Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 47 Gž-1719/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vande Senta članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz K. K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u K. K., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici u Pisarnici S. I. i II., D. i Z. Odvjetničkog društva G. & Partneri d.o.o., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-201/2019 od 20. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice B. B. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-201/2019 od 20. listopada 2020. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (dio točke I. izreke, točka II. i III. izreke, dio točke IV., točka V. izreke) i u točki VI. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka.

II Odbija se žalba tuženika E. o. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-201/2019 od 20. listopada 2020. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u točki I. izreke te protiv dijela točke VI. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnove neimovinske štete kao posljedice prometne nezgode iznos od 113.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 06. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više zatraženih 227.000,00 kuna zahtjev tužiteljice iz ovog vida štete odbija kao neosnovan.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici s osnova tuđe pomoći i njege kao posljedice prometne nezgode iznos od 67.640,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom do 31. 07. 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015. g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 300,00 kn od 06. 03. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn od 01. 04. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn od 01. 05. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn od 01. 06. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 07. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 08. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 09. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 10. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 11. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 12. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.470,00 kn od 21. 01. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 02. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 03. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 04. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 05. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 06. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 07. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 08. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 09. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 10. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 11. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 12. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 01. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 02. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 03. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 04. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 05. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 06. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 07. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.750,00 kn od 01. 08. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.120,00 kn od 01. 09. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 01. 10. 2014.g. do isplate"

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici s osnova izgubljene zarade kao posljedice prometne nezgode, iznos od 20.000,00 kn kuna sa zakonskom zateznom kamato do 31. 07. 2015. g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015. g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 10. 2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 11. 2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 12. 2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 01. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 02. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 03. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 04. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 05. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 06. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 07. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 08. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 09. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 10. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 11. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 12. 2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 01. 2013. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 02. 2013. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 03. 2013. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 04. 2013. g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 15. 05. 2013. g. do isplate"

IV Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnova troškova liječenja i troškova u svezi liječenja kao posljedice prometne nezgode iznos od 2.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više zatraženih 1.500,00 kuna glede glavnice kao i za više traženu kamatu- potraživanu na ovaj vid štete od 6.lipnja 2015. pa do dana kada je kamata dosuđena zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

V Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnova imovinske štete – uništenja odjeće, obuće i nakita kao posljedice prometne nezgode iznos od 4.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 06. 06. 2015. do 31. 07. 2015. g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.

08. 2015. g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

VI Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 27.900,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev (dio točke I. izreke, točka II. i III. izreke, dio točke IV., točka V. izreke) te protiv točke VI. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka, žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u točki I. izreke te protiv dijela točke VI. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda i razloga. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 6.866,25 kn.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava navode istaknute u žalbi te predlaže istu odbiti.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je naknada neimovinske i imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju 29. rujna 2011. za koji je odgovoran osiguranik tuženika.

9. Među strankama nije sporno:

- da se 29. rujna 2011. dogodila prometna nesreća u kojoj je tužiteljica zadobila teške tjelesne povrede, a za koju je odgovoran osiguranik tuženika I. G., koji je presudom broj K-612/12 od 17. svibnja 2012. proglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće, opisano i kažnjivo prema čl. 272. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 84/2005, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 71/2006, 110/2007, 152/2008, 57/2011, 77/2011, 125/2011, 143/2012 – dalje: KZ), a koja presuda je postala pravomoćna 5. lipnja 2012.,

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe nije obratila tuženiku sa odštetnim zahtjevom,

- da je tuženik tijekom postupka isplatio tužiteljici iznos od 150.000,00 kn na ime neimovinske štete te iznos od 13.000,00 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu.

10. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom zdjelice sa iščašenjem lijevog kuka, prijelom gornje i donje grane stidne kosti sa desne strane i rupturu simfize, zbog čega je operirana 6. listopada 2011.,

- da je tužiteljica u bolnici boravila do 7. studenoga 2011.,

- da se tužiteljica kreće s jednom štakom,

- da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju tri dana, srednjeg intenziteta mjesec dana te slabog intenziteta 3 mjeseca,

- da je tužiteljica u trenutku ozljeđivanja doživjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 minute, nastavio se sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od tjedan dana, potom strah srednjeg intenziteta u trajanju od dva tjedna te strah blažeg intenziteta koji je trajao do 10 mjeseci,

- da je tužiteljici bilo potrebna nemedicinska tuđa pomoć i njega od ukupno 360 sati,

- da kod tužiteljice postoji trajno naruženje srednjeg stupnja

- da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u omjeru od ukupno 47% s ortopedske i neurološke strane,

- da je zdravstveno stanje tužiteljice stabilizirano s ortopedske strane otprilike godinu dana od dana ozljeđivanja, s neurološke strane približno nakon 18 do 24 mjeseci i s psihijatrijske strane nakon godinu do godinu i pol,

- da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena na određeno vrijeme do 30. studenoga 2011. na temelju ugovora o radu s F. P., vlasnikom obrta „R.“ kao pomoćna radnica u pekari uz osnovnu plaću od 1.407,00 kn te je i nakon štetnog događaja sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme s trajanjem, zaključno do 31. kolovoza 2012.,

- da je tužiteljica bila prijavljena kao zaposlenik kod tog poslodavca do 18. srpnja 2012.,

- da je tužiteljici isplaćena naknada za vrijeme bolovanja u iznosu od 3.420,00 kn. 11. Na temelju navedenih utvrđenja kao i nespornih činjenica među strankama, prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir utvrđeno trajanje, intenzitet i vrstu pretrpljenih bolova i straha, stupanj i trajnost naruženosti te utvrđene zaostale trajne posljedice u omjeru od 47% i time izazvanih duševnih bolova s postojanjem svih posljedica štetnog događaja na tužiteljičino fizičko i psihičko zdravlje te na njezino funkcioniranje u vrijeme ozljeđivanja, tijekom liječenja i kasnije, pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021 – dalje: ZOO), ocijenio da tužiteljici pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 263.000,00 kn, pa kako je tuženik tijekom postupka s tog osnova isplatio tužiteljici iznos od 150.000,00 kn, to je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužiteljici iznos od 113.000,00 kn, dok je preko tog iznosa tužbeni zahtjev odbio (točka I. izreke).

11.1. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu, prvostupanjski sud je pošavši od utvrđenja da je tužiteljici bilo potrebno ukupno 360 sati tuđe pomoći i njege koju su tužiteljici pružali ukućani, primjenom odredbe čl. 223. ZPP ocijenio da cijena sata takve pomoći iznosi 35,00 kn, što bi obzirom na utvrđeni broj potrebnih sati tuđe pomoći i njege iznosilo 12.600,00 kn, pa kako je tuženik isplatio tužiteljici za ovaj vid štete iznos od 13.000,00 kn i time platio više od onoga što bi tužiteljici osnovano mogla potraživati u ovom postupku, to je prvostupanjski sud zahtjev za isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 67.640,00 kn, odbio (točka II. izreke).

11.2. Zahtjev za isplatu naknade štete za izgubljenu zaradu koju tužiteljica potražuje u iznosu od 20.000,00 kn za razdoblje od 1. listopada 2011. do 31. svibnja 2013., a koji je tužiteljica istaknula u podnesku od 2. svibnja 2016., prvostupanjski sud je odbio, jer je pozivom na odredbu čl. 231. ZOO ocijenio da je došlo do zastare potraživanja obzirom da je protekao propisani rok od tri godine od pravomoćnosti presude kojom je osiguranik tuženika proglašen krivim (5. lipnja 2012.) do podnošenja zahtjeva (2. svibnja 2016.), a osim toga je po ocjeni prvostupanjskog suda nastupila zastara i primjenom roka iz čl. 230. ZOO jer je tužiteljica već nakon štetnog događaja mogla u cijelosti zaključiti da će u budućnosti gubiti zaradu.

11.3. Što se tiče zahtjeva za isplatu imovinske štete za uništenu odjeću i nakit, koji je tužiteljica istaknula u podnesku od 2. svibnja 2016., prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 223. ZPP zaključio da je tužiteljica pretrpjela štetu s osnove uništene odjeće i nakita u iznosu od 2.000,00 kn, ali obzirom na to da se radi o imovinskoj šteti za koji oblik i osobu koja ju je počinila je tužiteljica saznala u trenutku samog štetnog događaja i da je tužiteljica zahtjev za naknadu ove štete istaknula 2. svibnja 2016., zaključio da je nastupila zastara iz odredbe čl. 230. ZOO kao i iz odredbe čl. 231. ZOO, zbog čega je isti odbio (točka IV. izreke)

11.4. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica nakon otpusta iz bolnice pa nadalje imala troškove liječenja i u vezi liječenja, ali da nije označila vrijeme za koje se traže troškovi i broj putovanja iz mjesta stanovanja u K. K. do S., prvostupanjski sud je na temelju čl. 1095. ZOO u vezi čl. 233. ZPP ocijenio primjerenom naknadu za ovaj vid štete u iznosu od 2.000,00 kn, za koji iznos je prihvatio tužbeni zahtjev, dok je preko tog iznosa tužbeni zahtjev odbio (točka V. izreke).

12. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica isticala tužbena zahjeve:

- u tužbi zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete u iznosu od 405.000,00 kn i u iznosu od 15.000,00 kn na ime naknade imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege te troškova liječenja u iznosu od 15.000,00 kn,

- u podnesku predanom na ročištu 2. svibnja 2016. zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete u iznosu od 490.000,00 kn, iznosa od 80.640,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, izgubljene zarade u iznosu od 20.000,00 kn, troškova liječenja i u vezi liječenja u iznosu od 3.500,00 kn, uništene odjeće i nakita u iznosu od 4.000,00 kn,

- nakon zaključena prethodnog postupka i nakon što je tuženik platio tužiteljici iznos od 130.000,00 kn na ime pretrpljene neimovinske štete, zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete u iznosu od 340.000,00 kn, iznosa od 67.640,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, izgubljene zarade u iznosu od 20.000,00 kn, dok je ostala kod zahtjeva za naknadu troškova liječenja i u vezi liječenja u iznosu od 3.500,00 kn, uništene odjeće i nakita u iznosu od 4.000,00 kn.

13. Žalba tužiteljice svodi se na citiranje zakonske odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, time da tužiteljica sadržajno na navodi u čemu bi se sastojali nedostaci zbog koji se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati, pri čemu okolnost da sud nije proveo predloženi dokaz saslušanjem vještaka radi usuglašavanja kad je završilo liječenje tužiteljice, ne predstavlja nedostatak u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

14. Nadalje tužiteljica u žalbi citira i odredbu čl. 8. ZPP, ali ne navodi koje činjenice je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio ili koje nije utvrdio, a po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Tužiteljica u žalbi ističe da je dosuđeni iznos pravične naknade zbog povrede prenisko utvrđen, smatrajući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio zadobivene teške tjelesne ozljede, tijek liječenja i zaostale trajne posljedice od 47%, jer da je prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 227.000,00 kn odstupio od Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ožujka i lipnja 2020. te da utuženi iznos od 450.000,00 kn predstavlja pravičnu i realnu naknadu neimovinske štete jer je u skladu sa medicinskom dokumentacijom, Orijentacijskim kriterijima iz 2020. te nalazom i mišljenjem vještaka kao i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

15.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud u cijelosti prihvaća izloženo činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to čl. 1100. ZOO odlučivši da visina pravične novčane naknade za neimovinsku štetu po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 47% i po kriteriju naruženosti srednjeg stupnja povremeno vidljive trećim osobama iznosi ukupno 263.000,00 kn, odnosno da tužiteljici nakon umanjenja za nesporno plaćeni iznos od 150.000,00 kn na ime pretrpljene neimovinske štete pripada iznos od 113.000,00 kn.

16. Žalbenim navodima kojima tužiteljica osporava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu izgubljene zarade u iznosu od 20.000,00 kn osporavajući zaključak prvostupanjskog suda da zapošljavanje radnika za čišćenje u pekari nije imalo obilježja stalnosti niti je bilo kontinuirano, kao i da „nema temelja zaključivanju da bi tužiteljica, da nije došlo do nezgode neprekidno radila do 31.05.2013.“, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u tom dijelu.

16.1. Naime, tužiteljica zahtjev za isplatu izgubljene zarade temelji na tvrdnji da bi nastavila raditi kod dotadašnjeg poslodavca da nije došlo do predmetne prometne nezgode. Zaradom se smatra svaka materijalna korist koja se postiže radom. U konkretnom slučaju tužiteljica je i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme koji je imala sklopljen u vrijeme štetnog događaja, sve do 31. srpnja 2012. sklapala ugovore na određeno vrijeme. Nakon toga, tužiteljica je nezaposlena.

16.1. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u visini plaće koju bi tužiteljica ostvarivala da je nastavila raditi kod dotadašnjeg poslodavca da nije došlo do prometne nezgode, odbio iz razloga jer je nastupila zastara.

17. U konkretnom slučaju šteta je uzrokovana kaznenim djelom izazivanja prometne nezgode iz čl. 272.st.2. KZ, a prema odredbi članka 19. KZ kojom je propisana zastara pokretanja kaznenog postupka, kazneni postupak se ne može pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela i to 3 godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora (članak 19. stavak 1. podstavak 4. KZ). Dakle, rok zastare kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZ iznosi 3 godine kao i rok zastare za naknadu štete. Budući da je za gonjenje navedenog kaznenog djela predviđen rok zastare koji je jednak roku zastare potraživanja s naslova naknade štete, primjenjuje se odredba članka 230. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za 3 godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), a u svakom slučaju za 5 godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

17.1.Polazeći od odredbe čl. 230. st. 1. ZOO tužiteljica je za štetu zbog izgubljene zarade u visini plaće koju bi ostvarivala da je nastavila raditi kod dotadašnjeg poslodavca saznala dospijećem svakog pojedinog mjesečnog iznosa tj. svakog 15- og u mjesecu za taj mjesec. Kako je tužiteljica zahtjev za naknadu izgubljene zarade istaknula 2. svibnja 2016., to je u odnosu na pojedina mjesečna davanja do 2. svibnja 2013. protekao trogodišnji zastarni rok, dok je za izgubljenu zaradu za mjesec svibanj 2013. tužiteljica saznala 15. svibnja 2013., pa je taj dio zahtjeva podnesen unutar zastarnog roka.

18. Međutim, imajući u vidu utvrđene činjenice da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena na određeno vrijeme te da je i nakon nezgode, dok je tužiteljica bila na liječenju, tužiteljica sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme do 31. srpnja 2012. iako stvarno nije radila, već je ostvarivala pravo na naknadu za vrijeme bolovanja, tvrdnja tužiteljice da bi nastavila radni odnos nakon što joj je prestao radni odnos kod ranijeg poslodavca, da nije došlo do predmetne prometne nezgode, u navedenim okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje da bi tužiteljica po redovnom tijeku ostvarila zaradu jer da bi se zaposlila. To iz razloga jer tvrdnja tužiteljice da bi se zaposlila da nije došlo do prometne nezgode, sama po sebi u okolnostima konkretnog slučaja kada tužiteljica i prije zasnivanja radnog odnosa kod poslodavca kod kojeg je radila u vrijeme štetnog događaja, nije bila stalno zaposlena već u pojedinim razdobljima nije radila na način da je ostvarivala radni staž pri čemu ne tvrdi da je ostvarivala zaradu na neki drugi način kao i da je povremeno bila prijavljena kao nezaposlena, nije dovoljna da bi se tužiteljici priznala naknada štete u vidu izgubljene dobiti.

19. Neosnovano tužiteljica osporava zaključak prvostupanjskog suda da je u pogledu zahtjeva za naknadu štete za uništene stvari koji je istaknula 2. svibnja 2016. nastupila zastara, jer je i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio takav prigovor osnovanim budući da je šteta glede uništene stvari nastala u trenutku nastanka štetnog događaja 29. rujna 2011. za koju je tužiteljica saznala u trenutku štetnog događaja, a ne pravomoćnošću presude donesene u kaznenom postupku, kako to pogrešno tužiteljica, zbog čega je ovo potraživanje istaknuto 2. svibnja 2016. obuhvaćeno zastarom u smislu citirane odredbe čl. 230. st. 1. ZOO. 20. Tuženik u žalbi neosnovano osporava visinu dosuđene naknade štete smatrajući da je isplatom nespornog iznosa od 150.000,00 kn tužiteljici u cijelosti naknadio pretrpljenu neimovinsku štetu ukazujući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Orijentacijske kriterije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio 2020. jer da je primjenom tih kriterija u konkretnom slučaju prvostupanjski sud postupio suprotno načelnoj zabrani retroaktivnosti propisa i tumačenja tih propisa.

20.1. Naime, u obrazloženju pravnog shvaćanja zauzetog na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., kojim su Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29 . studenoga 2002. promijenjeni na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%, je navedeno da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.), slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući visinu pravične naknade primijenio navedene Orijentacijske kriterije.

21. Nadalje, tuženik u žalbi osporava dosuđeni tijek kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete, smatrajući da bi tuženik za svoju možebitnu daljnju obvezu utemeljenu na primjeni kriterija utvrđivanja naknade neimovinske štete mogao biti u zakašnjenju tek kada su mu ti kriteriji mogli biti poznati, tj. 15. lipnja 2020.

21.1. Suprotno takvim navodima tuženika, po ocjeni ovog suda povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku, a kako je to propisano odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/2015). S obzirom na to da tužiteljica do podnošenja tužbe u ovom postupku 5. lipnja 2015. nije zahtijevala naknadu štete podnošenjem zahtjeva u mirnom postupku, to tužiteljica smislenim tumačenjem navedene odredbe, ima pravo na zatezne kamate koje teku od dana podnošenja tužbe.

22. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki VI. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP, a stranke u podnesenim žalbama u pogledu odluke o troškovima postupka ne navode nikakve konkretne razloge zbog kojih bi prvostupanjska odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i žalbu tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

24. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 27. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.