REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1773/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja I. A. iz S., OIB …, kojeg

zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tužene P. b.

Z. d.d., Z., OIB …, koju zastupaju

punomoćnici iz Odvjetničkog društva M., B. i V. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. veljače 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tužene S. R., odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave, dana 28. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu, broj ugovora: …, zaključen između tužitelja i tužene dana 17. ožujka 2006. i solemniziran od Javnog bilježnika P. Ž., u T., dana 11. travnja 2006. pod poslovnim brojem ...

II Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 55.007,01 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri (3) postotna poena koja kamate teče:

- na iznos od 379,59 kn od 30. studenog 2011. - na

iznos od 2.252,67 kn od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 2.285,02 kn od 31. siječnja 2012. - na

iznos od 2.287,46 kn od 29. veljače 2012.

- na iznos od 2.575,83 kn od 31. ožujka 2012. - na

iznos od 2.276,50 kn od 30. travnja 2012. - na

iznos od 2.286,64 kn od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 2.270,55 kn od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 2.275,96 kn od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 2.266,89 kn od 31. kolovoza 2012. - na

iznos od 2.243,85 kn od 30. rujna 2012.

- na iznos od 2.268,19 kn od 31. listopada 2012.

- na iznos od 2.281,60 kn od 30. studenog 2012.

- na iznos od 2.276,92 kn od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 2.226,22 kn od 31. siječnja 2013.

- na iznos od 2.260,94 kn od 28. veljače 2013.

- na iznos od 2.368,00 kn od 31. ožujka 2013., pa sve do konačne isplate."

II Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnom odredbe članka 1., članka 4., članka 5., članka 6., stavak 2. i članka 7., stavak 2., Ugovora o kreditu, broj ugovora: …, zaključenog između tužitelja i tužene dana 17. ožujka 2006. i solemniziranog od Javnog bilježnika P. Ž., u T., dana 11. travnja 2006. pod poslovnim

brojem OU-112/06, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost od 31.372,00 CHF, ugovoreno plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tužene kao banke te u dijelu u kojem je ugovorena promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope.

II Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 30.283,11 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do

31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri (3) postotna poena koja kamate teče:

- na iznos od 7,65 kn od 20. svibnja 2006. - na

iznos od 6,94 kn od 20. lipnja 2006. - na iznos

od 2,48 kn od 20. rujna 2006.

- na iznos od 99,47 kn od 20. kolovoza 2007. - na

iznos od 96,83 kn od 20. rujna 2007.

- na iznos od 94,63 kn od 20. listopada 2007. - na

iznos od 95,84 kn od 20. studenog 2007. - na iznos

od 92,91 kn od 20. prosinca2007. - na iznos od

94,88 kn od 20. siječnja 2008.

- na iznos od 162,23 kn od 20. veljače 2008. - na

iznos od 164,77 kn od 30. ožujka 2008. - na iznos

od 157,97 kn od 20. travnja 2008. - na iznos od

152,87 kn od 20. svibnja 2008. - na iznos od

153,08 kn od 20. lipnja 2008.

- na iznos od 150,58 kn od 20. srpnja 2008.

- na iznos od 148,55 kn od 20. kolovoza 2008. - na

iznos od 146,53 kn od 20. rujna 2008.

- na iznos od 152,35 kn od 20. listopada 2008. - na

iznos od 149,47 kn od 20. studenog 2008. - na iznos

od 147,68 kn od 20. prosinca 2008.

- na iznos od 245,81 kn od 20. siječnja 2009.

- na iznos od 248,69 kn od 20. veljače 2009.

- na iznos od 180,83 kn od 20. ožujka 2009.

- na iznos od 187,52 kn od 20. travnja 2009.

- na iznos od 189,03 kn od 20. svibnja 2009.

- na iznos od 169,78 kn od 20. lipnja 2009.

- na iznos od 176,45 kn od 20. srpnja 2009.

- na iznos od 170,63 kn od 20. kolovoza 2009.

- na iznos od 168,50 kn od 20. rujna 2009.

- na iznos od 152,44 kn od 20. listopada 2009.

- na iznos od 179,24 kn od 20. studenog 2009.

- na iznos od 192,19 kn od 20. prosinca 2009.

- na iznos od 225,01 kn od 20. siječnja 2010.

- na iznos od 243,42 kn od 20. veljače 2010.

- na iznos od 282,96 kn od 20. ožujka 2010.

- na iznos od 283,28 kn od 20. travnja 2010.

- na iznos od 339,34 kn od 20. svibnja 2010.

- na iznos od 365,20 kn od 20. lipnja 2010.

- na iznos od 390,56 kn od 20. srpnja 2010.

- na iznos od 459,03 kn od 20. kolovoza 2010.

- na iznos od 463,14 kn od 20. rujna 2010.

- na iznos od 476,24 kn od 20. listopada 2010.

- na iznos od 457,75 kn od 20. studenog 2010.

- na iznos od 603,43 kn od 20. prosinca 2010.

- na iznos od 574,70 kn od 20. siječnja 2011.

- na iznos od 580,70 kn od 20. veljače 2011.

- na iznos od 608,58 kn od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 578,38 kn od 20. travnja 2011.

- na iznos od 641,29 kn od 20. svibnja 2011.

- na iznos od 745,84 kn od 20. lipnja 2011.

- na iznos od 876,92 kn od 20. srpnja 2011.

- na iznos od 961,73 kn od 20. kolovoza 2011.

- na iznos od 789,31 kn od 20. rujna 2011.

- na iznos od 689,67 kn od 20. listopada 2011.

- na iznos od 713,77 kn od 20. studenog 2011.

- na iznos od 759,56 kn od 20. prosinca 2011.

- na iznos od 803,41 kn od 20. siječnja 2012.

- na iznos od 810,42 kn od 20. veljače 2012.

- na iznos od 795,17 kn od 20. ožujka 2012.

- na iznos od 796,56 kn od 20. travnja 2012.

- na iznos od 821,56 kn od 20. svibnja 2012.

- na iznos od 817,23 kn od 20. lipnja 2012.

- na iznos od 798,91 kn od 20. srpnja 2012.

- na iznos od 781,95 kn od 20. kolovoza 2012.

- na iznos od 735,18 kn od 20. rujna 2012.

- na iznos od 798,14 kn od 20. listopada 2012.

- na iznos od 804,58 kn od 20. studenog 2012.

- na iznos od 798,47 kn od 20. prosinca 2012.

- na iznos od 723,63 kn od 20. siječnja 2013.

- na iznos od 758,31 kn od 20. veljače 2013.

- na iznos od 965,16 kn od 20. ožujka 2013.

- na iznos od 625,79 kn od 20. travnja 2013., pa sve do konačne isplate."

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 23. travnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene glavnim tužbenim zahtjevom postavljenim radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu, koji su stranke sklopile 17. ožujka 2006. i vraćanjem iznosa od 55.007,01 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake mjesečne tražbine te podrednim tužbenim zahtjevom postavljenim radi utvrđenja ništetnih odredbi označenog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i s tim u vezi vraćanje iznosa od 30.447,94 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake mjesečne tražbine. Navodi kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 31.372,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom kamatnom stopom od 4,55 % godišnje, kako mu je taj kredit predstavljen kako povoljniji, a valuta CHF kao sigurna i stabilna te kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se može promijeniti jednostranom odlukom banke, ali o tim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, stoga su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, tako da su nepoštene i ništetne. Dodaje kako su ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile predmet parničnog postupka koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen po kolektivnoj tužbi udruge potrošača protiv i ovdje tužene, a koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj su te odredbe utvrđene nepoštenim i ništetnim. Slijedom iznijetog, smatra kako se radi o bitnim sastojcima ugovora bez kojih taj pravni posao ne može opstati, radi čega je cjelokupan ugovor o kreditu ništetan, a tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 55.007,01 kn sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao razliku koja je zaostala nakon što je tužitelj isplatio tuženoj iznos od 199.838,98 kn, a temeljem ugovora zaprimio odobrenih 144.831,97 kn. Podrednim tužbenim zahtjevom zatražio je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu i s tim u vezi isplatu iznosa od 30.447,94 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. U svom odgovoru od 13. veljače 2020. tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući prigovor zastare potraživanja jer je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom 6. rujna 2013., a dodajući u bitnom kako je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te kako je predmetni ugovor pročitan tužitelju i predstavlja rezultat slobodne volje stranaka.

3. Podneskom od 6. svibnja 2021. tužitelj je konačno postavio podredni tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan točki II izreke ove presude.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj … od 17. ožujka 2006., vlasničkog lista od 15. veljače 2006., pregleda uplata po kreditu, Općih uvjeta poslovanja tužene iz listopada 2004., pregledom vještva sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. od 27. travnja 2021. s prilozima te očitovanja i dopune nalaza od 5. listopada i 29. studenog 2021. s prilozima.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan, dok je osnovan podredni tužbeni zahtjev.

7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja tužitelja.

8. Pregledom Ugovora o kreditu broj … od 17. ožujka 2006.

razvidno je kako je tužitelj I. A., kao korisnik kredita, sklopio s tuženom

P. b. Z. d.d., kao kreditorom, kredit radi adaptacije stambenog

objekta, koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u iznosu od 31.372,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate kredita, uz kamatu od 4,55% godišnje, a promjenjivu u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, kako je propisano odredbama iz članaka 4., 5. i 6. Odredbom iz članka 7. ugovoreno je kako je rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan,

kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno je li predmetni Ugovor o kreditu od 17. ožujka 2006. ništetan u cijelosti i s tim u vezi ne proizvodi pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prvom odlukom utvrđeno je kako je tužene P. b. Z. d.d. (označena kao

tužena pod 2) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, dok je drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do

31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i P. b. Z. d.d., prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60

dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužitelju, kao budućem korisniku kredita, dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj bio upoznat s promjenama kamatne stope, odnosno povećanjima prvotno ugovorene, ali nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene.

15. Tužena u svom odgovoru ističe kako je 6. rujna 2013. predmetni ugovor o kreditu prestao u cijelosti njegovom isplatom, stoga tužitelj ne bi imao pravni interes voditi ovaj postupak, međutim taj stav je neutemeljen i pogrešan. Naime, i nakon isplate kredita tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora ili barem njegovih pojedinih odredbi, ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom citiranih odredbi ZZP/03. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja.

16. Slijedom iznijetog, sud smatra kako nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a u ovom slučaju te odredbe sadržane su u člancima 1., 4., 5., 6. i 7. kojima je CHF ugovoren kao valuta za koju je vezana glavnica i ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, međutim neosnovan je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja ništetnim cjelokupnog osnovnog ugovora o kreditu. Kod donošenja odluke o glavnom tužbenom zahtjevu valjalo je cijeniti citiranu odredbu iz članka 87. ZZP/03, ali i odredbu iz članka 324. stavka 1. ZOO po kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, kao i odredbu sadržanu u stavku 2. po kojoj će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, a u ovom slučaju jasno je kako obvezno pravni odnos stranaka i dalje opstaje nakon što je oslobođen ništetnih odredbi. Kod takvog stanja stvari, glavni tužbeni zahtjev nema osnove i valjalo ga je odbiti u cijelosti, dok podredni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ima valjano činjenično i zakonsko uporište, jer su one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi imale za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja sudionika osnovnog ugovora i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača. U takvim okolnostima označene odredbe bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud drži ništetnim.

17. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početnim ugovornim odredbama o tečaju CHF i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine podrednog tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstveno- financijske poslove V. K., koji je imao na raspolaganju predmetni spis i cjelokupnu priloženu dokaznu građu.

18. U svom vještvu od 27. travnja 2021. vještak je utvrdio kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 31.372,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate, odnosno korištenja kredita, kako je ugovorena otplata u 84 jednaka anuiteta čiju visinu banka utvrđuje planom otplate, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,55% godišnje i promjenjiva u skladu s odlukom kreditora, kako je u obračunskom razdoblju tužena mijenjala kamatnu stopu, tako da je u odnosu na početno ugovorenu (4,55% godišnje uz anuitet od 436,81 CHF), ona od 1. kolovoza 2007. iznosila 5,55% godišnje uz anuitet od 449,06 CHF, od 1. veljače 2008. iznosila 6,30% godišnje uz anuitet od 457,62 CHF, od 1. listopada 2010. iznosila 5,95% godišnje uz anuitet od 455,68 CHF, od 1. lipnja 2011. iznosila 5,701% godišnje uz anuitet od 454,57 CHF, od 1. rujna 2011. iznosila 5,24% godišnje uz anuitet od 453,59 CHF, a od veljače 2012. iznosila 5,29% godišnje uz anuitet od 453,74 CHF. Slijedom iznijetog, vještak zaključuje kako je tužitelj u tijeku otplate predmetnog ugovora po osnovi kamata na dan 20. travnja 2013. preplatio iznos od 1.258,12 CHF, odnosno 6.227,16 kn, dok je u odnosu na promjenu tečaja u odnosu na datum korištenja kredita na dan 20. travnja 2013. preplatio iznos od 24.055,95 kn, što znači ukupnu razliku u iznosu od 30.283,11 kn, a sve utvrđeno označio je tabelarnim prikazom po mjesecima. Postupajući po primjedbama tužene, vještak je u dva navrata i to 5. listopada te 29. studenog 2021.

dostavljao očitovanja, odnosno dopune vještva zbog ispravaka visine kamatne stope i cijelog obračuna pa je prvom prilikom utvrdio pretplatu u iznosu od 30.354,40 kn (po osnovi kamata 6.299,29 kn, a po tečajnoj razlici 24.055,11 kn), dok je u drugoj dopuni vještva utvrdio pretplatu u iznosu od 30.455,67 kn (po osnovi kamata 6.400,17 kn, a po tečajnoj razlici 24.055,55 kn). Nakon svega stranke nisu iskazale primjedbe ili dokaze koji bi ukazivali na pogreške vještaka ili njegov pogrešan pristup, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja razlike koju je tužitelj platio tuženoj po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, a time i osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva postavljenog radi isplate tog novčanog iznosa.

19. Podneskom od 6. svibnja 2021. tužitelj je konačno postavio podredni tužbeni zahtjev i zatražio isplatu iznosa od 30.283,11 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a taj iznos je niži od konačno utvrđenog i usklađen je s vještvom od 27. travnja 2021., kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na tijek kamate.

20. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina, a ne od tri godine kako to pogrešno tvrdi tužena,

počinje teći od označenih datuma, što znači da u odnosu na predmetnu tužbu zaprimljenu 23. travnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

21. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga je osnovan i zahtjev tužitelja postavljen radi vraćanja, odnosno isplate gore utvrđenog novčanog iznosa od 30.283,11 kn sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO.

22. Na temelju svega iznesenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 23. travnja 2019. i dva obrazložena podneska od 5. ožujka 2020. i 6. svibnja 2021. te zastupanja na ročištima održanim 12. siječnja 2021. i 15. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr.

9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također mu je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 14. rujna i 16. studenog 2021. u iznosu od 500,00 kn za svaku radnju (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 50. OT), dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev drži neosnovanim, jer se tim prilikama nije raspravljalo o glavnoj stvari. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 6.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.800,00 kn (sudske pristojbe tužbe i ove presude po 900,00 kn). U više zatraženom dijelu njegov zahtjev nije prihvaćen, jer trošak pristupa na ročište za objavu presude u trenutku donošenja ove odluke nije nastao, a nije ni potreban.

24. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 11.300,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki III izreke.

Split, 28. travnja 2022.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene