REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 153/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O., iz S., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. d.o.o. u stečaju N., O. B. zastupanog stečajnom upravitelju I. E. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-187/12 od 30. studenog 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-754/07 od 28. listopada 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika A. d.o.o. u stečaju, N., kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-754/07 od 28. listopada 2011. obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime razlike plaće, za razdoblje rujan 2005. godine - rujan 2006. godine ukupan iznos od 130.138,05 kn (dok je za preostali iznos od 26.376,00 kn njegov zahtjev odbijen), s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki I. izreke; nadalje, na ime terenskog dodatka iznos od 13.387,00 kn (dok je za preostali iznos od 6.612,90 kn njegov zahtjev odbijen), sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki II. izreke; te na ime otpremnine iznos od 133.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to specificirano u točki III. izreke. Ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 41.512,50 kn (točka IV. izreke).
2. Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-187/12 od 30. studenog 2012., navedena je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju: iznos od 130.138,05 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u pobijanom dijelu točke I. izreke prvostupanjske presude; iznos od 13.387,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u pobijanom dijelu točke II. izreke prvostupanjske presude; iznos od 133.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to specificirano u točki III. izreke prvostupanjske presude i u dijelu dosuđenog parničnog troška u iznosu od 41.512,50 kn.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (N. novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i tužba odbaci, a podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Tužitelj na podnesenu reviziju nije odgovorio.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa s naslova razlike plaće za razdoblje rujan 2005. - rujan 2006., s naslova terenskog dodatka te s naslova otpremnine, sve prema odredbama Ugovora o radu menadžera od 12. ožujka 2004. (dalje: Ugovor).
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u reviziji sadržajno ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama (dakle, i o onima na koje revident ukazuje da ne bi bile utvrđene), ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Revizijskim prigovorom, u smislu pogrešne ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, revident faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385 ZPP-a, u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
9. Drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupku postoji, ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti. Naime, tuženik je pravnog shvaćanja da je tužitelj mogao svoju tražbinu ostvariti u ovršnom postupku, jer se ista temelji na vjerodostojnim ispravama, a ne tužbom „radi isplate“. Pri tome, tuženik niti ne navodi o kojim bi se to vjerodostojnim ispravama radilo, a iz sadržaja tužbe ne proizlazi da bi tužitelj svoje potraživanje (za isplatom razlike plaće, s naslova terenskog dodatka ili naslova otpremnine) temeljio na bilo kojoj vjerodostojnoj ispravi.
10. S obzirom na sve navedeno, u pobijanoj presudi drugostupanjskog suda nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
11. U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika te da su stranke 12. ožujka 2004. sklopile Ugovor o radu menadžera;
- da je ugovorena plaća tužitelja mjesečno iznosila 18.000,00 kuna i uvećana za terenski dodatak od 5.000,00 kuna;
- da je 21. srpnja 2006. na mjesto predsjednika Uprave tuženika, postavljen S. Š.;
- da je 12. rujna 2006. tužitelj poslao dopis tuženiku kojim otkazuje Ugovor o radu kao zaposlenika društva;
12. Nadalje, utvrđuju nižestupanjski sudovi:
- da se nije radilo o opozivu iz odredbe članka 11.5. Ugovora (opoziv zbog neizvršavanja radnih zadataka) a prema odredbi čl. 244. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93., 34/99., 121/99. - vjerodostojno tumačenje, 52/00. - Odluka USRH i 118/03., dalje: ZTD) jer da nije dokazano da tužitelj nije izvršavao svoje radne obveze;
- da je tužitelj od 21. srpnja 2006. godine koristio godišnji odmor a od 31. srpnja 2006. godine do 11. rujna 2006. godine nalazio se na bolovanju;
- da je tužitelj navedenim dopisom od 12. rujna 2006., izvijestio tuženika da otkazuje ugovor o radu (jer da je menadžerski ugovor već raskinut 21. srpnja 2006.), te pozvao tuženika na izjašnjenje u smislu odredbe članka 7.2. Ugovora kojom odredbom je ugovoreno da se menadžer obvezuje šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa bez prethodne pisane suglasnosti, da neće obavljati u bilo kojem svojstvu poslove iz osnovne djelatnosti tuženika a za koje vrijeme mu je ovaj dužan isplaćivati plaću menadžera, u protivnom smatrati će da je oslobođen te obveze;
- da tužitelj ne potražuje isplatu naknade za tih šest mjeseci;
- da tuženik nije odgovorio tužitelju na navedeni dopis pa da se nisu ispunili uvjeti iz članka 7. Ugovora jer tužitelj nije povrijedio zabranu konkurencije.
13. Pravno je shvaćanje prvostupanjskoga suda, a koje prihvaća i drugostupanjski sud da je tuženik 21. srpnja 2006., postavljanjem na mjesto predsjednika uprave S. Š., jednostrano, bez pisane odluke i obrazloženja raskinuo Ugovor. Navedeno, uz zaključak kako su neosnovani svi pokušaji tuženika tijekom postupka da se takva usmena odluka opravda navođenjem svih mogućih ugovorenih razloga jednostranog raskida bez obeštećenja jer nije dokazano niti da tužitelj ne bi izvršavao radne zadatke, niti da je 2005. ostvaren gubitak u poslovanju, niti da je tužitelj povrijedio zabranu takmičenja.
14. Posljedično, pravilno je zaključeno da tužitelju zbog jednostranog raskida Ugovora, pripada otpremnina, a sukladno odredbi članka 11.8. Ugovora (18.200 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate i to u roku od 45 dana od dana otkaza Ugovora tj. 05. rujna 2006.). Kako nije dokazano da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 247. st. 2. ZTD-a, za primjerenim smanjenjem primanja članova Uprave, a nije dokazano ni postojanje sporazuma za smanjenje plaće, to je tuženik obvezan na isplatu razlike plaće tužitelju od rujna 2005. do 21. srpnja 2006., u iznosima koji su utvrđenim financijskim vještačenjem.
15. Ugovor o radu menadžera koji su zaključili tužitelj i tuženik nedvojbeno, predstavlja menadžerski ugovor. Konkretni ugovor ima značaj i ugovora o radu u smislu odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 152/03, 30/04, 131/04 i 68/05; dalje: ZR) jer se njime uređuje i radni odnos predsjednika uprave kao zaposlenika i menedžera i ugovor o kojem govori ZTD u vezi s uređenjem odnosa predsjednika uprave i Društva. Stoga, u situaciji kad je tužitelju jednostrano raskinut menadžerski ugovor predsjednika uprave tuženika, više se ne može postići smisao i svrha ni ugovora o radu.
16. Pravilno je stoga, primijenjeno materijalno pravo pri donošenju pobijane odluke.
16.1. U odnosu na revizijske navode kojima se navodi kako u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o trgovačkim društvima iz 1993. i 1999., a čime se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, valja odgovoriti kako iz pobijane odluke Županijskoga suda jasno proizlazi da je primijenjen Zakon o trgovačkim društvima iz 1993. ali sa svim izmjenama i dopunama donesenim do vremena zaključenja Ugovora među strankama (2004.) a čime su i primijenjene upravo odredbe mjerodavnoga prava.
17. Zbog svega navedenoga, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 26. travanj 2022.
Predsjednica vijeća
Mirjana Magud, v.r.
