REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-5095/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. F., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku G. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A., d.d. Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. ožujka 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 26. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. A., d.d. Z., platiti tužitelju T. F., iz Z., iznos u visini od 3.110,38 kn sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31.07.2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena:

- na iznos od 54,91 kn tekuće od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 54,63 kn tekuće od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 55,62 kn tekuće od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 56,17 kn tekuće od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 57,10 kn tekuće od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 55,70 kn tekuće od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 71,22 kn tekuće od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 72,10 kn tekuće od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 70,80 kn tekuće od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 70,87 kn tekuće od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 71,64 kn tekuće od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 77,47 kn tekuće od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 73,56 kn tekuće od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 78,53 kn tekuće od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 79,29 kn tekuće od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 79,64 kn tekuće od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 128,63 kn tekuće od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 128,93 kn tekuće od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 126,55 kn tekuće od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 124,80 kn tekuće od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 125,27 kn tekuće od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 126,19 kn tekuće od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.270,76 kn tekuće od 01. rujna 2009. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., naknaditi tužitelju T. F., iz Z., parnični trošak u iznosu od 7.675,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2022. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj … dana 26. siječnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 35.070,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, rok otplate od 84 mjeseca, da je kredit odobren uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora. Tužitelj navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke protivna odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Navodi kako su se o ništetnosti ugovornih odredbi izjasnili sudovi u kolektivnom interesu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a koju presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Tužitelj ističe kako ne raspolaže dokumentacijom kako bi postavio određeni tužbeni zahtjev, pa stoga podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186. ZPP-a, te predlaže da sud naloži tuženiku dostavu dokumentaciju kako bi uredio tužbeni zahtjev. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe da je u postupku kolektivne zašite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa se nisu izvodili dokazi da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nedopuštene. Slijedom navedenog ističe kako neosnovano tužitelj navodi da se ima primijeniti na sve ugovore stajališta iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope. Navodi kako tužitelj i tuženik sklapanjem Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj imao povoljniju kamatnu stopu od fiksne kamatne stope koju su imali drugi potrošači u istom razdoblju. Navodi kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti, da je tuženik mijenjao kamatnu stopu zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim objavljenim i zakonito dostupnim općom aktima, te da kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima i obvezuju drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe kako se u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, da je u točki VI. propisano opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Tuženik detaljno u odgovoru na tužbu navodi kriterije koji su utjecali na promjenu kamatne stope i koji nisu bili ovisni o njegovoj volji. Tuženik nadalje prigovora neurednosti tužbe jer tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova tužbenog zahtjeva niti je specificirao tužbeni zahtjev, time da nema nikakvih osnova da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije kako to predlaže tužitelj. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … od 26.01.2006.g. (list 5-8 spisa), Načela za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge, Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom, Pravilnik o obračunu kamata i naknada, Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 20-100 spisa), Zamolbu za dostavu dokumentacije (list 111-112 spisa), Otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice, Izvadak iz Odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana od 01.03.2009.g. (list 114-125 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po D. d.o.o. Zagreb, vještak D. P..

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, ističe da tuženik nije pregovarao s tužiteljem o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je navedena odredba dio standardnog ugovora koji je sačinio tuženik pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takve odredbe što je ugovorne strane, tužitelja i tuženika, dovelo u neravnopravan položaj. Ističe kao su viši sudovi u kolektivnom sporu zauzeli pravno stajalište da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi po osnovi jednostranih odluka banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i bez da su navedeni razlozi za izmjenu kamatnih stopa ubuduće, kao takve nerazumljive te posljedično i ništetne. Navodi da takva ugovorna odredba protivna je i Direktivi Europske unije broj 93/13 koja je kao takva pozitivni propis Republike Hrvatske. Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 26. siječnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 35.070,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

6. Na okolnost utvrđivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Tuženik predlaže da se provede dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem sa zadatkom vještaku da utvrdi da li je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju platio manji mjesečni anuitete od početno ugovorenog pa ukoliko se utvrde za pojedine mjesečne anuitete da su manje plaćeni predlaže se da vještak to iskaže u nalazu i mišljenu. Tuženik ističe prigovor prijeboja u odnosu na tako umanjene plaćene mjesečne anuitete od početno ugovorenih. Tužitelj ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja se stavlja u prijeboj.

7. Sud je po prijedlogu tužitelja i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o. Zagreb, vještak D. P. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 27. srpnja 2021. godine (list 143-149 spisa) sud je utvrdio da je ukupna razlika s osnove promjene kamatne stopa između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos 654,92 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.10,38 kn. Nadalje vještak navodi da uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice koja prileži na listu 119-121 spisa utvrđeno je kako početno ugovorena kamatna stopa tijekom otplate kredita nije bila niža od ugovorene, već se samo povećavala, pa stoga tužitelj nije pretplatio nijedan anuitet po osnovi kamatne stope.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik navodi da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa a što nije bila namjera ugovornih strana.

Navode tuženika sud je ocijenio kao neosnovane budući je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda.

U odnosu na prigovor prijeboja utvrđeno je da tužitelj nije plaćao niže kamatne stope od početno ugovorene u visini od 5,50% u utuženom vremenskom razdoblju, pa tuženik niti ne specificira visinu tražbine koju stavlja u prijeboj.

8. Tuženik u tijeku postupka ističe da tužitelj nije dokazao status potrošača zbog čega je sporna njegova aktivna legitimacija i pozivanje na odluke iz kolektivnog spora. Navodi kako iz odluka Županijskih sudova i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1519/201 zauzet je stav da je na tužiteljima teret dokaza da su imali status potrošača u ugovornom odnosu. Ostaje kod prigovora zastare. Na takve navode tužitelj ističe u odnosu na svojstvo potrošača i teret dokaza na okolnost takve činjenice da je isti suprotan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev 18/2018. Protivi se svim navodima tuženika.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne osporava status potrošača tužitelja, pa isticanjem novih činjenica tužitelj niti ne može isticati nove dokazne prijedloge (primjerice saslušanje tužitelja na okolnost da je imao status potrošača), što dovodi stranke u neravnopravan položaj. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu fizičke osobe i da je namjena kredita kupnja vozila Škoda (auto kredit za kupnju novih vozila), a tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na opće akte i pravilnike kojima se regulira poslovanje sa građanima, pa tuženik očigledno u činjeničnim navodima odgovora na tužbu ne čini spornim da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača kao fizička osoba (suprotno ne dokazuje u ovoj pravnoj stvari). Nadalje je uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 119-121 spisa) utvrđeno da su uplaćivani mjesečni anuiteti u vremenskom razdoblju od 09. ožujka 2006. godine do 26. rujna 2009. godine, a otplatni planovi (list 114-117 i list 122-123 spisa) glase na tužitelja, pa slijedom navedenog tuženik neosnovano osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavlja dokaz da tužitelj nema svojstvo potrošača niti dostavlja dokaz iz kojeg bi sud utvrdio sa sigurnošću nedostatak aktivne legitimacije tužitelja.

9. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika.

10. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene, da je tuženik odredio kriterije temeljem kojih se mijenja visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja otplate kredita, te da je promjena visine kamatne stope bila opravdana i ista se mijenjala prema kriterijima koji su bili dostupni tužitelju. Tuženik ostaje kod prigovora zastare.

11. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 07. lipnja 2019. godine dakle prije isteka zastarnog roka (zastara za tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva povrat utuženog iznosa s osnova preplaćenih kamata nastupa s danom 14. lipnja 2019. godine). Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 ZOO-a.

12. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u točki 2. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa iznosi 5,50 % godišnje. Također, nesporno je i da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj potvrdio kako je upoznat s Općim aktima kreditora i da je pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi s tužiteljem kao korisnikom kredita pregovarao o odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa niti da je tužitelja kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

13. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelj. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

14. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva. U odnosu na navode tuženika da su prema tržišnim uvjetima određivali visinu kamatne stope prema parametrima banke i prema Općim uvjetima sa poslovanje sa stanovništvom sud takve navode smatra irelevantnim. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sud ne nalazi da bi tužitelj dao pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu. Kako dakle nisu određeni kriteriji za promjenu kamatne stope to zasigurno niti djelatnik tuženika a niti javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nisu tužitelju mogli s istima upoznati budući kriteriji i parametri za promjenu kamatne stope nisu navedeni u Ugovoru o kreditu.

15. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće:

"Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita ."

16. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

17. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između R., d.d. Z., tuženika u ovoj pravnoj

stvari i tužitelja F. T., iz Z., te da je samim time ista odredba

odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je dio odredbe članka 2. ništetan.

18. Nakon što je utvrđena djelomična ništetnost Ugovora potrebno je bilo utvrditi visinu tužiteljevog zahtjeva. Odredbom čl. 323. ZOO-a su propisane posljedice ništetnosti odnosno svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Prema shvaćanju ovog suda vraćanje se vrši prema pravilima o stjecanju bez osnove. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. tog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U predmetnom slučaju je, s obzirom na ništetnost promjenjive kamatne stope, među strankama na snazi je bio ugovor s glavnicom u kunskoj protuvrijednosti koja je isplaćena tužitelju i s kamatnom stopom koja je bila na snazi u trenutku sklapanja ugovora (5,50%). Stoga je tuženik stekao bez osnove svaku tužiteljevu ratu kredita koja je prelazila stvarno ugovoreni iznos glavnice i kamate (iznos bez promjenjive kamatne stope) pa tužitelj ima pravo na vraćanje tih iznosa.

Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

19. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne stope koje je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, dokumentaciju koja prileži u spisu a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju. Izračun vještaka urađen je za razdoblje od studenog 2007. godine do rujna 2009. godine. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na pretplaćene iznose na ime promjenjive kamatne stope jednostranom promjenom iste od strane tuženika u visini iznosa od 3.110,38 kn (654,92 CHF).

20. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos u visini od 3.110,38 kn s osnova pretplaćenih kamata, pa je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. u izreci presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

21. Sud je pri odlučivanju o tijeku zateznim kamata imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se navodi kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Takvo stajalište sud je primijenio u ovoj pravnoj stvari budući da stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge F. proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

22. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 07.06.2019. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 02.12.2019.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 10.09.2020.g. u iznosu od 500,00 kn(Tbr. 9. t. 2. Tarife), trošak sastav podneska od 20.10.2020.g. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 20.04.2021.g. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.9. t.1. Tarife), trošak sastav podneska od 20.09.2021.g. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 15.03.2022.g. u iznosu od 500,00 kn(Tbr. 9. t. 1. Tarife), ukupno 4.500,00 kn, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 1.125,00 kn, ukupno 5.625,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn, tako da je tužitelju priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 7.675,00 kn.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 17.06.2019.g. u iznosu od 250,00 kn, sastav podneska od 30.09.2020.g. u iznosu od 250,00 kn, sastav podneska od 19.05.2021.g. u iznosu od 125,00 kn, jer nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka, a tužitelj je i u obvezi dostaviti punomoć za zastupanje (podnesak od 19.05.2021.g.). Sud je mišljenja kako tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice budući da stranke nakon održanog ročišta za objavu presudu mogu presudu preuzeti u pisarnici ili na oglasnoj ploči suda, pa zbog toga nedolaskom na ročište za objavu za stranku ne mogu nastupiti štetne posljedice zbog čega ni taj trošak nije potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 94/14). Zatezne kamate od 1. srpnja 2015. do isplate temelje se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15).

Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. travnja 2022. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 600,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku