Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 31 Gž R-96/2022-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao sud drugog stupnja, po sutkinji Mariji Šimičić, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz S., OIB: ..., zastupan po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 1393/2020-13 od 26. studenoga 2021., dana 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tužene kao neosnovane te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1393/2020-13 od 26. studenoga 2021. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za nadoknadom troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tužena isplati uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 48.674,24 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, čiji tijek i stopa su precizirani u pobijanoj odluci.

2. Točkom II. naloženo je tuženoj da tužitelju isplati uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 32.651,30 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, čiji tijek i stopa su precizirani u pobijanoj odluci. Nadalje, točkom III. naloženo je tuženoj u roku od 8 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 27.125,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok se sa više zatraženim iznosom od 5.312,50 kuna ovo traženje tužitelja odbijeno kao neosnovano.

3. Protiv dosuđujećeg dijela ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači.

4. Žalbu je podnio i tužitelj, protiv odbijajućeg dijela presude, iz žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, odnosno razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1) i 3), predlažući da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe tužitelja i tužene nisu osnovane.

7. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu naknada za izvršeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom tijekom 2008.

8. Prije svega je za reći kako je Općinski sud u Splitu u ovom predmetu prvotno donio presudu 2. travnja 2013. pod poslovnim brojem Pr-369/2011 kojom je naložio tuženoj da isplati tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 48.674,24 kn sa pripadajućom zateznom kamatom. navedenu presudu je potvrdio Županijski sud u Splitu presudom broj Gžri-184/13 dana 3. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revr 1306/13-2 od 21. rujna 2016. prihvatio reviziju, ukinuo presude Županijskog suda u Splitu i Općinskog suda u Splitu te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tužena u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, sve pozivom na odredbe članka 7., 42., 43., 82., 86. i 257. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13.; dalje: ZR); članka 92. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11) te članka 41., 44. i 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12; dalje: KU).

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

11. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP, te je pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da je tužitelj policijski službenik MUP-a RH, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split;

- da je njegov rad organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru;

- da je tužena na temelju izvještaja sastavljenih na temelju navedenih radnih naloga, vodila evidenciju rada tužitelja i izdavala naloge za obračun plaće;

- da tužena nije donijela rješenje o preraspodjeli radnog vremena tužitelja, o korištenju slobodnih dana, te o radu u turnusu;

- da je unatoč tome tužena obračunavala tužitelju odrađene radne sate za rad u turnusu, smjenski rad, rad blagdanom, subotom i nedjeljom, noćni rad, i redovan rad, te mu evidentirala slobodne dana, iz kojeg razloga da je prekovremeni rad tužitelju bio obračunavan u znatno manjem obujmu, jer da se prerasporedio na navedene ostale vidove rada;

- da je tužena upućivala tužitelja kao pomorskog policajca detaljno opisanim radnim nalozima na višednevne plovidbe, za koje vrijeme da je tužitelj morao biti na brodu;

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidbi brodom, boravio na brodu dnevno po 24 sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor;

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni rad na brodu u predmetnom razdoblju, uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Zakona o radu, Zakona o službi u oružanim snagama i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženica nije isplatila ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog pripadala i to baš da mu s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom;

- da iz vještva proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 31. prosinca 2008. ostvario prekovremene sate rada, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i noćni rad koji nije plaćen u ukupnom iznosu od 32.651,30 kn.

13. Stoga je taj sud prihvatio drugu varijantu vještva prema kojoj se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunava na način da se pored 8 sati redovnog rada obračuna 8 sati prekovremenog rada te da se dnevni odmor u trajanju od 8 sati ne obračuna po satnici redovnog rada, slijedom čega da tužitelju u spornom razdoblju po osnovi prekovremenoga rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom pripada naknada u ukupnoj bruto svoti od 32.651,30 kn.

14. Prema odredbi članka 86. ZR, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću; odredbi članka 42. stavak 1. ZR definirano je radno vrijeme kao "vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac"; dok je u članku 43. stavak 2. ZR određeno da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

15. Odredbom članka 92. Zakona o policiji određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

16. Nadalje, odredbom članka 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a članka 7. istog Zakona određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, dok je člankom 82. ZR propisano da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.

17. Odredbom članka 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi članka 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

18. Pravilnom primjenom materijalnog prava, prihvatiti je varijantu II. vještva prema kojoj se u situaciji kada je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata, obračun vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 32.651,30 kn.

19. Ovdje valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 1085/13-2 od 25. siječnja 2017. naveo: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09- 2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“

20. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke ali isto tako ni s naslova pasivnog dežurstva jer tužitelj nije boravio kod kuće niti u pasivnom dežurstvu.

21. Kako iz rezultata dokaznog postupka, a to je i životno i logično, proizlazi da je tužitelj zasigurno u više dana službe na moru i odmarao se i spavao, stoga ne ostvaruje pravo na naknadu s naslova prekovremenog rada u trajanju od 16 sati, a kako to tijekom postupka i dalje u žalbi ističe tužitelj.

22. Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

23. Člankom 1. stavkom 2. iste propisano je kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti.

24. Međutim, ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, puni naziv Direktive 89/391/EEZ glasi Okvirna direktiva o sigurnosti i zdravlju na radu, i podrazumijeva osiguranje uvjeta za sigurnost i zdravlje zaposlenika. Ako tužitelj radi i boravi 7 dana po 24 sata na brodu, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika, no to nije stvar razlike plaće već eventualno naknade štete, a što nije predmet ovog tužbenog traženja.

25. U odnosu na uopće primjenu navedenih Direktiva, obzirom da je utuženo razdoblje ono u kojemu tuženica nije bila članica Europske unije, za navesti je da se iste i ne primjenjuju direktno Međutim, Europski sud ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

26. S obzirom na sve naprijed navedeno, zaključiti je da tužitelj kroz utuženo razdoblje nije ostvario rad (ni redovni ni prekovremeni) u razdoblju odmora od 8 sati niti u dežurstvu (pasivnom), slijedom čega u konkretnom slučaju nisu primjenjiva pravna stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije broj C303/98 "SIMAP" i broj C151/02 "Jaeger".

27. Kako iz iskaza svjedoka i samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da su se isti i odmarali i spavali, to proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, budući je uračunao vrijeme za odmor od minimalnih 8 sati.

28. Konačno, na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 25. travnja 2019. prihvaćeno je pravno shvaćanje: "U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4-7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o "odmoru", osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta.", pa je predmetna odluka sukladna navedenom stavu.

29. Slijedom navedenog, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

30. U žalbi tužena ističe kako je sud prvog stupnja nepravilno prihvatio varijantu II. dopune vještva, no ti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju kada je rad tužitelja organiziran kao rad od ponedjeljka do petka, to svaki rad vikendom predstavlja prekovremeni rad. Tijekom postupka tužena nije dokazala suprotno, odnosno da je rad tužitelja tijekom subote i nedjelje honoriran na neki drugačiji način, slijedom čega pravilno je sud prvog stupnja prihvatio varijantu II. dopune vještva.

31. Odluka o parničnom trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 164. ZPP-a.

32. U žalbi tužena navodi da tužitelj nije uspio sa dijelom svog zahtjeva, slijedom čega se to treba reflektirati i na odluci o troškovima, no ni ti žalbeni navodi nisu osnovani. naime, prihvaćene je eventualni zahtjev, slijedom čega valja uzeti kao da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

33. Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe čl. 368. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

34. Temeljem odredbe čl. 166. ZPP-a ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima žalbenog postupka. Obzirom da niti tužitelj niti tužena nisu uspjeli u žalbenom postupku, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, to im niti ne pripada pravo na nadoknadu troška žalbenog postupka, odnosno odlučeno je kao u izreci pod II.

U Splitu 26. travnja 2022.

Sutkinja:

Marija Šimičić, v. r.