REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10407/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. T.H., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. T.H. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici od 25. kolovoza 2021., broj: Pp-1058/2021-8, u sjednici održanoj 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. T.H., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se okrivljeniku za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, a primjenom čl. 37. st. 3. t. 4. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07. i 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) izriče kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) dana, te se na temelju čl. 44. Prekršajnog zakona primjenjuje uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 1 (jedne) godine ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba okr. T.H. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. T.H. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 300,00 (tristo) kuna u roku od 8 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici od 25. kolovoza 2021., broj: Pp-1058/2021-8 proglašen je krivim okr. T.H. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obavezu na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. T.H. po braniteljici K.B. podnio je žalbu iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se oslobodi krivnje, podredno da mu se za terećeni prekršaj primijeni neka od mjera upozorenja.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje okrivljenik navodi u žalbi i po službenoj dužnosti, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se ističe da je „izreka presude proturječna razlozima presude, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku“. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, budući pobijana odluka ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenika i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između izreke presude i razloga presude, kao ni razloga presude i sadržaja iskaza danih u postupku, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

6. Žalbom se, nadalje, ističe da prekršajni sud, sagledavajući njegovu funkciju i postupak u cjelini, nije ostvario jamstvo pravičnosti sudskog postupka u ovom konkretnom slučaju, budući je sud bio dužan u slučaju sumnje donijeti presudu u korist okrivljenika i tako ispuniti zakonske i ustavne (pa i konvencijske) zahtjeve pravičnosti postupka i obrazloženosti sudske odluke, te se u tom smislu poziva na načelna stajališta Ustavnog suda iz predmeta U-III-3132/2018.

6.1. U bitnom, po mišljenju žalbe, u ovom slučaju sud nije poštivao osnovni zahtjev kaznenog pravosuđa, a taj je da ovlašteni tužitelj mora izvan svake razumne dvojbe dokazati optužbu, te nisu bile u skladu s jednim od temeljnih načela kaznenog prava, načelom in dubio pro reo, zbog čega je osporenom presudom okrivljeniku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, s aspekta nedostatno obrazložene osuđujuće odluke.

6.2. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neosnovano se u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio primijeniti pravne standarde vezano uz primjenu načela in dubio pro reo. Naime, navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva., Navedeno načelo podrazumijeva da su u postupku iscrpljeni svi raspoloživi dokazi, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima savjesno ocijenjeni a sud je u dvojbi oko postojanja činjenica. Međutim, o tome se u konkretnom slučaju ne radi, jer očigledno da prvostupanjski sud, pravilno i osnovano, nije ostao ni u kakvoj dobije dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primijeni navedeno pravilo.

7. Jednako tako, prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda, nije povrijedio okrivljenikovo pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, s aspekta nedostatno obrazložene sudske odluke. Naime, u odluci Ustavnog suda U-III- 3132/2018, na koju se poziva žalba, Ustavni sud je utvrdio navedenu povredu nalazeći da sudske odluke nisu obrazložene na odgovarajući način, uz obrazloženje (11. 3. treći odjeljak) „….. iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi na temelju čega je onda, s obzirom na spomenuto „ne uzimanje u obzir“ iskaza svjedoka, prvostupanjski sud mogao nedvojbeno zaključiti da je podnositeljica počinila prekršajno djelo. Ovo posebice jer prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju čega je ocijenio da oštećenik nasuprot podnositeljici iskazuje „jasno, određeno, detaljno, uvjerljivo i logično.“

7.1. Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, pa tako i one koja se pobija žalbom i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio, a za što je u pobijanoj presudi iznio valjane i dostatne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

7.2. Kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski je sud odluku o krivnji okrivljenika za počinjeni prekršaj temeljio na iskazima svjedoka ošt. S.H. i svjedokinje A.H., majke okrivljenika i supruge oštećenika i materijalnim dokazima izvedenim u postupku. Okrivljenik je u obrani poricao prekršaj, navodeći da inkriminirane riječi nije uputio ocu, već je oca podsjetio što je on govorio za svog oca, svjedoci S. i A.H. teretili su okrivljenika, a svjedoci T.H., brat okrivljenika i V.H., supruga okrivljenika, potvrdili su navode njegove obrane. Prvostupanjski je sud iskaze ispitanih svjedoka kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Prvostupanjski je sud, sukladno odredbi čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona, u obrazloženju presude dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i kojim se razlozima rukovodio pri utvrđivanju postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika, pri čemu je iznio relevantne i dostatne razloge za ocjenu vjerodostojnosti iskaza S. i A.H., a neuvjerljivosti iskaza Tihomira i Vedrane Hren. Prvostupanjski sud je obrazložio na temelju čega je ocijenio da oštećenik i A.H., iskazuju uvjerljivo nasuprot okrivljeniku, njegovom bratu i supruzi, čije svjedočenje nije prihvatio, ocijenivši ih pristranim, te u obrazloženju svoje odluke naveo jasne razloge za takvu svoju odluku. Analizirajući sve provedene dokaze, kao i činjenice o kojima ovisi opstojnost prekršaja, prvostupanjski sud je za svoja utvrđenja i stajalište dao valjane pravne razloge i potkrijepio primjenom materijalnog prava.

8. U odnosu na povredu materijalnog prekršajnog prava žalbom se navodi da „nesporno postoje okolnosti koje isključuju krivnju, budući da činjenični supstrat upućuje na zaključak da do ostvarenja prekršaja kako je činjeničnim opisom stavljen na teret okrivljeniku, nije došlo". Međutim, žalbom se ne navode koje to okolnosti nesporno postoje koje bi isključile krivnju i razlozi zbog kojih one postoje, pa se ova žalbena tvrdnja niti nije mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom, a kako je već navedeno, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, nije utvrđeno da su presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, pa tako nisu utvrđene niti okolnosti koje isključuju krivnju. Naime, iz stanja predmeta ne proizlazi da bi okrivljenik bio neubrojiv, nije utvrđeno nepostojanje namjere ili nehaja, niti je utvrđeno da bi okrivljenik bio u pravnoj ili stvarnoj zabludi koja isključuje krivnju.

9. Slijedom navedenog nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je osnovano okrivljenik proglašen krivim da je počinio psihičko nasilje na štetu oca, osobe starije životne dobi, na način opisan u izreci prvostupanjske presude, te počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

10. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik predlaže da se navedeni događaj razmotri s osnova oblika krivnje nesvjesni nehaj te da se prema njemu primjeni koja od dvije moguće mjere upozorenja-opomenu ili uvjetnu osudu, uvažavajući olakotne okolnosti na strani okrivljenika, kao i opću obiteljsku situaciju i doprinos oštećenika. Ističe se da se radi o nekažnjavanoj osobi, da se u konkretnom slučaju radilo o ekscesu koji se dogodio potaknut kontinuirano prisutnim trzavicama unutar obitelji, a kojima bitno pridonosi i oštećenik, kao i ostali članovi obitelji.

10.1. U odnosu na prijedlog okrivljenika da se primijeni opomena, treba navesti da u konkretnom slučaju za to nema zakonske osnove. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju „za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna“.

S obzirom da je, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, propisana novčana kazna od najmanje 12.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, u ovoj situaciji nema zakonskih uvjeta iz čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona za primjenu opomene.

10.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da u ovoj situaciji ima mjesta primjeni mjere upozorenja, uvjetne osude. Činjenica je da su odnosi okrivljenika kao sina i oštećenika kao oca poremećeni već dulje vrijeme, da su eskalirali kritične prigode, a u takvim odnosima žive u istoj kući u zajedničkom kućanstvu okrivljenik sa suprugom i malim djetetom te otac, majka i brat okrivljenika. Činjenica je da okrivljenik do sada nije osuđivan, a iz stanja spisa proizlazi da do ovog događaja svađa i sukoba između okrivljenika i oštećenika nije bilo. Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu i uzrok počinjenja prekršaja (razmirica oko istovara drva u dvorištu), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje okr. T.H. za počinjeni prekršaj nije nužno izreći kaznu te da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, upućivanjem takve vrste prijekora kojom se omogućava ostvarenje svrhe prekršajnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja.

10.3. Iz navedenih razloga, ovaj drugostupanjski sud je, na temelju čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a primjenom propisa o ublažavanju kazne, imajući u vidu da je i prvostupanjski sud za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu blažu od propisane, okr. T.H., za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je pobijanom presudom proglašen krivim, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 dana, smatrajući da je kazna zatvora u navedenom trajanju za predmetni prekršaj primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja i da je primjerene stupnju krivnje i težini djela, te primijenio uvjetnu osudu na način, da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od jedne godine ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, smatrajući da će se primjenom ovakve mjere upozorenja ostvariti svrha prekršajnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja, te prijetnjom izvršenja kazne pod navedenim okolnostima u roku provjeravanja od 1 godine utjecati na okrivljenika da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje.

Ističe se okrivljeniku da u smislu čl. 46. st. 1. Prekršajnog zakona sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako u vrijeme provjeravanja počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, pri čemu će izreći ukupnu kaznu zatvora koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih kazni zatvora (čl. 39. st. 1. t. 1. Prekršajnog zakona).

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Prema podacima u spisu okrivljenik je zaposlen, ostvaruje redovne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. (t. I.) i čl. 205. (t. II.) Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. travnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenika i tužitelja.