Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž R-469/2022-2
Split, Gundulićeva 29a
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sutkinji Denis Pancirov Parcen u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB: ... iz M., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u S., protiv tuženika D. d.d. S. u stečaju, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-412/2020 od 10. ožujka 2022., dana 28. travnja 2022.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-412/2020 od 10. ožujka 2022. u točki 1. njene izreke.
II. Prihvaća se žalba tuženika i ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-412/2020 od 10. ožujka 2022. u točki 2. njene izreke u odluci o troškovima postupka i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom pobijanim rješenjem točkom 1. izreke odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:
„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 416.088,36 kuna na ime neisplaćenih plaća sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 12.030,42 kune od 01. srpnja 2005.,
- na iznos od 11.483,58 kuna od 01. kolovoza 2005.,
- na iznos od 12.577,26 kuna od 01. rujna 2005.,
- na iznos od 12.030,42 kune od 01. listopada 2005.,
- na iznos od 11.483,58 kuna od 01. studenog 2005.,
- na iznos od 12.030,42 kuna od 01. prosinca 2005.,
- na iznos od 12.030,42 kuna od 01. siječnja 2006.,
- na iznos od 12.649,64 kuna od 01. veljače 2006.,
- na iznos od 11.499,67 kuna od 01. ožujka 2006.,
- na iznos od 13.281,38 kune od 01. travnja 2006.,
- na iznos od 11.549,02 kuna od 01. svibnja 2006.,
- na iznos od 13.281,38 kuna od 01. lipnja 2006.,
- na iznos od 12.703,93 kune od 01. srpnja 2006.,
- na iznos od 12.126,47 kuna od 01. kolovoza 2006.,
- na iznos od 13.281,38 kuna od 01. rujna 2006.,
- na iznos od 12.126,47 kune od 01. listopada 2006.,
- na iznos od 12.703,93 kuna od 01. studenog 2006.,
- na iznos od 12.703,93 kuna od 01. prosinca 2006.,
- na iznos od 12.126,47 kune od 01. siječnja 2007.,
- na iznos od 13.230,49 kuna od 01. veljače 2007.,
- na iznos od 11.504,77 kuna od 01. ožujka 2007.,
- na iznos od 12.655,25 kune od 01. travnja 2007.,
- na iznos od 12.131,64 kuna od 01. svibnja 2007.,
- na iznos od 13.287,03 kuna od 01. lipnja 2007.,
- na iznos od 12.131,64 kune od 01. srpnja 2007.,
- na iznos od 12.709,33 kuna od 01. kolovoza 2007.,
- na iznos od 13.287,03 kuna od 01. rujna 2007.,
- na iznos od 11.553,94 kune od 01. listopada 2007.,
- na iznos od 13.973,44 kuna od 01. studenog 2007.,
- na iznos od 13.331,47 kuna od 01. prosinca 2007.,
- na iznos od 12.725,49 kune od 01. siječnja 2008.,
- na iznos od 15.283,78 kuna od 01. veljače 2008.,
- na iznos od 13.954,76 kuna od 01. ožujka 2008. i
- na iznos od 644,51 kune od 01. travnja 2008.,
pa do isplate tih iznosa, u roku od 8 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 1. srpnja 2005. od 31. prosinca 2005., od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. zateznu kamatu u visini određenoj čl. 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2003. godinu iznos od 14.028,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. plati zateznu kamatu u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.“
2. Točkom 2. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne odluke o troškovima postupka, predlaže da drugostupanjski sud žalbu uvaži, ukine osporeno rješenje i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik zbog odluke o troškovima postupka predlaže da se tuženiku obistine troškovi parničnog postupka sukladno popisu troška koji priloži spisu, a podredno da se ukine točka 2. rješenja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
5. Odgovori na žalbu nisu podneseni.
6. Žalba tužitelja nije osnovana.
7. Žalba tuženika je osnovana.
8. Predmet spora u ovoj fazi postupku predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća od dana otkaza Ugovora o radu od 31. ožujka 2008., te za isplatu naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2003.
9. Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe tužitelja glede bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21, dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud utvrđuje da prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja, kao i postupku koji je prethodio a koji je ovaj sud ispitao temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.
10. Iz postupka proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da su stranke zaključile ugovor o radu 3. ožujka 2003. za obavljanje poslova direktora za komercijalne poslove,
- da je tužitelju otkazan ugovor o radu dana 25. travnja 2005. te da mu je istodobno ponuđeno sklapanje ugovora o radu za radno mjesto pomoćnika šefa poslovnice Osijek; da je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-519/16 od 31. svibnja 2016. navedeni otkaz utvrđen nedopuštenim te da je naloženo vratiti tužitelja na rad,
- da iz rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj 7 St-49/2012 od 10. svibnja 2012. proizlazi da su vjerovnici pozvani prijaviti svoje tražbine stečajnom upravitelju,
- da je stečajna upraviteljica N. M. iskazala da je predmetni stečajni postupak otvoren u svibnju 2012. , da tužitelj nije bilo zaposlenik društva unatrag tri godine, a niti u vrijeme otvaranja stečajnog postupka pa da nije bila obveza stečajnog upravitelja ispitivati tu tražbinu te da je obveza tužitelja bila prijaviti stečajnom upravitelju ili visinu potraživanja ili ga izvijestiti da se o tražbini vodi postupak,
- da tužitelj nije izvršio prijavu tražbine u stečajnom postupku niti postoji rješenje stečajnog suda kojim se upućuje u parnicu radi utvrđivanja osnovanim osporene tražbine.
11. Nesporno je da je tužitelj na ročištu od 5. listopada 2016. istaknuo da nije prijavljivao potraživanje iz predmetnog spora stečajnom upravitelju nakon otvaranja stečajnog postupka, a to iz razloga što u tom trenutku nije bio zaposlenik tuženika niti je potraživanje iz ovog spora bilo utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. Tužitelj naime, tvrdi da je prema odredbama Stečajnog zakona, stečajni upravitelj bio dužan tražbine iz sudskih sporova uvrstiti u stečajne tražbine, ali da on to nije učinio. 12. Odredbom članka 96. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 – dalje SZ), normirano je da stečajni dužnik može svoje tražbine prema dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku.
13. Suglasno članku 54. stavka 3. SZ-a rješenjem o otvaranju stečajnog postupka, Stečajno vijeće je obvezno pozvati sve vjerovnike da u određenom roku u skladu sa odredbama SZ-a stečajnom vjerovniku prijave svoje tražbine. Rok za prijavu tražbina ne može biti kraći od 15 niti duži od mjesec dana.
14. Odredbom članka 176. stavka 2. SZ-a propisano je da tražbine prijavljene nakon isteka roka za prijavljivanje koje nisu ispitane na istom ročištu, te tražbine prijavljene najkasnije u roku od 3 mjeseca nakon ispitnog ročišta, u skladu sa odredbom članka 176. stavka 2. i stavka 4. SZ-a se odbacuju. Odredba članka 173. stavka 2. SZ-a propisuje da će stečajni upravitelj sastaviti popis svih tražbina radnika i prijašnjih radnika dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka koje je u obvezi iskazati u bruto i neto iznosu i predočiti radnicima na potpis prijavu njihovih tražbina.
15. Prvostupanjski sud je utvrdio iz navoda stečajnog upravitelja P. M. (stečajni upravitelj u razdoblju od 2012. do 2016.), da je sastavio tablicu prvog višeg isplatnog reda koje čine nesporne tražbine radnika te da je taj popis predočio na potpis radnicima, koje tražbine su onda i pravomoćno rješenjem stečajnog suca utvrđene, da je sastavio i popis tražbina prijašnjih radnika koji su imali nesporna potraživanja, a ako se vodio postupak za potraživanja radnika istu tražbinu nije priznao, a iz iskaza stečajne upraviteljice N. M. koja je stečajni postupak preuzela 2016. proizlazi da je obveza stečajnog upravitelja bila ispitati i prijaviti sve tražbine bivših i sadašnjih djelatnika unutar tri godine od dana otvaranja stečajnog postupka, a s obzirom da u evidenciji tužitelj nije bio zaposlenik društva unatrag tri godine, a niti je bio zaposlenik u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, obveza stečajnog upravitelja nije bila ispitivati tu tražbinu iz razloga što ona nije bila aktualna. Nadalje je navela da u tom razdoblju vrijedila je odredba SZ-a da se prijava tražbina svih vjerovnika može ostvariti u razdoblju od tri mjeseca od dana održavanja prvog ispitnog ročišta, koje je u konkretnom slučaju bilo u kolovozu ili rujnu 2012. te da tužitelj u zakonskim rokovima nije prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku a niti je izvijestio da o tome vodi parnicu, te u tom kontekstu za stečajnog dužnika takva tražbina ne postoji niti stečajni dužnik prema istoj može imati obvezu.
16. Prema tome, pravilan je stav suda prvog stupnja kako je tužba u ovom postupku zaprimljena 2. lipnja 2005. a radi se o utvrđenju i isplati iznosa iz radnog odnosa nastalog prije otvaranja stečajnog postupka koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj 7 St-49/2012 od 10. svibnja 2012. što proizlazi iz uvida u sudski registar Trgovačkog suda, to je tužitelj predmetno potraživanje trebao prijaviti u stečajnom postupku jer iz rješenja Trgovačkog suda proizlazi da su vjerovnici pozvani prijaviti svoje tražbine stečajnom upravitelju u skladu sa pravilima SZ-a.
17. Otvaranje stečajnog postupka mijenja procesni položaj vjerovnika stečajnog dužnika koji se ogleda kroz nemogućnost ostvarenja tražbina vjerovnika stečajnog dužnika izvan stečajnog postupka. Naime, prema odredbi članka 96. SZ, stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, a radnici dužnika se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici prvog višeg isplatnog reda i drugog višeg isplatnog reda. Odredbom članka 173. SZ propisan je način prijave tražbine te ukoliko tražbinu stečajni upravitelj ospori, pokrenut će se odnosno nastaviti parnica radi utvrđenja osporene tražbine po članku 178. SZ.
18. U konkretnom slučaju tužitelj nije svoju tražbinu prema tuženiku prijavio u stečajnom postupku zbog čega ne postoje postupovne pretpostavke za daljnje vođenje parnice obzirom da tražbina tužitelja koja je predmet ovog postupka nije osporena u stečajnom postupku niti je tužitelj upućen na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđenja osnovanosti te tražbine u kojoj situaciji bi i nadalje bio ovlašten ostvarenje predmetne tražbine zahtijevati u ovom parničnom postupku, niti je stečajni upravitelj pozvan na preuzimanje predmetne parnicu u smislu odredbe članka 179. SZ. Za navesti je da, da je tražbina prijavljena u stečajnom postupku i da je osporena, tužitelj opet ne bi bio ovlašten u nastavku predmetnog parničnog postupku protiv tuženika ostvarivati svoju tražbinu kondemnatornom tužbom. Naime, tužitelj je kao radnik tuženika otvaranjem stečajnog postupka stavljen temeljem zakona u položaj stečajnog vjerovnika pa njegova tužba u nastavljenom postupku protiv tuženika može biti samo deklaratorna.
19. Prema tome prvostupanjski sud je prilikom donošenja svoje odluke vodio računa o činjenici da je tužitelj trebao prijaviti svoje potraživanje u stečajnom postupku, jer se radi o tražbini koja je starija od tri godine od dana otvaranja stečajnog postupka, s obzirom da je stečajni upravitelj dužan ispitati i prijaviti sve tražbine bivših i sadašnjih djelatnika unutar tri godine od dana otvaranja stečajnog postupka.
20. Osim toga iz postupka proizlazi da je tablicu prvog višeg isplatnog reda koje čine nesporne tražbine radnika, stečajni upravitelj P. M. predočio na potpis radnicima, koje tražbine su onda i pravomoćno utvrđene rješenjem stečajnog suca.
21. Stoga, ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju tužitelju pruženo puno jamstvo poštenog suđenja koji nalaže čl. 6. St.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda preuzete Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97). Ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da je tužitelj u ovom postupku zastupao odvjetnik kojemu su sve te zakonske obveze i zakonom propisani rokovi trebali biti poznati, stoga ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje da je tužitelju na bilo koji način povrijeđeno pravo na pošteno suđenje cijeneći sve relevantne okolnost predmetnog slučaja. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno, obje su imale stručnu pomoć, u cijelosti je zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava.
22. Slijedom navedenog obzirom da je u SZ utvrđen način utvrđivanja tražbine, a tužitelj nije u propisanom roku prijavio svoju novčanu tražbinu stečajnom upravitelju i ista nije ispitana na ispitnom ročištu ni osporena, pri čemu se parnica protiv stečajnog dužnika može voditi samo radi utvrđenja osporene tražbine, valjalo je zbog nedostatka procesnih pretpostavki, tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
23. Zbog iznesenog žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, prvostupanjsko rješenje potvrđeno temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u točki 1. njene izreke.
24. Međutim, osnovana je žalba tuženika u odluci o troškovima postupka.
25. Naime, odluka o troškovima postupka nije obrazložena, te prvostupanjski sud je odredio da s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u postupku svaka snosi svoje troškove, a nije obrazložio koliki je to djelomični uspjeh tužitelja, koliko tuženika, premda je ovaj sud u svojoj odluci Gž R-740/18 od 24.9.2018. ukazao prvostupanjskom sudu o čemu treba voditi računa prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
26. Kako ovaj sud ne može utvrditi na koji je način prvostupanjski sud utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove, jer u tom dijelu nedostaje obrazloženje, prihvatio je žalbu tuženika i ukinuo prvostupanjsko rješenje u točki 2. njegove izreke i ukinuo prvostupanjsko rješenje temeljem odredbe članka 380. stavak 3. ZPP-a.
27. U nastavku postupku prvostupanjski sud će odlučiti o troškovima prvostupanjskog postupka, vodeći računao odredbi članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.
U Splitu 28. travnja 2022.
Sutkinja
Denis Pancirov Parcen
