REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-152/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić u pravnoj stvari tužitelja D. N. (OIB: …) iz Z., zastupanoga po punomoćnicima iz OD V., B. i partneri, d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv tuženika V. l. d.o.o. (OIB: …) sa sjedištem u Z., zastupanoga po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: Pn-35/2020-36 od 26. studenog 2021. Općinskog suda u Zadru, 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično se prihvaća u odnosu na odluku o troškovima postupka pa se presuda poslovni broj: Pn-35/2020-36 od 26. studenog 2021. Općinskog suda u Zadru, u pobijanom dijelu (točkama I. i II. izreke):

- potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti

- preinačuje u točki II. izreke tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.937,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 26. studenog 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu - u iznosu od 4.112,50 kuna - zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.050,00 kuna sa zateznim kamatama sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) te kako točka I. izreke u dijelu koji se tiče kamata nije u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) jer nije preciziran dan od kada kamata teče. Navodi da prvostupanjski sud nije po prijedlogu tuženika saslušao autore spornog članka čijim saslušanjem bi se dodatno utvrdilo koji su to razlozi radi kojih tuženik nije imao razloga posumnjati u točnost objavljenih informacija te nije ni u obrazloženju presude naveo razloge takvog nepostupanja čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te da upravo činjenica da je protiv tužitelja vođen vojnostegovni postupak upućuje na to da je ostvaren ekskulpacijski razlog iz članka 21. stavka 4. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM). Tuženik smatra da ima pravo na slobodu izražavanja koje obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Poziva se na prasku i stav Europskog suda za ljudska prava kao i na recentni stav Ustavnog suda Republike Hrvatske glede slobode izražavanja. Navodi da nije utvrđena uzročno posljedična veza između objave informacije te navodne štete jer su u to vrijeme svi mediji pisali o tome te iskaz tužitelja ne ukazuje da bi povreda izazvana spornom informacijom bila izuzetno teška na način da je izazvala jasno izraženu negativnu reakciju okoline prema njemu primjerice prijezir, bijes, poniženje, umanjenje ugleda u javnosti, što je kod tužitelja moglo izazvati osobito intenzivnu bol. Tuženik se poziva na odredbu članka 1107. stavka 3. ZOO/05 po kojem solidarno odgovaraju za štetu i osobe koju se je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge te navodi da je tužitelj morao podnijeti jednu tužbu protiv svih medija koji su o spornoj stvari pisali na način koji mu ne odgovara. Ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO/05 i ZM, kao i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pobija i odluku o trošku te navodi da je tužitelju priznat trošak sastava četiri podneska u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki a što je neprimjereno trajanju i naravi postupka te protivno odredbama članka 154. ZPP.

2.1. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te obvezati ga na plaćanje parničnog troška, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 3.062,50 kuna.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu osporava žalbene navode i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu te obveže tuženika naknaditi mu troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 kuna.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 30.000,00 kuna koju je pretrpio objavljivanjem neistinite informacije na internetskom od 21. studenog 2019. u kojemu je članku s naslovom: MORH portalu https://www....

je osramoćen a pilot i kopilot sada rade “za stolom“ navedeno da je tužitelj navodno uključen u aferu krijumčarenja oružjem, odnosno da je krijumčara oružjem prerušenog u pilota prevozio vojnim helikopterom te da je od krijumčara kupio streljivo otuđeno iz neke od vojarni u Hrvatskoj i da je dio tog streljiva pronađen u njegovoj kući nakon pretrage.

6. Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer se radilo o objavi neistinite informacije s obzirom da je nesporno utvrđeno da tužitelj nije bio sudionik afere „Municija“ a prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelju dugoročno povrijeđeno pravo osobnosti na način da ga se objavom neistinitih činjenica „obilježilo“ kao „švercera“ te je novčana naknada koja mu je dosuđena u zatraženom iznosu od 30.000,00 kuna minimalna ali pravična naknada štete za povredu prava osobnosti i proizašle posljedice za tužitelja. Prvostupanjski sud je također u provedenom postupku utvrdio da nije ispunjena pretpostavka iz odredbe članka 21. stavka 4. ZM odnosno da ne postoje ekskulpacijski razlozi zbog kojih bi tuženik bio oslobođen odgovornosti.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga zbog kojih je pobija tuženik te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je unatoč manjim nedostacima presuda pravilna i zakonita, a žalba tuženika je samo djelomično osnovana u pogledu troškova postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se poziva tuženik jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer u točki I. izreke pobijana presuda u dijelu koji se tiče kamata nije u skladu s odredbom članka 29. ZOO/05. Naime, iako nije naveden nadnevak od kada teku zatezne kamate on je odrediv s obzirom da teče od dana podnošenja tužbe a dan podnošenja tužbe u konkretnom predmetu se nesporno može utvrditi iz stanja spisa.

9. U pogledu glavne stvari nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan jer je u objavi članka u kojemu se spominje ime tužitelja utvrđeno da se radi o neistinitoj informaciji s obzirom da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da služba kriminalističke policije, PU Zadarske, u odnosu na tužitelja nije provodila kriminalističko istraživanje, nije protiv njega podnijela kaznenu prijavu za tzv. aferu „Municija“, a Vojnostegovni sud je tužitelja u disciplinskom postupku oslobodio od odgovornosti. Također je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nije osoba koja bi bila obuhvaćena kao jedan od četiri državljana Republike Hrvatske u dobi od 36, 42, 41 i 40 godina radi sumnje u kazneno djelo „nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari“ iz članka 33. KZ kod koga je pronađena veća količina streljiva, a kako je to bilo navedeno u priopćenju PU Zadarske od 8. studenog 2019. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju objavom neistinite i netočne informacije povrijeđeno pravo osobnosti koje se ogleda u vidu povrede ugleda, časti i dostojanstva tužitelja kao djelatne vojne osobe, građanina Republike Hrvatske te kao supruga i oca.

11. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća takvu ocjenu prvostupanjskoga suda jer spominjanje tužitelja u članku navođenjem njegovog imena i prezimena jasno upućuje da bi tužitelj bio sudionik „afere Municija“ odnosno dovodi ga se u vezu s počinjenjem kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja i nabavljanja oružja i to na način da je iskoristio profesiju vojnog pilota i povjerenje države čiji je djelatnik. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se radi o informaciji koja može izazvati prijekor i prijezir okoline te umanjenje nečijeg ugleda u javnosti a kod tužitelja je sigurno izazvala osjećaj srama, nelagode i povrijeđenosti te stigmatizacije u društvu kao neodgovorne osobe sklone nepodobnom ponašanju pripadnika Hrvatske vojske.

12. Nadalje, članak je objavljen na internetskom portalu veoma čitanog dnevnog lista u Republici Hrvatskoj pa je bio dostupan velikom broju čitatelja a medijska objava (stranice 6-11 spisa) prikazana je najmanje 20.921 puta, popraćena s 92 negativna komentara te ima 538.000,00 oznaka like (sviđa mi se).

13. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i nepostojanje razloga za oslobođenje tuženika kao nakladnika od odgovornosti za informaciju objavljenu u mediju jer nije utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne ili da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti a nije jasno ni u čemu bi se sastojalo opravdano zanimanje javnosti za ovakvu informaciju o tužitelju.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je sud odbio njihov dokazni prijedlog za saslušanjem autora spornog članka D. I. i F. Š. te da se u obrazloženju presude ne navode razlozi takvog postupanja. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za provođenje daljnjih dokaznih prijedloga jer je smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i razjašnjeno za donošenje odluke kao i da je takva odluka u skladu s načelom ekonomičnosti postupka (obrazloženje na stranici 10 pobijane presude).

14.1. Tuženik se zapravo samo opreza radi očitovao na tužbu (stranica 22 spisa) pa predložio saslušanje navedenih svjedoka a nije točno naveo na koju okolnost predlaže saslušanje, već je samo općenito naveo da saslušanje svjedoka predlaže na okolnost naravi informacija na koje se neposredno mogu primijeniti odredbe članka 21. stavka 4. Zakona o medijima. Nadalje, tuženik iako uredno pozvan nije pristupio na pripremno ročište ni na ročište za glavnu raspravu, niti je inzistirao na saslušanju predloženih svjedoka pa prema tome i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično stanje je i bez provođenja tih dokaznih prijedloga dovoljno raspravljeno i utvrđeno.

14.2. Naime, kraj činjenice da je nesporno utvrđeno kako MUP u odnosu na tužitelja nije provodio kriminalističko istraživanje, zaključuje se da nije mogao ni otkriti njegov identitet te stoga djelatnicima tuženika nisu priopćeni osobni podaci tužitelja. Tuženik je objavio osobne podatke tužitelja bez provjere ne samo od nadležnih institucija (PU, DORH) već i od strane samog tužitelja koji je bio navodni sudionik spornog događaja.

14.3. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da služba kriminalističke policije, PU Zadarske u odnosu na tužitelja nije provodila kriminalističko istraživanje, nije protiv njega podnijela kaznenu prijavu za tzv. aferu „Municija“ te da je Vojnostegovni sud tužitelja oslobodio od odgovornosti da bi 5. rujna 2019. samovoljno i neovlašteno kao kopilot poveo na let vojnim helikopterom civilnu osobu M. P. te da bi tu osobu samovoljno privatnim osobnim vozilom izvezao iz vojarne. Nadalje, u postupku je nesporno utvrđeno da se objava PU Zadarske od 8. studenog 2019. (stranica 45) u kojemu se spominju četiri državljana Republike Hrvatske u dobi 36, 42, 41 i 40 godina ne odnosi na tužitelja, pa sve i da je prvostupanjski sud saslušao predložene svjedoke tuženika to ne bi utjecalo na bitno drugačiji ishod spora.

14.4. Tuženik nije dokazao postojanje bilo kojega razloga za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete u smislu odredaba članka 21. stavka 4. ZM kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Činjenica što se u odnosu na tužitelja vodio stegovni postupak pred Vojnostegovnim sudom ne opravdava tuženika za iznošenje neistinite i neprovjerene informacije jer je u tom postupku tužitelj oslobođen odgovornosti da bi poveo na let i izvezao iz vojarne M. P., a provedeni disciplinski postupak nije se ni odnosio na djelo iz spornog članka u kojemu se spominje tužitelja u kontekstu počinjenja kaznenog djela.

14.5. U konkretnom slučaju se, suprotno navodima žalitelja, ne radi o slobodi izražavanja u odnosu na informiranje javnosti o događaju u Vojnoj bazi Zemunik, već o prenošenju neistinitih i netočnih informacija kojima je javnost dovedena u zabludu glede osobe tužitelja.

15. Neosnovani su i navodi tuženika da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između objavljenog članka i nastanka štete, jer činjenica što su i drugi mediji objavili istu informaciju ne oslobađa niti umanjuje tuženikovu odgovornost za objavu takve neistinite i neprovjerene informacije a ne postoje ograničenja prema ZM da bi tužitelj tužbom trebao obuhvatiti sve navodne štetnike niti se radi o solidarnoj odgovornosti u smislu članka 1107. ZOO/05 jer svaka objava škodljive informacije predstavlja poseban štetni događaj i novu povredu prava osobnosti.

16. Navođenje imena i prezimena tužitelja u kontekstu objavljivanja spornog članka prouzročilo je tužitelju štetu u privatnom i poslovnom životu u smislu članka 1099. i 1100. ZOO/05 za koju je odgovoran tuženik. Uzimajući u obzir sve izvedene dokaze i sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da se radilo o škodljivoj informaciji zbog koje je tužitelj trpio duševne boli zbog povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo kao zaštićenih prava osobnosti (članak 19. stavci 1. i 2. ZOO/05).

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj trpio duševne boli a što proizlazi i iz njegovog iskaza u kojemu je naveo kako je u tom razdoblju bio u velikom šoku, morao je uzimati lijek helex da bi mogao zaspati i doći k sebi te je izgubio dosta na težini. Pogodilo ga je i to što je njegova supruga imala problema na poslu jer se nije mogla nositi s „podbadanjima“ na poslu te je dala i otkaz, dok su kćeri u dobi od 15, 10 i 7 godina pitale „hoće li tata ići u zatvor“ a najstarija kći morala je ići psihologu i otpadala joj je kosa.

18. Povreda ugleda, časti i dostojanstva zbog škodljive informacije objavljene u medijima je teža ako je informaciju vidjelo više ljudi koji tužitelja poznaju neposredno ali i posredno preko članova njegove obitelji pa se u tom smislu neugodnosti koje doživljavaju njegova djeca odražavaju na tužitelja i pojačavaju njegove tegobe.

19. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako tužitelj ima pravo i na novčanu naknadu štete u iznosu od 30.000,00 kuna jer težina povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo to opravdava, kao i jačina i trajanje duševnih boli (nekoliko mjeseci) koje je zbog toga trpio te u tom iznosu služi cilju kojemu služi ta naknada a da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (članak 1100. stavci 1. i 2. ZOO/05). Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da ne postoji pretpostavka za oslobođenje od odgovornosti iz čl. 21. ZM, te je pravilno dao prednost pravnoj zaštiti tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom izražavanja.

20. Slijedom navedenog valjalo je u pogledu glavne stvari odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Tuženikovi žalbeni navodi djelomično su osnovani u pogledu odluke o troškovima postupka. Odluka prvostupanjskog suda ne može se preispitivati u odnosu na priznatu nagradu za sastavljanje podnesaka jer je navedeno da se priznaje „sastav 4 podneska od 12. svibnja 2020. u iznosu od 1.000,00 kuna“ pa se ne može utvrditi za koje je podneske priznata nagrada u punom iznosu. Međutim valjanom primjenom materijalnog prava valjalo je priznati tužitelju nagradu za sastavljanje samo podneska od 12. svibnja 2020. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu Tarifa), a preostala 3 podneska svaki u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.4. Tarife), jer ni jedan drugi podnesak podnesen od strane tužitelja nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8.1. Tarife. Stoga tužitelju pripada trošak u iznosu od 4.750,00 kuna (sastavljanje tužbe - 100 bodova, zastupanje na ročištima 7. rujna i 12. listopada 2021. - za svako 100 bodova, sastavljanje podneska od 12. svibnja 2021. - 100 bodova te za sastavljanje podnesaka od 24. lipnja, 9. rujna i 26. studenog 2020. - za svaki 25 bodova) što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 5.937,50 kuna, dok je u preostalom dijelu - u iznosu 4.112,50 kuna - valjalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

22. Kako je žalba tuženika osnovana samo u dijelu sporednog zahtjeva, glede odluke o troškovima parničnog postupka, dok je trošak odgovora na žalbu tužitelja ocijenjen nepotrebnim za vođenje parnice, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavaka 1 i 2. u vezi s člankom i člankom 155. stavkom 1. ZPP odbiti zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. Iz svih navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1., 373. točke 3. te 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 28. travnja 2022.

Sudac

Marija Sošić