REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 417/2020-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice–specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. Č. zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. ožujka 2020. broj K-8/2018, u sjednici održanoj 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Žalbe optuženog Z. Č. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi Z. Č. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci te zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 1. u vezi čl. 215. st. 1. i 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci pa je optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci. U navedenu kaznu mu je, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme lišenja slobode od 18. listopada 2007. do 3. srpnja 2008. te od 13. prosinca 2009. do 18. rujna 2011.

2. Temeljem čl. 79. KZ/11, oduzeti su predmeti pobliže označeni u izreci te presude.

3. Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - u dalje u tekstu: ZKP/08), prihvaćen je imovinskopravni zahtjev M. A. T. te je optuženik dužan isplatiti oštećeniku iznos od 1.790,081,07 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

I Kž 417/2020-14

4. Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08 u iznosu od 9.330,00 kn te na plaćanje troškova branitelja po službenoj dužnosti, o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

5. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

5.1. Optuženik se žali osobno i po svojoj braniteljici I. Š., odvjetnici iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (u žalbi po braniteljici), odnosno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe (osobna žalba). Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća. Osobnoj žalbi optuženika priložena je brojna dokumentacija koja, osim pismena već priloženih u spisu predmeta, sadrži i medijske napise objavljene u listu S. D., liječničku dokumentaciju KB M. od 9. srpnja 2007. te presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva.

5.2. Budući da se razlozi žalbi optuženika međusobno nadopunjuju, ukupno su razmotrene kao jedinstvena žalba.

5.3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači te optuženiku izrekne primjerena kazna zatvora u duljem trajanju.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.

8. Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno te je izložio navode svoje žalbe. Uredno pozvana braniteljica, odvjetnica I. Š. je pisanim putem ispričala svoj izostanak, a optuženik se izričito suglasio s održavanjem sjednice u njezinoj nenazočnosti. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u odsutnosti tih osoba, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

9. Žalbe nisu osnovane.

10. Uvodno treba reći ako je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-404/2015 od 22. ožujka 2018. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjskom sudu dana uputa o potrebi provođenja dokaza na okolnost visine iznosa otuđenog kaznenim djelom razbojništva.

11. U ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud otklonio sve nedostatke na koje mu je prethodno ukazano, te je cjelovitim prihvaćanjem navoda optužnice, optuženika proglasio krivim za oba kaznena djela.

I Kž 417/2020-14

12. Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, optuženik tvrdi da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Nasuprot takve paušalne tvrdnje, izreka prvostupanjske presude u svemu je jasna i razumljiva jer sadrži naznaku svih bitnih obilježja predmetnih kaznenih djela te nije zamijećena proturječnost izreke i razloga navedenih u obrazloženju presude. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, kao i razloge temeljem kojih su odbijeni dokazni prijedlozi obrane. Stoga se svi zaključci suda prvog stupnja izloženi u obrazloženju presude uspješno mogu ispitati, dok se tvrdnja žalbe o tome da "iskazi oštećenika nisu analizirani niti suprotstavljeni iskazu optuženika", svodi na pobijanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

12.1. U žalbi optuženika po braniteljici dalje se tvrdi da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane, a iskazi svjedoka pročitani su temeljem čl. 421. st. 1. toč. 4. ZKP/08 iako je, zbog pravilne ocjene njihove vjerodostojnosti, svjedoke trebalo neposredno ispitati. U osobnoj žalbi optuženika se, pak, ističu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz "čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP", zbog nepravilne primjene čl. 247. ZKP u vezi vještačenja telefonskog poziva o napadu na oštećenika, dalje, ističu se bitne povrede "iz čl. 367. st. 3. - povreda čl. 4. st. 2., 8. st. 1., 9., st. 1. i 2., 39. st. 2., 314. st. 2. i 315. st. 4., čl. 245. st. 1. i čl. 5. st. 4. ZKP". Iako se optuženik u osobnoj žalbi pogrešno poziva na odredbe ZKP/97, koje se ovdje ne primjenjuju, sukus žalbe odnosi se na bitne povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je optuženik, kako tvrdi, osuđen u postupku kojim su teško povrijeđena njegova prava garantirana Ustavom Republike Hrvatske te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osim toga, u žalbi se tvrdi da je osuđujuća presuda utemeljena na nezakonitom dokazu.

12.2. Promašeno se u osobnoj žalbi optuženika tvrdi da mu je tijekom prvostupanjskog postupka bilo uskraćeno vrijeme za pripremu obrane. Upravo suprotno, ovaj kazneni postupak, u prethodnom i ponovljenom suđenju, traje dulji niz godina, a prvostupanjski je sud višekratno odgađao rasprave zbog procesne nediscipline optuženika, njegovih opetovanih zahtjeva za izuzeće sudaca, kao i učestale izmjene branitelja, što je opravdalo zaključak o zlouporabi procesnih prava obrane sukladno čl. 11. st. 3. i 4. ZKP/08. Optuženik je tijekom postupka višekratno iznio obranu pa i na posljednjoj raspravi koja je odgođena upravo zbog njegovih radnji usmjerenih na odugovlačenje postupka. Stoga se radi o paušalnoj tvrdnji optuženika koja nema uporišta u stanju spisa.

12.3. Nadalje, netočno se žalbom tvrdi da bi prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane. Neposredno ispitivanje svjedoka na raspravi u ponovljenom postupku provedeno je upravo prihvaćanjem prijedloga optuženikovog branitelja. Pri tome, nije bilo potrebe za ponovnim neposrednim ispitivanjem svjedoka na posljednjoj raspravi jer su prethodno dali iskaz pred istim predsjednikom vijeća te u prisutnosti stranaka, zbog čega su bila ispunjena oba zakonska uvjeta za čitanje njihovih iskaza u smislu čl. 431. st. 1. toč. 7. i 8. ZKP/08 (a ne čl. 421. st. 1. toč. 4. ZKP/08 kako se navodi u žalbi po braniteljici). Ocjena vjerodostojnosti iskaza tih svjedoka činjenične je prirode te nije povezana s načinom izvođenja dokaza na raspravi.

I Kž 417/2020-14

12.4. Što se tiče ostalih dokaznih prijedloga obrane, prvostupanjski ih je sud s pravom odbio kao nevažne ili odugovlačeće te je za takvu svoju odluku u obrazloženju presude dao valjane razloge. Sud nije dužan prihvatiti sve dokazne prijedloge stranaka niti je odbijanjem pojedinih dokaznih prijedloga automatski povrijeđeno načelo jednakosti oružja. Pri tome, rekonstrukcijom događaja na licu mjesta doista se ne bi utvrdile nove, relevantne činjenice niti optuženik navodi u čemu bi se one sastojale. Svi materijalni tragovi utvrđeni su zapisnikom o očevidu, a dinamika samog događaja utvrđena je iskazima ošt. M. Š. i slučajnog prolaznika, očevica M. B.. Osim toga, optuženik poriče svoju nazočnost na mjestu događaja pa nije jasno na koji bi način doprinio utvrđivanju njegovog tijeka. Također, nije bilo potrebe za pribavljanjem dodatne financijske dokumentacije, uz već postojeće blagajničko izvješće mjenjačnice A. niti je taj dokazni prijedlog ponovljen na posljednjoj raspravi koja je započela iznova.

12.5. Optuženik u osobnoj žalbi dalje tvrdi da mu je, napisima u medijima koje prilaže uz žalbu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta poštivanja presumpcije nevinosti. Međutim, postupanje prvostupanjskog suda tijekom postupka ne ukazuje na prethodno zauzeti stav o krivnji optuženika niti su se službene osobe u tijelima progona o tome javno izjašnjavale na način koji predstavlja prejudiciranje optuženikove odgovornosti. Izvještavanje pojedinih novinara u medijima, na koje sud ionako ne može utjecati, nema karakter povrede koja utječe na pravičnost postupka u smislu čl. 6. st. 2. Konvencije.

13. Optuženik u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu i to zapisniku o prepoznavanju na temelju fotografija (žalba po braniteljici) te nalazu i mišljenju vještaka za biološke tragove (osobna žalba optuženika).

13.1. Ovi navodi žalbe nisu osnovani.

13.2. Prvostupanjska se presuda uopće ne temelji na zapisniku o prepoznavanju optuženika putem fotografija, kako je vidljivo iz obrazloženja te presude. Osim toga, ne radi se o nezakonitom dokazu jer kao takav nije izričito predviđen zakonom niti je suprotan Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast te prava na nepovredivost osobnost i obiteljskog života.

13.3. U odnosu na rezultate provedenog biološkog vještačenja, optuženik tvrdi da je nesporni uzorak njegovog DNA profila nezakonito pohranjen u evidencijama Centra za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić" jer potječe od kaznenog postupka koji se "temeljem lažnih i izmišljenih optužbi" vodio protiv njega u Republici Sloveniji, za koje kazneno djelo je on oslobođen optužbe. Budući da optuženik nije osuđivan niti u Republici Hrvatskoj, njegov DNA uzorak je trebao biti uništen "a ne svojevoljno i protivno zakonu pohranjen u bazu podataka RH". Stoga je, usporedbom njegovog

DNA uzorka s DNA tragom izuzetim s mjesta događaja, povrijeđeno njegovo pravo na privatnost garantirano u čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S tim u vezi, prilaže presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u slučaju S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. prosinca 2008.

I Kž 417/2020-14

13.4. Nasuprot tome, nesporni uzorak biološkog materijala optuženika nije nezakonito pohranjen u evidenciju Centra za vještačenja "Ivan Vučetić" i uspoređen s

DNA tragom izuzetim s potkape počinitelja pronađene na mjestu događaja.

13.5. Naime, prema zapisniku o vještačenju spomenutog Centra Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske s nalazom i mišljenjem od 10. listopada 2007., proizlazi da je nesporni uzorak stanica bukalne sluznice optuženika dostavljen vezano uz nalog za vještačenje od 9. siječnja 2003. s nalazom i mišljenjem od 7. siječnja 2003. Dakle, nesporni uzorak pohranjen je u DNA evidenciju tog Centra temeljem policijskog naloga iz 2003. te je kao takav uporabljen za analizu tragova vezanih uz predmetni događaj od 10. srpnja 2007. Provedenom molekularno- genetskom analizom spornih vlasi kose i brisa izuzetog s dostavljene potkape, identificiran je DNA profil koji se u potpunosti podudara s DNA profilom opt. Z. Č..

13.6. Žalitelj tvrdi da je tako pohranjeni uzorak njegove DNA u bazi podataka Centra trebalo uništiti jer je izuzet za potrebe postupka koji nije okončan osuđujućom presudom. U prilog navoda tih tvrdnji žalitelj ne nudi nikakve dokaze. Međutim, neovisno o tome, prema odredbama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 62/03-pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) koji je bio na snazi u vrijeme izrade vještačkog nalaza od 10. listopada 2007., i prema kojem se zakonitost dokaza treba procjenjivati, pohrana i čuvanje bioloških materijala uzetih od osoba za koje postoje osnove sumnje da su počinile kazneno djelo nije bila vremenski ograničena. Naime, odredbu čl. 265. st. 5. ZKP/97 treba tumačiti u vezi s tada važećim Pravilnikom o načinu uzimanja uzoraka bioloških materijala za analizu DNK ("Narodne novine", br. 107/99 - dalje u tekstu: Pravilnik). Taj Pravilnik, međutim, u čl. 6. st. 1. ne predviđa vremensko ograničenje pohrane uzoraka i podataka dobivenih analizom DNK materijala koji su izuzeti od osumnjičenih osoba i koji su, kao ovdje, pohranjeni u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Centra za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić". Jednako tumačenje ovih odredbi dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj III Kr-4/2006 od 22. ožujka 2006.

13.7. Nastavno, na temelju izmijenjenog Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 145/13) koji je stupio na snagu 15. prosinca 2013., ministar pravosuđa donio je novi Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka biološkog materijala i provođenja molekularno-genetske analize ("Narodne novine", br. 120/2014) koji u čl. 7. st. 1. predviđa da se podaci prikupljeni takvom analizom i pohranjeni u bazi podataka Centra čuvaju ograničeno tj. na vrijeme propisano u čl. 327.a tog ZKP-a. Tako se uzorci biološkog materijala i analizom prikupljeni podaci uzeti od pravomoćno oslobođenih osoba (ili protiv kojih je postupak obustavljen, odnosno donesena odbijajuća presuda), sada čuvaju 10 godina od završetka postupka te će se po proteku tog vremena uništiti.

13.8. Iz izloženog proizlazi da je pohrana i analiza nespornog DNA uzorka optuženika, kako u vrijeme provođenja biološkog vještačenja, tako i prema propisima koji su sada na snazi, obavljena u skladu sa zakonom i time povezanim

I Kž 417/2020-14

podzakonskim aktima pa nikakve dvojbe nema da se na tako sačinjenom nalazu i mišljenju vještaka za biološke tragove može zasnovati sudska presuda.

13.9. Zbog navedenog, nije osnovana niti teza žalbe o povredi čl. 8. Konvencije. Žalbi priložena presuda ESLJP-a doista govori u prilog potrebe za vremenskim ograničenjem čuvanja bioloških uzoraka neosuđivanih osoba, ali postupanje protivno tome istovremeno ne znači i povredu prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije, već se eventualno utvrđena povreda prava na privatnost kompenzira novčanom naknadom, kako je vidljivo iz citirane presude.

14. U odnosu na ostale procesne prigovore optuženika već je odgovoreno u ranijem ukidnom rješenju ovog Vrhovnog suda pa se žalitelj upućuje na tamo izložene razloge.

15. Slijedom navedenog, dakle, sve u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene.

16. Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženik u žalbi po braniteljici osporava vjerodostojnost iskaza ošt. M. Š. i njegove supruge Lj. Š. vezano za količinu otuđenog novca te smatra da je na tu okolnost "trebalo provesti sve potrebne dokaze".

16.1. Dalje se, u osobnoj žalbi optuženika, opsežno reproducira ovaj, po njemu, "sramotni postupak koji mu je namješten kao rezultat zavjere brojnih osoba" i to kako samog oštećenika i svjedoka, tako i poimenično navedenih djelatnika policije, državnih odvjetnika, ali i sudaca koji su uzimali učešća u pojedinim fazama postupka. Pri tome se neprimjerenim riječima ironizira rad državnih tijela Republike Hrvatske i Republike Slovenije jer "neosnovano pokreću kaznene postupke u obje države temeljem namještaljke prikrivenih djelatnika U. i A. o., a hrvatsko pravosuđe proziva se i za korupciju. U suštini, optuženik poriče učin kaznenih djela i tvrdi da prikupljeni dokazi ukazuju "na konstruirani napad na M. Š. u njegovoj vlastitoj režiji" s neistinitom tezom o otuđenom novcu te se aludira da je oštećenik "vjerojatno sam sebi nanio ozljede šake, moguće i dan prije", a priložena liječnička dokumentacija nije vjerodostojna. Također, tvrdi se da su tragovi na potkapi "s lakoćom mogli biti davno prije pripremljeni i u dogovorenim momentu doneseni na mjesto događaja". Također, žalitelj smatra da je na okolnost njegovog alibija trebalo ispitati predložene svjedoke te izvršiti uvid u liječničku dokumentaciju koju prilaže žalbi.

17. Nasuprot ovim navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, na način kako ga tereti optužba.

18. Dokazanost oba kaznena djela nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je očevidom na mjestu događaja pronađena potkapa s prorezima za oči koju je ošt. M. Š., odupirući se napadu, skinuo s glave počinitelja. U tijeku provedenog biološkog vještačenja, s navedene potkape izdvojeno je više tragova nalik vlasi kose od čega je

I Kž 417/2020-14

na tri vlasi dokazana relevantna količina humane DNA. Analizom vlasi kose i brisa izuzetih s te potkape identificiran je DNA profil koji se u potpunosti podudara s DNA profilom optuženika. Osim toga, i optuženik, koji inače živi u R. S., u svojoj obrani okvirno potvrđuje da je početkom srpnja 2007. boravio u T.. Na taj način nesumnjivo je dokazan identitet optuženika, kao počinitelja predmetnih kaznenih djela.

18.1. Nadalje, dinamika događaja tijekom kojeg je optuženik najprije udario ošt. M. Š. gumenom palicom po glavi, a potom, u međusobnom hrvanju, ispalio dva hica iz pištolja, sa sigurnošću je utvrđena iskazima ošt. M. Š. te slučajnog očevidca M. B. čiji iskazi se u potpunosti poklapaju s utvrđenim materijalnim tragovima. Naime, provedenim sudskomedicinskim vještačenjem po vještaku dr. A. A., ošt. M. Š. zadobio je kontuziju zatiljnog dijela glave te strijelnu ranu petog prsta lijeve šake s otvorenim višekomadnim kompliciranim prijelomom zadnjeg članka petog prsta, dok je ošt. M. B. zadobio opekotinu prednje desne strane prsnog koša koja je mogla nastati djelovanjem rikošetiranog projektila ispaljenog iz pištolja. Pištolj marke P. B. model ..., call. ..., pronađen je u morskom kanalu i to na mjestu gdje je oštećenik opisao napadačev bijeg, a provedenim balističko - mehanoskopskim vještačenjem utvrđeno je da su čahura i deformirani fragment zrna streljiva nađeni na mjestu napada, ispaljeni upravo iz tog pištolja.

18.2. Sve navedeno optuženik u osobnoj žalbi pokušava obezvrijediti tezom o "podmetanju tragova", što je potpuno neuvjerljivo, posebno što se tiče pronalaska potkape s njegovim DNA tragom, ali i ozljedama koje su oštećenici nesporno zadobili, a žalitelj aludira "da su si ih sami nanijeli". Iako se optuženik u ponovljenom suđenju brani alibijem i na tu okolnost predlaže ispitivanje svjedoka D. K. i M. Č., prvostupanjski sud osnovano odbija te dokazne prijedloge jer je optuženikova nazočnost na mjestu događaja sa sigurnošću utvrđena provedenim biološkim vještačenjem. Osim toga, nerealno je očekivati da bi navedeni svjedoci, protekom gotovo 15 godina od događaja, o toj činjenici mogli vjerodostojno iskazivati. Liječnička potvrda bolnice u M. od 9. srpnja 2007. priložena je u spis tek za vrijeme ponovljenog suđenja i kao takva nije dostatna da izazove sumnju u rezultate provedenog biološkog vještačenja.

18.3. Konačno, krajnje su neživotni, pa i na granici fantazije, motivi zbog kojih bi se oštećenici, zajedno s tijelima progona pa i sudom, udružili u namjeri da optuženiku, kako on tvrdi, podmetnu učin kaznenih djela. Ovo tim više jer se optuženik i oštećenik ranije nesporno nisu poznavali niti ga je oštećenik prepoznao kao počinitelja pa nije razvidan njegov osobni interes da upravo optuženika lažno tereti.

18.4. Zaključno, dakle, postupanje optuženika koji s ciljem nasilnog oduzimanja ručne torbe s utrškom najprije udara ošt. M. Š. palicom po glavi, a potom ispaljuje dva hica pristajući da time, na konkretan način, ugrozi njegov život kao i živote drugih prolaznika, nedvojbeno sadrži sve subjektivne i objektivne elemente kvalificiranog oblika kaznenog djela razbojništva te teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, kako osnovano utvrđuje prvostupanjski sud.

19. Optuženik u žalbi osporava i visinu protupravne imovinske koristi stečene kaznenim djelom razbojništva te tvrdi da je u postupku trebalo provesti i druge

I Kž 417/2020-14

dokaze na tu okolnost. U žalbi po braniteljici se ne navodi o kojim bi se dokazima konkretno radilo, dok se osobnoj žalbi optuženika ukazuje da "uz blagajničko izvješće ne prileže izdani računi mjenjačnice niti sadrži evidenciju o čekovima".

19.1. Nasuprot tome, u ponovljenom suđenju i ova je činjenica dostatno i pravilno utvrđena. Iskazi vlasnice mjenjačnice A. Lj. Š. te voditelja oštećenog obrta ošt. M. Š. sukladni su priloženom blagajničkom izvještaju od 9. srpnja 2007., kao i tome priloženim konačnim obračunima dnevne blagajne za dane 8. i 9. srpnja 2007. Radi se o blagajničkoj dokumentaciji u okviru licenciranog i zaštićenog programskog sustava za poslovanje mjenjačnica M.-w. te nema osnova sumnji u njezinu vjerodostojnost. Zbog toga, paušalna tvrdnja žalbe o potrebi provjere navedene dokumentacije uopće nije prihvatljiva pa je prvostupanjski sud, temeljem takve dokumentacije i suglasnih iskaza svjedoka, osnovano utvrdio da se radilo o otuđenoj protuvrijednosti od 1.790.081,08 kn u raznim valutama te je u tom iznosu pravilno dosudio imovinskopravni zahtjev oštećenoj M. A. T..

20. Slijedom navedenog, činjenično stanje je u svemu pravilno i potpuno utvrđeno. 21. Što se tiče žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, žalitelj o tome ne navodi konkretne razloge pobijanja te je očito da taj žalbeni osnov izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pravni kontinuitet kaznenih djela pravilno je utvrđen i obrazložen razlozima prvostupanjske presude, a ovaj žalbeni sud ne nalazi da bi primjenom materijalnog prava bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

22. Odluku o kazni optuženik pobija u žalbi po braniteljici i to. kako kaže, "opreza radi". Tvrdi se da olakotne okolnosti nisu dostatno cijenjene zbog čega optuženika treba blaže kazniti.

22.1. Državni odvjetnik, pak, u žalbi ističe da se radi o teškim kaznenim djelima te da je optuženik ranije već osuđivan u Republici Njemačkoj, što je prvostupanjski sud trebao cijeniti kao otegotno.

22.2. Nasuprot ovim, suprotstavljenim, tvrdnjama žalbi Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne, kao i odmjerio jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci. Doista, optuženik je prema navodima svoje obrane i podacima ECRIS-a osuđivan u Republici Njemačkoj, ali ostaje činjenica da je ovo u Republici Hrvatskoj njegov prvi sukob sa zakonom, što je prvostupanjski sud osnovano cijenio olakotnim. Žalbom isticani izostanak kajanja i naknade štete oštećeniku, ne može se cijeniti otegotnim i situaciji kada optuženik poriče učin djela. Osim toga, radi se o duljem proteku vremena od događaja što je imalo utjecaja već pri donošenju ranije osuđujuće presude kada mu je izrečena ista kazna zatvora. Ako se pri tome cijeni i da je optuženik otac dvoje djece, tada izricanju kazne zatvora u duljem trajanju nema mjesta.

I Kž 417/2020-14

22.3. S druge strane, sigurno nema mjesta niti za blaže kažnjavanje optuženika, posebno kada se cijeni težina počinjenih kaznenih djela te način njihovog izvršenja pri čemu su povrijeđene dvije osobe te otuđena veća količina novca.

22.4. Slijedom toga, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da su pojedinačne, kao i jedinstvena kazna zatvora od četiri godine i šest mjeseci, u svemu primjerene i podobne da se njima ostvare ciljevi specijalne i generalne prevencije, kako to predviđa zakon.

23. Odluka o troškovima kaznenog postupka, koja se tek paušalno pobija žalbom, u svemu je zakonita i pravilna jer odgovara duljini i složenosti kaznenog postupka, kao i imovinskim prilikama optuženika.

24. Slijedom svega naprijed izloženog, podnesene žalbe nisu osnovane pa kako niti ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, povrede nisu nađene, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.