REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 259/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz Đ., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku u N., protiv tuženika P. g. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-142/2016-2 od 9. studenoga 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama broj Pr-485/15-31 od 8. veljače 2016., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik na isplatu tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblje od 20. lipnja 2012. do 30. rujna 2014. iznosa od 117.301,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose te nadalje, na isplatu mjesečnog iznosa rente od 4.476,01 kn (točka I. izreke). Tuženik je obvezan i naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 85.250,00 kn (točka II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade nematerijalne i materijalne štete u iznosu od 46.220,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u dijelu točke I. izreke za iznos od 91.441,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose te nadalje, za iznos mjesečne rente od 3.580,81 kn; dok je ista preinačena za iznos od 25.860,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose te nadalje, za iznos mjesečne rente od 895,20 kn i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja; preinačena je odluka o trošku i tuženik je obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova postupka iznos od 15.681,25 kn (točka 1. izreke). U preostalom nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena (točka 2. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Potražuje i trošak revizije.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve navode iste i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz istovremeno obvezivanje tužitelja da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Budući da je drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu donesena pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, slijedom čega, u takvoj pravnoj situaciji, revizija tužitelja, koja je podnesena kao izvanredna revizija, cijenjena je kao redovna revizija.
7. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
8. Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: „Da li okolnosti kojima je utvrđen obujam i visina štete u izvansudskoj nagodbi koje se odnose na postojanje isključive ili podijeljene odgovornosti oštećenoga, obvezuju stranke u kasnijem sudskom postupku naknade štete koja nije bila obuhvaćena nagodbom, a nastala je u istom štetnom događaju?“ Pritom se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2452/1997-2 od 20. rujna 2000., Rev 1729/1994-2 od 1. ožujka 1993., Rev 923/1999-2 od 1. srpnja 2003., Rev 315/1996-2 od 28. siječnja 1997., Rev 281/04 od 20. prosinca 2005. i Rev-x 759/11-2 od 29. prosinca 2009.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom mjesečnih novčanih iznosa s naslova naknade štete u vidu rente zbog izgubljene zarade, koja se očituje u iznosu plaće koju bi tužitelj primao da radi, sve u razdoblju od 20. lipnja 2012. pa ubuduće.
10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je tužitelj, kao radnik tuženika, dana 3. studenog 2004. doživio ozljedu na radu;
- da su stranke dana 26. siječnja 2006. sklopile izvansudsku nagodbu kojom su suglasno utvrdile da odgovornost za posljedice štetnog događaja snose poslodavac i oštećenik i to u odnosu 80:20 u korist oštećenika i da će poslodavac isplatiti radniku na ime naknade štete iznos od 47.204,37 kn neto;
- da prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. D. K., kod tužitelja nije nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja u odnosu na zdravstveno stanje u vrijeme zaključenja izvansudske nagodbe;
- da je tuženik 22. svibnja 2012. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobno uvjetovanih razloga uz obrazloženje da ne može tužitelju osigurati radno mjesto koje bi odgovaralo njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima obzirom da, prema rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. lipnja 2011., kod tužitelja postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ako nastavi raditi na poslovima gdje je potrebno dugo stajanje i hodanje;
- da je prethodno poslodavac već osigurao tužitelju drugo radno mjesto, pomoćnog radnika, postupajući po rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. studenog 2005., prema kojemu je kod tužitelja postojala neposredna opasnost od nastanka invalidnosti na radnom mjestu na kojem je potrebno dugo stajanje i hodanje a što je bilo njegovo radno mjesto pružnog radnika.
11. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u cijelosti uz shvaćanje da izvansudska nagodba ne utječe na potraživanje tužitelja jer u trenutku zaključenja izvansudske nagodbe nije bilo poznato niti je bilo izvjesno da bi tužitelj nakon toga pretrpio štetu koju ovom tužbom potražuje.
12. Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku odluku navodeći da predmetna izvansudska nagodba obvezuje stranke sve dok se ona ne poništi pa je u naknadu štete uračunao doprinos tužitelja ozljeđivanju u visini od 20%.
13. Suprotno navodima tužitelja, pravilno je drugostupanjski sud smatrao da je predmet izvansudske nagodbe bilo i određivanje omjera suodgovornosti za štetne posljedice te je, sukladno tomu, pravilno dijelom preinačio prvostupanjsku odluku.
14. Naime, okolnost isključive ili podijeljene odgovornosti za štetni događaj i štetne posljedice, razvidna je iz izvansudske nagodbe u kojoj su stranke decidirano dogovorile da odgovornost za posljedice štetnog događaja snose poslodavac i oštećenik i to u odnosu 80:20 u korist oštećenika. Prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke kod tužitelja nije nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja u odnosu na stanje u vrijeme zaključenja izvansudske nagodbe, slijedom čega je u tom dijelu tražbine naknade štete zbog pogoršanja zdravlja, prvostupanjski sud i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
15. Prema shvaćanju revizijskog suda, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se tužitelj poziva, broj Rev 923/1999-2 od 1. srpnja 2003., Rev 315/1996-2 od 28. siječnja 1997., Rev 281/04 od 20. prosinca 2005., Rev-x 759/11-2 od 29. prosinca 2009. ne dovode do drugačije odluke jer se ne radi ni o činjenično ni o pravno identičnim situacijama, tako da se pozivanje revidenta na ove odluke ukazuje neodlučnim. Naime, u tim predmetima odlučivalo se o pitanju potrebe ponovnog raspravljanja prigovora podijeljene odgovornosti, u drugom parničnom postupku radi naknade štete, u situaciji kada je o tom pitanju već odlučeno u ranije pravomoćno okončanom parničnom postupku iz istog štetnog događaja (ali ne u izreci presude), a što ovdje nije slučaj.
16. Nadalje, u odnosu na odluke broj Rev 2452/1997-2 od 20. rujna 2000. i Rev 1729/1994-2 od 1. ožujka 1993., kako i sam revident navodi, ne proizlazi da je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda. Naime, iz tih odluka ne proizlazi da su stranke, iz tih postupaka, izvansudskim nagodbama ugovorile isključivu odgovornost za posljedice štetnog događaja ili pak, podijeljenu odgovornost, već proizlazi da se radilo o dogovoru o isplati iznosa naknade štete.
17. Stranke su, u konkretnom slučaju, jasno i nedvosmisleno ugovorile da odgovornost za sve posljedice štetnog događaja snose poslodavac i oštećenik i to u odnosu 80:20 u korist oštećenika, a što je dopušteno prema odredbi čl. 150. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05; dalje: ZOO) jer se radi o ugovoru o nagodbi između osoba između kojih postoji spor o nekom pravnom odnosu, koje uzajamnim popuštanjima otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze (u konkretnom slučaju izvansudskom nagodbom bila je obuhvaćena, među ostalim, i izgubljena zarada kako to i sam revident navodi).
18. Zaključivanje tužitelja da bi izvansudska nagodba uvijek imala jaču pravnu snagu od sudske odluke nije u skladu sa stanjem predmeta spisa niti takvo što proizlazi iz zaključka drugostupanjskog suda, a u konkretnom sporu pravomoćno je utvrđeno da nije došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u odnosu na njegovo zdravstveno stanje u vrijeme zaključenja izvansudske nagodbe.
19. Zbog svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i 1. tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.
Zagreb, 26. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
