REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1469/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja J.T. iz S., OIB: …, zastupana po punomoćniku K.B., odvjetniku, protiv tuženika S. d.d. u sanaciji iz Z., OIB: …, zastupani po punomoćniku R.Ž., odvjetniku u O.d. Ž. i p., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. ožujka 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 27. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: broj: 791129, dana 3. kolovoza 2005. koji je potvrđen od stane javnog bilježnika K.C. iz D.S. pod brojem OU-780/2005 dana 03. kolovoza 2005.godine i to; Točka 1.

” … CHF 21.603,00 (CHF dvadestiednatisućašestotri) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važečem na dan isplate.” Točka 2.4.

” ... promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama…” Točka 4. ” Kredit se ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.” Točka 8. ” Korisnik kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 325,94 (tristodvadestpet i 94/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća…” Točka 11.1.

” Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.”

II Nalaže se tuženiku S. d.d. u sanaciji Z., OIB:… da tužitelju J.T. iz S., OIB:… isplati iznos od 13.651,72 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na: iznos 30,09 kuna od 1. rujna 2005. do isplate, iznos 26,31 kuna od 1. listopad 2005. do isplate, iznos 27,41 kuna od 2. studeni 2005. do isplate, iznos 27,90 kuna od 1. prosinac 2005. do isplate, iznos 17,96 kuna od 2. siječanj 2006. do isplate, iznos 11,93 kuna od 1. veljača 2006. do isplate, iznos 65,68 kuna od 3. studeni 2008. do isplate, iznos 88,79 kuna od 2. siječnja 2009. do isplate, iznos 102,97 kuna od 2. veljača 2009. do isplate, iznos 113,36 kuna od 2. ožujak 2009. do isplate, iznos 94,75 kuna od 1. travanj 2009. do isplate, iznos 90,68 kuna od 2. svibanj 2009. do isplate, iznos 68,78 kuna od 1. lipanj 2009. do isplate, iznos 40,61 kuna od 1. srpanj 2009. do isplate, iznos 50,36 kuna od 1. kolovoz 2009. do isplate, iznos 64,60 kuna od 1. rujan 2009. do isplate, iznos 48,66 kuna od 1. listopad 2009. do isplate, iznos 45,29 kuna od 2. studeni 2009. do isplate, iznos 70,75 kuna od 1. prosinac 2009. do isplate, iznos 93,49 kuna od 2. siječanj 2010. do isplate, iznos 110,86 kuna od 1. veljača 2010. do isplate, iznos 106,67 kuna od 1. ožujak 2010. do isplate, iznos 149,10 kuna od 1. travanj 2010. do isplate, iznos 136,13 kuna od 3. svibanj 2010. do isplate, iznos 158,31 kuna od 1. lipanj 2010. do isplate, iznos 264,61 kuna od 1. srpanj 2010. do isplate, iznos 238,66 kuna od 2. kolovoz 2010. do isplate, iznos 329,36 kuna od 1. rujan 2010. do isplate, iznos 283,32 kuna od 1. listopad 2010. do isplate, iznos 242,03 kuna od 2. studeni 2010. do isplate, iznos 360,56 kuna od 1. prosinac 2010. do isplate, iznos 424,53 kuna od 3. siječanj 2011. do isplate, iznos 366,00 kuna od 1. veljača 2011. do isplate, iznos 373,18 kuna od 1. ožujak 2011. do isplate, iznos 347,39 kuna od 1. travanj 2011. do isplate, iznos 376,94 kuna od 2. svibanj 2011. do isplate, iznos 470,17 kuna od 1. lipanj 2011. do isplate, iznos 494,98 kuna od 1. srpanj 2011. do isplate, iznos 648,99 kuna od 1. kolovoz 2011. do isplate, iznos 600,36 kuna od 1. rujan 2011. do isplate, iznos 504,45 kuna od 1. listopad 2011. do isplate, iznos 506,51 kuna od 2. studeni 2011. do isplate, iznos 498,29 kuna od 1. prosinac 2011. do isplate, iznos 541,84 kuna od 2. siječanj 2012. do isplate, iznos 551,54 kuna od 1. veljača 2012. do isplate, iznos 573,00 kuna od 1. ožujak 2012. do isplate, iznos 554,00 kuna od 2. travanj 2012. do isplate, iznos 561,73 kuna od 2. svibanj 2012. do isplate, iznos 573,07 kuna od 1. lipanj 2012. do isplate, iznos 560,84 kuna od 2. srpanj 2012. do isplate, iznos 563,93 kuna od 1. kolovoz 2012. do isplate,

po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih 13.651,72 kn do zatraženih 14.222,54 kn, odnosno za iznos od 570,82 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.250,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2022. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelji i tuženik 3. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 791129 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika K.C. pod brojem OU- …/… dana 3. kolovoza 2005. Navedeni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formuliranih standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljenoj od strane tuženika (kreditora). Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.603,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Namjena podizanje kredita je kupnja vozila, a rok otplate kredita iznosi 84 mjeseci. Tužitelj se obvezao platiti i redovnu kamatu u skladu sa odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Na dan sklapanja ugovora o kreditu redovna kamatna stopa iznosila je 6,99 % koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Navodi da se o promjeni kamatne stope nije posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. Ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome tuženik je tužitelju dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, a ponajmanje o načinu promjene kamatne stope. Ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumnih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. Tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak. Ističe da je navedeno utvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-…/…-… od 13. lipnja 2014. kojom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je između ostalog i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-…/… od 9. travnja 2015. Tužitelj smatra da su i odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijestima o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka. Tuženik ga nije u dovoljnoj mjeri upoznao s rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarski franak, te ga nije informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-…/…-... od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-…/… od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne

interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je postupanje tuženika opisano u ovoj tužbi protivno načelu savjesnosti i poštenja te je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posebice jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi čime tuženik postupio suprotno odredbama članka 81.,82.,83.,85.,86. i 87. Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da sukladno odredbama ZID ZPK/15 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. O nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac ZID ZPK/15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno, tako i činjenično, situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da ranije citirane nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale. Navodi da je ovakav stav potvrđeni od strane suda Europske unije u presudi broj C-188/17 od 14. ožujka 2019. Navodi da u navedenoj presudi je utvrđeno kako, čak i u slučaju da zakonodavac putem zakona nepoštene i ništave odredbe zamijeni novim odredbama, a kako bi se održao predmetni ugovor, ne može utjecati na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Navodi da praksa suda Europske unije je obvezujuća za nacionalne sudove te predstavlja izvor prava za iste. Smatra da se utvrđenja iz ranijih pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-

…./… i poslovni broj Pž-…/…donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena od strane Potrošač - Savez imaju primijeniti na ovaj konkretan spor na temelju odredbe članka 502. c. Zakona o parničnom postupku i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedice koju navedene odluke imaju na ovaj konkretan predmet jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu ugovoreni kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Također navodi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Stoga tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatim prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Smatra da ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Poziva se na odredbe članaka 1111. stavak 1. i 3., te članka 1115. ZOO-a. Ističe da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećao kamatnu stopu, kao što je i tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule CHF obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF prema kuni, kao što je i tužitelju obračunao izlaznu naknadu kod prijevremenog zatvaranja kredita. Stoga predlaže da sud nakon provedenoga postupka donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: broj: 791129, dana 3. kolovoza 2005. koji je potvrđen od stane javnog bilježnika K.C. iz D. S. pod brojem OU-…/… dana 03. kolovoza 2005.godine i to; Točka 1. u dijelu koji glasi ” … CHF 21.603,00 (CHF dvadestiednatisućašestotri) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važečem na dan isplate.”,Točka 2.4. u dijelu koji glasi ” ... promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama…”, Točka 4. ” Kredit se ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.”, Točka 8. u dijelu koji glasi ” Korisnik kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 325,94 (tristodvadestpet i 94/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća…” i Točka 11.1. ” Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.”, te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 14.222,54 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao u izreci presude pod točkom II, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana i to prvenstveno jer je potraživanje tužitelja u zastari. Navodi da je tužitelj pokrenuo parnični postupak tužbom podnesenom 25. rujna 2019. pa se radi o zastari isplate i to s nekoliko različitih osnova, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, jer sud nije vezan pravnim utvrđenjima stranaka. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak naknade štete primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 230. ZOO-a koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005. te je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Navodi da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuitetu, pa sukladno čl. 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja, a u što se izričito uključuju i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Stoga, kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja tužitelja bio bi pod zastarom jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se radilo zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Navodi da u ovom sporu nema mjesta preslikavanje utvrđenja iz parnice „potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek u tom odnosu treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „potrošači“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačno potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga smatra da je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a. Sve i kada bi i presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta iznimnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu te da je isti solemniziran. Nesporno je i da je odredbama čl. 2.1. Ugovorena ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja iznosi 6,99 % godišnje i obračunava se u skladu s Odlukama o kamatama i naknadama kreditora, ovdje tuženika, te da je člankom 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način oplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Kada bi i presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Navodi da nema nikakvog zakonskog uporišta, a ni uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisi o na primjer promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ističe da promjene visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja presude VTS i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope iako o tome nije bilo predmetom utvrđenja u parnici potrošač, već je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, a ne sama promjenjivost u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Dakle kada bi i utvrđenja iz presude u parnici potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, a po mišljenju tuženika nisu, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Ističe da čl. 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Ističe da iako je kamatna stopa rasla uslijed promjena na tržištu kapitala ista nije u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Navodi da je materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je dana do danas ostalo na snazi izrijekom predviđeno tek mogućnost ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tako tuženik niti u bilo kojem trenutku nije postupao nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Ističe i da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te naposljetku je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da, stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Smatra da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, odnosno nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. st. 3. ZOO. Navodi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenom kamatne stope uzimaju parametri određeni odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Stoga je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovara jer su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, koja je bila dostupna svima, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ističe i da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva. Navodi da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava, također navedena odredba je tužitelju bila razumljiva što je vidljivo iz forme samog ugovora. Navodi da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenog postupanja tuženika u spornom odnosu između njega i tužitelja. Način na koji se kamatna stopa mijenja ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik tržišta. Navodi da odluku o promjeni kamatnih stopa tuženik donosi u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupalo od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Navodi da u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala se kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatrani regiju bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Ističe da je globalna financijska kriza potvrdila da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije utemeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme u javnim financijama, te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Navodi da se većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila na zaduživanje u inozemstvu. Stoga tuženik niti na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP-a). Što se tiče razumljivosti valutne klauzule smatra da se tužitelj prethodno prije sklapanja ugovora kao savjesna ugovorna strana sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati pa njegova prava i obveze iz ugovora. Također tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Ističe da informacije koje je tuženik objavljivao marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora, a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već mogu imati za posljedicu mane volje. Pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjeno u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajne neravnoteže u pravima na štetu tužitelja. Također i tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Navodi da je tečaj CHF u odnosu na euro i rastao i padao u periodu od 1999. do 2010. godine i to bez značajnih oscilacija, a značajnije promjene su počele tek 2010. godine. Smatra da kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Smatra da eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, te ističe da je tužitelj da je htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu to bi učinio, već prilikom sklapanja ugovora. Smatra da kako tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva nije ni potrebno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva. Stoga predlaže odbiti tužbu je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te istoga obvezati da tuženik ona da nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 791129 od 3. kolovoza 2005., a koji je solemniziran kod javnog bilježnika K.C. pod posl. brojem OU-…./… od 3. kolovoza 2005. (list 9-15), otplatna tablica po kreditu (list 16-17), prometna kartica po kreditu broj 791129 (list 18-27), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu sačinjen po sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo N.J. dipl. oec. (list 28-29), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. S.H. iz N., j.d.o.o. te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 93-98).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u djelomično osnovan.

5. Nesporno je među strankama da je tuženik kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 3. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 791129, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika K.C. pod posl. brojem OU-…/… od 3. kolovoza 2005. (list 9-15), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za kupnju vozila kako to proizlazi iz točke 3. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 21.603,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na devize na dan isplate kredita (točka 1. Ugovora), a uz rok otplate od 84 mjeseca (točka 5. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamama i naknadama kreditora stopama (točka 2.1 i 2.4 Ugovora), te je kredit ugovoren u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (točka 4. Ugovora), a korisnik kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 325,94 (tristodvadestpet i 94/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (točka 8. Ugovora), a prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (točka 11.1. Ugovora).

6. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 2.4 i 11.1 Ugovora vezani za promjenjivu kamatnu stopu, te čl. 4. i 8. Ugovora vezani za valutnu klauzulu ništetni, te u svezi s time da li tužitelj može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope. Sporna je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

7. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-…/…, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-…/… od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-…/… od 9. travnja 2015. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, u postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-…/… od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-…/… od 14. lipnja 2018. i presudom i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-…/… od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

9. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak, odnosno o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

10. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Također u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

12. Odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi točke 1., 4. i 8. Ugovora. Odredbe Ugovora o kreditu ništetne su i u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u odredbi točke 2.1. i 2.4. i 11. Ugovora. Tužitelj se u ovom postupku poziva na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), pa je sud odlučio kao pod točkom I izreke presude, a u skladu sa tužbenim zahtjevom, jer sud ne može isti prekoračiti i utvrditi ništetnost odredbe točke 2.1. Ugovora, iako je i ona ništetna.

13. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, s obzirom da sud nije vezan za pravnu osnovu zahtjeva ( čl. 186. st. 3. ZPP-a), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio je pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Navode da povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: pod 1. „Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.“, pod 2. „Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„“,pod 3. „Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.““, pa Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske konačno pod 4. zaključuje „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

16. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena dana 25. rujna 2019., pa je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i osnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno za isplatu iznosa od 570,82 kune s te osnove, pa je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

17. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena dana 25. rujna 2019., pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

18. Da bi utvrdio visinu tužiteljeve tražbine vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. S.H. iz N. j.d.o.o. te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 93-98).

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili su dana 3. kolovoza 2005. ugovor o kreditu br. 791129 ( list 9 - 13 spisa ), na iznos od 21.603,00 CHF. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci, te kamatna stopa od 6,99% godišnje (promjenjivo). Prema točki 8. ugovora o kreditu, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 325,94 CHF, obračunato po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Shodno odredbama članka 8. anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Prvi anuitet u iznosu od 325,94 CHf dospio je 1. rujna 2005. Sukladno svim navedenim uvjetima iz predmetnog Ugovora o kreditu, vještak u Tabeli pregleda, daje usporedne otplatne planove, s desne strane se daje otplatni plan s primijenjenom stopom redovne kamate iz ugovora, uz primjenu tečaja važećeg na dan isplate kredita, a s lijeve strane se nalazi otplatni plan kojeg je primijenila tužena u predmetnom razdoblju otplate, prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 21.603,00 CHF, promjenjiva stopa ugovornih kamata, obračun se daje do kraja otplatnog razdoblja, kredit je iskorišten dana 10. kolovoza 2005., shodno dokumentu „Prometna kartica po kreditu broj 791129 na ime T.J.“ ( list 18 – 27 spisa ), kredit je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji je na dan isplate kredita, 10. kolovoza 2005., iznosio 4,727192 kn za 1,00 CHF, to je tečaj koji je korišten pri izračunu tečajne razlike. Shodno tim parametrima: u stupcu „m“ iskazuju se datumi kada je tužitelj podmirivao svoje obaveze za anuitete, razlike u visini anuiteta u valuti CHF, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate, iskazuju se u stupcu „n', zatim se preplata iskazuje u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,727192 kn, stupac 'p' Tabele); primjenom tog tečaja na dan isplate kredita za cijelo otplatno razdoblje, tečajna se razlika izdvaja iz obračuna razlike kamate, razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja iskazuju se u stupcu 'q' Tabele, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita), zbroj se daje u stupcu „r“. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da preplata anuiteta u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 13.651,72 kuna.

20. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, te je isti izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

21. Kako je sud u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 13.651,72 kune s osnove ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 1111 ZOO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos. Kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. čl. 1115 ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Imajući na umu sve navedeno odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

22. Temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 10.250,00 kuna, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u malom dijelu svoga zahtjeva zbog koga nisu nastali posebni troškovi.

23. Trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te podnesaka od 17. veljače 2020., 1. rujna 2020. i 19. siječnja 2022., te pristup na ročišta od 18. veljače 2020., 9. lipnja 2021. i 14. ožujka 2022. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav podneska od 3. listopada 2019. i 17. studenoga 2021 po 25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 3. što ukupno iznosi 750 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 10,00 kn temeljem Tbr. 50 Tarife iznosi 7.500,00 kuna. Tužitelju je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kuna i na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18) priznata u iznosu od 250,00 kuna, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

U Sesvetama 27. travnja 2022.

S U D A C

Andrea Herendić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.