kazneni postupak koji se vodio pred Županijskim sudom u S. (dalje ŽS Split) pod brojem K 16/2001, da je dana 15. rujna 1996. g. lišen slobode, da je nakon toga sud donio rješenje o provođenju istrage, da je nakon završene istrage ŽDO protiv tužitelja podnijelo optužnicu broj KT-117/96 od 29. prosinca 2000. g., da je ŽS u S. proveo kazneni postupak u predmetu K-16/01,

da je dana 27. lipnja 2014. g. ŽS S. donio presudu kojom je tužitelja proglasio krivim za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZH i dr. i osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sudac ŽS u S. M. P. da je Hrvatskoj odvjetničkoj komori (dalje HOK) podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja i dostavio presudu ŽS u S. K.-16/01 od 27. lipnja 2014. g. HOK da je dana 8. rujna 2014. g. donio rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen presudom ŽS u S. broj K-16/01. VSRH da je ukinuo osuđujuću presudu ŽS u S. i protiv tužitelja odbio optužbu. Rješenjem

HOK-a broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. g. da je ukinuto rješenje od 8. rujna 2014. g. na način da je ''ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti''. Za vrijeme trajanja mjere zabrane obavljanja odvjetništva tužitelj da nije mogao obavljati odvjetničke poslove, zastupati, sastavljati isprave, davati pravne savjete i da je time pretrpio štetu. Tužitelj da se tuženiku obratio u mirnom postupku, ali da je tuženik odbio zahtjev tužitelja. U predmetu ŽS u S. broj K 43/2013 tužitelj da je branio

D. V., optuženog za kazneno djelo ubojstva i da, nakon donošenja rješenja HOK-a od 8. rujna 2014. g. kojim mu je obustavljeno obavljanje odvjetništva, nije mogao poduzimati radnje u tom predmetu, nije mogao braniti, nije moao pisati podneske i nije mogao zastupati V. na ročištima niti sudskim radnjama pa tako kao branitelj zastupati D. V. na raspravi dana 1.

prosinca 2014. g. čime da mu je nastupila šteta u iznosu od 4.000,00 kn prema Tbr. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 4.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao da nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, a budući da zahtjev za mirno rješenje spora od 25. listopada 2018. g. priložen uz tužbu nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadrži tužba radi čega se ne može smatrati da se tužitelj uopće obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora na način koji je propisan odredbom čl. 186. a ZPP-a, a budući da zahtjev mora sadržavati sve ono što treba sadržavati tužba. Nakon što tuženik nije udovoljio podnesku tužitelja kojeg je tužitelj nazvao zahtjevom za mirno rješenje spora da je tužitelj pokrenuo više desetaka tužbi pa da se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja tužitelja i nedopuštenom raspolaganju stranke. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a s obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz o tome je li odvjetničku djelatnost obavljao samostalno, u zajedničkom uredu ili odvjetničkom društvu. Naime, ukoliko je u razdoblju od 8. rujna 2014. g. do 5. srpnja 2017. g., za koje vrijeme je bila na snazi mjera zabrane obavljanja odvjetništva, tužitelj bio član i osoba ovlaštena za zastupanje u javnom trgovačkom društvu (dalje JTD) koji obavlja odvjetničke poslove, sve radnje koje je tužitelj u tom razdoblju kao odvjetnik mogao poduzimati da bi bile isključivo u ime i za račun JTD-a, pa bi i šteta, ukoliko je uopće i nastala, bila šteta JTD-a jer članovi JTD-a sve radnje u okviru poslovanja društva poduzimaju u ime i za račun društva. Istaknut je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je mjeru privremene zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelju izrekla Hrvatska odvjetnička komora kao samostalna i neovisna strukovna organizacija, a ne tuženik koji za postupanje HOK-a ne odgovara. U postupanju pravosudnih tijela u vezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja da nije bilo elemenata nezakonitog odnosno nepravilnog rada. Vođenje kaznenog postupka protiv tužitelja ne daje tužitelju pravo potraživati naknadu štete, a posebno kod činjenice da vođenje kaznenog postupka ni u jednom segmentu nije imalo obilježja šikanoznog ili arbitrarnog postupanja pravosudnih tijela prema tužitelju. Stoga da nisu ostvarene ni materijalno-pravne pretpostavke za odgovornost tuženika za eventualnu štetu.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora od 25. listopada 2018. g., odgovora tuženika od 3. prosinca 2018. g., dopisa Hrvatske odvjetničke komore od 30. studenog 2020. g. i predmeta Županijskog suda u S. broj K 43/13 (novi broj K 13/18) iz kojeg su kopirani dijelovi i zadržani u privitku spisa.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91,

91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni

tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete i to izmakle dobiti tužitelja radi nemogućnosti zastupanja optuženog D. V. u predmetu Županijskog suda u S. broj K 43/13 (novi broj K 13/18) na ročištu održanom 1. prosinca 2014. g., a radi rješenja Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/14 od 8. rujna 2014. g. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen presudom Županijskog suda u S. K. -16/01 od 27.

lipnja 2014. g., a koja je presuda ukinuta odlukom VSRH te je tužitelj oslobođen od optužbe, nakon čega je rješenjem HOK-a broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. g. ukinuto rješenje od 8. rujna 2014. g. na način da je u odnosu na tužitelja ''ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti''.

Među strankama nije bilo sporno na koji se način vodio i kako je završio premet Županijskog suda u S. broj K-16/01 te kada je i koja rješenja donio HOK,

postupajući po disciplinskoj prijavi suca Županijskog suda u S.. Ovdje treba napomenuti da je u skladu s odredbom čl. 59. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, dalje ZO) sud odnosno drugo državno tijelo dužno obavijestiti Komoru o pokretanju prekršajnog odnosno kaznenog postupka i određivanju pritvora protiv odvjetnika, izricanju osuđujuće presude odvjetniku i o odluci kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika.

Nije bilo sporno da je u razdoblju od 8. rujna 2014. g. do 5. srpnja 2017. g. tužitelju bila na snazi mjera zabrane obavljanja odvjetništva.

Prvenstveno je trebalo raspraviti pitanje postojanja procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

U skladu s odredbom čl. 186. a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratili nadležnom Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

Tužitelj je uz tužbu priložio zahtjev za mirno rješenje spora koji je podnio nadležnom Državnom odvjetništvu u S., koji je zaprimljen 25. listopada 2018. g., i u kojem je naveo da je u predmetu Županijskog suda u S. broj K 16/01 presudom

Vrhovnog suda RH broj Kž 646/14 odbijena optužba te da je tužitelj pretrpio imovinsku i neimovinsku štetu u iznosu od 15.170.000,00 kn pa je predložena isplata tog iznosa.

Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se ima smatrati da tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora jer njegov podnesak, koji je tako nazvao, nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadrži tužba te je nakon podnošenja jednog općenitog zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelj pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi, što da nije sporno.

S obzirom da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora naveo broj kaznenog postupka koji se pred Županijskim sudom u S. vodio protiv njega i koji je završio na povoljan način za njega te da je pretrpio štetu u iznosu koji je veći od iznosa koji traži u ovom postupku ovaj sud smatra da je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva kao i određen novčani iznos te je time, i bez obzira što iznos nije identičan iznosu koji potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor promašene pasivne legitimacije, a budući da spornu odluku od 8. rujna 2014. g., kojom je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva do pravomoćnog okončanja disciplinskog postupka ili drugačije odluke disciplinskih tijela, nije donio tuženik nego Hrvatska odvjetnička komora (dalje HOK).

U ovom se dijelu obrazloženja trebalo kratko osvrnuti na ovaj prigovor tuženika, s tim da se pitanjem pravilnosti pasivne legitimacije sud bavio i nakon određivanja pravne osnove tužiteljevog zahtjeva. Disciplinski postupak protiv tužitelja pred HOK-om pokrenut je po disciplinskoj prijavi suca određenog za rad na predmetu Županijskog suda u S. i nakon što je HOK-u dostavljena presuda

Županijskog suda u S. K. -16/01 od 27. lipnja 2014. g. kojom je tužitelj proglašen krivim i osuđen pa postoji uzročno-posljedična veza između vođenja kaznenog postupka pred Županijskim sudom u S. i donošenja rješenja HOK-a kojim je tužitelju kao odvjetniku određeno vrijeme bilo obustavljeno pravo na obavljanje odvjetničke djelatnosti, pa sud nije prihvatio obrazloženje tuženika o nepravilnosti njegove pasivne legitimacije radi ovog razloga.

Dakle, trebalo je odrediti koji je pravni osnov za podnošenje tužbe za naknadu štete, koji tužitelj nije jasno i nedvosmisleno istakao u tužbi, a nije to bio ni dužan prema odredbi čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku ZPP-a prema kojoj će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

Moglo bi se zaključiti da tužitelj smatra da mu šteta, koju je prema navodima tužbe pretrpio, pripada temeljem odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20), a s obzirom da se u narativnom dijelu tužbe spominje ime i prezime suca koji je postupao u predmetu Županijskog suda u S. K. 16/01. Prema ovoj odredbi

tuženik odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

Tužitelj očito smatra da je radi same činjenice da je osuđujuća presuda broj K 16/01 od 27. lipnja 2014. g. Županijskog suda u S. po izjavljenoj žalbi ukinuta presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Kž-646/14 te je protiv tužitelja odbijena optužba riječ o nezakonitom i nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti.

Prije svega, osuđujuću odluku u kaznenom postupku donijelo je vijeće Županijskog suda u S., a ne sudac pojedinac. Osim toga, tužitelj osim donošenja drugačije odluke od one koju je donio Vrhovni sud RH, koju nije donio sudac pojedinac nego vijeće više sudaca, ne tumači koje bi to nezakonito i nepravilno postupanje suca dovelo do eventualnog nastanka štete. Sud je u predmetu K 16/01

Županijskog suda u S. proveo zakonit, neovisan i pravilan postupak, pa, po ocjeni ovog suda, nema nikakvih okolnosti koje bi ukazivale na nezakonit ili nepravilan rad suca u obnašanju sudačke dužnosti u tom postupku, radi čega je sud zaključio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 105. Zakona o sudovima.

Naknadu štete spominje i odredba čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, i 152/14, dalje ZKP 08) koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelj naveo da je pretrpio štetu i prema kojoj odredbi osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP 97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. al. 3. ZKP 08, odredbe Glave XXX. ZKP-a 97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona.

Prema odredbi čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP-a 97 pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

Prema odredbi čl. 478. st. 3. (čl. 496. st. 3.) ZKP-a 97 tužba za naknadu štete podnosi se protiv Republike Hrvatske.

Dakle, jasno je da je tuženik pasivno legitimiran za naknadu štete temeljem odredbi čl. 14. ZKP-a 08 i čl. 478. st. 3. (čl. 496. st. 3.) ZKP-a 97.

Nakon što je po žalbi tužitelja osuđujuća presuda u odnosu na tužitelja ukinuta odlukom Vrhovnog suda RH i tužitelj oslobođen od optužbe proizlazi da temeljem citiranih odredbi ZKP-a (97 i 08) tužitelj, kao osoba neopravdano osuđena za kazneno djelo, ima pravo na naknadu štete, ukoliko se utvrdi da je štetu pretrpio. Tužitelj je iznio tvrdnju da je radi donošenja rješenja kojim mu je bilo obustavljeno obavljanje odvjetništva izgubio zaradu jer za vrijeme trajanja obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti nije mogao zastupati stranku i to baš konkretno optuženika D. V. u predmetu Županijskog suda u S. broj K 43/13

(novi broj K 13/18) na ročištu održanom 1. prosinca 2014. g. Pregledom predmeta Županijskog suda u S. broj K 43/13 (novi broj K

13/18) utvrđeno je da je u tom predmetu u fazi ispitivanja osumnjičenika pred policijom optuženik D. V.. s liste branitelja izabrao braniteljicu M.

M., odvj. u S., a kako je navedeno na zapisniku o ispitivanju osumnjičenika od 10. veljače 2010. g. te je i izdao punomoć za zastupanje odvj. u S. M.

M. i tužitelju.

U spisu se nalazi i punomoć koju je D. V. izdao odvj. u S.

Z. L. 11. prosinca 2013. g., dakle, u vrijeme dok nije bila na snazi mjera zabrane obavljanja odvjetništva tužitelju.

Oba odvjetnika: i M. M. i Z. L. su bili odvj. u odvj. društvu L. i Č. j.t.d. S., što je ovom sudu poznato.

Na ročište održano 1. prosinca 2014. g. optuženik je pristupio s braniteljima Z. L.., odvjetnikom iz odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. S. i

J. M. iz tog društva, koja je u spis na tom ročištu predala punomoć za zastupanje optuženika.

Dakle, u predmetu su optuženika branili odvjetnici iz odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. S., s tim da je odvj. L. optuženik izdao punomoć prije stupanja na snagu zabrane obavljanja odvjetništva tužitelju, a odvj. M. nakon zabrane.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZO-a dva ili više odvjetnika upisanih u imenik odvjetnika Komore mogu osnovati odvjetnički ured sa svojstvom pravne osobe (odvjetničko društvo), koje se osniva kao javno trgovačko društvo ili kao društvo s ograničenom odgovornošću (st. 2.). Na odvjetničko društvo se na odgovarajući način primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima (st. 3.). U odredbi čl. 29. st. 1. ovog Zakona propisano je da pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo odvjetnici i odvjetnički vježbenici, a odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva (st. 2.). Prema odredbi čl. 30. st. 2. ZO-a odvjetnik koji radi u društvu dužan je pružati one oblike pravne pomoći koje mu odredi društvo, ako ugovorom sklopljenim između društva i odvjetnika nije drugačije određeno. Nije sporno da je tužitelj član i osnivač odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. S. te da su u tom društvu kao odvjetnici radili (i još uvijek rade) i J.

M. i Z. L. koji su sa strankom kao branitelji pristupili na ročište za glavnu raspravu u predmetu Ž. suda u S. broj K 43/13 (novi broj K

13/18) koje je održano 1. prosinca 2014. g. i uredno ga zastupali. Na ročištu je izveden dokaz ispitivanjem stalnih sudskih vještaka za balistiku i mehanoskopiju dipl. ing. M. Z. i dipl. ing. G. M. te sudskog vještaka za balistiku i

mehanoskopiju, kemijsko-fizikalna vještačenja i forenzične 3D rekonstrukcije dipl. ing. V. M..

Stoga odvjetničkom društvu nije nastala bilo kakva šteta koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi s donošenjem rješenja HOK-a pa tako nije došlo ni do nastanka štete tužitelju kao članu tog odvjetničkog društva. Naime, o izgubljenoj zaradi moglo bi se govoriti samo u slučaju da radi donošenja rješenja o obustavi obavljanja odvjetništva tužitelju na ročištu za glavnu raspravu od 1. prosinca 2014. g. optuženika D. V. nije nitko mogao zastupati pa je tužitelj kao član odvjetničkog društva radi toga izgubio zaradu i to u vidu troška zastupanja stranke na tom ročištu. Kako su stranku na tom ročištu zastupali drugi odvjetnici iz istog odvjetničkog društva nije došlo do gubitka zarade u visini troškova za zastupanje na tom ročištu odvjetničkom društvu pa tako ni tužitelju kao članu tog odvjetničkog društva.

Članovi društva koje je osnovano kao javno trgovačko društvo, naime, solidarno odgovaraju za obveze odvjetničkog društva. Javno trgovačko društvu je trgovačko društvu u koje se udružuju dvije ili više osoba zbog trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom, a svaki član društva odgovara vjerovnicima društva neograničeno solidarno cijelom svojom imovinom (čl. 68. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima - Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19). Prema odredbi čl. 78. ovog Zakona svaki član društva ima pravo i obvezu voditi poslove društva.

Dakle, tužitelj nije dokazao da mu je, time što on osobno nije mogao zastupati optuženika D. V. na jednom ročištu u predmetu Ž. suda u

S. broj K 43/13 (novi broj k 13/18), nastala bilo kakva šteta jer je optuženik, koji nije opozvao izdane punomoći, na tom ročištu bio zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. S. pa, drugim riječima, ni za odvjetničko društvo ni za tužitelja nije nastala šteta u vidu izmakle dobiti.

Stoga je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti izgubio spor pa ga je trebalo obvezati na naknadu troškova kojima je bio izložen tuženik.

Tuženiku je sud priznao trošak sastava odgovora na tužbu od 50 bodova i zastupanja na ročištima od 16. studenog 2020. g. i 15. ožujka 2022. g. po 12,5

bodova (ukupno 25 bodova).

Ukupan broj bodova od 75 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (750,00 kn) predstavlja trošak koji je trebalo priznati tuženiku i koji je dužan podmiriti tužitelj, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Splitu, 29. travnja 2022. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog

postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.