REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 7 Pž-2005/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Č. d.o.o. u stečaju, OIB ..., K. S., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & K. iz S., protiv tuženika T. d.o.o., OIB ..., K. S., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva K.&partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-718/17-56 od 9. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-718/17-56 od 9. ožujka 2021. u točkama I., II. i dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 160.197,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2021. do isplate.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-718/17-56 od 9. ožujka 2021. u preostalom dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 90.702,50 kn i sudi:
Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu koji iznosi 90.702,50 kn (devedesettisućasedamstodvije kune i pedeset lipa) tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2021. do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 23.300,00 kn (dvadesettritisućetristo kuna).
Obrazloženje
1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je bez ikakvog pravnog učinka prema stečajnoj masi trgovačkog društva A. Č. d.o.o. u stečaju Izjava o prijeboju (kompenzaciji) broj 17112015-01 od 17.11.2015. na iznos od 1.863.866,48 kn potpisana između tužitelja i tuženika i da je tuženik dužan vratiti u stečajnu masu tužitelja grafitne elektrode koje su temeljem Izjave o prijeboju (kompenzaciji) prešle u vlasništvo tuženika. Točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je bez ikakvog pravnog učinka prema stečajnoj masi trgovačkog društva A. Č. d.o.o. u stečaju Izjava o prijeboju (kompenzaciji) broj 17112015-01 od 17.11.2015. na iznos od 1.863.866,48 kn potpisana između tužitelja i tuženika, slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 1.863.866,48 kn. Točkom III. izreke je određeno da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 250.900,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu koji iznosu 122.525,00 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio pozivom na odredbu čl. 103. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ) jer je ocijenio da je Izjava o prijeboju broj 17112015-01 od 17. studenog 2015. dopuštena pravna radnja tuženika kao stečajnog vjerovnika budući da je zakonom izričito propisano da otvaranje stečajnog postupka ne utječe na pravo stečajnog vjerovnika da izvrši prijeboj tražbine koju je imao u vrijeme otvaranja stečajnog postupka s protutražbinom stečajnog dužnika. Prvostupanjski sud je utvrdio da je J. R. I. o prijeboju potpisala na strani tužitelja u okviru dodijeljenih joj poslova, a na strani tuženika nastupajući u svojstvu zastupnika po zakonu, međutim, kako se radi o jednostranoj radnji (izjavi) čiji pravni učinci nastupaju onoga trenutka kada se za to ispune pretpostavke (čl. 195. i čl. 196. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), prvostupanjski sud je zaključio da takva pravna radnja ne može pobijati prema odredbi čl. 131. SZ-a. Tuženiku koji je uspio u sporu prvostupanjski sud je dosudio naknadu opravdanih troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).
3. Žalbu protiv prvostupanjske presude je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi navodi da prijeboj nije dopušten u okolnostima blokade računa koja traje od 21. kolovoza 2014., o kojoj su stranke imale saznanja jer su tužitelj i tuženik povezane pravne osobe te je izjavu o prijeboju potpisala ista osoba. U trenutku prijeboja račun stečajnog dužnika je bio u blokadi duže od 120 dana, a spornom radnjom je tuženik kao stečajni vjerovnik stavljen u povoljniji položaj jer je naplatio tražbinu koja je bila tražbina drugog višeg isplatnog reda. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto tužiteljevi navodi da se radi o pravnoj radnji kojom se oštećuju vjerovnici nisu istiniti niti je obrazložio zašto nisu izvedeni dokazi na navedene okolnosti. Pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da je sud trebao vrednovati svaku radnju sa 1864 boda u slučaju kad se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo ili o obrazloženom podnesku, a vodeći pritom računa o tome da punomoćnik može zahtijevati naknadu troškova za sveukupno četiri obrazložena podneska. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 23.300,00 kn.
5. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.
6. Tužitelj ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu pa se u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a uzima da tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle, točkama I. i II. te dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Stoga je pobijana presuda ispitana u tom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u okviru razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.
7. Predmet ovog spora je (glavni) zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Izjava o prijeboju (kompenzaciji) broj 17112015-01 od 17. studenog 2015. na iznos od 1.863.866,48 kn potpisana od strane tužitelja i tuženika (dalje: Izjava o prijeboju) i s tim u svezi zahtjev za povrat u stečajnu masu grafitnih elektroda koje su temeljem sporne Izjave o prijeboju prešle u vlasništvo tuženika. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjev tužitelj, osim zahtjeva za utvrđenje da je Izjava o prijeboju bez pravnog učinka prema stečajnoj masi, zahtijeva isplatu iznosa od 1.863.855,48 kn na ime cijene za isporučene grafitne elektrode. Tužitelj pobija Izjavu o prijeboju pozivom na odredbu čl. 131. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ – namjerno oštećenje) navodeći da se radi o pravnoj radnji ispunjenja kojom je izvršena isplata cijene za grafitne elektrode, a kojom su oštećeni vjerovnici i kojom je tuženik stavljen u povoljniji položaj jer je naplatio tražbinu drugog višeg isplatnog reda.
8. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužba u ovoj pravnoj stvari pravovremena jer je podnesena na temelju ovlaštenja stečajnog suda u zakonom propisanom roku, odnosno nakon otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-45/2015 od 18. studenog 2015. i prije njegova zaključenja (stečajni postupak je još uvijek u tijeku), sve sukladno odredbi čl. 141. st. 2. SZ-a kojom je propisano da se tužba može podnijeti najkasnije do zaključenja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom.
9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da Izjava o prijeboju (koja je popisana jedan dan prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem) nije pravna radnja koja bi se mogla pobijati sukladno odredbi čl. 131. SZ-a jer stečajni vjerovnici otvaranjem stečajnog postupka ne gube pravo na prijeboj.
10. Naime, odredbom čl. 131. SZ-a je propisano da pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (st. 1.). Smatrat će se da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (st. 2.). Naplatni ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe može se pobijati ako se stečajni vjerovnici njime izravno oštećuju. Taj se ugovor ne može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike (st. 3.).
11. Izjava o prijeboju (koja je predmet pobijanja) je jednostrana pravna radnja kojom tuženik kao stečajni vjerovnik prebija sukladno odredbi čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) svoju dospjelu tražbinu sa protutražbinom stečajnog dužnika, a koja je kao takva dopuštena jer je odredbom čl. 103. SZ-a izričito propisano da otvaranje stečajnog postupka ne utječe na pravo vjerovnika na prijeboj tražbine koju je imao u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Okolnost što se na Izjavi o prijeboju nalazi potpis J. R. ne oduzima Izjavi o prijeboju svojstvo jednostranog očitovanja volje tuženika kao stečajnog vjerovnika, odnosno time Izjava o prijeboju nije postala ugovorna kompenzacija. Potpisivanjem Izjave o prijeboju tuženik je potvrdio primitak notifikacije o prijeboju, a što je i naznačeno u tekstu same izjave. Pored toga, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je J. R. potpisala primitak Izjave o prijeboju u svojstvu punomoćnika po zaposlenju tužitelja crpeći pritom ovlaštenje za poduzimanje takve radnje iz Ugovora o radu (sklopljenim između J. R. - radnika i tužitelja - poslodavca) kojim je J. R. bila ovlaštena da u okviru radnog mjesta „potpisuje sve financijske dokumente i ugovore koje se odnose na plaćanje: akreditive, doznake, kompenzacije, cesije, asignacije“. Međutim, kako potpisivanje isprave (Izjave o prijeboju) nema značaj prihvata ponude, a time niti značaj sklapanja pravnog posla, već samo potvrdu primitka jednostranog očitovanja volje treće osobe (tuženika) učinjenog prema ovdje tužitelju, to ne dolazi do primjene odredbe čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD), u vezi s odredbom čl. 43. st. 2. ZTD-a, jer se navedena odredba primjenjuje jedino u situaciji kad punomoćnik po zaposlenju nastupa kao druga ugovorna strana i s društvom sklapa ugovor u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Kako građanskopravni prijeboj nije pravni posao, već način prestanka obveza (ispunjenje), on kao takav ne predstavlja pravnu radnju koja bi se mogla pobijati sukladno odredbi čl. 131. SZ-a.
12. Slijedom navedenog, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je sukladno odredbi čl. 196. ZOO-a Izjava o prijeboju proizvela pravne učinke u trenutku kad su se za to ispunile pretpostavke (u trenutku susreta tražbina) te neovisno o tome što je Izjava o prijeboju potpisana dan prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, njeni učinci se odnose na dospjela novčana potraživanja koje je tužitelj imao prema tuženiku i tuženik prema tužitelju, a koja su nastala i dospjela prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom (navedenu činjenicu žalitelj u ovoj fazi postupka nije osporavao).
13. Žalitelj osporava pravnu dopustivost prijeboja, navodeći da ovakav način prestanka obveza nije dopušten jer je suprotan odredbi čl. 131. SZ-a, s obzirom na to da je u vrijeme poduzimanja te radnje tuženiku bila poznata okolnost tužiteljeve blokade i nesposobnosti za plaćanje. Međutim, okolnost blokade računa, a posljedično tome i okolnost otvaranja stečajnog postupka sukladno odredbi čl. 103. SZ-a ne utječu na vjerovnikovo pravo na jednostrani prijeboj koje je postojalo već u trenutku otvaranja tog postupka. Upravo zbog toga je pravilno prvostupanjski sud odbio provesti dokazni prijedlog saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika E. S. kojeg je tužitelj predlagao saslušati na okolnost da je tuženik bio upoznat s blokadom tužiteljeva računa, sve imajući u vidu da blokada računa ne predstavlja odlučnu činjenicu koju je potrebno dokazivati u smislu odredbe čl. 220. ZPP-a.
14. Osim toga, tužitelj tijekom postupka nije iznio činjeničnu osnovu niti predlagao izvođenje dokaza na okolnost da prijeboj ne bi bio dopušten u smislu odredbe čl. 105. SZ-a, dok iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda pravilnost kojih žalitelj ne osporava proizlazi da se pravni učinci prijeboja odnose na dospjelo potraživanje tužitelja i tuženika koje se odnosi na razdoblje koje je prethodilo otvaranju stečajnog postupka nad tužiteljem.
15. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud odbio glavni i podredni tužbeni zahtjev, pravilno pritom zaključivši da Izjava o prijeboju ne predstavlja pobojnu pravnu radnju. Pritom je pravilno zaključio da Izjavom o prijeboju tuženik nije stekao u vlasništvo grafitne elektrode čiji povrat tužitelj zahtijeva, već je osnova za njihov prijelaz u kupoprodajnom ugovoru kao osnovnom poslu sklopljenom između tužitelja i tuženika iz kojeg je proizašla obveza tuženika na isplatu kupoprodajne cijene. Izjavom o prijeboju tuženik je ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene prema stečajnom dužniku koja proizlazi iz kupoprodajnog ugovora, a kako je prijebojem ugašena predmetna tražbina stečajnog dužnika, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan niti dio podrednog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.863.866,48 kn.
16. Premda je pravilno zaključio o (ne) osnovanosti tužbenih zahtjeva, prvostupanjski sud je dosuđujući tuženiku troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 155. ZPP-a.
17. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud odmjerio tuženiku troškove sastava podnesaka od 16. veljače 2018., 20. lipnja 2018., 25. listopada 2018. i 18. siječnja 2019. sukladno tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) jer se ne radi o odgovoru na tužbu niti podnesku kojim se tuženik očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Radi se o ostalim podnescima čiju je visinu trebalo odmjeriti sukladno Tbr.
8.3. Tarife u iznosu od po 500,00 kn po podnesku.
18. Stoga je pravilno prvostupanjski sud priznao tuženiku troškove postupka u iznosu od 160.197,50 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 90.702,50 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
19. Tuženik nema pravo na naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 23.300,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice pa je tuženikov zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan (čl. 155. ZPP-a).
20. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a (glede dijela odluke o troškovima postupka), odlučio kao u izreci.
21. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP- a.
Zagreb, 27. travnja 2022.
Predsjednica vijeća
Draženka Deladio, v.r.
