REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 688/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „I.“ d.d., B., kojeg zastupaju punomoćnici B. Z., odvjetnik u Z. i A. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. B., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja izjavljenim po oba punomoćnika tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 295/11 od 27. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na moru broj P - 385/07-20 od 5. ožujka 2008., u sjednici održanoj 27. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

Revizije tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbijaju se kao neosnovane.

Revizije tužitelja protiv odluke o troškovima postupka odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 33.955.600,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 742.000,00 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno podnio dvije revizije i to reviziju od 19. studenog 2013. putem punomoćnika B. Z. i reviziju od 20. studenog 2013. putem punomoćnika A. K.. Revizije su izjavljene zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno u reviziji iznesenim navodima, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

4. Revizije tužitelja na odluku o glavnoj stvari su neosnovane, dok su u odnosu na odluku o troškovima postupka nedopuštene.

5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. S obzirom da tužitelj u reviziji ističe da pobijana odluka ne sadrži razloge po osnovu prekomjerne štete i prava na naknadu u okolnostima kada su posebnom zakonskom normativom uspostavljena ograničenja na stvarima od interesa za R. H., treba reći da izvan okolnosti iz čl. 7. st. 2. ZPP-a (raspolaganje stranaka zahtjevima kojima ne mogu raspolagati), sud je u odnosu na činjenice vezan dispozicijom stranaka, nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, dok svoju odluku može utemeljiti samo na činjeničnoj osnovi koju su stranke iznijele tijekom postupka (čl. 7., čl. 219. st. 1., čl. 299. ,čl. 352. ZPP-a). Upravo iznošenjem činjenične osnove i isticanjem tužbenog zahtijeva tužitelj supstancira predmet spora, pa je sadržaj sudske presude uvjetovan sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti. Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), dok je tužbeni zahtjev prekoračen kad sud svoju odluku temelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj. S druge strane tužitelj u tužbi nije dužan izložiti pravnu osnovu svog zahtijeva, ukoliko je izloži, sud za nju nije vezan (sud je dužan utvrditi pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa). U tom smislu, suprotno revizijskim navodima tužitelja, nižestupanjski sudovi su u konkretnom slučaju pravilnom primjenom prethodno navedenih odredbi parničnog postupka ocijenili činjeničnu osnovu na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev, te o postavljenom zahtjevu odlučili u okvirima iznijetog činjeničnog osnova u postupku, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu naknade imovinske štete. Svoj zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu vlasništva nad nekretninama kojima je umanjena tržišna vrijednost donošenjem Prostornog plana uređenja G. B. iz 2005. Ovim Prostornim planom je izvršena prenamjena zemljišta na način da je na ovom području isključena mogućnost izgradnje turističkih kapaciteta (namjena zemljišta izvan građevinskog područja).

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da su se nekretnine označene kao čest. zem. 153 (što odgovara čest. zem. 1608/1, 1608/2, 1610/1 i 1610/2 prema staroj izmjeri), 229 i 221 (što odgovara čest. zgr. 314/1 i čest. zem. 1789/1 prema staroj izmjeri) k. o. B. do donošenja Prostornog plana uređenja G. B. 2005. (Službeni glasnik G. B. br. 9/05) nalazile unutar granica građevinskog područja – zona komercijalnog turizma, dok se prema Prostornom planu uređenja G. B. iz 2005. nalaze izvan granica građevinskog područja, te - da je tuženik detaljni plan uređenja donio u provedenom postupku nakon pribavljene suglasnosti Županijskog ureda nadležnog za poslove prostornog uređenja o usklađenosti s prostornim planom Županije, te u skladu s ovlastima iz odredbi čl. 24. i 27. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04 – dalje: ZPU) koji je u to vrijeme bio na snazi.

9. Na prethodno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. U smislu navedenih odredbi ZPU-a, detaljni plan uređenja utvrđuje detaljnu namjenu površine, režime uređivanja prostora, način opremanja zemljišta komunalnom, prometnom i telekomunikacijskom infrastrukturom, uvjete za izgradnju građevina i poduzimanje drugih aktivnosti u prostoru, a donosi ga općinsko, odnosno gradsko vijeće po pribavljenoj suglasnosti županijskog ureda nadležnog za poslove prostornog uređenja o njegovoj usklađenosti s prostornim planom županije. Kako je tuženik u skladu s citiranim odredbama ZPU-a bio ovlašten odrediti detaljnu namjenu i režim uređenja predmetnog prostora, to ne postoji protupravnost na strani tuženika.

10. Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, od kojih je jedna i protupravnost. O protupravnosti je riječ kada je povrijeđeno neko pravilo objektivnog prava. Pri tom nije riječ samo o pravilima građanskog prava jer i ponašanje suprotno pravilima drugih pravnih područja može dovesti do štete. Tako je o protupravnoj štetnoj radnji riječ tek u okolnostima kada je povredom nekog pravila objektivnog prava povrijeđeno subjektivno pravo ili pravno zaštićeni interes. U konkretnom slučaju za postojanje protupravnosti kao pretpostavke odgovornosti za štetu traže se kako navedeni objektivni tako i subjektivni elementi protupravnosti (koji se sagledavaju prema krivnji počinitelja), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nisu ispunjene.

11. Kako pravilno cijene nižestupanjski sudovi, u okvirima iznijetog činjeničnog osnova zahtjev tužitelja nije osnovan niti primjenom odredbe čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) na koju se tužitelj poziva. Naime, u konkretnom slučaju nije provedeno izvlaštenje nekretnine (čl. 33. st. 1. i 4. ZV-a), niti je predmetnim nekretninama oduzeta sposobnost da budu objekt prava vlasništva u smislu čl. 33. st. 2. ZV-a. S druge strane, u primjeni odredbe čl. 33. st. 3. ZV-a po osnovi posebnih zakonskih ograničenja, valja reći da posebna zakonska ograničenja iz odredbe čl. 32. st. 1. ZV-a nisu upravljena prema svim vlasnicima (kao što je riječ kod općih zakonskih ograničenja), niti pojedinim vlasnicima stvari, odnosno prema individualno određenim stvarima, već prema svagdašnjem vlasniku određenih vrsta stvari nad kojima se zakonom uspostave posebna ograničenja radi zaštite interesa i sigurnosti R. H., prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Iako ova ograničenja mogu biti kako negativna, tako i pozitivna, javna vlast za uspostavljena posebna ograničenja nije dužna vlasniku dati naknadu. Tek u okolnostima kada je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti R. H., prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtjeva težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje – on shodno odredbi čl. 33. st. 3. ZV-a ostvaruje pravo na naknadu kao da je riječ o izvlaštenju, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

12. Tužitelj se u reviziji (ističući povredu prava iz čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske /"Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14/) poziva na legitimno očekivanje da će predmetne nekretnine, koje su više od 20 godina bile u okviru građevinskog zemljišta, odnosno izdvojeno građevinsko područje za turističke namjene, a na temelju i u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima koje je donijelo nadležno tijelo, kao vlasnik i poduzetnik za ugostiteljstvo i turizam moći koristiti u tu svrhu. U tom smislu tužitelj osnovano ističe da se prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000., U- III-476/2000 od 14. lipnja 2000. i dalje) jamstva prava vlasništva trebaju široko tumačiti na način kojim načelno obuhvaćaju sva imovinska prava, što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno. U tom smislu se prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama smatraju imovinom pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.), koji uređuje zaštitu vlasništva. Međutim, u konkretnom slučaju sustav prostornog uređenja, uvjete i način izrade, donošenja i provođenja dokumenata prostornog uređenja, te nadležnost tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u provedbi mjera i aktivnosti kojima se osigurava planiranje i uređivanje prostora R. H. bio je uređen odredbama ZPU-a, dok je tuženik u skladu sa svojom nadležnošću, ovlaštenjima i propisanom postupku koji proizlazi iz odredaba ovog Zakona uredio detaljnu namjenu i režim uređenja predmetnih nekretnina. Pri tom se tužitelj ne poziva na činjenicu da bi do trenutka donošenja Prostornog plana uređenja G. B. iz 2005. ishodio konačne akte koji bi bili u skladu s prethodno važećim lokacijskim uvjetima u smislu u to vrijeme važećeg Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03, 100/04, 76/07, 101/07, 116/07, 86/08 i 152/08

– dalje: ZG), ili da je predao zahtjev za njihovo izdavanje. Naime, prema odredbi čl. 105. ZG-a, građevinska dozvola prestajala je važiti ako se s radovima na građevini za koju je izdana građevinska dozvola nije započelo u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti građevinske dozvole. Shodno navedenom, tužitelj se ne može osnovano pozivati na legitimno očekivanje jer se ne može utvrditi da je u trenutku donošenja Prostornog plana imao aktualan ovršni zahtjev koji je u dostatnoj mjeri ustanovljen u smislu stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava (Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike od 10. srpnja 2002. - zahtjev br. 39794/98). Isto tako, legitimna očekivanja ne proizlaze niti zbog eventualne retroaktivne primjene ovog Prostornog plana na štetu tužitelja u smislu stajališta Europskog suda za ljudska prava (Kopecký protiv Slovačke od 24. lipnja 2003. - zahtjev br. 44277/98).

13. Revizija se između ostalog zasniva i na tvrdnji da je o utuženom iznosu trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 156. st. 3. ZOO-a (prekomjerna šteta), te odredbe čl. 32. st. 2. ZV-a (naknada za posebnom zakonskom normativom /konkretno Zakonom o zaštiti prirode/ uspostavljena ograničenja na stvarima od interesa za R. H.). Međutim, riječ je o činjeničnom osnovu koji u postupku precizno nije iznijet do zaključenja glavne rasprave. Kako se u reviziji ne mogu iznositi nove činjenice koje se odnose na materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, niti se revizija može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovi revizijski navodi nisu ocijenjeni.

14. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije na odluku o glavnoj stvari izjavljene, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti revizije tužitelja kao neosnovane, čime je odlučeno kao u izreci presude.

15. U dijelu kojim su revizije izjavljene protiv odluke o troškovima parničnog postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

16. Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP- a revizije tužitelja izjavljene protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka valjalo odbaciti, čime je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.