Republika Hrvatska

Visoki Prekršajni Sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-26/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.M., zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od dana 7. listopada 2019., broj: 8. Pp J-50/2019, na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2022.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M.M. i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni M.M. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 756,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 200,00 Dem-a

2. Istom presudom okrivljenik je, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da odluka nije osnovana na zakonu. sutkinja se nije uspjela izdići iznad lokalpatriotiznma i skrbi za taštinu, u odluci nije uspjela suvislo odgovoriti u kakvoj su vezi urudžbiranje pismene predstavke i remećenje javnog reda i mira, te zna da nije ništa nezakonito napravio a ipak ga je onemogućila u davanju kompletne obrane pri davanju koje nije očekivao da sutkinja neće dozvoliti to što je prema zakonu morala dozvoliti, te je donijela smiješnu odluku isključivo u interesu kriminalnog dvojca. Na održanoj sudskoj glavnoj raspravi su morali biti nazočni oštećeni i tužitelj, a sutkinja je pritom povrijedila načelo provjere navoda i načelo konfrontacije koji su zajamčeni Konvencijom o ljudskim pravima. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak, iznosi sudsku praksu i praksu Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno ukazujući da se radilo o pravu na iznošenje robusne kritike, pa i uvredljivih vrijednosnih sudova utemeljenih na dostatnoj činjeničnoj osnovi. Sutkinja si u interesu svojeg suseljana i policajca dozvoljava da određuje prihvatljive granice kritike iako su svi dokumenti koje je predao dovoljna osnova kako bi napisao to što je napisao. Ističe da je bilo dosta zlouporabe 17-tice koji članak je postao najjednostavniji način za provođenje nasilja nad građanima, on sam je tijekom 2016. sakupio oko 100 prekršajnih prijava koje su nezakonite. Žalitelj nadalje detaljno analizira odredbe Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ukazujući da je sukus Zakona remećenje javnog reda i mira u koje se pismena predstavka nikako ne uklapa, te se očito radi o silovanju Zakona od strane sustava i konstrukciji koja ih štiti od njihova bezakonja, zakonske odredbe se odnose na direktan kontakt kojeg nije bilo, a on je kao novinar ušao u cijelu priču na molbu V.M. koja je bila seksualno uznemiravana, pa su shvatili da im smeta i okomili se na njega. Također ukazuje na neobjektivnost sutkinje, te se detaljno osvrće na postupke njezina supruga vezano uz NK Hajduk, zaključujući da se ne radi o remećenju javnog reda i mira, već eventualno o djelu klevete i omalovažavanja, kao i da je u slučaju sumnje trebalo presuditi u korist optuženog, predlažući da se žalba prihvati.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj Sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koju upire okrivljenik. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoju odluku. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da iznese svoju obranu i angažira branitelja, pa je evidentno da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

Na održanom ročištu je ispitan okrivljenik, pročitani su svi dokazi u spisu, te mu je omogućeno da se očituje na provedene dokaze, kao i da daje druge dokazne prijedloge. Činjenica da je navedeno ročište održano bez nazočnosti predstavnika ovlaštenog tužitelja (policije), ne predstavlja povredu koja bi dovela do povrede prava obrane okrivljenika i dovela do nezakonite odluke na njegovu štetu, niti je bilo procesne potrebe za ponavljanjem te dokazne radnje u nazočnosti predstavnika tužitelja, zbog čega je neutemeljen žalbeni navod da je na taj način došlo do nepravilne primjene postupovnih odredbi.

Nakon tako provedenog postupka, a na temelju okrivljenikove obrane i čitanja njegovog podneska u kojem je vrijeđao policijskog službenika, prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji, pa nije smatrao potrebnim provesti i druge dokaze, u obrazloženju presude je dao razloge zbog kojih nije provodio dokaz ispitivanjem policijskih službenika T.B. i M.K. kao svjedoka, ocjenjujući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri i nesporno utvrđeno, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio na temelju čega je izveo zaključak o krivnji. Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na analizi okrivljenikova podneska u kojem je on iznio uvredljive i omalovažavajuće izraze, te da je svoju odluku donio ocjenjujući dokaz sa stajališta logike i na temelju pravila općeg ljudskog iskustva pri čemu nije našao za potrebnim ispitati svjedoke, ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

Također, ovaj Sud je utvrdio da u postupku nisu povrijeđene odredbe Ustava RH i međunarodnih konvencija, konkretno Opće deklaracije o pravima čovjeka i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Povelje Europske unije o temeljnim pravima .

7. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji za djelo iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje žalitelja došao preko lanca logičke argumentacije, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja.

Imajući u vidu naprijed navedeno, činjenično stanje u provedenom prvostupanjskom postupku je jasno i nedvojbeno utvrđeno, te je prvostupanjski sud opravdano žalitelja proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

8. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe materijalnog prava na koje upire okrivljenik, niti da bi uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Analizirajući u cjelini događaj za koji je okrivljenik oglašen krivim, njegovo ponašanje svakako ispunjava sva zakonska obilježja djela iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stavljajući okrivljenikovo postupanje i u kontekst cijele situacije, a navedeno se prosuđuje kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, nedvojbeno se radi o ponašanju koje predstavlja omalovažavajuće i uvredljivo postupanje prema policijskom službeniku upravo u vezi s vršenjem njegove službe. Radnja prekršaj iz čl.17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Također valja navesti da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj na snazi, dio je pozitivnih pravnih propisa koji se moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati. Nadalje, iz činjeničnog opisa u optužnom aktu, dovoljno jasno proizlaze činjenice odlučne za postojanje navedenog prekršaja, dakle da se takav činjenični sklop može podvesti pod zakonski opis djela kojeg vrši počinitelj „koji omalovažava ili vrijeđa službene osobe prilikom vršenja službe“ - članak 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

9. Okrivljenik se u svojoj obrani i žalbi poziva na svoju slobodu izražavanja koja mu je zagarantirana ne samo odlukom Europskog suda za ljudska prava od 8. studenog 2018. u predmetu „Narodni list“ d. d. protiv Republike Hrvatske, kao i recentnim odlukama tog Suda, a sve u vezi s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije 2007/c 303/01) i čl. 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka, smatrajući da se ono što se navodi u spornoj pisanoj predstavci treba smatrati slobodom izražavanja, pa makar taj sadržaj bio uvredljiv i omalovažavajući, tako da se sve poluge vlasti, bilo da se radi o državnim tijelima ili njihovim zaposlenicima-službenicima i dužnosnicima, dužni otrpjeti takve riječi, jer su to sastavni i neizostavni dio demokracije, odnosno njezinih načela, a radi stvaranja što šireg područja slobode, sigurnosti i pravde u društvu.

10. Nesporno je kako su sloboda mišljenja i izražavanja temeljne ljudske slobode i osnove demokracije. Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to između ostalog i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na osobito ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja. Iz provedenog dokaznog postupka i obrane okrivljenika proizlazi da nije sporno da je okrivljenik napisao navedeni tekst, međutim ne osjeća se krivim pozivajući se na slobodu izražavanja, smatrajući da je ispunio svoju građansku dužnost, da se u navedenoj situaciji našao kao novinar, iznosio je svoje vrijednosne sudove, za koje je postojala određena činjenična podloga jer je iznio dokaze, te se u tom smislu poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud), od 8. studenog 2018. u predmetu “Narodni list” d.d. protiv Hrvatske.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u ovom slučaju, neosnovano je pozivanje na predmet Europskog suda Narodni list d.d. protiv Hrvatske. Europski sud donio je 8. studenog 2018. presudu (Presuda od 08. 11. 2018., Zahtjev br. 2782/12) kojom je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva nakladnika tjednika Narodni list d.d., zajamčenu člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predmet se konkretno odnosi na slobodu tiska u kritiziranju načina na koji suci obnašaju svoje dužnosti; dosuđivanjem naknade štete zbog objave članka u kojem je kritiziran sudac, povrijeđeno je pravo slobode izražavanja nakladniku lista koji je objavio članak. Iako se u osobnim podacima navodi da je okr. M.M. “novinar, nezaposlen” a on navodi da se u slučaj uključio kao novinar, sporni podnesak okrivljenik je dostavio direktno Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle, sporni tekst ne odnosi se na pitanje od javnog interesa, na pravo na priopćavanje informacija i skretanje pažnje javnosti na način funkcioniranja državnog tijela i konkretnog policijskog službenika. Dakle, u ovom slučaju se ne radi o izražavanju mišljenja pojedinca o pitanjima od javnog interesa povezanima s funkcioniranjem izvršne vlasti. Međutim, potrebno je napomenuti da je sloboda izražavanja misli temeljno pravo i sloboda novinarskog poziva, međutim, ni sloboda novinarskog izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima kao što je zaštita ugleda i prava drugih osoba (čl. 10. st. 2. Konvencije). Sloboda izražavanja obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti, Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi.

12. Okrivljenik smatra da postoji činjenična osnova koja upućuju na nepravilan rad policije, no svakako neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenoj predstavci konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu izražavanja. Naveden riječi objektivno gledajući predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskog službenika u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga rada, te je u konkretnom slučaju radnja okrivljenika kao pravo na slobodu izražavanja u nerazmjeru u odnosu na interes zaštite ugleda i prava državnog tijela i policijskog službenika. Ustavom je zajamčena sloboda izražavanja misli i govora, ali ne onih misli i govora koji u sebi sadrže omalovažavanje I vrijeđanje određenih osoba prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, a što je u predmetnom slučaju okrivljenik i učinio.

13. Završno, neosnovan je žalbeni navod da se ne radi o remećenju javnog reda i mira jer se radi o podnesku a ne o direktnom kontaktu prilikom kojeg bi bila uznemirena javnost. Zakonska odredba članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ni u kojem slučaju ne traži da je prekršaj počinjen na javnom mjestu i da je te prilike došlo do uznemirenosti javnosti – građana. Navedena odredba štiti državne organe i službene osobe od vrijeđanja upravo radi omogućavanja tim organima i osobama da vrše svoju dužnost vezano uz javnu i opću sigurnost, red i mir, pa i odredba članka 1. navedenog Zakona jasno propisuje: „Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.“

Dakle, vrijeđanje i omalovažavanje državnih organa i službenih osoba jest prekršaj koji je pravilno, jasno i nedvojbeno predviđen Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa je ovaj žalbeni navod neutemeljen

14. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

15. Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja, uz novčanu kaznu propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a po ocjeni ovog Suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Osim toga, treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti, koje bi eventualno bile razlogom za izricanjem niže novčane kazne. Po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

16. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

17. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 200,00 kuna su određeni gotovo u minimalnom iznosu u kojem se mogu izreći sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenika, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

18. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske.

19. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.