REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 4 Us I-92/2022-8

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu L. j.d.o.o. V., OIB:…, kojeg zastupa zakonski zastupnik M. S., direktor, a istoga opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa opunomoćenik V. R., službena osoba, radi poreznoga nadzora, 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21-01/347, URBROJ: 513-04-21-3 od 24. studenog 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/347, URBROJ: 513-04-21-3 od 24. studenog 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V. KLASA: UP/I 471-02/21-01/83, UR.BROJ: 513-07-16-02-01/11- 21-01 od 17. lipnja 2021., kojim je tužitelju, kao poreznom obvezniku utvrđena, za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.364.817,11 kn s pripadajućom kamatom te kojim je tužitelju naložena uplata navedenoga iznosa s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na utvrđenu obvezu, nakon izvršenih uplata.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako osporava rješenje tuženika jer nije pravilno niti potpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalno pravo. Osporava utvrđenje kako nije predočio vjerodostojne dokumente kojima dokazuje da je robu iskazanu na izlaznim računima broj: 04/2020, 06/2020 i 7/2020, a po kojima je koristio oslobođenja propisana člankom 41. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 5.459.268,44 kn prevezao iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu Europske unije, drugom poreznom obvezniku ili drugoj pravnoj osobi. Tvrdi da je u svom poslovanju izdavao vjerodostojne knjigovodstvene isprave u skladu s Zakonom o računovodstvu koje odražavaju činjenično stanje u vezi svakog poslovnog događaja. Navodi da je pribavio i naznačio na računima/otpremnicama PDV identifikacijski broj svakog pojedinog kupca, da računi sadrže sve potrebne dijelove i da je tijekom nadzora dostavio nadležnom poreznom tijelu CMR obrasce na temelj kojih je dokazao da je prodana roba izvezena iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu Europske unije pa da su u cijelosti ispunjen uvjeti iz članka 41. stavka 1. točke a Zakona porezu na dodanu vrijednost. Navodi da porezno tijelo nije obrazložilo što u CMR obrascima nedostaje. Nadalje, navodi što točno sadrži pojedini sporni račun te da je u vezi istih pribavio izjave stranih pravnih osoba o plaćanju i usluzi prijevoza, te da podaci s Izjave odgovaraju tovarnim listovima. Tvrdi da svi dokumenti, odnosno računi, CMR obrasci, izjave te drugi podaci zaokružuju financijsko knjigovodstveno jedan poslovni odnos u kojem smatra da nije sporno da je roba iz Republike Hrvatske izvezena i zaprimljena od strane trgovačko društva B. W. S. Kft sa sjedištem u M. Navodi da je od tog društva zatražio još jednu potvrdu o primitku robe i da je dostavilo izjavu direktora koja sadrži opis artikla, broj CMR obrasca i tarifni broj carine. Navodi situacije i u vezi drugih računa i CMR obrazaca i naknadno pribavljene izjave odgovornih osoba iz stranih pravnih osoba s kojima je poslovao, a za koje račune je Porezno tijelo utvrdilo da su sporni. Zaključno tvrdi da su ispunjeni svi potrebni uvjeti članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost te predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Dana 20. travnja 2022. pred ovim Sudom je održana javna rasprava u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), pružena mogućnost strankama izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Opunomoćenica tužitelja je na raspravi ostala kod navoda tužbe, a službena osoba tuženika kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Opunomoćenica tužitelja je predložila Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn za sastav tužbe i uz pripadajući iznos PDV-a.

5. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja je priložena sudskom spisu i spisu upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka spisa upravnoga postupka proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo obavilo kod tužitelja nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. o čemu je sastavljen Zapisnik KLASA: 471-02/20-01/296, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-21-07 od 24 svibnja 2021. na koji je tužitelj izjavio prigovor koji nije uvažen.

7. Predmet nadzora je bila isporuka dobara unutar Europske unije (dalje: EU), te je utvrđeno da je tužitelj po izlaznim računima 1/LAN1/2, 2LAN1/2, 3LAN1/2, 4LAN1/2, 5LAN1/2 zaračunao isporuke dobara u EU u ukupnoj vrijednosti od 5.459,44 na koje isporuke nije obračunao PDV, već je primijenio oslobođenje od plaćanja PDV-a propisano odredbama članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20, dalje: Zakon o PDV-u).

Tom odredbom je propisano da su od PDV-a oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. dobra se isporučuju drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u drugoj državi članici i 2. porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik kojoj se obavlja isporuka registrirana je za potrebe PDV-a u drugoj državi članici te je isporučitelju dala svoj PDV identifikacijski broj.

8. Nadzorom je utvrđeno da tužitelj u tijeku postupka nije predočio dokumentaciju kojom dokazuje da je roba prevezana iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u drugoj državi članici, u skladu s člankom 33. Zakona o PDV-u pa je utvrđena porezna osnovica za oporezivanje PDV-a (stopa 25%) po osnovi isporuka dobara u EU u iznosu od 5.459.268,44 kn, obračunat PDV u iznosu od 1.364.817,11 kn te pripadajuće kamate.

9. Prema članku 66. stavku 4. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ), smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

10. S obzirom na prigovore tužitelja u vezi potpunosti i urednosti relevantne dokumentacije, iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo u skladu s člankom 77. OPZ-a koristilo sva dokazna sredstva za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje. U obrazloženju prvostupanjskog poreznog rješenja detaljno je u odnosu na svaki sporni račun obrazložen tijek robe, navedeno je tko i kada je obavljao prijevoz iste te putem koga te u čemu se sastoji nevjerodostojnost dokumentacije.

11. Tako je prvostupanjsko porezno tijelo utvrdilo da tužitelj dostavljenim računima za obavljene isporuke 1/LAN1/2, 2LAN1/2, 3LAN1/2, 4LAN1/2, 5LAN1/2, dostavljenim CMR obrascima 12793 i 76902 te ostalom poslovnom dokumentacijom, podacima dobivenim na temelju članka 79. OPZ-a, odnosno dokumentacijom dostavljenom uz izjavljeni prigovor, nije dokazao da su isporuke po izlazim računima 1/LAN1/2, 2LAN1/2, 3LAN1/2, 4LAN1/2, 5LAN1/2 otpremljene izvan područja RH drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u drugoj državi članici, pa se računi i ostala prateća dokumentacija vezana za poslovni događaj isporuke po navedenim računima ne može ocijeniti vjerodostojnom. Navedeno upućuje na zaključak da nije bilo isporuke oslobođene PDV-a u smislu članka 41. stavak 1. Zakona, odnosno da je utvrđena obveza PDV-a za razdoblje nadzora.

12. Pri tome prvostupanjsko tijelo i tuženik osnovano obrazlažu da naknadno dostavljena dokumentacija uz žalbu niti uz predmetnu tužbu nije od utjecaja na pravilnost utvrđenih poreznih obveza, jer se obveze utvrđuju na temelju vjerodostojne dokumentacije koju porezni obveznik mora posjedovati već prilikom nadzora iste. To stoga što je odredbama članka 5. stavka 2. Zakona o računovodstvu propisano da se knjigovodstvena isprava mora sastaviti na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja, a člankom 9. stavkom 1. Zakona o računovodstvu, knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor. U suprotnome bi se, po ocijeni ovog tijela, izgubila svrha nadzora kojoj je primarni cilj provjera činjenica bitnih za oporezivanje.

12.1. Stoga Sud ne može prihvatiti prigovor tužitelja da je tijekom nadzora dostavio nadležnom poreznom tijelu CMR obrasce na temelju kojih smatra da je dokazao da je prodana roba izvezena iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu Europske unije. Isporučitelj robe mora o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu posjedovati barem dva neproturječna dokaza od dvije različite strane koje su međusobno neovisne te neovisne i o isporučitelju i o stjecatelju, kao što su primjerice potpisani CMR, teretnica ili račun za prijevoz dobara, kako to proizlazi iz članka 1. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/1912 od 4. prosinca 2018. o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 u pogledu određenih izuzeća za transakcije unutar Zajednice koja se od 1. siječnja 2020. izravno primjenjuje u svim državama članicama, a kojim je dodan članak 45.a kojim su propisani dokazi potrebni kako bi porezni obveznik mogao primijeniti oslobođenje od PDV-a na isporuku dobara unutar Europske unije.

Dakle, tužitelj je te dokaze morao posjedovati već prilikom provedbe nadzora i iste predočiti, a ne dostavljati ih tijekom žalbenog postupka, kao niti naknadno dostavljati izjave odgovornih osoba u pravnim osobama kojima je isporučio predmetnu robu, jer takve izjave ne predstavljaju vjerodostojni dokaz.

13. Nadalje, oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost predstavlja poreznu povlasticu, teret dokazivanja činjenica o kojim ovisi priznavanje prava leži na tužitelju kao poreznom obvezniku u skladu s člankom 88. stavkom 2. OPZ-a. Stoga je tužitelj morao u svojoj poslovnoj dokumentaciji raspolagati ispravama kojima može nedvojbeno dokazati ispunjenje zakonom propisanih uvjeta. Bilježenje podataka u poslovnim knjigama mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a priznavanje oslobođenja od plaćanja porezan na dodanu vrijednost prema članku 41. stavku 1. Zakona o PDV-u ovisi o vjerodostojnosti isprave na temelju koje se podaci evidentiraju. Račun i sva druga popratna dokumentacija moraju biti sastavljeni tako da omogućuju pregled svih relevantnih podataka o nekom poslovnom događaju u skladu s propisanim člankom 66. stavkom 4. OPZ-a. Samo isprave sastavljene na ovakav način mogu se ocijeniti vjerodostojnim prilikom dokazivanja da je isporuka koja je iskazana na ispostavljenim računima doista i oslobođena plaćanja PDV-a.

14. Budući da tužitelj tijekom postupka nadzora nije raspolagao vjerodostojnim dokumentima koji bi dokazali da je robu iskazanu na spornim računima po kojima je koristio oslobođenja propisana člankom 41. stavkom 1. Zakona o PDV-u prevezao iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu, te je iznio prigovore koje su već prvostupanjsko tijelo i tuženik otklonili tijekom postupka i dali prihvatljivo obrazloženje u odnosu na iste, Sud osporavano rješenje nije imao razloga ocijeniti nezakonitim.

15. S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

16. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenicima odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 28. travnja 2022.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).