Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 29 Gž-1182/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Lidije Jelavić, izvjestiteljice i Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari tužiteljice F. D. /OIB:…/, iz Z., koju zastupaju punomoćnici B. B. i A.-M. Ž., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., Ž. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., /OIB:…/, koju zastupaju punomoćnici B. P., S. P. i M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1934/2020-22 od 10. ožujka 2022., u sjednici održanoj 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1934/2020-22 od 10. ožujka 2022., u točkama I. i II. izreke i u dijelu točke III. izreke, u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u svoti od 9.139,00 kn sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2022. do isplate.

II. Po djelomično osnovanoj žalbi tuženice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1934/2020-22 od 10. ožujka 2022. u dijelu točke III. izreke, kojim je tuženici naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u daljnjoj svoti od 2.187,50 kn sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2022. do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjoj svoti od 2.187,50 kn sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2022. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke, utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208421148 sklopljenog 13. veljače 2007., između tužiteljice i tuženice, solemniziranog 13. veljače 2007. kod Javnog bilježnika I. A. u Z.¹ pod brojem OU- 129-2007, koji glasi: „obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ U točki II. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 18.640,49 kn sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice, sve kao u toj točki izreke. U točki III. izreke, naloženo je tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u svoti od 11.326,50 kn sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2022. do isplate.

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga propisanih u članku 353. stavku 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti presudu u skladu sa navodima žalbe ili ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe plus PDV i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe koju predlaže odbiti kao neosnovanu i zahtijeva naknadu troška sastavljanja odgovora sa PDV.

4. Žalba je djelomično osnovana /samo u pogledu dijela odluke o troškovima parničnog postupka/.

5. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim navedenog dijela predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila u kojem je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu razlike nastale po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa zateznim kamatama i uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Drugostupanjski sud ispitao je presudu u cijelosti, jer se žalbom pobija u cijelosti (članak 365. stavak 1. ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP).

7. Ispitivanjem presude ustanovljeno je da ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi sud po službenoj dužnosti osnovom članka 365. stavka 2. ZPP. Tuženica se neosnovano žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer suprotno takvim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama a nema niti bilo kakvih drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Na s tim u vezi iznesene navode žalbe prema kojima bi svi iznosi zajedno dali drugačiji zbroj (19.007,45 kn), odgovara se da je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev istaknut prema prvoj inačici danoj u mišljenju vještaka Z. R. (list 206 spisa), prema kojoj razlika (ako se promatraju svi iznosi - i pozitivni i negativni, prebijeno), u razdoblju od dospijeća prve obveze (1. travnja 2007), do dana dospijeća posljednje obveze (1. ožujka 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedinih obveza) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno upravo 18.640,49 kn s time da su pojedini mjesečni iznosi dani u stupcu „J“ priložene Tabele 1.

8.Kako su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene to se tuženica neosnovano žali zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 355. ZPP).

9. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno 79/2007., 125/2007.,

članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj:

75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu:

ZZP/2007. i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP/2007).

10. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

11. Nadalje, kako je odredba članka 6. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF istovjetna kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita, između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenom sudskom postupku, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivosti tečaja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita. Na te okolnosti sud nije bio dužan saslušavati djelatnika tuženika kao svjedoka niti javnog bilježnika (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). U konačnici, tuženica je bila stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

12. I po ocjeni ovog suda, razlozi za promjenjivost tečaja valute CHF, koje navodi tuženica ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za tu promjenjivost tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja općih akata tuženice, zbog čega ugovorna odredba o promjenjivosti tečaja valute je nerazumljiva, a time i nepoštena, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljena i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10). Zbog toga su neosnovani navodi žalbe da bi sud pogrešno primijenio propise o zaštiti potrošača te pravo EU. Dakle, u točkama I. izreke prvostupanjske presude, odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava.

13. Nadalje, prema vještačkom nalazu i mišljenju nakon što se prebiju pozitivni i negativni iznosi zbog razlike tečaja u predmetnom razdoblju dobiva se razlika od 18.640,49 kn u korist tužiteljice.

14. Prema tome, otpala je pravna osnova zbog ništetnosti navedenog dijela predmetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 13. veljače 2007., u dijelu promjenjivosti valutne klauzule u CHF tako da je tuženica po toj osnovi primila od tužiteljice više 18.640,49 kn. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 18.640,49 kn /po osnovi ništetne valutne klauzule/ primjenom pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO/05) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO/05), s obzirom da je tuženica kao stjecatelj u opisanim okolnostima nepošten stjecatelj. Naime, u citiranom članku 1115. ZOO/05, propisan je opseg vraćanja tako da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga su neosnovani i navodi žalbe prema kojima bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno u pogledu tijeka zatezne kamate.

15. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare. Naime, 1. ožujka 2022., na stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljeno je objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022., o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF te je zaključeno: 1. pravna shvaćanja izražena u presudi broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/2007., kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj 35/2005., kako je izmijenjen ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog posla, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

16. S obzirom na navedene zaključke, nakon prekida zastare pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara predmetnih individualnih restitucijskih zahtjeva počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sudska odluka u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog ništetne valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017., od kada do podnošenja tužbe /24. travnja 2020./, nije protekao opći rok zastare od pet godina. Završno, tuženica se u vezi prigovora zastare promašeno poziva na to da bi tijekom postupka tužba bila preinačena. Naime, u tužbi je istaknut restitucijski zahtjev na ukupno 19.007,45 kn a nakon što je vještak prebio pozitivne i negativne razlike nastale zbog promjene tečaja CHF tužitelj je sukladno tome smanjio taj zahtjev na utvrđenu razliku od 18.640,49 kn.

17. Nisu osnovani navodi žalbe u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka prema kojima tuženica pogrešno drži da je ona trebala uspjeti u sporu i zbog toga da je tuženici trebalo troškove dosudit tuženici. Nadalje, neosnovani su navodi da su svi troškovi, osim sastavljanja tužbe, bili nepotrebni. Sa tim u vezi tuženica paušalno navodi da se na ročištima nisu izvodili dokazi. Naime, tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja na ročištu 14. siječnja 2021. /list 195 i 196 spisa/, na kojem se je raspravljalo o glavnoj stvari i troškovi zastupanja na ročištu 31. siječnja 2022. /list 229-231 spisa/ na kojem se je vještak Zrinko Ručević očitovao na prigovore upravo tuženice, po 100 bodova za svako pravilnom primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/2012., 103/2014., 118/2014.;107/2015., u daljnjem tekstu: Tarifa). Međutim u pravu je tuženica kada navodi da je pogrešno tužiteljici dosuđen trošak za sastavljanje podneska od 24. lipnja 2021. /list 218-220 spisa/, jer je istim tek uskladila zahtjev za isplatu prema mišljenju vještaka, pa je za taj podnesak trebalo odrediti trošak kao za ostali podnesak prema Tbr. 8. t. 3. Tarife ili 250,00 kn dok je nepotreban podnesak od 8. srpnja 2021. /list 227-228 spisa/ kojim tužiteljica ponavlja već iznesene navode, pa za isti nije trebalo odrediti troškove, tako da je po osnovi ta dva podneska dosuđeno više 1.750,00 kn što s PDV od 25 % iznosi 2.187,50 kn za koliko su prekomjerno troškovi dosuđeni tužiteljici koji pravilno određeni iznose 9.139,00 kn.

18. Iz navedenih razloga osnovom članka 368. stavka 1. ZPP, odlučeno je kao u točki I. a osnovom članka 373. točke 3. kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

19. Zahtjev tuženice za naknado troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je tuženica uspjela sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu (članak 166. stavak 2. ZPP, članak 154. stavak 5. ZPP, točka III. izreke drugostupanjske presude).

20. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu, odbijen je kao neosnovan, jer isti nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP, točka IV. izreke drugostupanjske presude).

U Zagrebu 28. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.