1

Broj: Ppž-11101/2021

 

                           

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. J.K., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okr. J.K., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 6. listopada 2021., broj: Pp J-495/2020, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

I.              Odbija se žalba okr. J.K. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okr. J.K. je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 40,00 (četrdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 6. listopada 2021., broj: Pp J-495/2020, proglašen je krivim okr. J.K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 600,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude, okr. J.K. pravodobno je po branitelju odvjetniku P.P. podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili da se pobijana presuda preinači u oslobađajuću odluku.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 10. Prekršajnog zakona, jer se presuda temelji na nezakonitim dokazima i to zapisnicima o ispitivanju svjedoka M.Š. i P.P. u kojima nije navedeno mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, ime i prezime nazočnih osoba i u kojem su svojstvu nazočne te naznaka prekršajnog predmeta u kojem se poduzima radnja, sat kada je radnja započeta, ime i prezime osobe koja obavlja radnju i njihovo svojstvo, a što je protivno odredbi članka 119. stavak 5. Prekršajnog zakona, a koji nedostaci su takvog značaja da ih čine nezakonitima.

 

5.1.              Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe opisnu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka.

 

5.2.              Odredbom članka 90. stavka 2. Prekršajnog zakona, propisano je:

„(2)              Nezakoniti su oni dokazi koji su:

1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom

zajamčenih prava:

a)     obrane,

b)     na dostojanstvo,

c)     na ugled i čast, te

d)     na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

2. pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito

predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.

 

5.3.              Iz zapisnika o ispitivanju svjedokinja M.Š. i P.P. očigledno proizlazi da se radnja ispitivanja tih svjedokinja obavljala u Policijskoj postaji Poreč od strane policijskog službenika koji je i na kraju zapisnika vlastoručno potpisan te da su osobe M.Š. i P.P. ispitivane u svojstvu svjedoka. Iako je točno da, u predmetnim zapisnicima nije navedena naznaka prekršajnog predmeta u kojem se poduzima radnja, sat kada je radnja započeta i završena, navedeni nedostaci ne čine takve zapisnike nezakonitim budući da sam zapisnik nije nezakonit već se eventualno može razmatrati da li je iskaz svjedoka koji je dan na takav zapisnik zakonit ili ne.

 

5.3.              U konkretnom slučaju, na predmetne zapisnike ispitane su svjedokinje M.Š. i P.P. koje su pravilno i zakonito poučene o svojim pravima i dužnostima, odnosno, ispitane su sukladno odredbama članka 173. Prekršajnog zakona u vezi članka 288. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011., 91/2012. Odluka i Rješenje USRH, 143/2012., 56/2013.,145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024.) o ispitivanju svjedoka. Iz zapisnika o ispitivanju svjedokinja M.Š. (list 8-9 spisa) te svjedokinje P.P. (list 10 -11 spisa) jasno je vidljivo da su u predmetnim zapisnicima ubilježeno da su iste propisano i pravilno upozorene sukladno gore navedenim zakonskim odredbama, a što je i označeno zaokruživanjem rednog broja ispred pojedinog sadržaja upozorenja.

 

5.4.              Iz navedenih razloga, žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

6.              U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer sadržaj snimke video nadzora na kojoj je sadržan video snimak predmetnog događaja ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice, a to prvenstveno jer iz navedene snimke ne proizlazi da je okrivljenik vikao nekoliko minuta kao što mu se stavlja na teret, već da je cijeli događaj trajao nepunih 50 sekundi te da zaštitar M.H. nije stao između okrivljenika i S. već da je došao do njih. Isto tako, okrivljenik ističe da video snimka predmetnog događaja pobija iskaz svjedokinje S.E.Š. koji je ocijenjen vjerodostojnim jer je ta svjedokinja navela da je okrivljenik trčeći dotrčao do nje dok iz video snimke događaja proizlazi da je okrivljenik normalnim hodom ušao u prostoriju u kojoj se ista nalazila te da se iz video snimke vidi da je okrivljenik cijelo vrijeme držao ruke u džepovima hlača te niti jednom gestom nije nagovijestio da namjerava udariti istu dok je S.E.Š. iskazala da se uplašila misleći da će ju okrivljenik udariti. Iz tih razloga smatra da je iskaz svjedokinje S.E.Š. nevjerodostojan, nasuprot iskazima svjedoka I.M. i M.H. koji svjedoci nisu iskazivali o vici od strane okrivljenika.

 

6.1.              Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je, pritom, prvostupanjski sud iskaze svih ispitanih svjedoka ocijenio vjerodostojnima, budući da su međusobno potpuno suglasni, bez ikakvih proturječnosti i ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica.

 

6.2.              Naime, iz izreke pobijane prvostupanjske presude proizlazi da je okr. J.K.proglašen krivim za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira odnosno da je u Casinu narušavao javni red i mir na način da je „…vikao prema S.E.Š. riječima „jebem ti mater mrtvu, izađi van iz casina jer smrdiš kao i tvoj karakter ne znaš ti tko sam ja, kurvetino iz casina, jebem ti mater“ i druge pogrdne riječi…čime je okrivljenik remetio mir građana u casinu….“, a iz čega proizlazi da su odlučne činjenice od kojih ovisi prekršajna odgovornost okrivljenika, vika na javnom mjestu. Te odlučne činjenice, vika na javnom mjestu nesporno je dokazana iskazima svjedokinje S.E.Š. koja je detaljno iskazivala o riječima koje je okrivljenik vikao prema njoj inkriminirane prilike, dok su svjedokinje M.Š. i P.P. suglasno iskazivale o vici i galami od strane okrivljenika, iako nisu čule točne riječi, a koje iskaze je i po ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjski sud cijenio vjerodostojnim. Osim toga, iskaz tih svjedokinja potvrđen je i iskazom svjedoka M.H. u dijelu kada isti iskazuje da je došlo do verbalnog sukoba između okrivljenika i S.E.Š., a koji sukob je uznemiravao goste casina te da je iste zamolio da se stišaju. Iz tako opisanih iskaza svjedoka, nesporno je dokazano da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članak 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer je vikom na javnom mjestu narušavao javni red i mir.

 

6.3.               U odnosu na žalbeni navod okrivljenika da je cijeli događaj trajalo nepunih 50 sekundi, a ne nekoliko minuta kao što mu se stavlja na teret te kao što iskazuje svjedokinja S.E.Š. ističe se da je za ostvarenje bitnih obilježja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, potpuno irelevantno da li je vika trajala nekoliko minuta ili nepunih 50 sekundi pa je i nepunih 50 sekundi dovoljno za ostvarenje bitnih obilježja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

6.4.              Isto tako, činjenice da li je zaštitar M.H. stao između okrivljenika i S. ili je samo došao do njih, da li je okrivljenik trčeći došao do S. ili je okrivljenik normalnim hodom ušao u prostoriju u kojoj se ista nalazila te da li je S. pogrešno mislila da će je okrivljenik udariti budući da je on cijelo vrijeme držao ruke u  džepovima hlača, nisu odlučne činjenice od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret i kao takve ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.

 

6.5.              Nisu točni žalbeni navodi okrivljenika da svjedok M.H. nije iskazivao o vici od strane okrivljenika budući da je taj svjedok i u svom iskazu pred sudom naveo „…bilo je povišenih tonova…“ dok je u iskazu danim u Policijskoj postaji naveo „…obzirom da je prepirka između istih počela uznemiravati goste casina…iste sam zamolio da se stišaju…“ pa je jasno da se u konkretnom slučaju radilo o „povišenom tonu“ kako to iskazuje taj svjedok, a što je dovoljno za ostvarenje odlučene činjenice narušavanja javnog reda i mira na javnom mjestu.

 

7.              Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

7.1.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni za, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna od 600,00 kuna (što je protuvrijednost 79,63 eura), primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu izrečenu u iznosu iznad zakonom propisanog minimalnog iznosa za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira,  kao blažu vrstu kazne, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od 50 do 200 DEM, odnosno novčana protuvrijednost izražena u kunama, odnosno kao  teža kazna, kazna zatvora u do 30 dana.

 

7.2.               Ističe se da je nakon donošenja nepravomoćne presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/2022.), kao posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022., 88/2022.), a koji u konkretnom slučaju zbog konverzije novčane valute propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne (u iznosu od 20,00 do 100,00 eura, što prema fiksnom tečaju konverzije – 7.53450, iznosi 150,69 do 753,45 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,30 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u eure Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002.). Budući da je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 600,00 kuna / 79,63 eura, a koja je unutra okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, kao i unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mir, ovaj drugostupanjski sud novi zakon nije primijenio, ocijenivši da je  prema načelu konkretnosti (novčana kazna pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja) novi Zakon u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.

 

8.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle, doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

             

9.              Slijedom svega navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 12. ožujka 2024.

 

 

 

Zapisničarka:                                                                             Predsjednica vijeća: 

Emina Bašić, v.r.                                                                        Kristina Gašparac Orlić, v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.