REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-1313/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HIDROBEL d.o.o. za vodne usluge, OIB 90047074492, Belišće, Starovalpovački put 1, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Zvonarević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika DVORAC d.o.o., OIB 15734642164, Valpovo, Reljkovićeva 16, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-462/2021-25 od 28. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-462/2021-25 od 28. siječnja 2022. u točkama I. i II. njene izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ružice Gagro iz Valpova poslovni broj Ovrv-394/2015 od 10. ožujka 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 153.735,26 kn (stopedesettritisuće- sedamstotridesetpet kuna i dvadesetšest lipa) sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 64.556,49 kn (šezdesetčetiritisućepetstopedesetšest kuna i četrdesetdevet lipa), u roku od osam dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-462/2021-25 od 28. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj Povrv-462/2021-25 od 28. siječnja 2022. Trgovački sud u Osijeku održao je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ružice Gagro u Valpovu poslovni broj Ovrv-394/2015 od 10. ožujka 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 153.735,26 kn sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2015. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke). Točkom II. izreke ukinut je platni nalog u dijelu za isplatu iznosa od 41.036,97 kn sa zateznim kamatama te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom III. izreke odredio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je odbacio kao nedopuštenu tužbu u dijelu kojim se traži utvrđenje cijene pitke vode u iznosu od 3,87 kn/m3 te cijene prihvata otpadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3 te da se naloži tuženiku plaćati tužitelju cijenu za isporučenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3, a za prihvat otpadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3 i to od 24. travnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali uvjeti (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbačena je kao nedopuštena tužba u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje kako je određena cijena pitke vode te cijena prihvata otpadne vode u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014. koja stupa na snagu 1. kolovoza 2014. donesena sukladno odredbi članka 208. Zakona o vodama i članka 197. Zakona o vodama, a koja cijena vode i prihvata otpadne vode obvezuje tuženika plaćati isporučenu pitku vodu i prihvat otpadne vode po cijenama određenim u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014. koja stupa na snagu 1. kolovoza 2014. i to od 1. kolovoza 2014. pa nadalje kao i zahtjev da se naloži tuženiku s tužiteljem zaključiti Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće u kojem će cijena pitke vode biti ugovorena u iznosu od 3,87 kn/m3 bez PDV, a cijena prihvata otpadnih voda u iznosu od 3,42 kn/m3. Točkom III. izreke odbačena je kao nedopuštena tužba u dijelu kojim traži dopunu u točki II. izreke na način da iza riječi „3,42 kn/m3“ dodati zarez i tekst „sve u roku od 15 dana o dana pravomoćnosti presude a ako tako ne postupi taj ugovor će zamijeniti ova presuda“.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene odluke i to protiv rješenja u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine odluku u tom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 6.981,25 kn.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i II. njegove izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u tom dijelu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 10.110,22 kn.

5. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 7.812,50 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 1.148,86 kn.

6. Tuženikova žalba protiv presude je osnovana, dok tužiteljeva žalba protiv rješenja nije osnovana.

7. Presuda u pobijanom dijelu i pobijano rješenje ispitani su sukladno odredbi članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 194.772,23 kn s osnove cijene isporučenih vodnih usluga i zahtjev za utvrđenjem cijene vodnih usluga u određenom iznosu i nalaganje tuženiku da takvu cijenu plaća ubuduće sve dok za to budu postojali uvjeti, odnosno da je cijena pitke vode i otpadnih voda u Odluci tužitelja utvrđena u skladu s odredbama Zakona o vodama i da je tuženik dužan plaćati tu cijenu i s tužiteljem sklopiti ugovor o isporuci pitke vode i prihvatu otpadnih voda.

9. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 187. ZPP-a zaključio da tužitelj nema pravo tražiti utvrđenje postojanja određenih činjenica zahtijevajući od suda utvrđenje da cijena pitke vode iznosi 3,87 kn/m3, a cijena prihvata otpadne vode 3,42 kn/m3 jer nije riječ o utvrđenju postojanja, odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog interesa ili istinitosti, odnosno neistinitosti kakve isprave. Zaključio je i da pravo na takvo traženje ne proizlazi ni iz odredaba Zakona o vodama, odnosno odredbe članka 208. stavka 3. tog Zakona. To iz razloga jer prema toj odredbi nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. i 2. tog članka, dakle da konstitutivnom presudom izmijeni postojeću ugovornu cijenu među ugovornim stranama. Zaključio je da to pretpostavlja postojanje valjanog ugovora između javnog isporučitelja vodnih usluga i drugog isporučitelja vodnih usluga u vezi s njihovim pravima i obvezama glede isporuke vodnih usluga, a koja pretpostavka u ovom slučaju nije ispunjena jer tužitelj upravo u ovom postupku traži da sud naloži tuženiku sklapanje ugovora.

11. Nadalje je utvrdio da je društvo Kombel d.o.o. Belišće 15. svibnja 2006. sklopilo s tuženikom Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće i Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda i to oba 15. svibnja 2006., a na temelju kojih se obvezalo isporučivati tuženiku vodu za piće u ukupnoj količini od 600.000 m3 godišnje po cijeni od 1,65 kn/m3 s time da će se obračun količina vode izvršiti na temelju očitanja brojila te prihvatiti i pročistiti na uređaju za pročišćavanje komunalnu i otpadnu vodu do količine od 480.000 m3 i dostaviti tuženiku najmanje četiri puta godišnje analize pročišćene vode po ugovorenoj cijeni od 1,65 kn/m3.

12. Utvrdio je da je između društva Duropack Belišće d.o.o. i društva Kombel d.o.o. 30. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora, a predmet kojeg je kupoprodaja gospodarske cjeline opisane u odredbi članka 2. Ugovora, kao i prijenos ugovora o radu. Zaključio je da je taj Ugovor o prijenosu prenesen na društvo Hidrobel d.o.o. koje je nastalo podjelom Kombel d.o.o. odvajanjem s osnivanjem na temelju Ugovora o prijenosu ugovora od 20. veljače 2014. te je tada tužitelj postao vlasnik uređaja za proizvodnju pitke vode i predtretmana komunalnih otpadnih voda, odnosno proizvođač pitke vode. Međutim, zaključio je da time nije postao i nositelj prava i obveza Ugovora od 15. svibnja 2006. jer iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 20. veljače 2014. proizlazi da na tužitelja nisu preneseni ugovori koje je Kombel d.o.o. sklopio s drugim javnim isporučiteljima, odnosno s tuženikom. Prvostupanjski sud je zaključio da činjenica da Ugovori nisu preneseni na tužitelja proizlazi i iz obavijesti o raskidu ugovora koju je društvo Kombel d.o.o. 1. rujna 2014. uputilo tuženiku, a kojom ga ono obavještava da raskida predmetne ugovore jer je tužitelj preuzimanjem gospodarske cjeline zapravo preuzeo djelatnost javne vodoopskrbe, javne odvodnje i izvođenja priključaka, dok ugovori sklopljeni između Kombel d.o.o. i tuženika nisu preneseni s gospodarskom cjelinom pa kao takvi nisu više održivi jer društvo Kombel d.o.o. nema više u opisu svoje djelatnosti javnu vodoopskrbu i odvodnju. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da predmet Ugovora o prijenosu od 20. siječnja 2014. nisu bili i Ugovori od 15. svibnja 2006., odnosno da aktom podjele društva Kombel d.o.o. na tužitelja nisu preneseni ugovori sklopljeni s trećim osobama kao javnim isporučiteljima zbog čega tužitelj nije ovlašten podnijeti opisani tužbeni zahtjev za utvrđenje činjenica ni prema odredbi članka 187. ZPP-a niti prema odredbama Zakona o vodama.

13. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju ne pripada pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev prije dospjelosti tražbine na način da sud naloži tuženiku plaćati cijenu za isporučenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3 te za prihvat otpadnih voda u iznosu od 3,42 kn/m3 i to od 24. travnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali uvjeti jer tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbe članka 186.c ZPP-a.

14. U odnosu na zahtjev iz točke II. i III. tužbenog zahtjeva utvrdio je da je tužba i u tom dijelu nedopuštena jer se radi o presuđenoj stvari budući da je presudom tog suda poslovni broj P-249/2015-71 od 24. travnja 2019. dio tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke pravomoćno odbijen kao neosnovan. Stoga je zaključio da se radi o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno zbog čega je primjenom odredbe članka 288. stavka 2. ZPP-a u tom dijelu odbacio tužbu kao nedopuštenu, kao i tužbu u točki III. izreke koja se odnosi na dopunu točke II. izreke.

15. Nadalje je utvrdio da tužitelj potražuje od tuženika i isplatu iznosa od 194.772,23 kn na temelju računa broj 241/hidro1/1 od 31. siječnja 2015. koji je ispostavio tuženiku na iznos od 233.772,23 kn s osnove isporučene pitke vode i otpadnih voda u siječnju 2015., a koji je ostao neplaćen u iznosu od 194.772,23 kn.

16. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da stranke nisu u ugovornom odnosu i da njihovi odnosi glede isporuke vodnih usluga nisu utemeljeni na Ugovorima od 15. svibnja 2006. zaključio je da je tužitelj ovlašten zahtijevati od tuženika cijenu određenu u skladu s odredbom članka 197. stavka 5. i članak 205. stavka 3. Zakona o vodama. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Gordane Ratković utvrdio je cijenu za proizvedenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3, a za sakupljanje i pročišćavanje opadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3. Budući da su te cijene različite od cijena u tužiteljevoj Odluci od 1. srpnja 2014., zaključio je da mu tuženik nije dužan plaćati tako utvrđenu cijenu.

17. Uvidom u račun br. 241/hidro1/1 od 31. siječnja 2015. utvrdio je da je tužitelj ispostavio tuženiku račun za siječanj 2015. za pitku vodu u količini od 30210 m3 te za prihvat otpadnih voda u količini od 24168 m3. Imajući u vidu da je cijena pitke vode utvrđena u iznosu od 3,87 kn/m3, utvrdio je da je tuženik dužan platiti za isporučenih 30210 m3 pitke vode iznos od 116.912,70 kn, a za prihvat 24168 m3 otpadnih voda po utvrđenoj cijeni od 3,42 kn/m3 iznos od 75.882,56 kn, odnosno ukupno 192.735,26 kn. Budući da je tuženik već platio iznos od 39.000,00 kn prvostupanjski sud ga je obvezao na isplatu preostalih 153.735,26 kn i u tom dijelu sukladno odredbi članka 451. stavka 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog. U preostalom dijelu za isplatu iznosa od 41.036,98 kn ocijenio je tužbeni zahtjev neosnovanim i u tom dijelu ukinuo platni nalog.

18. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda sadrži oprečne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno u jednom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da je detaljno obrazložio u čemu se sastoji njegov pravni interes za podizanje tužbe koja je odbačena pobijanim rješenjem, a to je činjenica da je tuženik također isporučitelj pitke vode na području Valpova i drugih mjesta te da je s tuženikom pokušao postići dogovor o visini cijene i o tom zaključiti ugovor, a što on odbija učiniti. Smatra da je bilo potrebno u parnici presudom utvrditi visinu cijene vode i prihvata otpadnih voda kako bi se su poslovnom odnosu s tuženikom mogao na nju osloniti kao pravno relevantni dokument koji uređuje pravne odnose među suprotstavljenim strankama. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje pogrešno utvrdivši da je tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje pravnih činjenica, a ne prava i to prava na određenu cijenu njegovih usluga.

19. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud u točki I. izreke pobijane presude održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za iznos od 153.735,26 kn na temelju računa izdanog na iznos od 223.772,23 kn. Navodi da je osim 39.000,00 kn, koju uplatu mu je tužitelj priznao, platio još i iznos od 62.387,78 kn zbog čega bi neplaćen iznos po tom računu iznosio 132.384,45 kn, a ne 153.735,26 kn. Stoga smatra da je održavanjem na snazi platnog naloga u iznosu od 153.735.26 kn prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev za 21.350,81 kn, a na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a. Nadalje ističe da je isporučene količine vode računao i platio po ugovornim cijenama iz važećih Ugovora, dok mu je tužitelj zaračunao i fakturirao isporučene količine sukladno svojoj jednostranoj odluci. Ističe da su Ugovori iz 2005. preneseni na njega aktom Podjele društva Kombel d.o.o. s osnivanjem novog društva Hidrobel d.o.o. na temelju zakonske obveze propisane odredbom članka 202. Zakona o vodama. Navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda kako Ugovori nisu preneseni te da je prvostupanjski sud tu činjenicu utvrdio uvidom u Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu od 20. veljače 2014. iako je Ugovor o prijenosu od 20. veljače 2014. samo jedan od provedbenih ugovora u podjeli trgovačkog društva s osnivanjem novog društva. Ukazuje da je prvostupanjski zanemario činjenicu da je Zakonom o vodama iz 2009. i njegovom novelom iz 2013. propisano da djelatnost javne vodoopskrbe i odvodnje obavljaju javni isporučitelji vodne usluge čiji osnivači mogu biti isključivo jedinice lokalne samouprave ili trgovačko društvo u kojem sve udjele, odnosno dionice, izravno imaju jedinice lokalne samouprave, a odredbom članka 202. stavka 2. Zakona o vodama da javni isporučitelji vodne usluge ne mogu obavljati druge djelatnosti osim djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje. Ukazuje da je aktom podjele društva Kombel d.o.o. s osnivanjem tužitelja ispunjena kognitivna zakonska norma i osnovano novo društvo na koje je prenesen status javnog isporučitelja vodnih usluga i pravo obavljanja djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje pa je temeljem zakona izvršen prijenos gospodarske cjeline tj. cijele komunalne infrastrukture pa samim time i ugovora kojima je reguliran pravni odnos tužitelja kao prethodnog javnog isporučitelja vodne usluge i tuženika kao drugog isporučitelja vodne usluge koje je društvo u cijelosti „naslonjeno“ na komunalnu infrastrukturu prednika tužitelja. Ukazuje da je nakon osnivanja tužitelja kao javnog isporučitelja vodne usluge na njega prešao dio imovine i pravni odnosi društva koje se dijeli temeljem odredbe članka 550.a stavka 5. i 6. Zakona o trgovačkim društvima te mu je tužitelj kao pravni sljednik isporučivao pitku vodu od veljače 2014. i vršio prikupljanje komunalne vode, sve sukladno preuzetim Ugovorima na temelju kojih mu je dostavljao račune obračunate temeljem postojećih Ugovora iz 2006. sve do donošenja jednostrane odluke o izmjeni cijene vode. Ističe da raskid Ugovora nije valjan ni zakonit jer je na mjesto prednika tužitelja po Ugovorima o distribuciji kao sveopći pravni sukcesor stupio i po njima postupa tužitelj kao jedini vodni isporučitelj koji ima zakonsku obvezu isporuke vode te nema ovlasti jednostranog otkaza ugovora i prestanka isporuke pitke vode građanima koje opskrbljuje tuženik. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio tu činjenicu i izveo zaključak kako Ugovori nisu preneseni na tužitelja i na obavijesti o raskidu Ugovora od strane društva Kombel d.o.o. Ukazuje i da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-271/2019-2 kojom je prihvaćena njegova revizija i ukinuta presuda ovog suda poslovni broj Pž-3735/16-4 od 29. ožujka 2019. također problematizira zaključak tog suda da ti Ugovori nakon osnivanja tužitelja nisu prešli s prednika tužitelja pozivajući se samo na Ugovor o prijenosu od 20. veljače 2014. kojim nije ni reguliran prijenos prava i obveza nakon osnivanja tužitelja. Ističe da je utvrđenje prvostupanjskog suda suprotno s dosadašnjom praksom ovog suda da poslovni odnos koji proizlazi iz međusobnih distribucijskih ugovora koje je tuženik sklopio s prednikom tužitelja obvezuje dok ugovornu cijenu ne izmijeni sud u parničnom postupku te da je tužitelj koji nije bio zadovoljan cijenom određenom u preuzetim ugovorima bio dužan tražiti od suda da se ta ugovorna cijena izmijeni, što je propustio učiniti, a ne jednostrano povisiti cijene. Ističe da je ne cijeneći dokaze o izvršenom plaćanju po predmetnom računu, sud sam obračunao isporučene i prikupljene količine vode i na temelju vještačenja koje je izvršio vještak financijske struke koji nije mi mjerodavan ni stručan za izradu samostalnog nalaza kojim se utvrđuje cijena vode prema drugom isporučitelju vodnih usluga u kojem bi se trebali utvrditi razumni troškovi proizvodnje i provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe u skladu s odredbom članka 197. i članka 208. Zakona o vodama.

20. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da tuženikovi žalbeni navodi nisu osnovani te da je sud donio pravilnu i zakonitu presudu.

21. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je sporni ugovorni odnos između stranaka bio predmet razmatranja ovog suda koji je u odluci poslovni broj Pž-1892/21 donesenoj nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3271/2019 zauzeo stav da je tužitelj kao pravni sljednik stupio u ugovorni odnos s tuženikom i nastavio međusobni odnos na temelju Ugovora koji nisu raskinuti budući da je obavijest o raskidu tuženiku dostavio pravni prednik tužitelja, a ne tužitelj. Stoga smatra da je prvostupanjski sud na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja održao na snazi platni nalog kojim mu nalaže platiti cijenu vodnih usluga preko ugovorene cijene. Navodi i da s obzirom na to da su ugovori na snazi da je tužba na utvrđenje cijene vodne usluge na način kako je to njome postavljeno nedopuštena jer se njome ne traži donošenje konstitutivne odluke kojom se mijenja postojeća ugovorna cijena zbog čega je pobijano rješenje u tom dijelu zakonito.

22. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud rješenjem neosnovano odbacio njegovu tužbu kao nedopuštenu. Naime, tužitelj je tužbom zatražio da sud deklaratornom presudom utvrdi cijenu vodnih usluga u određenom iznosu, te naloži tuženiku plaćanje takve cijene ubuduće, sve dok za to budu postojali uvjeti.

22. Odredbom članka 187. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.).

23. Tužbenim zahtjevom u tom dijelu tužitelj traži utvrđenje postojanja određenih činjenica kada zahtijeva da sud utvrdi da cijena pitke vode (sukladno tužiteljevoj Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja) iznosi 3,87 kn/m3, a cijena prihvata otpadne vode 3,42 kn/m3, a u kojem slučaju tužitelj sukladno odredbi članka 187. ZPP-a nema pravo podnošenja tužbe na utvrđenje, jer se ne radi o utvrđenju postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitosti odnosno neistinitosti kakve isprave.

24. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da pravo na takvo traženje ne proizlazi ni iz odredaba Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 130/11 i 56/13; dalje: ZOV) budući da prema odredbi članka 208. stavka 3. ZOV-a nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. i 2. tog članka, dakle, da sud konstitutivnom presudom izmijeni postojeću ugovornu cijenu među ugovornim stranama. Navedeno pretpostavlja postojanje valjanog ugovora između javnog isporučitelja vodnih usluga i drugog isporučitelja vodnih usluga u vezi s njihovim pravima i obvezama glede isporuke vodnih usluga, dok se tužbom na utvrđenje ne osnivaju novi niti se preinačavaju postojeći pravni odnosi. Stoga, kako tužitelj tužbom u tom dijelu nije postavio konstitutivni tužbeni zahtjev na način da se izmijeni cijena određena u Ugovorima (u slučaju da oni obvezuju stranke), odnosno da se preinači u tom dijelu sadržaj pravnog odnosa putem sudske odluke, pravilno je prvostupanjski sud u tom dijelu tužbu odbacio kao nedopuštenu.

25. U drugom svom dijelu, kojim tužitelj traži da se tuženiku naloži plaćati utvrđenu cijenu vodnih usluga ubuduće sve dok za to budu postojali uvjeti, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 186.c ZPP-a. Naime, tužitelj tim dijelom tužbenog zahtjeva traži nalaganje tuženiku plaćanja (još) nedospjele novčane tražbine s osnove vodnih usluga, a pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev prije dospjelosti tražbine pripada tužitelju pod pretpostavkama iz odredbe članka 186.c ZPP-a kojoj je propisano da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, time da vrijeme dospjelosti mora biti određenom naznačeno u tužbenom zahtjevu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe članka 186.c stavka 2. ZPP-a i u tom dijelu odbacio tužbu.

26. Pravilno je prvostupanjski sud odbacio tužbu i u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje kako je određena cijena pitke vode te cijena prihvata otpadne vode u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014. koja stupa na snagu 1. kolovoza 2014. donesena sukladno odredbi članka 208. i članka 197. Zakona o vodama, a koja cijena vode i prihvata otpadne vode obvezuje tuženika plaćati isporučenu pitku vodu i prihvat otpadne vode po cijenama određenim u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014. koja stupa na snagu 1. kolovoza 2014. i to od 1. kolovoza 2014. pa nadalje kao i zahtjev da se naloži tuženiku s tužiteljem zaključiti Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće u kojem će cijena pitke vode biti ugovorena u iznosu od 3,87 kn/m3 bez PDV-a, a cijena prihvata otpadnih voda u iznosu od 3,42 kn/m3. To iz razloga jer je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-249/2015-71 od 24. travnja 2019. već pravomoćno odlučeno o tom tužbenom zahtjevu zbog čega se radi o presuđenoj stvari pa je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe članka 288.a ZPP-a odbacio tužbu kao nedopuštenu i u tom dijelu.

27. Stoga je primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

28. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje da su Ugovori od 15. svibnja 2006. preneseni na tužitelja kao pravnog sljednika društva Kombel d.o.o. Naime, između trgovačkog društva Duropack Belišće d.o.o. i trgovačkog društva Kombel d.o.o. 30. prosinca 2013. sklopljen je Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora (list 206. - 214. spisa poslovni broj P-300/21; dalje: Ugovor o prijenosu od 30. prosinca 2013.), a predmet kojeg je kupoprodaja gospodarske cjeline opisane u članku 2. tog ugovora, kao i prijenos ugovora o radu. Predmetni Ugovor o prijenosu od 30. prosinca 2013. je prenesen na trgovačko društvo Hidrobel d.o.o., koje je nastalo podjelom trgovačkog društva Kombel d.o.o. odvajanjem s osnivanjem, i to na temelju Ugovora o prijenosu (ustupanju) Ugovora o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora, a koji je sklopljen između društva Kombel d.o.o. kao prenositelja, tuženika kao primatelja i društva Duropack Belišće d.o.o. 20. veljače 2014. (dalje: Ugovor o prijenosu od 20. veljače 2014.).

29. Iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 20. veljače 2014. (list 204.-205. spisa poslovni broj P-300/21) proizlazi da ugovorne strane suglasno konstatiraju da je 30. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora između društva Duropack Belišće d.o.o. i Kombel d.o.o. kojim je reguliran prijenos (kupoprodaja) gospodarske cjeline s prodavatelja Duropack Belišće d.o.o. na kupca Kombel d.o.o. u pogledu obavljanja djelatnosti proizvodnje i prijenosa pitke vode te predtretmana komunalnih voda (članak 1. Ugovora). Odredbom članka 2. Ugovora ugovorne strane suglasno konstatiraju da je zbog podjele društva Kombel d.o.o. (odvajanje s osnivanjem ) 13. veljače 2014. osnovano novo društvo Hidrobel d.o.o. za vodne usluge na koje Kombel d.o.o. Belišće ovim Ugovorom prenosi (ustupa) novom društvu Hidrobel d.o.o. Ugovor iz članka 1. Ugovora sa svim pravima i obvezama, a društvo Duropack Belišće d.o.o. svojim potpisom daje pristanak na navedeno.

30. Iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 20. veljače 2014. proizlazi da njime nije reguliran prijenos obveza i pravnih odnosa nakon osnivanja tužitelja, konkretno Ugovora koje je prednik tužitelja društvo Kombel d.o.o. sklapao s drugim javnim isporučiteljima.

31. Međutim, odredbom članka 550.a stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD) propisano je da na društva koja se osnivaju radi provođenja podjele (nova društva) ili na društva koja već postoje (društvo ili društvo preuzimatelj) podjelom prelaze dijelovi imovine, obveze i pravni odnosi društva koja se dijeli kako je to određeno planom podjele.

32. Iz izvoda iz sudskog registra za društvo Kombel d.o.o. proizlazi da je na osnovi Plana podjele društva s osnivanjem novog društva koji je prihvaćen na skupštini društva Kombel d.o.o. održanoj 7. prosinca 2013. i dopunjen na Skupštini od 9. siječnja 2014. provedena je temeljem odredbe članka 550.a ZTD-a podjela društva u kojem postupku je došlo do odvajanja dijela društva, smanjenja temeljnog kapitala i osnivanja novog društva Hidrobel d.o.o.

33. Iz obavijesti o raskidu ugovora od 1. rujna 2014. (list 193. spisa poslovni broj P-300/21) proizlazi da je prednik tužitelja Kombel d.o.o. iz svog poslovanja brisao djelatnost javne vodoopskrbe, javne odvodnje i izvođenja priključaka, a što je sve predmet poslovanja tuženika te koje djelatnosti je tužitelj preuzeo 18. veljače 2014. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj odluci poslovni broj Rev-3271/2019-2 i ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-1892/21 od 19. siječnja 2022.).

34. Stoga iz navedenog, kao i činjenice da je nakon osnivanja tužitelja kao javnog isporučitelja vodne usluge, a na koje društvo je prešao dio imovine, obveze i pravni odnosi društva koje se dijeli, a temeljem odredbe članka 550.a stavka 5. i 6., tužitelj je kao pravni sljednik stupio u ugovorni odnos s tuženikom vezano za isporuku pitke vode i prikupljanje otpadnih voda i nastavio međusobni odnos na temelju Ugovora te isporučivao tu vodu i vršio prikupljanje komunalne vode te sukladno tome dostavljao računa tuženiku u kojima je vršen obračun na temelju Ugovora, koje je tuženik i plaćao. Budući da iz Obavijesti o raskidu Ugovora proizlazi da ju je tuženiku dostavilo društvo Kombel d.o.o., pravni prednik tužitelja, a ne tužitelj na kojeg su preneseni Ugovori, oni nisu raskinuti.

35. Nadalje, odredbom članka 208. stavka 1. ZOV-a propisano je da isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od prosječne cijene vodne usluge koja se primjenjuje na korisnike na njegovom vodoopskrbnom području, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz članka 197. stavka 5. ovoga Zakona. Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. i 2. ovoga članka te da do odluke suda nezadovoljna strana može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode.

36. Između stranaka nije sporno da je tužitelj Vijeću za vodne usluge podnio prijedlog za određivanjem privremene mjere određivanjem privremene cijene vode u iznosu od 4,20 kn/m3 te cijenu prihvata otpadne vode od 3,31 kn/m3 prema tužitelju kao drugom isporučitelju. Vijeće za vodne usluge je 11. lipnja 2015. donijelo Privremeno rješenje (list 418. -420. spisa poslovni broj P-300/21) kojim je donesena privremena mjera kojom se određuje cijena vode, odnosno prihvata i pročišćavanja otpadne vode između tuženika i tužitelja po cijeni isporuke vode u visini 3,58 kn/m3 isporučene vode te cijena prihvata i pročišćavanja otpadne vode u visini od 2,66 kn/m3 prihvaćene otpadne vode. Međutim, do donošenja tog Rješenja tuženik je cijenu vodnih usluga bio dužan plaćati prema cijeni određenim Ugovorima, pa tako i račun za siječanj 2015. koji je se odnosu na isporuku pitke vode i prihvat otpadne vode za razdoblje prije donošenja Privremenog rješenja, a povećanu cijenu tek nakon donošenja tog Rješenja.

37. Iz računa br. 241/hidro1/1 od 31. siječnja 2015. (list 8. spisa poslovni broj Povrv-189/21) proizlazi da količina isporučene pitke vode u siječnju 2015. iznosi 30210 m3, a prihvat otpadnih voda 24168 m3, dok prema Ugovorima cijena pitke vode iznosi 1,65 kn/m3, a otpadne vode također 1,65 m3. Stoga uzimajući u obzir ugovorene cijene i količine isporučene vode, cijena za isporučenu pitku vodu iznosi 49.846,50 kn, a za otpadnu vodu 39.877,20 kn, a što ukupno iznosi 89.723,70 kn što uvećano za PDV od 13% iznosi 101.387,78 kn. Budući da iz uplate za račun na listu 28. spisa te izjava o prijeboju i potvrda o izvršenom nalogu (list 15. -27. spisa), a koje tužitelj nije osporio, kao niti činjenicu plaćanja izvršenu od strane tuženika u svakom pojedinom naznačenom iznosu, proizlazi da je tuženik tužitelju upravo uplatio iznos od 101.387,78 kn, dakle prema ugovorenim cijenama. Stoga tužitelj nema pravo na isplatu razlike od 101.378,87 kn pa do iznosa od 194.772,23 kn, koliko je tražio prijedlogom za ovrhu umanjivši iznos računa izdanog na 233.772,23 za iznos od 39.000,00 kn, uplaćen od strane tuženika prije podnošenja prijedloga za ovrhu. Budući da je tuženik iznos od 39.000,00 kn, za koji je tužitelj i umanjio dug po predmetnom računu, te iznos od 22.148,96 kn uplatio prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a iznos od 40.238,82 kn neposredno nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, tuženik je u cijelosti podmirio svoju obvezu iz Ugovora plativši tužitelju cijenu za isporučenu pitku i prihvat otpadnih vodu u ukupnom iznosu od 101.378,78 kn, a na koji način je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju.

38. Ovaj sud ukazuje tuženiku da u tom dijelu (točki I. izreke presude) prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a na način da je prekoračio tužbeni zahtjev, već prvostupanjski sud nije prilikom obračuna cijene uzeo u obzir navedene uplate od strane tuženika, ali je odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik u cijelosti podmirio svoju obvezu iz Ugovora plativši tužitelju cijenu za isporučenu pitku vodu i prihvat otpadnih voda u iznosu od 101.387,78 kn, dakle prema ugovornoj cijeni, valjalo je primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuti platni nalog i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

39. Budući da su Ugovori od 15. svibnja 2006. i dalje na snazi zbog čega tuženika obvezuju cijene isporuke pitke vode i prihvata otpadnih voda ugovorene upravo tim Ugovorima, ovaj sud nije ni ispitivao osnovanost tuženikovih žalbenih navoda glede cijene vodnih usluga utvrđene vještačenjem budući da su oni irelevantni kod takvog stanja stvari.

40. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti presudu u točki. I. njene izreke i ukinuti platni nalog u dijelu za isplatu iznosa od 153.735,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijeniti neosnovanim.

41. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

42. Odlučujući o troškovima parničnog postupka valja imati u vidu da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Povrv-462/2021-20 od 4. siječnja 2022. spojio spis poslovni broj P-300/21 sa spisom poslovni broj Povrv-189/21 i nastavio voditi postupak pod poslovnim brojem Povrv-462/21, kao i da je tuženik plaćanje iznosa od 40. 238,82 kn izvršio neposredno nakon podnošenja prijedloga za ovrhu. Budući da su te parnice spojene radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, tuženik ima pravo na naknadu troškova nastalih u oba predmeta do trenutka spajanja parnica, kao i naknadu troškova nastalih u postupku nakon spajanja koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-462/2021.

43. Budući da je tužitelj prijedlogom za ovrhu tražio isplatu iznosa od 194.772,23 kn, a tuženik je činjenicu plaćanja i daljnjeg iznosa od 40.238,82 kn iznio i dokaze o tome dostavio već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, tužiteljev uspjeh bi do tog trenutka iznosio 20,65%, a tuženikov 79,65%, slijedom čega bi prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a tuženik bio taj koji bi u tom stadiju parnice bio stranka koja je većem dijelu uspjela u sporu pa tužitelj nema pravo na naknadu troškova ovršnog postupka. U daljnjem tijeku postupka uzimajući u obzir da tužitelj u tom dijelu nije povukao tužbu i da je njegov tužbeni zahtjev u preostalom iznosu neosnovan zbog gore iznijetih razloga, dok je u ostalom dijelu tužba odbačena kao nedopuštena, tuženik je stranka koja je uspjela u sporu u cijelosti pa primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka.

44. U predmetu poslovni broj P-300/21 (v.p.s. 211.589,50 kn) tuženik ima pravo na trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje:Tarifa) u iznosu od 3.125,00 kn i zastupanja na ročištu od 19. svibnja 2015., 9. srpnja 2015., 21. listopada 2015., 15. siječnja 2016., 29. svibnja 2018., 19. prosinca 2018., 19. veljače 2019. i 4. travnja 2019., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 3.150,00 kn i zastupanja na ročištu od 9. rujna 2015., 17. siječnja 2017., 17. siječnja 2018. i 11. travnja 218., svako prema Tbr. 9/5 i 42. Tarife u iznosu od 625,00 kn, što sa troškom sastava žalbe protiv presude tog suda poslovni broj P-249/2015-71 od 24. travnja 2019. u iznosu od 3.125,00 kn prema Tbr. 10/1 Tarife i troškom vještačenja u iznosu od 6.187,52 kn ukupno iznosi 39.937,52 kn.

45. Tuženik nema pravo na trošak sastava podneska od 7. srpnja 2015. u iznosu od 3.125,00 kn jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti neposredno na ročištu održanom 9. rujna 2015. zbog čega to nije bio trošak potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Također, nema pravo ni na trošak sastava podneska od 25. listopada 2016. jer u njegovom prilogu tužitelj samo dostavlja potvrdu o uplati predujma za vještačenje, a o čemu je već tuženik dostavio potvrdu podneskom od 17. listopada 2016. Nema pravo ni na trošak sastava podneska od 13. siječnja 2018. u iznosu od 625,00 kn jer njime stranke suglasno predlažu odgodu ročišta određenog za 17. siječanj 2017. zbog započetih pregovora oko mirnog rješenja spora. Budući da je to ročište ipak održano te su stranke navele da ostaju i dalje kod prijedloga za odgodom ročište zbog pokušaja mirnog rješenja spora, sastav tog podneska također nije bio potreba za vođenje postupka. Nema pravo na trošak zastupanja na ročištu od 17. siječnja 2017. u punom iznosu od 3.150,00 kn jer se na njemu nije raspravljalo o glavnoj stvari, već su stranke predložile odgodu ročišta zbog mogućnosti mirnog rješenja spora. Stoga mu za zastupanje na tom ročištu pripada trošak prema Tbr. 9/5 i 42. Tarife u iznosu od 625,00 kn.

46. U predmetu poslovni broj P-189/21 (v.p.s. 194.772,23 kn) tuženik ima pravo na trošak zastupanja na ročištu od 5. studenog 2015. i 19. siječnja 2016., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 3.125,00 kn te za zastupanje na ročištu od 3. prosinca 2015. prema Tbr. 9/5 i42. Tarife u iznosu od 625,00 kn, što sa troškom sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi prema Tar. br. 1. stavka 3. Tarife sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02 (26/03), 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) u iznosu od 2.290,00 kn, ukupno iznosi 9.165,00 kn.

47. Tuženik nema pravo na trošak sastava podneska od 4. studenog 2015. i od 18. siječnja 2016. jer je navode iz njih mogao iznijeti neposredno na ročištu održanom 5. studenog 2015., odnosno 19. siječnja 2016.

48. U predmetu poslovni broj Povrv-462/21 (nakon spajanja gore navedenih predmeta) tuženik ima pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu od 11. siječnja 2022. prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 6.250,00 kn.

48. Stoga tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 55.352,52 kn, što sa troškom sastava žalbe prema Tbr. 10/1 i 42. Tarife u iznosu od 3.906,25 kn i sudske pristojbe na žalbu prema Tbr. 3. stavka 1. ZSP-a u traženom iznosu od 2.297,72 kn ukupno iznosi 61.556,49 kn.

48. Tuženik nema pravo na razliku između priznatog troška sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn i traženog iznosa od 7.812,50 kn jer je vrijednost dijela presude koji pobija žalbom 153.735,26 kn prema kojoj se onda određuje visina troška sastava žalbe.

Zagreb, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: eb30b-044c9

Kontrolni broj: 0d99b-b4c38-84ec9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRTA MATIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.