REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1069/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz Z., OIB: ..., protiv tuženice Hrvatske odvjetničke komore, Z., koju zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o. u Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1615/16-3 od 10. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2491/12-50 od 14. srpnja 2016., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženica rješenjima broj 1964/2004 od 17. lipnja 2004. i od 19. siječnja 2009. odbila zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika i time povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje, na naknadu materijalne štete u iznosu od 1.296.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2004. pa do isplate, te neimovinske štete u iznosu od 400.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, te na naknadu parničnih troškova (stavak I izreke). Prema stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 96.025,00 kuna, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.100,00 kuna odbijen kao neosnovan.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod stavkom I izreke i pod stavkom II izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 96.025,00 kuna.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca.

4. U odgovoru na reviziju tuženica se protivi navodima revizije te predlaže odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu, podredno istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova revizijskog postupka.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati; izreka presude je u potpunosti razumljiva, ne proturiječi sebi niti razlozima presude; presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama; a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

8. Nije nadalje učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 16. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) propisano da se posebni postupci za zaštitu od diskriminacije na području rada i zapošljavanja smatraju sporovima iz radnih odnosa. Pored navedenog valja ukazati na sadržaj odredbe čl. 17. st. 2. ZPP kojom je propisano da u pogledu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a što u ovom predmetu nije slučaj.

9. Iz sadržaja revizije proizlazi da revident prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 75. ZPP. Naime iz sadržaja zahtjeva za izuzeće razvidno je da je zahtjev za izuzeće podnesen iz razloga predviđenih člankom 71. st. 1. toč. 7. ZPP jer revident smatra da postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost suca.

9.1. Odredbom čl. 75. st. 2. ZPP propisana je iznimka od pravila sadržanog u čl. 75. st. 1. ZPP kojom odredbom je propisano da je sudac čim sazna za zahtjev za izuzeće izjavljen iz razloga iz čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP može poduzimati samo one radnje za koje postoji okolnost od odgode.

9.2. Citiranom iznimkom određeno je da sudac može rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odlučiti da nastavlja s postupkom ako ocijeni da je takav zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je postavljen radi sprječavanja ili ometanja suda u poduzimanju određenih radnji odnosno radi odugovlačenja postupka.

9.3. Iz podataka u spisu slijedi da je zahtjev za izuzeće sutkinje A. T. odbijen rješenjem predsjednika Općinskog suda u Zagrebu 14. srpnja 2016., da je zahtjev postavljen 13. srpnja 2016., a da je ročište za objavu presude održano 14. srpnja 2016.

9.4. S druge strane, kako je zahtjev za izuzeće suca izjavljen i predan sudu prvog stupnja samo dan prije dana zakazanog ročišta (13. srpnja 2016.) to je očito da je zahtjev bio upravljen na odugovlačenje postupka kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja primjenjujući ovlasti iz čl. 75. st. 2. ZPP.

9.5. Stoga revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 75. st. 1. ZPP nisu ostvareni.

10. U odnosu na prigovor da sud nije proveo sve dokaze odnosno nije proveo dokaze po prijedlogu tužitelja, prije svega valja naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku u predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

10.1. Po ocjeni ovog suda drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu, a poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

10.2. Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu o pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti odgovornosti za štetu proveo odgovarajuće dokaze saslušanjem svjedoka, uzimanjem stranačkog iskaza te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis. Također, drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze i pritome dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, dok drugima nije poklonio svoju vjeru. Na taj način se drugostupanjski sud pravilno i jasno očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

11. Kako u revizijskim navodima tužitelja koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže, ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode za odluku o predmetu spora, pa u njoj kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. S obzirom na navedeno preostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

12.1. Time što prvostupanjski sud nije proveo dokaze za koje tužitelj smatra da ih je trebao provesti, jer je ocijenio da su u predmetu spora dovoljno raspravljeni i provedeni svi dokazi da bi se donijela pravilna i zakonita odluka tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, a time niti učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

12.2. Prema tome, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženica odlukama od 17. lipnja 2004. i 19. siječnja 2009. odlučivanjem o zahtjevu tužitelja za upis u Imenik odvjetnika povrijedila pravo na jednako postupanje prema tužitelju te na nalaganje naknade mu materijalne (imovinske) štete u iznosu od 1.296.000,00 kuna kao i neimovinske štete u iznosu od 400.000,00 kuna.

15. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio upisan u Imenik odvjetnika s danom 16. svibnja 1988. sa sjedištem odvjetničkog ureda u D., te da je s danom 7. lipnja 1993. preselio sjedište odvjetničkog ureda iz D. u Z.,

- da je odredbom čl. 56. st. 1. toč. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08), koji je stupio na snagu dana 18. veljače 1994., propisan prestanak prava za obavljanje odvjetništva ako odvjetnik izgubi hrvatsko državljanstvo, a odredbom čl. 57. toč. 1. propisano je da odvjetnik ne smije obavljati odvjetništvo u slučaju gubitka državljanstva,

- da je rješenjem Izvršnog odbora tuženice od 5. travnja 1995. broj 907/95 tužitelj brisan iz Imenika odvjetnika s danom 5. travnja 1995. jer nije doprinio dokaz o državljanstvu, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tuženice,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur-20/1997 od 5. siječnja 1999. odbijen prigovor tužitelja protiv rješenja Upravnog odbora tuženice kojim je potvrđeno rješenje Izvršnog odbora tuženika od 5. travnja 1995. broj 907/95,

- da je 1996. rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova tužitelj proglašen opasnim za sigurnost Republike Hrvatske odnosno proglašen je personom non grata, te je protjeran iz Hrvatske i doživotno mu je bilo zabranjeno vraćanje u zemlju, a protiv navedene odluke pokrenuo je postupak pred Upravnim sudom i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je donio odluku u njegovu korist,

- da je tužitelju u 5 navrata odbijen zahtjev za upis u hrvatsko državljanstvo te da je dobio hrvatsko državljanstvo u travnju 2000.,

- da se tužitelj u periodu od 1996. pa do 11. ožujka 1999. potpisivao u raznim dopisima, pismima, apelima kao odvjetnik D. Š.,

- da je 5. travnja 2005. tužitelj na ostavinskoj raspravi dao nasljedničku izjavu kao punomoćnik A. S. - njegovog obiteljskog prijatelja iz Crne Gore,

- da je tužitelj dopisom od 10. travnja 2006. upućen predsjedniku Hrvatske odvjetničke komore, predsjedniku Republike Hrvatske, predsjedniku Hrvatskog sabora, predsjedniku Vlade, predsjedniku Upravnog suda, predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, te Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske i drugim ministarstvima naveo: "da je prisiljen narednih dana otpočeti sa pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem, a u pružanju pravne pomoći će se koristiti pečatom te će istaknuti ploču s nazivom odvjetničkog ureda",

- da je rješenjem Izvršnog odbora tuženice broj 1031/2000 od 13. studenoga 2000. odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika, a koji zahtjev je tužitelj podnio 19. travnja 2000., te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1031/2000 od 16. prosinca 2000.,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 2/01-1 od 16. svibnja 2002. odbijen prigovor tužitelja protiv rješenja Upravnog odbora tuženice broj 1031/2000 od 16. prosinca 2000. kojim je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja Izvršnog odbora tuženice broj 1031/2000 od 13. studenog 2000.,

- da je rješenjem Izvršnog odbora tuženice broj 1964/2004 od 13. rujna 2004. odbijen novi zahtjev tužitelja od 17. svibnja 2004. za upis u Imenik odvjetnika, te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1964/2004 od 16. listopada 2004.,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 2/05-2 od 25. travnja 2005. uvažen prigovor tužitelja te je poništeno rješenje Upravnog odbora tuženice od 16. listopada 2004. i rješenje Izvršnog odbora tuženice od 13. rujna 2004. i predmet je vraćen ponovni postupak tuženici,

- da je rješenjem Izvršnog odbora tuženice broj 1964/2004-2 od 04. srpnja 2005. ponovo odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika, te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1964/2004-2 od 15. listopada 2005.,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 8/05-7 od 12. travnja 2006. uvažen prigovor tužitelja te je poništeno rješenje Upravnog odbora tuženice od 15. listopada 2005. i rješenje Izvršnog odbora tuženice od 4. srpnja 2005. i predmet vraćen na ponovni postupak tuženici,

- da je rješenjem Izvršnog odbora tuženice broj 1964/2004-3 od 5. ožujka 2007. ponovo odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika, te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1964/2004-2 od 24. svibnja 2007. od 15. listopada 2005.,

- da je rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1964/2004-3 od 24. svibnja 2007. odbijena žalba tužitelja protiv rješenja Izvršnog odbora tuženice broj 1964/2004-3 od 5. ožujka 2007., a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. prosinca 2007. odbijen prigovor tužitelja protiv rješenja Upravnog odbora tuženice od 24. svibnja 2007. kojim je potvrđeno rješenje Izvršnog odbora tuženice od 5. ožujka 2007.,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-580/2008 od 13. studenog 2008. prihvatio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. prosinca 2007. te rješenje Upravnog odbora tuženice od 24. svibnja 2007. i rješenje Izvršnog odbora tuženice od 5. ožujka 2007.,

- da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da se utvrđenje nedostojnosti osobe za bavljenje odvjetništvom ne može temeljiti na jednom životnom postupku osobe u prošlosti, jer on na taj način može prerasti u apsolutnu zapreku za stjecanje prava na bavljenje odvjetništvom, što da je suprotno odredbama čl. 49. Zakona o odvjetništvu, da primjena instituta nedostojnosti za obavljanje odvjetništva legalna i legitimna zaštita odvjetničke profesije kao neovisne i samostalne službe koja svakome, u skladu sa zakonom, osigurava pravnu pomoć, ali da i ona, kao svoju protutežu, ima legalno i legitimno ustavno pravo pojedinca na slobodno biranje (odvjetničkog) poziva, te da u slučaju tužitelja, osim davanja nasljedničke izjave na temelju punomoći nasljednika, od kojeg je u trenutku donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske prošlo gotovo 3 godine, osporeni akti ne sadrže nijedan drugi razlog zbog kojega bi tužitelj – na temelju odredbe čl. 49. Zakona o odvjetništvu – bio nedostojan obavljanja odvjetničkog zvanja, te da je osporenim odlukama povrijeđeno tužiteljevo ustavno pravo na slobodno biranje poziva, zajamčeno odredbom čl. 54. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, budući da ograničenje tog prava u konkretnom slučaju nije razmjerno naravi potrebe za ograničenjem, te je ukinuo rješenja tuženice i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predmet vratio tuženici na ponovni postupak,

- da je novim rješenjem Izvršnog odbora tuženice broj 1964/2004 od 19. siječnja 2009. ponovo odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika,

- da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da Izvršni odbor tuženice smatra da je tužitelj, kao diplomirani pravnik i bivši odvjetnik imao dovoljno znanja da ocijeni značaj svog ponašanja, ali se unatoč tome predstavljao s osobitom upornošću kao odvjetnik iako to više nije bio, zastupao stranku, obavljao odvjetničku djelatnost i osnivao zajednički odvjetnički ured iako nije bio odvjetnik te je svojim postupcima vrijeđao ugled Hrvatske odvjetničke komore, da takvo ponašanje ukazuje na osobu kojoj nije imanentna zakonitost u postupanju i koja je spremna ponašati se protupravno, te čije ranije ponašanje ne jamči da bi kao odvjetnik pružao otpor svakom kršenju zakonitosti niti da bi kao odvjetnik savjesno obavljao odvjetničko zvanje te je opisano ponašanje po ocjeni Izvršnog odbora dovoljan razlog da se primjenom instituta nedostojnosti za obavljanje odvjetništva podnositelju zahtjeva (tužitelju) uskrati odobrenje za obavljanje odvjetničke djelatnosti, da time nije povrijeđeno njegovo pravo na slobodno biranje poziva, jer mu se ne uskraćuje pravo na obavljanje drugih pravnih poslova u pravničkoj struci pa tako i onih u pravosuđu, već samo pravo na obavljanje odvjetništva, da ugled odvjetništva ovisi o tome koga odvjetništvo prima u svoje redove, a taj bi se ugled mogao ugroziti ako bi odvjetništvo bez kriterija dopustilo da tu službu obavlja osoba čije ponašanje i djelatnost nosi u sebi značajke suprotne odlikama koje sadrži pojam dostojnosti, te je radi izloženog, a primjenom odredbe čl. 48. toč. 10. i čl. 49. st. 2. Zakona o odvjetništvu ponovo odbijen zahtjev tužitelja za upis u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore,

- da je rješenjem Upravnog odbora tuženice broj 1964/2004 od 3. srpnja 2009. odbijena žalba tužitelja protiv tog rješenja,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 21/09-5 od 17. ožujka 2010. prihvaćen priziv tužitelja te je poništeno rješenje Upravnog odbora tuženice od 3. srpnja 2009. i rješenje Izvršnog odbora tuženice od 19. siječnja 2009., te je odlučeno da se odobrava upis tužitelja u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore sa danom 3. svibnja 2010.,

- da iz obrazloženja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 21/09-5 od 17. ožujka 2010. proizlazi da je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su tijela tuženice nakon pravilno provedenog postupka i na temelju relevantnih dokaza o odlučnim činjenicama izveli nepravilan zaključak da tužitelj ne ispunjava uvjete za upis u Imenik odvjetnika, da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo tuženice kao razloge nedostojnosti za obavljanje odvjetništva navode da se tužitelj u nizu postupaka i dopisa, kojima se obraćao nadležnim tijelima, predstavljao kao D. Š. odvjetnik" iako to nije bio, pa da su time ispunjene pretpostavke iz čl. 48. st. 1. toč. 10. Zakona o odvjetništvu, a u vezi sa čl. 49. st. 2. Zakona o odvjetništvu, ali da ocjenom cjelokupnog ponašanja tužitelja od podnošenja njegovog zahtjeva 2004. do pobijanog odlučivanja od strane tijela tuženice prema pravnom shvaćanju tog suda, tužitelj ispunjava uvjete za zatraženi upis u Imenik odvjetnika te ne postoji zakoniti cilj koji bi opravdao suprotne zaključke suda,

- da je na prijedlog tužitelja, a sukladno odredbi čl. 211. ZPP, a u svezi s čl. 21. ZSD prvostupanjski sud obavijestio Pučku pravobraniteljicu o otpočetoj parnici te joj je dostavio tužbu, odgovor na tužbu i podnesak tužitelja od 9. ožujka 2015., s time da je Pučka pravobraniteljica obavijest zaprimila 7. listopada 2015. te se na istu nije očitovala.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a naročito na temelju činjenica da je tužitelj brisan iz Imenika odvjetnika zbog stupanja na snagu Zakona o odvjetništvu kojim je propisano, između ostalog, da pravo na upis u Imenik odvjetnika ima osoba koja je hrvatski državljanin, da tužitelj nije na traženje tuženice dostavio dokaz o hrvatskom državljanstvu i nije dostavio u spis rješenje tuženice od 17. lipnja 2004., (jer tužitelj tvrdi da mu je rješenjem tuženice od 17. lipnja 2004. i 19. siječnja 2009. povrijeđeno pravo na jednako postupanje), a niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tuženica navedenog dana donijela bilo kakvu odluku koja bi se odnosila na tužitelja, da tuženica nije odbila postupiti po obvezujućoj odluci Ustavnog suda jer je nakon donošenja odluke Ustavnog suda u ponovnom postupku utvrdila nove činjenice te je uz postojeće razloge utvrdila i druge razloge na kojima temelji svoj stav da je tužitelj nedostojan za upis u Imenik odvjetnika, odnosno navela je različite razloge od onih za koje je Ustavni sud zaključio da nisu dostatni razlozi za nedostojnost, nižestupanjski sudovi utvrđuju da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje te da je u postupanju tuženice bilo diskriminacije odnosno da je u usporedivoj situaciji bio stavljen u nepovoljniji položaj i to zbog nacionalnosti (Crnogorac) i etničke pripadnosti, pa u cijelosti odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovanim.

16.1. U odnosu na zahtjev za naknadu štete također odbijaju tužbeni zahtjev jer nije utvrđeno postojanje diskriminacije, a tužitelj nije dokazao niti tvrdio tijekom postupka da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženice kojom bi mu bila prouzročena šteta.

17. Time su nižestupanjski sudovi u postupku pravilno postupili i pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 1. i 2. ZSD i čl. 20. ZSD.

18. Prema odredbi čl. 20. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

18.1. Dakle, u smislu te odredbe u postupcima kao što je ovaj, onaj tko tvrdi da je određenim postupanjem ili nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužitelj) dovoljno je da takvo postupanje odnosno nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja (nepostupanja) nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku.

19. Tužitelj navodi da je bio diskriminiran na osnovi etničke pripadnosti i da je time stavljen u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporednoj situaciji.

20. Članak 1. st. 1. ZSD propisuje da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote Ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rasne ili etičke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

21. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

21.1. Odredbom st. 2. tog članka propisano je da neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobu u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriteriji ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

21.2. Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacija je zabranjena u svim pojavnim oblicima, dok su stavkom 2. istog članka propisane iznimke od stavka 1. tog članka pa je tako u točki 9. istog članka navedeno da se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na temelju državljanstva prema posebnim propisima. U konkretnom slučaju to je Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 – dalje: ZO) koji u čl. 48. propisuje između ostalih uvjeta i uvjet za upis u Imenik odvjetnika, i dokaz o hrvatskom državljanstvu, a što prema navedenom čl. 9. st. 1. toč. 9. ZSD ne bi predstavljalo diskriminaciju.

22. Kada se ove odredbe povežu sa sadržajem odredbe čl. 1. st. 1. ZSD kojom se kao svrha tog zakona propisuje osiguranje zaštite i promicanja jednakosti i omogućuje i uređuje zaštita od diskriminacije na raznim osnovama, a glede pitanja primjene odredbe čl. 20. ZSD, valja zaključiti da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 1., 2. i 20. ZSD i pravilno ocijenili da tužitelj u ovom postupku nije učinio vjerojatnim da je postupanjem tuženika doveden u nejednak odnos s drugim osobama u usporedivoj situaciji, a sve po etničkoj pripadnosti.

23. Iako u ovom predmetu tužitelj nije učinio vjerojatnim da je povrijeđeno neko njegovo pravo na jednako postupanje, tuženik je tijekom postupka dokazao da tužitelj ni na koji način predviđen ZSD nije bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji.

24. S obzirom na revizijske navode tužitelja o njegovom pravu na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti valja ukazati na slijedeće.

24.1. Odredbom čl. 11. ZSD propisano je da žrtva diskriminacije po odredbama tog Zakona ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose.

24.2. Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavke za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno tuženik je dokazao da tužitelj nije bio diskriminiran, a tužitelj nije niti tvrdio, a niti dokazao da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga dakle, nije u pravu tužitelj kada smatra da bi imao pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

24.3. Stoga je i u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.

25. Preostali pretežni revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju odlučnih činjenica predstavljaju pokušaj revidiranja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je već ranije navedeno. Stoga ti navodi nisu uzeti u razmatranje.

26. Kako ne postoje razlozi radi kojih je revizija podnesena, to je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

27. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.