REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 189/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja V. B. iz B., i 2. tužiteljice B. G., iz B., oboje zastupani po punomoćniku O. T., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 5512/12-2 od 8. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku broj P-593/11-42 od 30. svibnja 2012., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su isti tražili od tuženice isplatu, i to prvotužitelj iznosa od 3.336.019,30 kn, a drugotužiteljica iznosa od 736.976,69 kn, sa zateznom kamatom od 6. listopada 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška (toč. I. i II. izreke). Ujedno su tužitelji obvezani naknaditi tuženici trošak parničnog postupka, i to prvotužitelj iznos od 333.986,00 kn, a drugotužiteljica iznos od 73.314,00 kn, sa zateznom kamatom (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), a iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP. Predlažu da se revizija prihvati i obje nižestupanjske odluke ukinu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Obzirom da je vrijednost predmeta spora za svakog od tužitelja preko 200.000,00 kn, isti imaju pravo na podnošenje revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenata, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu revidenti ukazuju.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade nematerijalne i materijalne štete izazvane nezakonitim i nepravilnim radom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu i Općinskog suda u Zagrebu zbog dugotrajnosti i načina vođenja kaznenog postupka protiv njih, koji zahtjev temelje na čl. 55. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 75/95 i 36/98; dalje: ZDO/95) odnosno čl. 83. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 51/01, 58/06, 16/07, 20/07 i 146/08; dalje: ZDO/01), čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 3/94, 100/96, 131/97, 129/00, 101/03, 17/04 i 141/04; dalje: ZS); nadalje na odredbi čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje: Ustav) i odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija).

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu 9. listopada 1996. podnijelo zahtjev za provođenje istrage broj KT-5591/96 protiv tužitelja zbog 6 kaznenih djela prijevare, radi postojanja osnovane sumnje da su u razdoblju od 27. travnja 1995. do 9. lipnja 1996. izdavali nenaplative akceptne naloge koji su bili potpisani samo po jednom od njih iako je aktima tvrtke „B.“ d.o.o. bilo određeno kolektivno potpisivanje;

- da su uz kaznenu prijavu priloženi sporni akceptni nalozi, računi, otpremnice, kartoni deponiranih potpisa i dopis drugotužiteljice;

- da su se tužitelji branili šutnjom i da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj Kio- 1502/96 od 22. ožujka 1999. otvorio istragu, a tužitelji se na isto nisu žalili;

- da je ODO u Zagrebu podiglo optužni prijedlog broj KT-5591/96 od 26. studenog 2001. za četiri kaznena djela prijevare protiv kojeg su tužitelji podnijeli prigovor koji je odbačen jer je uslijed izmjene zakona vođen skraćeni postupak;

- da su se tužitelji i na glavnoj raspravi branili šutnjom, da je tijekom tog postupka više puta od FINE traženo očitovanje i podaci o akceptnim nalozima, da su tužitelji izbjegavali dolaziti na ročišta za što su dostavljali medicinska opravdanja koja su međutim, prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, samo dijelom bila opravdana, slijedom čega je kazneni sud odredio i privođenje tužitelja na raspravu;

- da su neki dokazni prijedlozi tužitelja bili prihvaćeni, a neki nisu, da je sud neke dokaze provodio i po službenoj dužnosti (npr. pribava podataka od FINE);

- da su tužitelji naveli da je u vrijeme izdavanja spornih akceptnih naloga bio dovoljan jedan potpis, a u vrijeme naplate istih da su trebala biti dva potpisa;

- da je rješenjem od 6. listopada 2005., a povodom dopisa ODO u Zagrebu od 5. listopada 2005. kojim je isto odustalo od kaznenog progona zbog nastupa apsolutne zastare uslijed izmjene zakona, obustavljen kazneni postupak;

- da su rješenjem istog suda broj KO-2985/2001 od 7. lipnja 2006. prvotužitelju dosuđeni troškovi postupka.

10. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim uz shvaćanje da je zahtjev za pokretanje istrage (postavljen od strane nadležnog tijela) prihvaćen na temelju do tada prikupljenih dokaza iz kojih je proizlazila osnovana sumnja da su počinjena kaznena djela koja su im bila stavljena na teret, da se tužitelji nisu žalili na rješenje o provođenju istrage, da prvostupanjski kazneni sud nije mogao donijeti odluku bez provođenja dokaznog postupka, da su rješenja o odbijanju dokaznih prijedloga obrazložena, da je sud odredio i provođenje dokaza po službenoj dužnosti pa se ne može govoriti o tome da ih je „sutkinja unaprijed osudila“, da državni odvjetnik i sudac ne mogu biti pozvani na odgovornost zbog svog pravnog mišljenja, da je okolnost da je sud odredio njihovo privođenje na glavnu raspravu opravdana medicinskim vještačenjem prema rezultatima kojeg medicinska dokumentacija koja je služila opravdanju nedolascima na ročišta nije uvijek bila opravdana, pa taj sud ne nalazi elemente nezakonitog ni nepravilnog rada državnog odvjetništva ni suda.

11. Drugostupanjski sud je potvrdio tu odluku dodatno navodeći da ne postoji posebna zakonska osnova za dosuđenje naknade štete zbog neosnovanog vođenja kaznenog postupka, da se vođenje kaznenog postupka protiv osumnjičenika ne može smatrati protupravnom štetnom radnjom, da je postupak vođen stručno i da nije dokazan nepravilan i nezakonit rad tuženice (čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave "Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 i 199/03 – dalje: ZSDU).

12. Suprotno navodima tužitelja, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP pred drugostupanjskim sudom u smislu da bi taj sud tužiteljima imputirao drugačiju činjeničnu i pravnu osnovu tužbe od one koju su oni postavili.

13. Naime, tužitelji su u tužbi iznijeli činjenični supstrat prema kojemu su smatrali da im je šteta nastala dugotrajnim vođenjem kaznenog postupka da bi, nakon što su od strane suda, sukladno načelu otvorenog pravosuđenja, pozvani da se izjasne o pravnoj osnovi svog zahtjeva, naveli da potražuju naknadu štete zbog nezakonitog odnosno neprofesionalnog rada Općinskog državnog odvjetništva i Općinskog suda u Zagrebu jer prije vođenja kaznenog postupka optužba nije osigurala dokaze kojima bi istu potkrijepila, a sud je odbio provesti dokaze koje su oni predložili. I u samoj reviziji tužitelji ponovno naglašavaju i dugotrajnost vođenja postupka i da im je već samom činjenicom vođenja tog postupka nastala šteta jer je povrijeđeno njihovo ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Tužitelji se radi opravdanja svog pravnog stava pozivaju na shvaćanja izražena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 697/2007.

15. U odnosu na navedeno valja navesti da je shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno shvaćanju ovog suda jer su sudovi upravo i ispitivali postoji li nepravilan ili nezakonit rad Općinskog državnog odvjetništva i Općinskog suda u Zagrebu te zaključili da je postupak vođen pravilno i stručno i za svoju odluku iznijeli razloge koji se naprijed navedeni u toč. 10. i 11. ove revizijske odluke (čl. 13. ZSDU).

16. Sagledavajući kazneni postupak kao cjelinu, a imajući u vidu da tužitelji ne problematiziraju rad Županijskog suda u Zagrebu, proizlazi da je od devet godina tijeka kaznenog postupka (od zahtjeva za provođenje istrage do donošenja rješenja o obustavi), više od pola tog vremena postupak vođen pred županijskim sudom, a tužitelji protiv rješenja o provođenju istrage nisu ulagali žalbu (do tada je postupak trajao već 3 godine). S druge strane, u postupku za naknadu štete ne preispituje se kako bi završio kazneni postupak da, zbog nastupa apsolutne zastare, nije obustavljen. Oboje tužitelja branili su se šutnjom, izostajali su s rasprava (ponekad i neopravdano) pa proizlazi da ni oni nisu doprinijeli ubrzanju postupka.

17. Iz navedenog proizlazi da se pitanje odgovornosti tuženice zbog nezakonitog i nepravilnog rada Općinskog državnog odvjetništva i Općinskog suda u Zagrebu u konkretnom slučaju svodi na zahtjev žurnosti i razumne učinkovitosti pri čemu ocjena kriterija učinkovitosti ne može zanemariti okolnost da tužitelji nisu ulagali pravni lijek protiv rješenja o provođenju istrage, da su se branili šutnjom (što je legitimno, ali otežava dokazni postupak), da ne smatraju nepravilnim rad Županijskog suda u Zagrebu, a nakon toga se postupak pred općinskim sudom vodio još četiri godine. Stoga, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su otkloniti tužbene zahtjeve utemeljene na štetnoj radnji koja bi se očitovala u dugotrajnosti vođenja kaznenog postupka.

18. Tvrdnje revidenata kojima osporavaju pravilnost vođenja kaznenog postupka mogu dovesti do odgovornosti tuženice samo u situaciji ako se dokaže nepravilan i nezakonit rad konkretnog državnog odvjetnika odnosno, suca, a prema odredbi čl. 55. st. 1. ZDO/95 odnosno čl. 83. st. 1. ZDO/01, čl. 67. st. 1. ZS.

19. Nezakonit rad bi se očitovao u postupanju koje je suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt; dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti (u tom smislu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2314/06 od 21. veljače 2007. i U-III-6236/13 od 15. siječnja 2015.). Pritom, zauzimanje pravnog stajališta u smislu odluke državnog odvjetnika o podnošenju zahtjeva za provođenje istrage i potom, optužnog prijedloga i odluke suda o provođenju istrage i dokaznog postupka, nikako se ne može podvesti pod nezakonit ili nepravilan rad istih.

20. Kao što je to naveo prvostupanjski sud, zahtjev za provođenje istrage temeljio se na do tada, od strane policijske uprave, čiji rad revidenti ne dovode u pitanje, prikupljenim dokazima, te ni tužitelji ne spore da u vrijeme naplate sporni akceptni nalozi nisu sadržavali potrebna dva potpisa i da su zbog toga bili nenaplativi (a izdani su vjerovnicima kao sredstvo osiguranja namirenja tražbine).

21. Iz toga proizlazi da zahtjev za provođenje istrage te potom, optužni prijedlog (tužitelji su se branili šutnjom koje postupanje je u koliziji s njihovom tvrdnjom da je samo zbog izmjene zakonodavstva, od vremena izdavanja akceptnih naloga do stavljanja istih na naplatu, nedostajao potreban broj potpisa na akceptnim nalozima), nije bio očigledno nerazuman i nije bio usmjeren na povređivanje ustavnih i konvencijskih prava tužitelja pa proizlazi da nije utvrđen nepravilan ni nezakonit rad konkretnog državnog odvjetnika. Naime, cijeli postupak bio je utemeljen na mjerodavnom kaznenom materijalnom i postupovnom pravu i sva postupanja državnog odvjetnika i suca bila su zakonita i imala su legitiman cilj, sankcioniranje nedopuštenog prijevarnog ponašanja.

22. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je provođen dokazni postupak pri čemu su neki dokazi prihvaćeni, a neki nisu, ali da rješenja suda sadrže obrazloženja (očito prema odredbi čl. 322. st. 5. Zakona o kaznenom postupku - „Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 178/04; dalje: ZKP) pa nema arbitrarnosti u postupanju suda. Nadalje, i državno odvjetništvo i sud su odmah po nastupu apsolutne zastare reagirali na zakonit način koji je rezultirao donošenjem rješenja o obustavi postupka. S druge strane, činjenica nastupa apsolutne zastare kaznenog progona i time, nastale nemogućnosti dokazivanja postojanja elemenata bića kaznenih djela nema značenje nezakonitog ili nepravilnog rada državnog odvjetništva.

23. Sve radnje koje su u tijeku kaznenog postupka poduzimane, i po ocjeni ovog revizijskog suda, predstavljaju postupanje lege artis i prema ZKP, te nisu radnje koje tumačiti kao nezakonit ili nepravilan rad. Činjenica neuspjeha u bi se mogle pro

konkretnom postupku, zbog nastupa apsolutne zastare, ne dovodi do odgovornosti tuženice za štetu.

24. U odnosu na povredu ustavnih i konvencijskih prava, iz spisa je razvidno da su tužitelji bili u mogućnosti sudjelovati u postupku te poduzimati zakonom dopuštene postupovne radnje (predlagati dokaze pri čemu je sud obrazlagao svoje odluke o ne/provođenju dokaza, postavljati pitanja, pa i braniti se šutnjom) i ulagati pravne lijekove (protiv nekih odluka ih nisu uložili, a pravo na žalbu je jedno od ustavnih i konvencijskih prava), iz čega proizlazi da su tužiteljima pružene dostatne mogućnosti u ostvarenju procesnih jamstava koja u konačnici dovode i do zaštite njihovih subjektivnih prava, dok nezadovoljstvo revidenata ishodom postupka, samo po sebi, ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st.1. Ustava (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-

III/1087/2016 od 2. ožujka 2017.) i odredbom čl. 6. st. 1. Konvencije.

25. Budući u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu utvrdili postojanje štetne radnje odnosno, nisu utvrdili nezakonito ili nepropisno postupanje državnog odvjetnika ni suca, a to je upravo sukladno pravnom shvaćanju u predmetu na koji se pozivaju revidenti, to pravilno sukladno načelu ekonomičnosti postupanja nisu provedeni dokazi na okolnost uzročnoposljedične veze i visine eventualno nastale štete tužiteljima.

26. Slijedom navedenog, pravilno tuženica nije obvezana na naknadu štete tužiteljima jer nije došlo do povrede njihovih ustavnih i konvencijskih prava na pošteno suđenje.

27. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.