REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2253/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz V., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u S. B., protiv tuženika S. d.d. S., kojeg zastupa po punomoćnica Z. P., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1896/2016-2 od 3. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-219/2015-44 od 14. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2022.
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1896/2016-2 od 3. svibnja 2018. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj P-219/2015-44 od 14. listopada 2016. odbio je dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime izgubljene zarade za razdoblje od rujna 1995. do prosinca 2001. u pojedinačnim iznosima i sa zateznim kamatama kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu rente u mjesečnom iznosu od 2.129,69 kuna od 1. siječnja 2012. ubuduće i zahtjev za naknadu parničnog troška.
1.1. Rješenjem istog suda poslovni broj P-219/2015-44 od 14. listopada 2016. odbačena je tužba tužitelja za isplatu izgubljene zarade razdoblje od rujna 1991. do kolovoza 1995. te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 70.771,82 kuna u roku od 15 dana.
2. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi presudom poslovni broj: Gž-1896/2016-2 od 3. svibnja 2018. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku odluku tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Iako revident navodi da reviziju podnosi pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, revizija je s obzirom na vrijednost predmeta spora razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019).
7. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Suprotno navodima revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. st. 1. ZPP jer je tužitelj na ročištu 4. srpnja 2016. odustao od dokaznog prijedloga da se na idućem ročištu sasluša vještak dr. I. R. pa u takvoj situaciji činjenica da vještak nije usmeno saslušan na ročištu nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude.
9. Odredbom čl. 261. st. 3. ZPP propisano je da ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.
10. Suprotno navodima revidenta, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. st. 3. ZPP na koju sadržajno ukazuje revident, jer nalaz i mišljenje vještaka nije nejasan niti proturječan niti su postojali takvi nedostaci koji se ne bi mogli otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka pri čemu je sam tužitelj odustao od saslušanja vještaka pa stoga nije bilo niti razloga za određivanje novog vještačenja.
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj stradao u prometnoj nesreći 1985. koju je prouzročio osiguranik tuženika,
- da su vještaci I. S. zaključili da je s danom 20. listopada 1987. kod tužitelja nastupila invalidnost i preostala radna sposobnost zbog čega tužitelj ne može obavljati poslove KV vozača na kojima je do tada radio, ali može obavljati druge poslove koji ne zahtijevaju upravljanje motornim vozilom i spretnost obiju ruku, a tjelesno oštećenje da iznosi 30%,
- da je tužitelj s radnog mjesta KV vozača premješten na radno mjesto čuvara-portira,
- da je tužitelj u rujnu 1992. ranjen eksplozivnom napravom te imao bolest bubrega,
- da je obiteljski liječnik uputio tužitelja na pregled vještacima H.-a zbog bolesti i ozljeda izvan rada,
- da je tužitelj 1995. umirovljen jer je kod njega nastupila opća radna nesposobnost,
- da tužitelj nije umirovljen zbog posljedica ozljeda u prometnoj nesreći iz 1985. nego zbog posljedica ranjavanja eksplozivnom napravom i zbog bolesti.
12. Na temelju tako utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu rente na ime izgubljene zarade za razdoblje od rujna 1995. do prosinca 2011. jer tužitelj nije otišao u mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 1985. nego zbog ranjavanja eksplozivnom napravom zbog čega je došlo do prekida uzročne veze između počinjene štete i kasnije utvrđene štete. Nadalje, sudovi su rješenjem odbacili tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje od rujna 1991. do kolovoza 1995. zbog presuđene stvari primjenom čl. 301. st. 1. i čl. 333. st. 2. ZPP.
13. Navod tužitelja da glavna bolest (ranjavanje eksplozivnom napravom) utječe na invalidnost u omjeru od 75%, a sporedne bolesti 25% nije odlučan jer čak i kad bi to bilo točno, opet ne bi postojala pravno relevantna uzročna veza između ozljeda tužitelja zadobivenih u štetnom događaju i štete. To stoga jer kad bi i bilo utvrđeno da je štetni događaj sudjelovao u postotku od 25% u razlozima umirovljenja tužitelja, imajući u vidu visinu tog postotka ne bi se moglo tvrditi da su posljedice te prometne nezgode onaj odlučni, presudni uzrok odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu jer bi postojalo još 75% drugih razloga (zdravstveno stanje uzrokovano ozljedama zadobivenih eksplozivnom napravom, bolest bubrega) za invalidsku mirovinu. Stoga su sudovi pravilno zaključili da su ozljede koje je tužitelj imao nakon štetnog događaja utjecale na njegovu opću nesposobnost za rad i njegovo umirovljenje zbog čega je prekinuta uzročna veza između ozljeda koje je tužitelj pretrpio u štetnom događaju i njegovog umirovljenja.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), u vezi članka 195. st. 2. ZOO, s obzirom na to da je šteta tužitelju radi potpune nesposobnosti za rad zbog koje je gubio zaradu nastala bez krivnje osiguranika tuženika, tužitelju ne pripada pravo na novčanu rentu u razdoblju od 1995. na dalje.
15. U smislu izloženog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 26. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
