REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1202/2021-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice G. B., iz B., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi priznanja prava na razmjeni dio starosne mirovine, 28. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/21-03/06096097485, URBROJ: 341-99-06/2-21-6234 od 11. kolovoza 2021., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA:
UP/I-140-02/20-03/06096097485, URBROJ: 341-13-06/2-20-20011 od 9. lipnja 2021., te radi priznavanja tužiteljici prava na razmjerni dio starosne mirovine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I-140-02/20-03/06096097485, URBROJ: 341-13-06/2-20-20011 od 9. lipnja 2021., odbijen je zahtjev tužiteljice, podnesen 19. listopada 2020. nadležnoj ustanovi u Srbiji, za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, sljedeće: tužiteljica je rođena 25. listopada 1957.; mirovinski staž navršen u Republici Hrvatskoj iznosu jednu godinu osam mjeseci i 23 dana; tužiteljica je u Srbiji, s prekidima, navršila razdoblja osiguranja u trajanju od 37 godina jednog mjeseca i 17 dana; ukupni mirovinski staž osiguranja iznosi 38 godina 10 mjeseci i 10 dana; tužiteljica se od 25 listopada 2020. nalazi u obveznome mirovinskom osiguranju obavljajući djelatnost odvjetnice; kako se tužiteljica nalazi u osiguranju, nije ispunjena pretpostavka za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine iz članka 37. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, u nastavku teksta: ZOMO).
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/21-03/06096097485, URBROJ: 341-99-06/2-21-6234 od 11. kolovoza 2021., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno je, u bitnome, sljedeće. Od nositelja socijalnog osiguranja u Republici Srbiji prvostupanjsko je tijelo obaviješteno da je tužiteljica u Srbiji prijavljena na puno radno vrijeme, pa tužiteljica ne ispunjava pretpostavku rada do polovice punog vremena, propisanu člankom 37. stavkom 6. ZOMO-a. Činjenica osiguranja tužiteljice na puno radno vrijeme u Srbiji utvrđena je u komunikaciji s nadležnim srbijanskim tijelom, pri čemu potvrđivanje podataka u ugovorenim tiskanicama zamjenjuje dostavu dokumentacije između nadležnih nositelja socijalnog osiguranja obiju strana Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 14/01).
3. Tužiteljica u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. U Republici Srbiji se na odvjetničku djelatnost ne primjenjuju opći radnopravni propisi u pogledu rada u punome ili nepunom radnom vremenu, a zasebno je uređeno i plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje. Stoga se odredbe članka 37. stavaka 1.-6. ZOMO-a ne može tumačiti na štetu stranke. Tijekom spora dostavlja tiskanicu srbijanskog nositelja socijalnog osiguranja u kojoj je potvrđeno da je tužiteljica prijavljena na osiguranje po osnovi obavljanja odvjetničke djelatnosti od 25. listopada 2020. godine. Tužiteljica predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Predlaže i da Sud sam riješi stvar usvajanjem predmetnog zahtjeva tužiteljice, podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Tužiteljica osporava samo primjenu prava, nisu sporne činjenice odlučne za rješavanje ovog spora, a stranke u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave. Sud je, stoga, vodeći se načelom učinkovitosti (čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), presudu donio bez provedbe rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a). Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Mjerodavne odredbe članka 37. ZOMO-a glase:
(1) Pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(…)
(6) Iznimno od stavaka 1. do 5. ovoga članka, osiguranik koji je nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu ili starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika prema ovome Zakonu nastavio raditi, ali ne više s punim radnim vremenom, nego do polovice punog radnog vremena koje je radio prije ispunjenja uvjeta, može i bez prestanka radnog odnosa steći pravo na tu mirovinu od dana s kojim je nakon ispunjenja uvjeta nastavio raditi do polovice punog radnog vremena.
7. Odredba članka 37. stavka 6. ZOMO-a predstavlja pogodnost koja se priznaje iznimno. Opće je pravilo da se pravo na starosnu mirovinu ne može steći prije prestanka osiguranja (čl. 37. st. 1. ZOMO-a). Samo u odnosu na osobe koje su u radnopravnom režimu dana s nepunim radnim vremenom i koje rade do polovice punoga radnog vremena može biti primijenjen članak 37. stavak 1. ZOMO-a. Pritom nije od utjecaja je li domaćim ili inozemnim propisom pojedina djelatnost isključena iz općega radnopravnog uređenja punoga odnosno nepunog radnog vremena. Riječ je o iznimci koja se ne može širiti izvan kruga adresata pravne norme u odnosu na koje je kogentno, jasno i nedvosmisleno propisana.
8. Tužiteljica, dakle, koja je u vrijeme odlučivanja o predmetnom zahtjevu nesporno bila u osiguranju i nesporno nije bila u statusu koji se može smatrati radom do polovice punoga radnog vremena, nije ispunjavala pretpostavke propisane za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine prema podacima srbijanskog nositelja osiguranja, niti bi te pretpostavke ispunjavala kada bi se u obzir uzele posebnosti radnopravnog uređenja odvjetničke djelatnosti u Republici Srbiji.
9. U skladu s prethodnim. Sud utvrđuje da je prvostupanjsko tijelo pravilno odbilo dotični zahtjev tužiteljice, što je tuženik osnovano potvrdio. Pritom ishod rješavanja ovog predmeta nije zapreka da tužiteljica prvostupanjskom tijelu mirovinskog osiguranja podnese novi zahtjev za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovinu, ako i kada bude smatrala da za to ispunjava sve propisane pretpostavke. Povodom takvog zahtjeva bio bi vođen novi, zaseban upravni postupak.
10. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
11. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).
U Rijeci 28. travnja 2022.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
