REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1776/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maro Mihočević, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Dekra za privremeno zapošljavanje d.o.o., OIB 69914640215 iz Zagreba, Horvatova kbr. 82/6, kojeg zastupa punomoćnica Alemka Šodan, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-620/2017-2 od 21. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3822/14-44 od 20. listopada 2017., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-620/2017-2 od 21. siječnja 2019. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3822/14-44 od 20. listopada 2017. za iznos od 15.428,40 kuna sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na:

- iznos od 203,00 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 967,40 kn počevši od 28. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.382,00 kn počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.382,00 kn počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 kn počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate kao u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.900,00 kuna.

II. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-620/2017-2 od 21. siječnja 2019. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3822/14-44 od 20. listopada 2017. za iznos od 2.900,00 kuna i za iznos parničnog troška od 2.100,00 kuna i sudi:

1) Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.900,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na:

- na iznos od 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate 2) Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 kuna.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak za sastav revizije u iznosu od 150,00 kuna u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju ukupan iznos od 18.328,40 kuna s pripadajućim i u izreci prvostupanjske presude određenim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove toga iznosa i s naknadom parničnog troška od 10.000,00 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1.,2. i 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) zbog pitanja koja smatra materijalnopravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev i tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih mu parničnih troškova.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

4. Revizija tuženika je djelomično osnovana.

5. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

6. U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Iz sadržaja navedene odredbe ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

8. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 19.532,30 kuna i to: s osnova prijevoza iznos od 15.428,40 kuna, s osnova regresa iznos od 1.500,00 kuna, s osnova božićnice iznos od 1.000,00 kuna, s osnova uskrsnice iznos od 400,00 kuna te s osnova neiskorištenog godišnjeg odmora iznos od 1.203,90 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da mu utuženi iznos pripada kao radniku tuženika (agencije za privremeno zapošljavanje), nakon što je u razdoblju od 9. prosinca 2011. i od 9. siječnja 2012. do 1. listopada 2012., radio u Zagrebačkom holdingu d.o.o., Podružnica Čistoća, kao ustupljeni komunalni radnik, jer su ta (ovdje prijeporna) materijalna prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o. ostvarivali drugi radnici toga društva. Zahtjev temelji na odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR), i to:

-na odredbi čl. 24. st. 1., kojom je propisano: „Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika ustupa radnika (u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za obavljanje privremenih poslova.“,

- na odredbi čl. 26. st. 5., kojom je propisano: „Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.“,

- na odredbi čl. 26. st. 6., kojom je propisano: „Ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika.“

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je da, prema Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu Grada Zagreba, dopunjenim Dodatkom II. i Dodacima I. do V., svi radnici zaposleni u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Čistoća imaju pravo na:

- naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni korištenja mjesečne karte;

- regres za godišnji odmor u iznosu od 1.500,00 kn;

- prigodnu isplatu za Božić i

- prigodnu isplatu za Uskrs.

Nadalje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da:

- su radnici zaposleni kod Zagrebačkog holdinga d.o.o. Čistoća su to pravo ostvarivali i u razdoblju za koje tužitelj potražuje utužene iznose;

- to pravo nije pruženo i tužitelju iako je u spornom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika Zagrebačkog holdinga d.o.o. Čistoća.

10. Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude), u bitnome, potvrdio i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o pravima ustupljenih radnika polazivši pri tome, kao i sud prvoga stupnja, od Direktive Europskog parlamenta i Vijeća unije 2008/104/EK od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje čl. 5, st. 1., kao i čl. 3. st. 1. t. F, te čl. 9., kojom je određeno da ona nema utjecaja na pravo država članica na primjenu ili uvođenje zakonodavstva koje je povoljnije za radnika. Pri tome su nižestupanjski sudovi zaključili da je iz čl. 26. st. 5. ZR-a razvidno da je zakonodavac prilikom usklađivanja zakonodavstva RH sa europskom pravnom stečevinom prije stupanja RH u članstvo Europske unije, na temelju članka 9. Direktive u vezi s čl. 11. Direktive, prilikom donošenja ZR/09 implementirao Direktivu na način da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, te na navedeni način izjednačio prava zaposlenika radnika kod korisnika i ustupljenog radnika (koji radi na istim poslovima) i to ne samo pitanje osnovnih uvjeta, već svih uvjeta rada, a to znači da ustupljeni radnik ostvaruje prava i na prigodne nagrade (naknade za godišnji odmor, božićnice, uskrnice i dr.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje i radnik zaposlen kod korisnika.

11. U reviziji tuženik postavlja pitanja koja glase:

„Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, poklon djetetu do 15 godina „druge uvjete rada“ ili „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)?

te

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje bile dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, poklona djetetu do 15 godina, a temeljem članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)“?

U opravdanju važnosti postavljenih pitanja tuženik navodi kako je riječ o pravnim pitanjima koja su „ (…) važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog velike brojnosti parničnih postupaka u kojima se javlja isto materijalnopravno pitanje“ te se poziva na različitu sudsku praksu u pogledu pitanja koja je postavio i to: odluke Županijskog suda u Zagrebu donesene u pravno i činjenično istovjetnim predmetima poslovni broj: Gžr- 1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-934/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15 i Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj Gž-2970/2013 i Gžr-95/2016 (u kojima je izneseno stajalište po kojem su zahtjevi tužitelja pravo osnovani na odredbi čl. 26. st. 5. ZOR/09) te odluke Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici u predmetu poslovni broj Gž-1801/14 (u kojoj je izneseno dijametralno suprotno stajalište).

12. Po ocjeni ovoga suda revizija tuženika sadrži sve potrebne zakonom propisane elemente, a postavljena pitanja važna su za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog različite sudske prakse.

13. Također, potrebno je istaknuti kako je ovaj sud, u međuvremenu (nakon podnošenja predmetne revizije) o postavljenim pitanjima izrazio shvaćanje u presudama poslovnog broja Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018., Revr 727/2017-2 od 30. siječnja 2019., Revr 258/2018-2 od 6. ožujka 2019. ali da je pobijana odluka djelomično protivna tome shvaćanju.

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

15. Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi izrazio shvaćanje prema kojem radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve ostale uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora, u koje uključuje i sva prava na materijalna davanja koja su predmet ove parnice.

16. Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan ne diskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

U tom smislu relevantne su:

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.", te

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

17. Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) pravilno.

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini ("najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugih uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR. Stoga, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno "druge uvjete rada."

18. Pravila Kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09) i odnosi se na radnike korisnika. Ustupljeni radnici nisu radnici korisnika s obzirom na to da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) izjednačiti s radnicima korisnika. To bi bilo moguće samo u slučaju postizanja dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila izrijekom dogovorena sva ta prava.

Izjednačavanje ustupljenih radnika s radnicima korisnika u pogledu svih prava iz rada ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i osigurati što je moguće optimalniju ravnopravnost između njih u pogledu prava koja ostvaruju radeći za razne korisnike (...) S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela (…)“

U smislu izloženog shvaćanja ovoga suda (u presudi poslovnog broja Revr 49/2018- 2 od 23. listopada 2018.) o postavljenim pitanjima i ostvarivanju prijepornih prava tužitelja, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja, jer se isplate s osnove tih prava ne mogu svrstati u „druge uvjete rada“ pa se u pogledu njih ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

Kako to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešnog pravnog shvaćanja), nižestupanjskim presudama nije učinjeno, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnicu i uskrsnicu i preinačenjem nižestupanjskih presuda tužitelja odbiti s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao u toč. II.1 izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

Suprotno tome, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu s osnova prijevoza. Naime, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan. Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava. Stoga je reviziju tuženika u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev za isplatu troškova prijevoza valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom iz st. I. izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Revizijski sud kod toga primjećuje da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedenih odredaba Direktive u pogledu sadržaja ili dosega pravnog standarda „drugih uvjeta rada“ prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) - što dodatno ukazuje na pravilnost izloženog shvaćanja.

19. Konačno, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, valjalo je (primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP) preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i odlučiti kao u st. II.2. izreke ove presude (umanjujući dosuđeni iznos za 21%, koliko je konačni uspjeh tuženika u ovoj parnici). Tuženiku je valjalo dosuditi trošak za sastav revizije sukladno uspjehu u revizijskom postupku od 8%.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud