Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-114/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća, te dr.sc. Tanje Pavelin i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. P., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 21. siječnja 2022. broj K-13/2021-11, u sjednici održanoj 27. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog T. P., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi T. P., za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

II. Odbija se žalba optuženika u ostalom dijelu kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku, uvodno citiranom, optuženi T. P. je oglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, opisano u članku 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci presude. Optuženi T. P., na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, a na temelju članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 5 godina dulje od izrečene kazne zatvora.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) oštećeni M. L. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućen je na parnicu.

1.2. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. u svezi članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi T. P. obvezan je na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 16.665,21 kuna i to: na ime izrade elaborata prometne nesreće, skice lica mjesta, alkotesta, uzimanja krvi i mokraće, troška analize na SARS CoV2 RT PCR, trošak prijevoza pokojnika, trošak obdukcije, biološkog vještačenja analize alkohola u krvi i mokraći ošt. Lj. L. i optuženika, trošak svjedoka, sudskomedicinskog vještačenja, mehanoskopskog vještačenja i prometnog vještačenja u iznosu od 15.665,21 kuna i sudskog paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po branitelju B. J., odvjetniku u S. i I. M., odvjetniku u Z., obje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Žalbe se međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju pa će biti razmatrane kao jedna žalba.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik upire na povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. U odnosu na prvu povredu, optuženik ističe da u pobijanom presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih isprava. Međutim, nakon parafraziranja zakonskog teksta točke 11. stavka 1. članka 468., optuženik dalje ne obrazlaže svoje navode.

6.1.Naznačujući povredu iz stavka 2. i 3. članka 468. ZKP/08., optuženik navodi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu čime mu je teško povrijeđeno pravo obrane što je utjecalo na presudu čime sadržajno upire samo na povredu iz stavka 2. članka 468. ZKP/08. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu, koji optuženik nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja kazne, a cijeneći prijašnji život optuženika, utvrdio da iz podataka operativne evidencije prekršaja IS MUP RH proizlazi da je optuženik u vremenu od 2012. do predmetne prometne nesreće devet puta prekršajno kažnjavan za različite prekršaje koje je na licu mjesta platio pa isti nisu evidentirani u prekršajnoj evidenciji već u evidenciji MUP-a RH. Dakle, radi se konkretno o službenoj evidenciji MUP RH koja se temelji na članku 296. stavak 2. i 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Sukladno članku 10. stavak 2. ZKP/08. nezakoniti su dokazi oni koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, i koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ZKP/08. Dakle, kako se radi o službenoj na zakonu utemeljenoj evidenciji MUP-a, to ona nije nezakonit dokaz u smislu članka 10. ZKP/08. niti po jednoj od citiranoj osnova.

6.2. Iz gore navedenih razloga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju se optuženik poziva, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da prvostupanjski sud neargumentirano dovodi u izravnu vezu alkoholiziranost optuženika s nastankom prometne nesreće, dok ne utvrđuje okolnosti ponašanja oštećene Lj. L. kao sudionika u cestovnom prometu neposredno prije prometne nesreće jer smatra da je ona počinila čak dva prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama pa nije poduzela sve dužne radnje da ne ugrožava druge sudionike u prometu.

7.1. Međutim, optuženik se u očitovanju na navode optužbe izjasnio da se smatra krivim pa se u smislu odredbe članka 464. stavak 7. ZKP/08. ne može žaliti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), osim ukoliko je naknadno saznao za dokaze koji se odnose na isključenje protupravnosti ili krivnje ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne.

7.2. Stoga nisu ni razmatrani navodi žalbe koji se odnose na tvrdnju da je bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje na okolnost je li optuženik bio u pripitom ili pijanom stanju i da je bilo potrebno utvrditi je li zapravo oštećena Lj. L. ugrožavala sudionike u prometu načinom vožnje bicikla u noćnim uvjetima jer se radi o činjeničnim prigovorima.

8. U odnosu na činjenične prigovore koji se odnose na kaznu i koji se stoga u žalbi mogu isticati, optuženik promašeno problematizira dopuštenost brzine od 90 km/h, dovodeći isto u vezu sa 78 km/h koliko se kretao optuženik, jer je optuženik proglašen krivim zbog neprilagođene brzine od 78 km/h (noćni uvjeti, smanjena vidljivost, mokar kolnik, nadolazeći zavoj), pa činjenica da se kretao u granicama dopuštene brzine ne može predstavljati olakotnu okolnost s obzirom na to da se radilo o neprilagođenoj brzini koja predstavlja bitno obilježje djela i to kršenje propisa o sigurnosti prometa (članak 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama).

8.1. U odnosu na navode da je trebalo prilikom odluke o kazni olakotnim cijeniti da oštećena na biciklu nije imala nikakvo osvjetljenje, valja istaknuti da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno kako do prometne nesreće ne bi došlo da optuženik u trenutku prometne nesreće nije prelazio na kolničku traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera zbog čega osvijetljenost odnosno neosvijetljenost bicikla i izostanak reflektirajućeg prsluka na oštećenici nije u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće. Stoga, ispravno prvostupanjski sud nije cijenio eventualni doprinos oštećenice prometnoj nesreći jer ga, prema citiranom vještačenju, nije niti bilo. Isto tako, neosnovano optuženik upire da je olakotna okolnost činjenica da je platio regresni dug A. osiguranju u svezi prometne nesreće, jer se radi o obvezama sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i ne predstavlja okolnost u smislu truda optuženika na naknadi štetu kako je ona propisana člankom 47. KZ/11.

8.2. Prvostupanjski sud je olakotnim cijenio optuženom T. P. njegovu dosadašnju neosuđivanost, priznanje počinjenja kaznenog djela, kajanje zbog počinjenog i mlađu životnu dob (star 28 godina) dok je otegotnim cijenio višestruku prekršajnu kažnjavanost prema službenoj zabilješci PP Našice od 30. ožujka 2021. koje prekršaje je na licu mjesta platio pa nisu evidentirani u prekršajnoj evidenciji.

8.3. Upravo na utvrđenu otegotnu okolnost, ispravno žalbom optuženik upire na način da je prema izvodu iz prekršajne evidencije neosuđivan te da evidencija MUP-a u odnosu na počinjene i plaćene prekršaje ne predstavlja dokaz o njegovoj osuđivanosti zbog čega ga je trebalo cijeniti kao neosuđivanu osobu.

8.4. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženog T. P., dok je otegotnim valjalo cijeniti da je optuženik kritične zgode prekršio dvije blanketne odredba Zakona o sigurnosti prometa na cestama i to odredbu članka 199. stavak 2. i članka 51. stavak 1.

8.5. Temeljem takvih okolnosti, sud je prihvatio žalbu optuženika i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela, a pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, a što obuhvaća podatke i o njegovom zaposlenju i OPG-u, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od četiri godine u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka. Jednako tako, ovakvom će se kaznom upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja te da, kao sudionici u prometu, poštuju propise o sigurnosti prometa, sve u cilju izbjegavanja svakog ponašanja koje je podobno izazvati opasnost za život i tijelo drugih sudionika. Tako odmjerena kazna zatvora pravedna je i nužna da bi se njome ostvarile sve zakonom predviđene svrhe, zbog čega je trebalo prihvatiti žalbu optuženika u tom dijelu te preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni.

9. Međutim, neosnovana je žalba optuženik zbog odluke o sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom. S obzirom na alkoholiziranost optuženika, unatoč kojoj on sjeda za volan i upravlja vozilom u prometu te činjenicu da, osim toga, krši još jednu odredbe blanketnog propisa i time izaziva prometnu nesreću s teškom posljedicom, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je optuženika, kao vozača, na određeno vrijeme potrebno isključiti iz cestovnog prometa jer postoji realna opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa. Prema članku 72. stavak 1. KZ/11., zabrana upravljanja motornim vozilom odnosi na sve kategorije vozila, a određena kategorija se može izuzeti samo iznimno. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, u konkretnom slučaju nisu utvrđene posebne i iznimne okolnosti zbog kojih bi se određena kategorija vozila mogla izuzeti od zabrane. Stoga nije u pravu optuženik da postoje osnove za izricanje zabrane samo u odnosu na vozila "B" kategorije jer, vodeći računa o svrsi izricanja sigurnosne mjere, optuženiku je opravdano izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija na koju odluku nisu od utjecaja navodi optuženika da ima svoj OPG pa da je trebalo izuzeti kategorije F i G jer se prilikom izricanja sigurnosne mjere ne cijeni način koji bi najmanje opteretio optuženika i najmanje mu utjecao na svakodnevne potrebe.

10. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Slijedom izloženog, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.