Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-145/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.
– ispravak i 101/17.– dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 21. veljače 2022. broj: K-6/2021- 33., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog B. K. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Županijski sud u Slavonskom Brodu, presudom od 21. veljače 2022. broj K- 6/2021-33, proglasio je krivim optuženog B. K. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude.
1.1. Optuženi B. K. je na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je optuženi B. K. osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, te ako, sukladno članku 56. stavak 4. KZ/11. u svezi sa članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. ispuni posebnu obvezu na način da u roku 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj stečajnoj masi B. I. j.d.o.o. u stečaju isplatom iznosa 100.000,00 kuna.
1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenoj stečajnoj masi B. I. j.d.o.o. u stečaju, OIB:…, dosuđen je imovinskopravni zahtjev štete u iznosu 100.000,00 kuna i naloženo je optuženom B. K., OIB:…, oštećenoj stečajnoj masi B. I. j.d.o.o. u stečaju, OIB:…, isplatiti 100.000,00 kuna u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, a s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete, oštećena stečajna masa B. I. j.d.o.o. u stečaju upućena je u parnični postupak.
1.3. Na temelju članka 148. stavak. 1. ZKP/08. u vezi članka 145. stavak. 1. i 2. točka. 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom B. K. podmirenje troškova kaznenog postupka u iznosu od 6.082,86 kuna koji se sastoji od troška financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i troškova prijevoza stečajne upraviteljice u iznosu 5.582,86 kuna, i paušalne svote 500,00 kuna i naloženo je optuženom B. K., OIB:19236421264, isplatiti 6.082,86 kuna u korist proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, te isplata daljnjeg troška o visini kojeg će na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. odlučiti predsjednik vijeća.
2. Protiv te presude žali se optuženi B. K. po branitelju J. N., odvjetniku u S. B., zbog „bitne povrede kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama te odluke o troškovima kaznenog postupka“, s prijedlogom da drugostupanjski sud „preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika ''oslobodi odgovornosti''.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba nije osnovana.
6. Optuženik se žali da je prvostupanjski sud „došao do pogrešnog zaključka o postojanju određenih činjenica, koje nisu utvrđene u dokaznom postupku i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.“, međutim, iz razloga kojima obrazlaže navedenu povredu, a koja kao takva nije niti propisana u citiranom članku, proizlazi da zapravo pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se navedeni razlozi razmatrati u okviru te žalbene osnove.
7. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7.1. Optuženik uvodno naznačuje i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona koju ne obrazlaže, a ispitivanjem presude po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
8. Isto tako, nije u pravu optuženik da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. 8.1. Naime, optuženik u žalbi, pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodi da nije počinio kazneno djelo jer je podignutu gotovinu trošio isključivo za potrebe svoje tvrtke te da se u ovom postupku zapravo utvrđuje porezni prekršaj zbog loše vođenog knjigovodstva. Dodaje da je otpis sredstava prijavio u poreznoj prijavi za 2018. godinu, nije ga pokušao sakriti te da postupanje za koje je optuženik nepravomoćno osuđen predstavlja kontinuirano postupanje i način vođenja tvrtke, a što dokazuje utvrđena činjenica da je opravdao ostatak podignutog novca u iznosu od 560.000,00 kuna, a za preostali iznos sud ga proglašava krivim jer knjigovodstveno nije opravdan dokumentacijom, koja je nestala, što potvrđuje svjedok Ž. J., čiji iskaz u tom dijelu sud neopravdano nije prihvatio. Optuženik osporava i slobodnu procjenu suda prilikom utvrđivanja iznosa imovinske koristi primjenom članka 559. ZKP/08., smatra da je neopravdana, nelogična i nezakonita te da je povrijeđeno „osnovno načelo kaznenog postupka in dubio pro reo“
9. Protivno takvim navodima optuženika, prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize provedenih dokaza, zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. U pravu je prvostupanjski sud kada svoje zaključke temelji na nalazu i mišljenju sudske vještakinje T. M., kojim je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. sa žiroračuna društva B. I. j.d.o.o., kontinuirano u različitim iznosima, podizao novac, a za novčana sredstva u visini 248.534,71 kunu, knjigovodstvenom dokumentacijom nije dokazana svrha za koju je utrošen, kao i da je optuženik 30. lipnja 2018. donio Odluku o otpisu potraživanja u navedenom iznosu zbog zastare potraživanja, iako zastara nije nastupila. Iako je optuženik doista „opravdao“ podignuti novac u iznosu preko 500.000,00 kuna, kako žalitelj navodi, međutim preostali iznos od 248.534,71 kunu, zbog nedostatka poslovne dokumentacije, sa knjigovodstvenog stajališta ne može se smatrati utrošenim u poslovne svrhe. Međutim, ispravno uvažavajući način poslovanja odnosno obranu optuženika u tom dijelu, prvostupanjski sud izvodi personalne dokaze na navedenu okolnost te ispravno prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedoka R. G., kao i svjedoka Ž. J. u dijelu u kojem potvrđuju da je optuženik na ruke plaćao radnicima terenski dodatak, dodatak za topli obrok i druge troškove.
9.1. Na temelju izvedenih dokaza, i to dijela obrane optuženika, iskaza R. G., kao i svjedoka Ž. J., prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je od siječnja do srpnja 2016., 6 radnika primilo na ruke iznos od 2.500,00 kuna. Uvažavajući da se optuženiku inkriminira period od dvije godine, kao i dio obrane optuženika da je u tom periodu radio građevinske radove u šibenskom zaleđu, te ispravno diskrecijski zaključuje da se nije radilo svih 12 mjeseci u godini, već zbog godišnjih odmora i zimskih mjeseci, efektivan rad bi iznosio 10 mjeseci u godini. S obzirom da iz provedenog nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka proizlazi da je neopravdani iznos novca iz 2016. godine u visini 13.449,37 kuna, dok je iz 2017. godine u iznosu 235.085,34 kune (list 379 spisa), ispravno prvostupanjski sud utvrđuje, i to baš temeljem pravila in dubio pro reo, da je 2017. godine također 6 radnika radilo 10 mjeseci i primalo 2.500,00 kuna mjesečno na ruke, što ukupno iznosi 150.000,00 kuna, koji iznos je optuženiku priznat utrošenim u poslovne svrhe. Stoga nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud povrijedio ''načelo in dubio pro reo'', jer je upravo poštujući zakonom propisana dužnost da to pravilo primijeni u svakom slučaju u kojem postoji sumnja u pogledu činjenica koje se utvrđuju u kaznenom postupku, na način da se ta sumnja ima odraziti u korist optuženika, prvostupanjski sud priznao optuženiku utrošeni novac u poslovne svrhe za 2017. godinu, iako niti jedan personalni dokaz ne potvrđuje da je upravo 2017. godine radnicima isplaćivan novac na ruke, prihvaćajući i analogno primjenjujući iskaz svjedoka R. G. koji je iskazivao za 2016. godinu. Također, nije u pravu optuženik kada smatra da je slobodna procjena u visini 150.000,00 kuna neopravdana, nelogična i nezakonita, jer je trebalo utvrditi iznos u visini 300,000,00 kuna obzirom je sud prihvatio da se terenski radilo dvije godine. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je za 2016. godinu neopravdan iznos od 13.449,37 kuna, što upućuje da je za navedenu godinu opravdano 150,000,00 kuna isplaćenih radnicima na ruke, pa je stoga ispravno prvostupanjski sud optuženiku priznao utvrđeni iznos samo za 2017. godinu, i to temeljem pravila in dubio pro reo. 9.2. Nadalje, nije u pravu žalitelj da se radnjama optuženika ostvaruje porezni prekršaj zbog loše vođenog knjigovodstva, jer je obrana imala mogućnost dokazivati da su sredstva utrošena u poslovne svrhe neovisno o manjku poslovne dokumentacije, i to personalnim dokazima, a što su za preostali iznos od 100.000,00 kuna propustili učiniti, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik iznos od 100.000,00 kuna od terećenih 248.534,71 kunu, zadržao za sebe protivno svrsi podignutog novca i u tom iznosu pribavio protupravnu imovinsku korist. Na navedeni zaključak nije od utjecaja žalbeni navod da je stečajna upraviteljica bila dužna optuženika pozvati da namiri dug, što da nije učinila, jer navedena okolnost sve i da je točna, ne otklanja kaznenu odgovornost optuženika u trošenju sredstava društva protivno njihovoj svrsi, već samo u slučaju podmirivanja duga obeštećuje oštećenika.
10. Stoga, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
11. Optuženik se žali i zbog odluke o „kaznenim sankcijama“. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud, ocjenjujući sve okolnosti navedene pod točkom 16. obrazloženja prvostupanjske presude, optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te primijenio uvjetnu osudu i odredio rok provjeravanja od četiri godine, a tako izrečena kazna je dostatna za omogućavanje ostvarenja svrhe kažnjavanja izricanjem kazne bez njezina izvršenja. Ovo tim više kada se ima na umu da je optuženiku izrečen tzv. dvostruki uvjet te određeno da kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj stečajnoj masi B. I. j.d.o.o. u stečaju isplatom iznosa 100.000,00 kuna, na pravilnost koje odluke nisu od utjecaja žalbeni navodi da optuženik nema navedena novčana sredstva i da će mu biti izuzetno teško vratiti taj iznos.
12. U podnesenoj žalbi optuženik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, navodeći da bi njihovo plaćanje ugrozilo životni standard optuženika.
12.1. Protivno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud obvezao optuženika na naknadu troškova kaznenog postupka koji se odnose na troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, putnih troškova svjedoka-stečajne upraviteljice, kao i paušalnog iznosa, koje troškove je optuženik prouzročio počinjenjem kaznenog djela i dužan ih je naknaditi. Suprotno žalbenim tvrdnjama, sud nije dužan voditi računa o životnom standardu optuženika, već razmatra mogućnost oslobođenja od naknade troškova kaznenog postupka u slučaju kad bi bila ugrožena egzistencija optuženika ili osoba za koje je dužan brinuti, međutim optuženik navedenu okolnost nije dokazao, pa je prvostupanjski sud ispravno odlučio naložiti mu plaćanje ovih troškova. Ovo ne ograničava optuženika da u smislu odredbe članka 148. stavak 6. ZKP/08. naknadno zatraži donošenje posebnog rješenja o oslobađanju dužnosti naknade troškova kaznenog postupka uz dostavljanje potvrde o imovinskom stanju i prihodima od porezne uprave.
12.2. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.
13. Kako navodi podnesene žalbe optuženika nisu osnovani, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.
Zagreb, 27. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.
