REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4512/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Zoran Iviš, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Tabak, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-760/2018-2 od 23. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-5279/16 od 18. prosinca 2017., u sjednici održanoj 27. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačava presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-760/2018-2 od 23. svibnja 2019. u odluci o glavnoj stvari i o trošku postupka i sudi:

Odbija se žalba tuženice IN i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-5279/16 od 18. prosinca 2017. u točkama I. i II. izreke.

II. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužiteljima trošak revizije u iznosu od 1.875,00 kuna (tisuću osamsto sedamdeset pet kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Stalne Službe u Sinju, Općinskog suda u Splitu broj Ovr-473/07 od 27.kolovoza 2007.godine.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima trošak ovog postupka u iznosu od 6.412,50 kuna, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29 Zakona o obveznim odnosima."

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom i zahtjev za naknadu troška postupka te je naloženo tužiteljima u roku od 15 dana nadoknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 6.812,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog materijalnopravnog pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška tužiteljima i uz dosudu troška sastava revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Iz citiranih odredbi ZPP proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena izvanredna revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i u reviziji moraju biti određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Sinju, broj Ovr-473/07 od 27. kolovoza 2007., zbog zastare potraživanja.

10. U postupku je utvrđeno:

- da je sud rješenjem broj Pu Ovr-4063/15 od 1. kolovoza 2015. uputio ovršenike DN i SN (prije D) na pokretanje parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, sukladno odredbi čl. 48. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje: OZ) jer su ovršenici žalbu protiv rješenja o ovrsi broj Ovr- 473/07 od 27. kolovoza 2007. izjavili tvrdeći da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, dakle iz razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 11. OZ,

- da je ovrha određena na temelju ovršne isprave, Ugovora o prodaji motornog vozila zaključenog 6. svibnja 1997., solemniziranog u uredu javnog bilježnika Ivana Rajčića pod brojem OU-390/97, 8. svibnja 1997., koji ima klauzulu ovršnosti s danom 20. lipnja 2007., te ovjerenog izvoda iz poslovnih knjiga od 27. studenoga 2011. prema kojem ovršenici solidarno duguju ovrhovoditelju iznos od 5.427,30 EUR-a,

- da je Ugovorom o prodaji, ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 96.544,61 kunu i kupac je prilikom zaključenja ugovora platio prodavatelju obvezni iznos učešća od 15%. Ostatak kupoprodajne cijene kupac se obvezao platiti u 48 uzastopnih jednakih mjesečnih rata, od kojih prva dospijeva na naplatu 6. lipnja 1997. a posljednja 6. svibnja 2001. Prijedlog za ovrhu podnesen je sudu 9. srpnja 2007.

11. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka ocijenio da je sporna tražbina iz Ugovora o prodaji, neovisno o tome što je utvrđena javnobilježničkim aktom, po svojoj prirodi povremena tražbina jer je Ugovorom o kreditu ugovorena isplata u 48 jednakih mjesečnih rata s uračunatom anticipativnom kamatom. Stoga je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 372. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) i čl. 379. st. 2. ZOO/91. To iz razloga što je najkasnije povremeno potraživanje iz Ugovora o prodaji, dospjelo na naplatu 6. svibnja 2001. pa je do podnošenja prijedloga za ovrhu proteklo vrijeme propisano za zastaru od tri godine, pa i pet godina čime je nastupila i zastara samog prava.

12. Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, prihvatio žalbu tuženice, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbu čl. 379. st. 1. ZOO/91. Pri tome drugostupanjski sud zauzima stav da je cjelokupan dug tužitelja dospio na naplatu prije podnošenja ovršnog prijedloga, da je Ugovor o prodaji ovršna isprava a budući da tražbina tuženika proizlazi iz javnobilježničkog akta, nije nastupila zastara potraživanja jer nije istekao desetogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 379. st. 1. ZOO/91 kojom je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastare.

13. Tužitelji u izvanrednoj reviziji postavljaju pravno pitanje:

„Kada je vjerovnikova tražbina utvrđena odlukom nadležnog tijela javne vlasti (npr. sudskom presudom), a u ovrsi se zahtijevaju povremena davanja koja iz te tražbine proizlaze (npr. anuiteti) – jesu li povremena davanja (anuiteti) koja su dospjela za naplatu više od tri godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu – zastarjela?“

14. Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja revidenti navode da je Županijski sud u pobijanoj drugostupanjskoj presudi zauzeo stajalište da je neodlučno to što je od dospjelosti ovrhom obuhvaćenih povremenih potraživanja, na ime dospjelih kreditnih anuiteta, po pojedinom anuitetu i svima zajedno, proteklo više od tri godine, kraj činjenice da su sva potraživanja dospjela u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga. Ističe i da je takav stav drugostupanjskog suda suprotan nizu odluka drugostupanjskih sudova pa i stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude, broj Rev-2487/14-2 od 24. svibnja 2017.

15. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije, vijeće je ocijenilo da je osnovana tvrdnja tužitelja kako je izraženo shvaćanje drugostupanjskog suda u suprotnosti sa zauzetim shvaćanjem revizijskog suda o tom pitanju, zbog čega je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

16. U rješenju spora u vezi postavljenog materijanopravnog pitanja, jesu li povremena davanja (anuiteti) koji su dospjeli za naplatu više od tri godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu, u zastari, u slučaju kada je vjerovnikova tražbina utvrđena odlukom nadležnog tijela javne vlasti, mjerodavna je odredba čl. 372. st. 1. i 2. ZOO/91, kojom je propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (stavak 1.), a isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (stavak 2.).

16.1. Nadalje, mjerodavna je odredba čl. 379. st. 1. ZOO/91, prema kojoj sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, prema stavku 2. istog članka, sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.

17. Nije sporno da predmetni Ugovor o prodaji koji je solemnizirao javni bilježnik, predstavlja ovršnu javnobilježničku ispravu koja sadrži potvrdu ovršnosti. No potvrda ovršnosti javnobilježničke isprave samo označava da se na temelju te isprave može zahtijevati ovrha radi prisilnog ostvarenje tražbine koja je u toj ispravi utvrđena a sukladno njenom sadržaju.

18. Dakle, kada se ima u vidu sadržaj Ugovora o prodaji zaključenog 6. svibnja 1997., iz kojeg proizlazi da je plaćanje ugovoreno u 48 uzastopnih, jednakih mjesečnih rata od kojih je prva dospjela na naplatu 6. lipnja 1997, a posljednja 6. svibnja 2001., pogrešno drugostupanjski sud zaključuje da se u ovom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok jer se radi o potraživanju utvrđenom pravomoćnom ovršnom ispravom. Naime, kao što je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja, radi se o povremenoj tražbini koja dospijeva na naplatu uzastopno u jednakim mjesečnim anuitetima u koje je uračunata anticipativna kamata zbog čega se primjenjuje odredba čl. 379. st. 2. ZOO/91 i trogodišnji zastarni rok.

18.1. Pri tome je važno naglasiti da za početak tijeka zastarnog roka nije odlučan datum koji je javni bilježnik označio kao datum ovršnosti Ugovora o prodaji, već je sukladno sadržaju ugovora i ugovorenom načinu otplate duga, odlučujući datum dospijeća posljednjeg anuiteta, 6. svibnja 2001., što znači da je do podnošenja ovršnog prijedloga 9. srpnja 2007. nastupila zastara.

19. Slijedom navedenog, prema ocjeni vijeća, drugostupanjska odluka temelji se na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju izloženom u odluci na koju se tužitelji u izvanrednoj reviziji pozivaju, a nije podudarno ni s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sedmoj sjednici Građanskog odjela održanoj 21. studenoga 2019. koje glasi: "Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava."

20. Zbog navedenog je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP revizija tužitelja prihvaćena i preinačena pobijana drugostupanjska presuda kako je to naznačeno u točki I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 166. st. 2. ZPP, pa je imajući u vidu konačan uspjeh tužitelja u parnici, tužiteljima priznat trošak pravnog lijeka i to 150 bodova odnosno 1.500,00 kuna za sastav revizije prema Tbr.10/4 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarife) te trošak PDV u iznosu od 375,00 kuna prema Tbr. 45 Tarife, što ukupno 1.875,00 kuna.

Zagreb, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić