Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-360/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Sande Janković i dr.sc. Tanje Pavelin, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. R., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 8. srpnja 2021. broj K-6/2021., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog K. R. i njegovog branitelja R. B., odvjetnika u P.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženog K. R. za kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog K. R. te se u preostalom, pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, optuženi K. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11.,činjenično i pravno opisanog u izreci, za koje je osuđen na temelju članka 227.stavak 4 KZ/11 uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka i to: trošak analize kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja u sveukupnom iznosu od 2.900,00 kuna, trošak odvoza tijela U. d.o.o. u iznosu od 1.577,25 kuna, trošak sudskomedicinskog vještaka dr. I. K. u sveukupnom iznosu od 7.360,00 kuna, trošak vještaka za sudsku medicinu i patološku anatomiju dr. V. S. u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak vještaka tehničke ispravnosti vozila Ž. Ž. u iznosu od 5.500,00 kuna, trošak prometnog vještačenja S. H. u iznosu 3.410,00 kuna, trošak psihijatrijskog vještačenja dr. D. S. u iznosu od 3.904,00 kune te paušala u iznosu od 500,00 kuna.

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. 3.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način, da se optuženika osudi na "…težu kaznu zatvora“.

3.2. Optuženik se također žali zbog odluke o kazni sa prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da ga se osudi na kaznu zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili da na izrečenu kaznu primijeni djelomičnu uvjetnu osudu.

3.3. Odgovore na žalbu podnijeli su državni odvjetnik i optuženik sa suprotstavljenim prijedlozima, da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbe optuženika odnosno državnog odvjetnika.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući po zahtjevu optuženika na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, odvjetnik R. B. te državni odvjetnik.

5.1. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, te u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika je neosnovana.

7. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju precijenio značaj olakotnih okolnosti, što je posljedično rezultiralo izricanjem preblage kazne zatvora, a u cijelosti propustio kao otegotno cijeniti način izvršenja kaznenog djela i konkretne okolnosti koje nadilaze obilježja kaznenog djela (smrt druge osobe u vozilu oštećenika, kršenje odredbi dvije blanketne norme Zakona o sigurnosti prometa na cestama). Akceptirajući utvrđene olakotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, državni odvjetnik smatra, a imajući u vidu pozitivne procesne obveze države iz članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da, unatoč brojnim olakotnim okolnostima, nije opravdano očekivati da bi se izrečenom kaznom zatvora ispod zakonskog minimuma u cijelosti postigli ciljevi specijalne i generalne prevencije te da u konkretnoj situaciji nije opravdana primjena instituta ublažavanja kazne, jer da izrečena kazna nije primjerena društvenoj opasnosti, težini i posljedicama počinjenog kaznenog djela te osobnosti i stupnju krivnje optuženika.

8. Suprotno tome, optuženik u žalbi uglavnom ponavlja olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio i ocijenio u pobijanoj presudi te ponovno ukazuje na čitav niz simptoma psihotraumatizacije poput disocijativnosti, obrambenog izbjegavanja posttraumatske neugode, oštećenog samopoimanja i poteškoća na području spolnosti kao posljedice proživljene psihičke traume u prometnoj nesreći zbog čega se i sada liječi psihoterapijom, a nabraja i vlastite višestruke teške tjelesne ozlijede zadobivene u prometnoj nesreći sa trajnim posljedicama. Posebno ističe činjenicu da je oštećenicima nadoknadio štetu isplatom kunske protuvrijednosti od 80.000,00 EUR-a, te da je navedeni iznos pozajmio od roditelja sa rokom vraćanja od 10 godina, da su obitelji žrtvi nedvosmisleno izjavile da nisu zainteresirane za kazneni progon, što po njegovoj vlastitoj ocjeni opravdava blaže kažnjavanje.

9. Ocjenjujući ovako suprotstavljenu žalbenu argumentaciju, Visoki kazneni sud kao drugostupanjski ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno optuženiku kao olakotno cijenio priznanje te izraženo žaljenje i kajanje zbog tragedije konkretizirano i njegovim psihičkim stanjem nakon prometne nesreće,a koje karakterizira dijagnoza poremećaja prilagodbe sa simptomima na razini anksioznosti,depresivnosti i kognicija (pažnje, dosjećanje), što je potvrđeno rezultatima sudsko-psihijatrijskog vještačenja. Isto tako, okolnost da je optuženik teško tjelesno ozlijeđen u prometnoj nesreći, zbog čega je bio podvrgnut operativnom zahvatu s trajnim posljedicama na zdravlje, kao i njegovo ponašanje nakon počinjenja djela, koje se ponovno apostrofiraju u žalbi, pravilno su cijenjene olakotnima kao i okolnost da je optuženik stupio u kontakt sa obiteljima žrtvi te da im je u cijelosti naknadio štetu koju ne pokriva polica automobilskog osiguranja i to po osnovi izgubljenog uzdržavanja i pomaganja, u ukupnom iznosu od 80.000 EUR-a.

10. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da utvrđene naročito olakotne okolnosti u konkretnom slučaju nemaju toliki značaj da bi opravdavale kažnjavanje ispod zakonskog minimuma. Priznanje i izraženo kajanje zbog počinjenog kaznenog djela koje je dano na raspravi u situaciji kada je optuženik bio suočen s nepobitnim dokazima koji su ukazivali na njegovu odgovornost, a nakon što se u prethodnom postupku branio šutnjom, relativizira značaj njegova priznanja, dok su rezultati sudsko psihijatrijskog vještačenja provedenog tijekom vođenja kaznenog postupka u vidu psihičkih i psiholoških problema dijagnosticiranih kod optuženika izvjesno izravna posljedica teške životne situacije u kojoj se našao optuženik i uslijed vođenja kaznenog postupka protiv njega kao optuženika za teško kazneno djelo.

10.1. Također, državni odvjetnik opravdano ističe način počinjenja kaznenog djela i konkretne okolnosti prometne nesreće kao one okolnosti koje ne opravdavaju ublažavanje kazne u konkretnoj situaciji. Naime, optuženik je kritične zgode upravljao osobnim automobilom, pod utjecajem alkohola, pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi od najmanje 1,13 g/kg, dakle u pripitom stanju, što je u direktnoj uzročnoj vezi sa načinom njegove vožnje preko pune razdjelne crte lijevom prometnom trakom uslijed koje je došlo do frontalnog sudara sa vozilom iz suprotnog smjera u kojem su smrtno stradale dvije osobe. Imajući u vidu opisanu kriminalnu količinu u postupanju optuženika, neovisno o njegovom priznanju kaznenog djela i ozbiljnom trudu da nadoknadi štetu obiteljima žrtvi, u konkretnom slučaju izrečena kazna zatvora nije adekvatna za ostvarenje svrhe kažnjavanja u skladu sa odredbom članka 41. KZ/11. kako to pravilno u žalbi ističe državni odvjetnik, budući da je utvrđena kriminalna količina, povezano s težinom posljedica tog kaznenog djela (smrt dviju osoba), takva da ne dozvoljava zaključak o postojanju naročito olakotnih okolnosti kao osnove za ublažavanje kazne.

10.2. Dakle, istaknute okolnosti u povezanosti sa jačinom ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra (smrt dvije osobe) i stupanj alkoholiziranosti, i po ocjeni drugostupanjskog suda i po ocjeni ovog suda, doista ukazuje na njegov nonšalantan i neodgovoran odnos prema mogućnosti nastanka ove prometne nezgode te bezobzirnost spram nastanka ovako teških posljedica te imaju veću težinu i ukazuju na zaključak da se, bez obzira na brojne utvrđene olakotne okolnosti, radi o počinitelju kojem je, radi postizanja svrhe kažnjavanja, potrebno izreći kaznu u okviru zakonom zapriječenog raspona za to djelo, što podrazumijeva i oštriju društvenu osudu od one koju mu je za to isto kazneno djelo izrekao prvostupanjski sud.

10.3. Slijedom navedenog, pravilnim vrednovanjem svih utvrđenih okolnosti od kojih u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. ovisi postupak individualizacije kazne, trebalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni te optuženiku za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. izreći kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci. Ovaj drugostupanjski sud ovako utvrđenu kaznu smatra primjerenom svim okolnostima počinjenog djela, ali isto tako i osobi samog počinitelja. Ocjena je suda drugog stupnja da će se upravo ovako dosuđenom kaznom zatvora u cijelosti ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Naime, navedena kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio obiteljima žrtve, ali isto tako i društvenoj zajednici u cjelini. Istovremeno, ta kazna zasigurno jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja, ali i na ostale pripadnike društvene zajednice da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te će se omogućiti i optuženiku ponovno uključivanje u društvo nakon izdržane kazne zatvora.

11. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni, na način kako je to pobliže označeno u točki I. izreke ove presude te istovremeno odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u ostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu, a kao što je to precizirano u točki II. izreke ove presude.

12. Kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju članka 482. ZKP/08. kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r.