REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEK
Poslovni broj: 4 Us I-78/2022-10
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja G. G. iz B., OIB:.., kojeg zastupa opunomoćenik A. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i k. j.t.d. Z., Pisarnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Z., OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik D. K., službena osoba, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 28. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove KLASA: UP/II 561-01/20-01/532, URBROJ: 512- 2501-21-7 od 24. prosinca 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 561-01/20-01/532, URBROJ: 512-2501-21-7 od 24. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane O. KLASA: UP/I 561-01/20-01/1808, URBROJ: 512M2-76-21-15 od 10. studenoga 2021.
2. Navedenim rješenjem prvog stupnja je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti PS ZNG Vukovar za razdoblje od 2. svibnja 1991. do 31. kolovoza 1991. i na temelju pripadnosti 204. Vukovarskoj brigadi HV od 1. rujna 1991. do 1. listopada 1991.
3. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo trebalo ispitati tužitelja i svjedoke na okolnost je li tužitelj izravno borbeno djelovao otvarajući vatru na neprijateljske snage te je li bio zarobljen u vojničkoj odori s oznakama i naoružanjem, kao i je li prilikom zarobljavanja tretiran kao civil ili vojnik. K tome, navodi da je trebalo prikupiti dokumentaciju od tužitelja i Ministarstva unutarnjih poslova o tome je li tužitelj bio razmijenjen 7. rujna 1991. kao civilna osoba ili vojnik. Tvrdi da po uputi tuženika nije postupljeno te da nisu saslušani tužitelj niti svi svjedoci u skladu s propisanim člancima 8., 30. i 52. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) jer tužitelj nije sudjelovao u ispitnom postupku niti su utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti. Smatra da je i u ponovnom postupku trebao biti obaviješten o ponovnom saslušanju svjedoka, te navodi kako nije imao mogućnost izjasniti se o njihovim navodima. U vezi iskaza svjedoka P. R., zapovjednika obrane mjesta B., navodi kako je tuženik u obzir uzeo isključivo dijelove njegovog iskaza koji mu idu u korist. U vezi tog iskaza navodi da proizlazi da je tužitelj, iako maloljetan bio kontroliran od strane zapovjednika, slušao njegove zapovjedi i po istima postupao te smatra upitnim zašto je zapovjednik dopustio maloljetnom branitelju da potraži izgubljenog branitelja ako tužitelja nije smatrao pripadnikom vojne postrojbe kojom je zapovijedao. Navodi i da taj svjedok nije mogao sa sigurnošću reći je li tužitelj sudjelovao u izravnim borbama te da je izjavio da ga nije evidentirao na popisu jer je bio maloljetan. Nadalje, poziva se na iskaze svjedoka te navodi kako iz istih proizlazi da je tužitelj organizirano sudjelovao u obrani i izvršavao zapovjedi, da je bio prisutan u B. i svojim angažmanom pomagao sudionicima obrane suvereniteta Republike Hrvatske koji su pružali oružani otpor agresoru ili djelovali u izravnoj vezi s tim otporom. U vezi provedenog dokaznog postupka, isti osporava tvrdeći kako dokazi ili nisu pravilno ocijenjeni ili nisu ocijenjeni uopće te navodi izjave svakoga od svjedoka, a čije izjave i zapisnike o saslušanju je dostavio u prilogu tužbe. Ujedno predlaže saslušati ih ponovno i u ovom upravnom sporu. U vezi iskaza svjedoka, zaključuje da su svi svjedoci suglasno izjavili da je tužitelj bio zarobljen 2. rujna 1991. u B. i 7. rujna 1991. razmijenjen u I., a što proizlazi i iz dopisa Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Službe kriminalističke policije broj: 511-15-04/3-8293-ŽI od 9. rujna 2019. te iz uvjerenja Ministarstva hrvatskih branitelja KLASA: 034-04/20-04/7 od 5. ožujka 2020. Tvrdi kako iz svega proizlazi da je tužitelj direktno sudjelovao u uspostavi i obrani državnog suvereniteta Republike Hrvatske i bio pripadnik hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Predlaže Sudu saslušati tužitelja i predložene svjedoke te po provedenom postupku poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška upravnog spora.
4. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti citira navode iz osporavanog rješenja i mjerodavne zakonske odredbe te u vezi tužbenih navoda, a cijeneći sve pribavljene i provedene dokaze, navodi kako je prvostupanjsko tijelo pravilno zaključilo kako je tužitelj u traženom razdoblju bio prisutan u B. te svojim angažmanom pomogao sudionicima obrane suvereniteta Republike Hrvatske koji su pružali oružani otpor agresoru ili djelovali u izravnoj vezi s tim otporom, ali da sam nije bio pripadnik bilo koje sastavnice Oružanih snaga RH. Navodi da je tužitelj dao doprinos obrani B., ali ne kao pripadnik PS ZNG Vukovar niti kao pripadnik 204. Vukovarske brigade HV-a. Navodi i da je u provedenom postupku više puta saslušan zapovjednik obrane naseljenog mjesta B., kao relevantan svjedok, koji je jasno i nedvosmisleno naveo da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik tih postrojbi. Navodi i da tužitelj niti u tužbi nije ponudio pravno relevantne dokaze koji bi doveli do drugačijeg rješavanja ove uprave stvari te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
5. Podneskom od 10. ožujka 2022. tužitelj je u bitnome ponovio tužbene navode ističući da iz izjava svjedoka proizlazi kako tužitelj nije evidentiran na popisu branitelja B. jer je bio maloljetan te da je bio naoružan i da svjedoci nisu izjavili da nije sudjelovao u izravnim borbama, već da je sudjelovao u pružanju otpora.
6. Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda zakazana je i održana javna rasprava 20. travnja 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika koji je ostao pri svim dotadašnjim navodima tijekom spora te dokaznim prijedlozima iz tužbe za saslušanjem predloženih svjedoka. Predložio je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora pobliže zatraženog u troškovniku predanom u spis (str. spisa 124). Opunomoćenik tuženika je ostao pri navodima odgovora na tužbu te kod obrazloženja osporavanog rješenja te se protivio saslušanju predloženih svjedoka. U vezi prigovora tužitelja o načinu vođenja postupka je predao u spis očitovanje od 10. ožujka 2022. te predmetne predstavke koje su uložene u spis upravnog postupka.
7. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spise upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 28. veljače 2019. podnesenim zahtjevom zatražio priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti PS ZNG Vukovar za razdoblje od 2. svibnja 1991. do 31. kolovoza 1991. i na temelju pripadnosti 204. Vukovarskoj brigadi HV od 1. rujna 1991. do 1. listopada 1991. U zahtjevu je naveo da je imao zaduženo oružje te je pod ratnim zadaćama naveo čuvanje straže na objektima, te organizaciju evakuacije civila iz sela B. Priložio je izjave svjedoka i predložio je iste saslušati.
9. Područni odsjek za poslove obrane Vukovar Ministarstva obrane izvršio je uvid u bazu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata "IS-PU" te je utvrđeno da tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s bilo koje osnove i za bilo koje razdoblje Domovinskog rata, niti o tome postoje bilo kakvi podaci u službenim evidencijama i arhivskoj građi Ministarstva obrane. K tome, utvrđeno je i da tužitelj nije regulirao vojnu obvezu i nije imao obvezu sudjelovati u pričuvnom sastavu.
Nadalje, iz očitovanja Središnjeg vojnog arhiva, KLASA: 561-01/19-01/1, URBROJ: 512M-010102-19-1207 od 4. runa 2019., u arhivskoj građi navedenih pristojbi nije pronađen niti jedan podatak koji bi upućivao na pripadnost tužitelja PS ZNG Vukovar niti 204. Vukovarskoj brigadi u bilo kojem razdoblju. Isto proizlazi i iz očitovanja VP 3468 Karlovac, kao pravnog slijednika 204. Vukovarske brigade HV, KLASA: 561- 01/19-01/2641, URBROJ: 3468-G1-20-2 od 9. ožujka 2020.
10. Dakle, nesporno je utvrđeno da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik bilo koje postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti je tužitelj o tome tijekom postupku niti u ovom sporu dostavio bilo kakve materijalne dokaze.
11. Osporavana rješenja u ovom sporu su donesena u ponovnom postupku u kojem je trebalo razjasniti činjenično stanje u vezi okolnosti oko razmjene nakon zarobljavanja tužitelja i borbenih aktivnosti (otvaranja vatre na neprijateljske snage) na području mjesta B. U tom pravcu je pribavljeno očitovanje Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Službe kriminalističke policije, broj: 511-15-01/3-KU-82/93. ŽI od 22. ožujka 2021. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužitelj pismene izjave dostavljene u predmetnom postupku, priložio i zahtjevu podnesenom Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj za izdavanje odgovarajuće isprave o okolnostima zatočenja, a koja bi bila nužna za uvođenje u evidenciju zatočenih osoba koju vodi Ministarstvo hrvatskih branitelja, te je na temelju isprave MUP-a tužitelju izdano uvjerenje o vremenu provedenom u zatočeništvu u razdoblju od 2. rujna 1991. do 7. rujna 1991. K tome, Policijska uprava vukovarsko-srijemska obavila je i obavijesne razgovore sa P. R., M. H. i P. K. te je obavila i obavijesne razgovore sa tužiteljem i V. G. te je na zapisnik uzeta izjava M. K., P. K., I. G., M. H., I. J., P. M., L. M. i N. S.. Nadalje, ponovno je saslušan i zapovjednik obrane mjesta B., P. R., 26. veljače 2021. te je ponovio svoj iskaz dan u prethodno provedenom postupku od 1. listopada 2020. Izjavio je da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio maloljetan te da ga je s još dvojicom maloljetnika, izvještavao o svemu u selu. Kada je otac tužitelja dolazio na straže sa sobom je vodio i sina kojem je dao svoje lovačko naoružanje. Naveo je da je 30. kolovoza 1991. donijeta odluka o evakuaciji civila iz sela među kojima je bio i tužitelj, a nakon što je dovezen u Đ., samoinicijativno i dragovoljno otišao u B. Dana 2. rujna 1991. došlo je do napada na selo te su se branitelji morali povući iz B. Prilikom neorganiziranog povlačenja izgubio se jedan od branitelja P. K. Njegov brate M. K. i G. G. zatražili su dozvolu da se vrate vidjeti što se dogodilo s izgubljenim braniteljem. Svjedok navodi da im je to dozvolio, ali oni nisu otišli u smjeru u kojem su rekli da će poći nego su promijenili smjer kretanja i tako su zarobljeni. Zapovjednik kao svjedok je izjavio da tužitelj nije sudjelovao u izravnim borbama niti se nalazi u evidenciji branitelja B. U vezi načina sudjelovanja tužitelja u obrani mjesta B. saslušani svjedoci su potvrdili prethodno navedeno, okolnosti zarobljavanja, vrijeme tužitelja provedeno u zatočeništvu i razmjenu dana 7. rujna 1991.
12. Slijedom iznesenoga, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo, a što je potvrdio i tuženik da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u zatraženom razdoblju. Ne smatraju spornim da je tužitelj, tada maloljetna osoba, bio prisutan u B. te svojim radom i angažmanom pomogao sudionicima obrane suvereniteta Republike Hrvatske koji su pružali oružani otpor agresoru ili djelovali su u izravnoj vezi s tim otporom, ali da sam nije bio pripadnik bilo koje sastavnice Oružanih snaga Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17 i 98/19., dalje: ZOHBDR). Dakle, zaključeno je da je tužitelj dao doprinos obrani B., ali ne kao pripadnik institucionaliziranih vojnih postrojbi, odnosno ne kao pripadnik PS ZNG Vukovar niti kao pripadnik 204. Vukovarske brigade HV.
13. Prema članku 3. stavku 1. točki a) ZOHBDR-a, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga).
Stavkom 2. istog članka je propisano da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
Stavkom 4. je predviđeno da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.
Člankom 179. stavkom 1. točkom a.) ZOHBDR-a je propisano da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.
14. Dakle, iz propisanog odredbom članka 3. stavka 1. točke a) ZOHBDR- a, a u vezi s člankom 179. stavkom 1. točkom a.) proizlazi da bi se pripadnost bilo kojoj sastavnici Hrvatske vojske, trebala dokazati prvenstveno podacima službene evidencije, a u kojoj tužitelj nije zaveden, a nije naveden niti na popisu pripadnosti PS ZNG Vukovar i 204. Vukovarske brigadi HV-a, koju odlučnu činjenicu tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju, niti raspolaže materijalnim dokazima o istome. Pri tome činjenica da je tužitelj bio maloljetan nije relevantna niti je zapreka za evidentiranje tužitelja kao pripadnika postrojbi.
15. U vezi zarobljavanja tužitelja, iz pribavljenog očitovanja Ministarstva unutarnjih poslova i izjava svjedoka, nesporno proizlazi da je tužitelj bio zarobljen 2. rujna 1991. i odveden u logor u Novi Sad te je bio razmijenjen 7. rujna 1991., ali ne proizlazi da je bio uhićen kao vojnik niti u službenoj odori.
16. S obzirom na način sudjelovanja tužitelja u obrani mjesta B. u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR-a, tužitelj je višekratno saslušan i imao je mogućnost iskazivati u postupku. Izjavio je i u zahtjevu od 28. veljače 2019. i tijekom saslušanja na zapisnik u postupku da mu je zapovjednik bio P. R., da je išao na straže, imao zadaće nadzora i odlaska u naoružane ophodnje te sudjelovao u evakuaciji mještana. K tome, i svi svjedoci u svojim priloženim izjavama i u saslušanju tijekom postupka su potvrdili da je tužitelj imao oružje, da je bio angažiran na punktu pri ulazu u mjesto B., te sudjelovao u organiziranim stražama i oko organizacije evakuacije civila.
17. Slijedom svega iznesenoga su prvostupanjsko tijelo i tuženik pravilno zaključili da tužitelj niti je pripadao nekoj od taksativno navedenih sastavnica Oružanih snaga Republike Hrvatske predviđenih člankom 3. stavkom 1. točkom a) ZOHBDR-a, a niti iz izjava saslušanih svjedoka (posebno zapovjednika) ne proizlazi da je u traženom razdoblju tužitelj obavljao borbene aktivnosti, odnosno aktivnosti stražarenja, jer se straže, ophodnje i pomaganje oko evakuacije civila ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanju u izravnoj vezi s tim otporom, kako to predviđa odredba članka 3. stavka 2. ZOHBDR-a.
18. Iz svih prethodno navedenih razloga, Sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužitelja i predložene svjedoke, budući da su relevantni svjedoci, a pogotovo zapovjednik obrane mjesta B. saslušani u postupku i njihove izjave su sadržane u spisu, te je izjavljeno uzeto u obzir i pravilno ocijenjeno. Stoga je Sud odbio provoditi predložene dokaze ponovnog saslušanja tužitelja i svjedoka imajući u vidu i načelo učinkovitosti postupka iz članka 8. ZUS-a, odnosno provođenje upravnog spora brzo i bez odugovlačenja uz izbjegavanje nepotrebnih radnji.
19. Slijedom navedenoga, prigovori tužitelja nisu osnovani te su pravilno odbijeni njegov zahtjev te potom i žalba osporavanim rješenjem tuženika jer tužitelj ne ispunjava potrebne uvjete predviđene člankom 3. stavcima 1. i 2. ZOHBDR-a za utvrđivanje predmetnog statusa u traženom razdoblju.
Stoga je Sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u izreci presude pod točkom I. u skladu s odredbom članka 57. stavka 1. ZUS-a.
20. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.
U Osijeku 28. travnja 2022.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
