Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: 19 P-2/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sutkinji Marini Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja K.-C. d.o.o., OIB: ..., Đ., K. T. 57, kojeg zastupa R. Z., OIB: ..., odvjetnik u O., S. R. 21, protiv tuženika A. B. d.d., OIB: ..., Z., S. avenija 6, kojeg zastupa D. P., OIB: ..., odvjetnik u OD K. & P. d.o.o. u Z., B. 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate ukupnog iznosa od 21.308,21 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. travnja 2022. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 28. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 40938/06 sklopljenog 3. travnja 2006. između tužitelja K. C. d.o.o., OIB: ..., Đ., K. T. 57, kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d., OIB: ..., Z., S. avenija 6, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB: ..., Z., S. avenija 6, isplatiti tužitelju K. C. d.o.o., OIB: ..., Đ., K. T. 57, ukupan iznos od 15.058,21 kn (petnaesttisućapedesetosamkuna i dvadesetjednalipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos više otplaćene rate kredita, počevši od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 1.773,98 kn od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 1.642,85 kn od 31. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 1.545,18 kn od 31.siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 1.371,84 kn od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 1.332,29 kn od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 1.173,29 kn od 31. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 1.066,65 kn od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 1.036,87 kn od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 1.219,79 kn od 31. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 1.148,01 kn od 31. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 1.174,64 kn od 31. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 572,82 kn od 30. travnja 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu se odbija, a isti glasi:

" Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 40938/06 sklopljenog dana 03.04.2006. godine između tužitelja K. C. d.o.o. Đ., K. T. 57., OIB ... kao korisnika kredita i tužene A. B. d.d. Z., S. avenija 6. OIB ... (pravni slijednik S. banke dd O.) kao kreditora, kojom je predviđeno plaćanje jednokratne naknada za usluge odobravanja i praćenja kredita,u visini 1,25 % na iznos kredita.

Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., S. avenija 6. OIB ... (pravni slijednik S. banke dd Osijek) da tužitelju K. C. d.o.o. Đ., K. T. 57., OIB ... , isplati iznos od 6.250,00 kn kn na ime naplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 19.04.2006. do isplate u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.744,28 kn (dvijetisućesedamstočetrdesetčetirikune i dvadesetosamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako su pravni prednik tuženika S. banka d.d. Osijek kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 3. travnja 2006. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu, kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 500.000,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju S. banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom određeno je kako je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 6 godina u jednakim tromjesečnim ratama plativo u kunama po srednjem tečaju S. banke d.d. na dan plaćanja, kao i plaćati kamatu u visini tromjesečnog LIBOR-a vezano za CHF uvećano za 4,25 % marže godišnje. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu tuženik je unaprijed formulirani standardni ugovor sastavio na način da je u isti uglavio više nepoštenih ugovornih odredbi, a kao bitan sastojak Ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu (čl. 5. Ugovora) kojom ugovorna obveza povrata iznosa kredita ovisi o jednostranoj odluci banke i to bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno ističe kako su pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje kako su nezakonite i ništetne konkretne odredbe ugovora koje je koristio ovdje tuženik identične odredbama iz ovdje spornog Ugovora i odnose se na promjenu kamatne stope. Dalje navodi kako ništetna ugovorna odredba spornog Ugovora, odnosno jednostrana odluka banke vezana za promjenu kamatne stope, nije podložna kontroli od strane korisnika kredita niti treće osobe te je tuženik iskoristivši takvu ništetnu odredbu o određivanju kamatne stope obračunavao rate kredita po kamatnoj stopi koja je veća od inicijalno ugovorene, manipulirajući fiksnim dijelom (nepromjenjivim) ugovorene kamate na način da je povećao fiksni dio (maržu) kada su referentne kamatne stope padale (EURIBOR/LIBOR), što je uzrokovalo povećanje anuiteta. Tužitelj također navodi kako su bili dugoročno neizvjesni bitni elementi ugovora, uz napomenu kako cijenu, koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka kao vjerovnik te smatra kako je čl. 5. u svezi sa čl. 4. Ugovora o kreditu nezakonit i ništetan te kako je tuženik unatoč takvim odredbama u razdoblju od 31. prosinca 2009. do 30. studenog 2011. jednostrano mijenjao visinu rate kredita u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora, odnosno tužitelju se kontinuirano povećavala otplatna rata. Nadalje, u razdoblju od 31. prosinca 2009. do 30. studenog 2011. na temelju ništetnih odredbi Ugovora o dugoročnom kreditu u dijelu koji se odnosi na redovne kamate na kredit, tuženik je od tužitelja naplatio iznos od najmanje 14.000,00 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan uz redovitu kamatnu stopu. Dalje tužitelj navodi kako je prilikom sačinjavanja Ugovora o kreditu tuženik u čl. 7. uglavio odredbu kojom je predvidio plaćanje naknade u visini od 1,25 % od visine kredita jednokratno i to za usluge odobravanja i praćenja kredita te je s tog osnova prilikom realizacije kredita tužitelju naplatio iznos od 6.250,00 kn te tužitelj smatra kako se ne radi o pravednim i objektivnim troškovima koji su nastali prilikom sklapanja kredita, kako isti ne čine stvarnu uslugu i kako isti nisu transparentno ugovoreni pa tuženik nije imao nikakvo zakonsko uporište naplatiti istu, a posebno ne u iznosu koji je naplaćen. Obzirom se radi o ulaznoj naknadi unaprijed formuliranoj u ugovoru na koju tužitelj nije mogao utjecati, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita, a posebno kada se uzme u obzir činjenica kako tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi niti bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. Iz navedenog razloga tužitelj smatra kako je čl. 7. Ugovora o kreditu ništetan te iz svega naprijed navedenog postavlja zahtjev za povrat onoga što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i naknadama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnom ističe prigovor zastare, obzirom je tužitelj utužene iznose uplatio tuženiku od travnja 2006. do travnja 2012., a tužbu je podnio 7. siječnja 2021., odnosno tuženik navodi kako se na vraćanje danog na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove i opći zastarni rok. Tuženik dalje navodi kako se tužitelj u tužbi poziva na postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti neosnovano, obzirom je Ugovor o dugoročnom kreditu, sklopljen između tužitelja i tuženika, trgovački ugovor, a ne potrošački ugovor. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj kao trgovačko društvo kao sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), odnosno prilikom preuzimanja, kako prava, tako i obveza iz ovdje spornog Ugovora o dugoročnom kreditu tužitelj je imao postupati s povećanom pažnjom pa ukoliko mu određena odredba nije bila jasna prilikom sklapanja Ugovora bio je dužan ili zatražiti pojašnjenje iste ili odbiti zaključiti ugovor. Također, parnične stranke su prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o odredbama istog pregovarale i to o iznosu, valuti uz koju je glavnica vezana, kamatnoj stopi, ulaznoj naknadi, roku otplate, instrumentima osiguranja i dr. te tuženik osporava kako je Ugovor predstavljao unaprijed formulirani ugovor. Nadalje, tužitelju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno način na koji se ista mijenja, bila pojašnjena od strane radnika tuženika prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik također navodi kako su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive ugovorne odredbe, na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o dugoročnom kreditu, a što proizlazi iz njegova postupanja nakon sklapanja istog, odnosno prilikom njegova ispunjenja, obzirom je tužitelj bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta pa se ne može tvrditi kako je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja mijenjao kamatnu stopu. Dalje navodi kako je u konkretnom slučaju riječ o solemniziranom ugovoru prilikom kojeg je javni bilježnik potvrdio kako odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju pravu volju ugovornih strana i da iste prihvaćaju pravne posljedice koje iz takvog pravnog posla proizlaze. Tuženik navodi kako je neosnovan navod tužitelja kako tuženik nije pravilno izračunao i obračunavao kamatu te kako je istu više naplatio tužitelju, odnosno kako su se stranke čl. 4. Ugovora o dugoročnom kreditu sporazumjele o kamatama u otplati i kamatama u korištenju te također kako tuženik nije mogao utjecati na visinu LIBOR-a. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno kako se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope, a potpisom spornog Ugovora tužitelj je bez prigovora pristao na eventualnu promjenu kamatne stope koje bi bila izvršena od strane tuženika. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja kako je tuženik proizvoljno izračunavao kamatnu stopu kada je izvjesno kako je izvršena promjena kamatne stope imala ugovorno uporište u čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, a da je na takvu ugovornu odredbu tužitelj svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izričito pristao pa se ne radi o jednostranom postupanju tuženika, odnosno tuženik osporava kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Tuženik dalje navodi kako osporava i kako je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu kojim se tužitelj obvezao platiti naknadu koja je ugovorena u iznosu od 1,25 % na iznos kredita, odnosno kako u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, a sve u skladu s čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama iz čega proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora tuženik je postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.

3. Podneskom od 20. srpnja 2021. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu te u bitnom naveo kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara te se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., dok se u podnesku od 10. rujna 2021. tuženik poziva na pravno shvaćanje s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 14. studenog 2013.

4. Podneskom od 8. ožujka 2022. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, odnosno tužitelj umjesto iznosa od 18.000,00 kn potražuje iznos od 15.058,21 kn na ime više plaćenih kamata, a prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.

5. Tuženik se podneskom od 22. ožujka 2022. očitovao na gore navedeno djelomično povlačenje tužbe te je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu, odnosno tuženik je pristao na povlačenje. Također, u navedenom podnesku tuženik se pozvao na Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. te ponovno istaknuo kako je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara.

6. U dokaznom dijelu postupka sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja D. Č. (str. 94-95 spisa), izvršio uvid u Ugovor o dugoročnom kreditu broj 40938/06 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen između S. banke d.d. Osijek kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita založnog i mjeničnog dužnika te D. Č. kao mjeničnog dužnika od 3. travnja 2006. (str. 7-15 spisa), podatke o kretanju stope LIBOR-a za CHF (str. 16-19 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu tuženika na ime tužitelja od 8. prosinca 2020. (str. 20 spisa), otplatni plan tuženika na ime tužitelja od 8. prosinca 2020. (str. 21 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu tužitelja od 19. travnja 2006. (str. 23 spisa), podaci o plaćanju uslijed primjene valutne klauzule (str. 24 spisa), izvod iz zapisnika sa 1. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. (str. 37 spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-628/2021- 2 od 8. srpnja 2021. (str. 44-52 spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-956/2020-2 od 25. veljače 2021. (str. 53-60 spisa), izvod iz zapisnika sa 3. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 14. studenog 2013. (str. 61 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/2922/2018 od 20. veljače 2020. (str. 62-74), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. (str. 75-82 spisa), stručni članak mr. sc. A. E. pod nazivom Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla (str. 83-89 spisa) te je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost povećanih mjesečnih anuiteta u odnosu na kamatnu stopu koja je različito obračunata od ugovorene po stalnom sudskom vještaku F. j.d.o.o. (nalaz i mišljenje vještaka str. 109-113 spisa).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Nisu sporne činjenice kako je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 40938/06 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 7-15 spisa) te kako se tijekom otplatnog razdoblja tužitelju povećavala otplatna rata (str. 16-19, 20, 21 i 24 spisa).

9. Nesporno je i kako je tužitelju od strane tuženika naplaćena naknada u iznosu od 6.250,00 kn na ime troškova koji su nastali prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu ( str. 23 spisa).

10. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je jesu li ništetne odredbe predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu i to dio čl. 5. i čl. 7. Ugovora te ukoliko su iste ništetne, ima li tužitelj pravo na povrat više preplaćenog iznosa, obzirom je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor zastare.

11. Također je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru ili o trgovačkom ugovoru te radi li se u konkretnom slučaju o unaprijed formuliranom ugovoru.

12. Nadalje, ukoliko je tužbeni zahtjev osnovan, sporan je i tijek zateznih kamata na utuženi iznos, obzirom tužitelj iste potražuje od uplate svakog pojedinog iznosa, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

13. Zakonski zastupnik tužitelja D. Č. u svom iskazu na ročištu održanom 12. listopada 2021. u bitnom je naveo kako je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora došao u tadašnju S. banku d.d. u Đ. i djelatnike iste je upoznao kako mu je potreban novac za obrtna sredstva, a oni su mu preporučili sporan kredit, obzirom je isti tada bio najpovoljniji i najprikladniji za njegovu situaciju. Dalje navodi kako ga djelatnici banke prilikom samog sklapanja Ugovora nisu upozorili na same ugovorne odredbe, odnosno što iste znače niti su mu rekli bilo što vezano za mijenjanje kamatnih stopa, a također ga nisu kontaktirali niti u trenutku kada je došlo do promjene istih, odnosno u tijeku otplate kredita. Banka ga nije tražila suglasnost za povećanje rata kredita zbog promjene kamatne stope, a također vezano za trošak obrade kredita banka ga nije upoznala sa istim nego su navedeni trošak naplatili. Nadalje, nije imao mogućnost utjecaja na tekst Ugovora i odredbe Ugovora prilikom sklapanja istog, a Ugovor je pročitao prije sklapanja no nije ga pročitao sa većom pažnjom. Također, nije tražio da se nešto izmijeni u ugovoru prije sklapanja, a misli kako je dobivao obavijest o promjeni kamatnih stopa. Zaključno, navodi kako nije prigovarao Banci u odnosu na obavijesti, odnosno pogrešni izračun kamatne stope.

14. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ovdje sporan Ugovor i utvrdio kako je čl. 4. propisano kako korisnik kredita i banka ugovaraju redovnu, promjenjivu kamatnu stopu koju čine, između ostalog, (1.) kamata u otplati: tromjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan stavljanja kredita u otplatu + 4,25 % marže godišnje te (2.) kamata u korištenju: tromjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan plasiranja sredstava + 4,25 % marže godišnje.

15. Čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je kako korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR/LIBOR na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.

16. Čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je čl. 323. st. 1. istog Zakona propisano kako u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

17. Tijekom postupka tužitelj je isticao kako su ništetni čl. 5. (u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke) i čl. 7. predmetnog Ugovora, a sud je utvrdio kako je ništetan čl. 5. Ugovora, dok se u slučaju čl. 7. Ugovora ne radi o ništetnosti.

18. Naime, čl. 5. Ugovora određeno je kako ovdje tužitelj izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), a prilikom sklapanja Ugovora tuženik nije upoznao zakonskog zastupnika tužitelja na koji način će se mijenjati visina kamatne stope, zakonski zastupnik tužitelja i tuženik nisu pregovarali o visini kamatne stope, a također tuženik nije tražio suglasnost za povećanje rata kredita zbog promjene kamatne stope, što je zakonski zastupnik tužitelja naveo u svom iskazu, koji je sud prihvatio, a stranke nisu imale primjedbe na isti (str. 95 spisa).

19. Sud je također utvrdio kako se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, a što također proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja.

20. Čl. 247. ZOO-a propisano je kako je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

21. Dakle, utvrđeno je kako je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, odnosno kako je čl. 5. Ugovora propisano kako ovdje tužitelj prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope i to bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora, iz čega proizlazi kako se ugovorne strane u ovoj pravnoj stvari nisu suglasile o bitnom sastojku Ugovora te je predmetna odredba ništetna, obzirom je protivna prisilnim propisima, a također je i nepoštena, odnosno protivna moralu društva.

22. Čl. 14. st. 2. ZOO-a propisano je kako trgovački ugovori jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

23. Čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03) propisano je kako trgovac je, ako predmetnim zakonom nije drugačije određeno, osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnosti radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, dok je čl. 2. st. 5. ZTD-a propisano kako trgovačko društvo je trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost.

24. U konkretnom slučaju utvrđeno je kako su Ugovor sklopile dvije pravne osobe, odnosno utvrđeno je kako se radi o trgovačkom, a ne o potrošačkom ugovoru i kako nije nastupila zastara, a što proizlazi iz Objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022.

25. Navedenim pravnim shvaćanjem zauzet je stav vezano za predmete u kojima je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a obzirom se u ovom slučaju radi o trgovačkom, a ne potrošačkom ugovoru, primjenjuje se pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., odnosno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Obzirom potraživanje tužitelja nije u zastari, sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost povećanih mjesečnih anuiteta u odnosu na kamatnu stopu koja je različito obračunata od ugovorene po stalnom sudskom vještaku F. j.d.o.o.

27. U svom nalazu i mišljenju (str. 109-113 spisa) vještak je naveo kako je tuženik tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.780,33 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste HNB-a na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 15.058,21 kn.

28. Tužitelj nije imao primjedbi na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka, no tuženik se podneskom od 22. ožujka 2022. očitovao na iste te naveo kako ih osporava u cijelosti.

29. Naime, tuženik u bitnom navodi kako vještak nije naveo koje je vrijednosti LIBOR-a primijenio kao relevantne prilikom izrade nalaza i mišljenja, odnosno kako ne prikazuje koliko je, u razdoblju za koje je dan pregled kretanja kamatne stope, tj. za koji je sačinjen početni otplatni plan, doista iznosila vrijednost LIBOR-a te predlaže da vještak dopuni sačinjeni nalaz na način da dostavi pregled kretanja vrijednosti LIBOR-a koje je primijenio prilikom izrade tablice br. 1 te kako tuženik nije proizvoljno izračunavao kamatnu stopu kada je promjena imala uporište u čl. 5. Ugovora o kreditu, odnosno kako je nalaz izrađen na temelju pogrešnih pretpostavki o tome što bi predstavljalo pravilnu visinu obroka i cjelokupnu visinu duga u skladu s ugovorom o kreditu.

30. Podneskom od 30. travnja 2022. vještak se očitovao na prigovore tuženika te u bitnom naveo kako se prije početka izrade nalaza i mišljenja obratio tuženiku za dostavom dokumentacije i podataka koji su bili potrebni za izradu nalaza, a koji se ne nalaze u sudskom spisu te kako je više puta požurivao tuženika, na što je tuženik na kraju obavijestio vještaka kako mu nije u mogućnosti dostaviti tražene podatke pa je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa Ugovorom o kreditu, dokumentaciji sadržanoj u spisu te javno dostupnim podacima o vrijednosti LIBOR-a, a na što ga je i sam tuženik uputio. Također navodi kako je od tuženika zatražio dostavu vrijednosti LIBOR-a koji je koristio pri zaduženju tužitelja kamatama, no tuženik ga je uputio kako su vrijednosti LIBOR-a javno dostupne te ih je vještak preuzeo sa interneta. Nadalje, vještak je od tuženika tijekom izvođenja dokaza vještačenjem zatražio dostavu dodatne dokumentacije iz koje bi mogao utvrditi na koji način je tuženik mijenjao visinu redovne kamatne stope, odnosno od čega se sastojala utvrđena kamatna stopa te koje je elemente sadržavala primijenjena promjenjiva kamatna stopa pored tromjesečnog LIBOR-a i ugovorene marže od 4,25 % te također je zatražio i da mu tuženik dostavi podatke o visine marže koju je primjenjivao pri izračunu promjenjive kamatne stope vezane uz tromjesečni LIBOR uz CHF, ukoliko je tijekom otplate kredita mijenjana visina marže.

31. Tuženik je vještaka zamolio za strpljenje kako bi pripremio tražene podatke, no nakon dužeg perioda obavijestio je vještaka kako u arhivi nije uspio pronaći traženu dokumentaciju te kako istu nije u mogućnosti dostaviti pa je vještak prilikom izvođenja dokaza vještačenjem kao ugovoreni, početni otplatni plan sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi izračunao primjenom važećeg tromjesečnog LIBOR-a uz CHF na dan koji prethodi obračunskom razdoblju, zaokruženog na sljedeću višu četvrtinu i istome dodao ugovoreni i jedino poznati iznos marže od 4,25 % jer iz raspoloživih podataka u sudskom spisu nisu vidljivi podaci o načinu promjena i strukturi kamatnih stopa, a kamatne stope je u istoj visini utvrdio i sam tuženik do 30. travnja 2009.

32. Na ročištu održanom 5. travnja 2022. (str. 125-127 spisa) vještak je ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, kao i navoda iz podneska od 30. ožujka 2022., a punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka, kao niti primjedbi, što je razvidno iz spisa.

33. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio, obzirom je isti jasan, nedvosmislen i sastavljen u skladu s pravilima struke, a vještak se također očitovao na sve primjedbe tuženika.

34. U odnosu na istaknute primjedbe tuženika, vještak je naveo kako mu tuženik nije dostavio tražene podatke, a koje sada spori u svom očitovanju na nalaz i mišljenje.

35. Čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu ZPP) propisano je kako stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano kako svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

36. Dakle, kako tuženik nije dostavio vještaku traženu dokumentaciju, vještak je nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa javno dostupnim podacima i sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu, a koju je sud prihvatio te je nalaz i mišljenje ocijenio kao vjerodostojan.

37. Vezano za tijek zateznih kamata, sud je utvrdio kako iste teku od uplate svakog pojedinog iznosa više otplaćene rate kredita.

38. Čl. 1115. ZOO-a propisano je kako kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva

39. Obzirom se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu, a ne o ugovoru o zajmu, ne može se primijeniti pravno shvaćanje na koje se poziva tuženik, odnosno sud je utvrdio kako je tuženik nepošten te ga je obvezao na isplatu zateznih kamata od dana stjecanja.

40. Tužbenim zahtjevom tužitelj je također zahtijevao i utvrđenje ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 6.250,00 kn, koji se odnosi na trošak naplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

41. Sud je utvrdio kako gore navedeni čl. Ugovora o dugoročnom kreditu nije ništetan, odnosno kako tuženik nije dužan tužitelju isplatiti iznos od 6.250,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

42. Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.

43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

44. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika.

45. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili.

46. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.

47. Obzirom na sve naprijed navedeno, sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, odnosno utvrdio je kako je ništetan čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu u dijelu kako to tužitelj navodi u tužbenom zahtjevu i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 15.058,21 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

48. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka N. B. iz razloga što je tijekom postupka činjenično stanje dovoljno i jasno utvrđeno kako bi sud mogao donijeti odluku, a sve u skladu sa čl. 10. st. 1., čl. 220. i čl. 492.a ZPP-a.

49. Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom čl. 151., čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4. ZPP-a i čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; u daljnjem tekstu OT) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 53/19 i 92/21).

50. Sud je tužitelju priznao trošak parničnog postupka u iznosu od 2.744,28 kn.

51. Sud je tijekom postupka utvrdio kako je tužitelj u sporu uspio 62,10 %, a tuženik 37,90 %, odnosno sud je utvrdio kako je tužitelj u sporu uspio sa 24,20 %.

52. Naime, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je najprije utvrdio postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela (tužitelj 62,10 %, tuženik 37,90 %), zatim je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeo postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (što iznosi 24,20 %).

53. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 7. siječnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 20. srpnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 8. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 14. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. listopada 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 5. travnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) sve uvećano za PDV, odnosno tužitelju je priznat trošak u iznosu od 7.500,00 kn. Također, sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 3.000,00 kn, a koji se odnosi na trošak za izvođenje dokaza vještačenjem, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu (300,00 kn) i za presudu (540,00 kn) u ukupnom iznosu od 840,00 kn (Tar. br. 1. t. 1. i Tar. br. 1. t. 2.). Ukupan parnični trošak koji je sud priznao tužitelju iznosi 11.340,00 kn.

54. Dakle, nakon što je sud utvrdio u kojem postotku je u ovom sporu uspio tužitelj, utvrdio je iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te je odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

55. Obzirom su tužitelju priznati parnični troškovi u iznosu od 11.340,00 kn, a u sporu je uspio sa 24,20 %, sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u konačnom iznosu od 2.744,28 kn.

56. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku 28. travnja 2022.

Zapisničar:

Sutkinja:

Sanda Gučić

Marina Ljubičić Knežević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (čl. 467.a ZPP-a).