REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2004/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja E. J. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., protiv tuženika B. industrija S. d.d., (prije B.- d.o.o.), OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., r. utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-534/17-5 od 4. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-472/14 od 23. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2022.
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-534/17-5 od 4. prosinca 2018. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-472/14 od 23. siječnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka o otkazu Ugovora o radu menadžera 2 od 10. svibnja 2014. zbog nezadovoljavanja menadžera na probnom radu, kojom je prednik tuženika dao tužitelju otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 6. svibnja 2014. s početkom rada 10. svibnja 2014. te da radni odnos tužitelja kod prednika tuženika na radnom mjestu projekt menadžera nije prestao, da se naloži predniku tuženika da vrati tužitelju na radno mjesto projekt menadžera u okviru njegove stručne spreme, sa svim pravima koja mu pripadaju sukladno Ugovoru o radu menadžera 2 sklopljenog između stranaka 6. svibnja 2014. te da se naloži predniku tuženika da naknadi tužitelju parnične troškove sa zateznim kamatama. Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi predniku tuženika parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.
2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-534/17-5 od 4. prosinca 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu, dok je pod točkom II. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz svih revizijskih razloga, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje i daje vlastitu ocjenu dokaza kada navodi da je riječ o povezanim društvima te da su ugovori u oba društva identični, valja reći da prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu s ugovorenim probnim rokom, da radni odnos nije prestao te vraćanje na rad.
10. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj na temelju ugovora o radu menadžera 2 od 6. svibnja 2014. s početkom od 10. svibnja 2014. bio u radnom odnosu kod prednika tuženika (B. d.o.o.) na radnom mjestu projekt menadžera,
- da su stranke ugovorile probni rok od 6 mjeseci,
- da je prednik tuženika 23. lipnja 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu jer tužitelj svojim osobinama i sposobnostima nije udovoljio zahtjevima radnog mjesta projekt menadžera,
- da je tužitelj je prije toga radio u B. d.o.o. na radnom mjestu tehnički direktor,
- da B.- d.o.o. i B.- d.o.o. nisu povezana društva,
- da tužitelj u B.- d.o.o. nije obavljao iste poslove kao u B.- d.o.o. te da se radi o dva različita radna mjesta i različitim odgovornostima,
- da tužitelj nije zadovoljio na probnom roku.
12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 35. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11,73/13, dalje: ZR) jer tužitelj nije zadovoljio na probnom roku.
13. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident prvenstveno vidi u tome što su prednik tuženika B. d.o.o. i B. d.o.o. u kojem je tužitelj radio prije sklapanja ugovora o radu s prednikom tuženika povezana društva te da je radni odnos kod B. d.o.o. tužitelju prestao radi zasnivanja radnog odnosa s B.- d.o.o. te stoga smatra da tužitelj ima neprekinuti slijed radnih odnosa s B. grupom.
14. Prema odredbi čl. 35. st. 1. ZR, prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad, stavkom 2. istog članka je propisano da probni rad ne smije trajati dulje od 6 mjeseci, dok je stavkom 3. istog članka propisano da nezadovoljavanje na probnom roku predstavlja posebno opravdan otkaz ugovora o radu.
15. Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj kod B. d.o.o. obavljao poslove tehničkog direktora koji poslovi su po odgovornosti, opterećenosti poslom i upravljanju različiti od poslova projekt menadžera (što je posvjedočio i sam tužitelj u svom iskazu) koje je tužitelj obavljao kod prednika tuženika pa se stoga i ne radi o istom radnom mjestu.
15.1. Već iz navedenog proizlazi da se ne radi o nastavku radnog odnosa za isto radno mjesto te stoga nije bilo zapreke da stranke ugovore probni rad pri sklapanju ugovora o radu za radno mjesto projekt menadžera.
16. Stoga nije odlučna činjenica jesu li društva B. d.o.o. i B. d.o.o. kod kojeg je tužitelj radio prije spornog radnog odnosa povezana društva ili nisu, a nije odlučna niti činjenica iz kojeg je razloga tužitelju prestao radni odnos kod B. d.o.o. (prema navodu tužitelja, sporazumnim prestankom radnog odnosa radi zasnivanja radnog odnosa kod prednika tuženika).
17. Pri tome nije odlučno niti je li ista osoba (T. D.) ovlaštena osoba oba ta društva, kako to navodi tužitelj, nego je odlučno radi li se o istom radnom mjestu ili ne jer poslodavac je ovlašten provjeriti je li radnik sposoban za obavljanje određenog radnog mjesta.
18. Osim toga, tužitelj je svojom voljom sklopio ugovor o radu s ugovorenim probnim rokom, a činjenica da je zakonski zastupnik tuženika eventualno usmeno rekao prije sklapanja ugovora o radu da je riječ o šprancama ugovora i da se zapravo ne odnosi na tužitelja (kao niti ostale radnike koji su bili u pitanju) nije od značaja kraj činjenice da je tužitelj svejedno potpisao ugovor s takvom odredbom i da ju nije niti pokušao osporiti u sudskom postupku.
19. Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor koji nastaje suglasnošću volja obiju ugovornih strana pri čemu je tužitelj svojim potpisom prihvatio njegove ugovorne odredbe pa tako i onu o ugovorenom probnom radu.
20. Smisao probnog rada jest ocjena poslodavca o stručnim i radnim sposobnostima zaposlenika pa ako poslodavac ocijeni da rad zaposlenika u probnom roku nije zadovoljavajući (opravdani razlog za otkaz), može dati radniku otkaz, ali taj otkaz ne smije biti diskriminirajući ili šikanozan (što tužitelj niti tvrdi niti dokazuje).
21. Sud nije ovlašten upuštati se u pravilnost ocjene poslodavca o radu radnika tijekom probnog rada jer je autonomno pravo poslodavca da ocijeni ostvaruje li radnik za vrijeme probnog rada rezultate koji bi bili dostatni za nastavak radnog odnosa (tako ovaj sud u odluci Revr 276/13-2 od 4. veljače 2014, Revr-793/2018 od 9. listopada 2019., Rev-2094/18 od 22. travnja 2020. i drugima).
22. S obzirom da je konačna ocjena je li radnik zadovoljio na probnom radu procjena samog poslodavca, poslodavac je ovlašten samostalno odrediti način na koji će pratiti i ocjenjivati radnika na probnom radu.
23. Stoga nije odlučno mišljenje ostalih radnika (koji uostalom nisu niti bili radnici prednika tuženika nego su bili zaposleni kod ranijeg tužiteljevog poslodavca kod kojeg je tužitelj obavljao poslove drugog radnog mjesta) o kvaliteti tužiteljevog rada niti su oni ovlašteni ocjenjivati njegov rad nego je to jedino pravo poslodavca.
24. Slijedom navedenog, tuženik je imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu jer tužitelj u probnom roku nije ostvario očekivane rezultate rada pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 35. st. 3. ZR kada je tužbeni zahtjev odbijen. 25. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
Zagreb, 26. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
