REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2296/2016-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Z. P., OIB: ... i 2. tužiteljice V. P., OIB: ..., oboje iz B., koje zastupaju punomoćnici N. D., odvjetnik u I. G. i S. S. V., odvjetnica u I. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2496/2014-2 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-143/2012-96 od 24. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija i dopuna revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2496/2014-2 od 18. veljače 2016. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-143/2012-96 od 24. lipnja 2014. pod točkom I. izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 2496/2014-2 od 18. veljače 2016. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-143/2012-96 od 24. lipnja 2014. pod točkom II. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev 1. tužitelja Z. P. i 2. tužiteljice V. P. koji glasi:

Tuženica Republika Hrvatska dužna je tužiteljima Z. P. iz B., isplatiti iznos od 260.889.626,10 kn, a V. P. iz B., iznos od 241.281.228,00 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 21. studenoga 2011. godine do isplate u visini eskontne stope HNB-a kako je utvrđena zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, kao i naknaditi trošak postupka sa istom tom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. 1. tužitelj Z. P. dužan je tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknaditi parnične troškove u iznosu 208.260,00 kn, a 2. tužiteljica V. P. dužna je tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknaditi parnične troškove u iznosu 192.240,00 kn, sve u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju i dopunu revizije iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti presude suda nižeg stupnja i predmet vratiti na ponovno suđenje pred drugi sud. Potražuju troškove revizije.

4. Odgovor na reviziju i dopunu revizije nije podnesen.

5. Revizija i dopuna revizije tužitelja u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naime, pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

7.1. Tužitelji smatraju da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer je prvostupanjski sud odbio njihove dokazne prijedloge (između ostaloga i vještačenje), te im je time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

7.2. Sukladno odredbi članka 220. stavak 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa to nije počinio ni prvostupanjski sud kada u ovom predmetu nije prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja i saslušanje svjedoka radnika stečajnih dužnika. S druge strane, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP.

7.3. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi odredbe članka 220. ZPP, jer činjenica da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje su tužitelji predlagali, nije bila od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

7.4. Tužitelji su u reviziji naveli da protiv drugostupanjske presude reviziju podnose i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 7., 8., 10. i 12. ZPP. Međutim, tužitelji u reviziji nisu obrazložili u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka ogledala, što su bili dužni učiniti prema odredbi članka 386. ZPP. S obzirom da tužitelji u reviziji nisu određeno obrazložili razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 7., 8., 10. i 12. ZPP, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 386. ZPP neobrazložen revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nije uzeo u obzir.

7.5. Kako su sudovi nižeg stupnja u ovoj pravnoj stvari odlučili upravo o tužbenom zahtjevu kako su ga tužitelji postavili, to se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 2. ZPP.

7.6. Tužitelji dijelom navoda iznesenih u reviziji osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u postupku pred sudom nižeg stupnja i preocjenjuju dokaze provedene tijekom postupka. Međutim, ovaj sud takve, činjenične prigovore tužitelja nije mogao uzeti u razmatranje obzirom da prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti protiv drugostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete prouzročene radnjama i odlukama državnih službenika (upravnih i pravosudnih) i tijela Republike Hrvatske.

8.1. Tužitelji potražuju od tuženice naknadu imovinske štete s naslova temeljnog kapitala u P. d.o.o. u B. i to svaki od tužitelja u iznosu od 48.948.100,00 kuna. S naslova zadržane neisplaćene dobiti, tužitelji potražuju naknadu štete svaki u iznosu od 186.848.700,60 kuna. Potom, potražuju i naknadu štete s naslova vrijednosti osobne imovine koja je ostala stečajnom dužniku, svaki od tužitelja u iznosu od 1.000.000,00 kuna. S naslova neisplaćene plaće u P. d.o.o. u razdoblju nakon otvaranja stečaja i to od 2010. do 2011. (zaključno sa stanjem 31. listopada 2011.) i to svaki u iznosu od 1.166.375,00 kuna. Po osnovi osobnog jamstva za trgovačka društva P. d.o.o. Z. i P. Z. d.o.o., 1. tužitelj potražuje iznos od 12.447.047,84 kuna, iznos od 650.000,00 kuna, iznos od 2.108.588,70 kuna, iznos od 5.720.814,05 kuna, dok 2. tužiteljica potražuje naknadu štete po tim osnovama u iznosu od 1.318.052,42 kuna.

8.2. Na ime neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti na ugled, dostojanstvo, čast i duševno zdravlje zbog postupanja suda u provođenju stečajnih postupaka broj St-57/2009 i broj St-3/2010, tužitelji potražuju svaki iznos od 2.000.000,00 kuna.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Z. rješenjem o ovrsi, Klasa: UP/I-415-02/2003-001/02069, Ur. broj: 513-007-01/2003-01 od 8. prosinca 2003., pokrenulo postupak ovrhe, pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnina, poreznog dužnika U. m. d.o.o., da su u ovršnom postupku temeljem Zapisnika o izvršenoj pljenidbi i procjeni pokretne imovine od 16. siječnja 2004. popisane ovršenikove pokretnine (vozila i postrojenja), na kojima je porezni vjerovnik stekao založno pravo,

- da iz Sporazuma o reprogramu obaveza od 28. srpnja 2006. i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretninama od 10. kolovoza 2006., proizlazi da je I. d.o.o. od svojih dužnika U. m. p. d.o.o. i U. m. d.o.o., osigurala svoje potraživanje u iznosu od ukupno 29.311.919,67 kuna, prijenosom vlasništva na pokretninama dužnika, ukoliko joj dužnici u dogovorenim rokovima ne ispune tu novčanu obvezu,

- da je U. m. d.o.o. kao prodavatelj pokretnina, ispostavio račune I. d.o.o. kao kupcu, (računi broj ... od 25. listopada 2007., broj ... od 20. studenoga 2007. i broj ... od 20. prosinca 2007.) na iznos od ukupno 29.583.268,82 kuna, temeljem kojih računa je I. d.o.o. ostvarila i iskoristila pravo na odbitak pretporeza,

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava Z., Područni ured Z., Odjel za ovrhu donijelo rješenje o ovrsi protiv poreznog jamca – I. d.o.o., pod brojem Klasa:

UP/I-415-02/03-01/2069, Ur. broj: 513-07-01-08-37 od 7. ožujka 2008., kojim utvrđuje dugovanje U. m. d.o.o. s naslova poreza i doprinosa na dan 25. listopada 2007. u iznosu od 25.671.136,87 kuna i da tom obvezom tereti poreznog jamca Instalotehnu d.o.o.,

- da je rješenjem Ministarstva financija, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-02/08-01/907 Ur. broj: 513-04/08-2 od 9. srpnja 2008. odbijena žalba I. d.o.o. protiv rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava Z. od 7. ožujka 2008.,

- da je protiv rješenja drugostupanjskog tijela od 9. srpnja 2008., odbijena tužba I. d.o.o., presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-9457/2008-8 od 27. listopada 2011.,

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Odjela za ovrhu broj Klasa: UP/I-415-02/2003-01/2069 Ur. broj:513-07-01-08-45 od 21. studenoga 2008. I. d.o.o. (poreznom jamcu) određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava (iznos od 28.201.312,47 kuna), da je žalba I. d.o.o. protiv navedenoga rješenja, odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalne službe za drugostupanjski postupak broj Klasa: UP/II-415-02/09-01/254, Ur. broj: 513-04/10-2 od 17. studenoga 2010., protiv kojeg nije pokrenut upravni spor,

- da su nakon što je Instalotehna d.o.o. kao porezni jamac U. m. d.o.o., pozvana na plaćanje poreznog duga, I. d.o.o. i P. Z. d.o.o. sklopili Ugovor o podjeli i preuzimanju od 31. prosinca 2007., temeljem kojeg je P. Z. d.o.o. preuzeo imovinu I. d.o.o. kao društva koje se dijeli i temeljem članka 9. Ugovora preuzeo kao solidarni dužnik i obveze I. d.o.o.,

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Z., Odjel za ovrhu, P. Z. d.o.o. (kao poreznom jamcu U. m. d.o.o., koja obveza je na P. Z. d.o.o. prešla s I. d.o.o. temeljem Ugovora o podjeli i preuzimanju) rješenjem o ovrsi broj Klasa: UP/I-415-02/03-01/2069 Ur. broj: 513-07-01-09-48 od 27. siječnja 2009. utvrdio obvezu i pozvao ga s osnova poreznog jamstva na plaćanje iznosa od 28.182.853,70 kuna (dug poreznog jamca na dan 27. siječnja 2009.), da je žalba protiv rješenja od 27. siječnja 2009. odbijena, protiv kojeg rješenja nije pokrenut upravni spor,

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Odjela za ovrhu Klasa: UP/I-415-02/2003-01/2069 Ur. broj:513-07-01-09-52 od 9. ožujka 2009. poreznom jamcu P. Z. d.o.o. određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava.

10. S obzirom na navedeno, sudovi nižeg stupnja utvrđuju pozivom na odredbu članka 29. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 127/00 – dalje: Opći porezni zakon) da je kupnjom gospodarstvene cjeline (pokretnina na kojima je porezni vjerovnik stekao založno pravo) od dužnika – U. m. d.o.o., I. d.o.o. postala porezni jamac za porez svojih dužnika.

10.1. Naime, prema odredbi članka 29. Općeg poreznog zakona je bila propisana odgovornost preuzimatelja gospodarstvene cjeline ili poslovne jedinice pri prijenosu vlasništva gospodarstvene cjeline, pri čemu se stjecatelj smatrao poreznim jamcem za:

1. porez čija se obveza plaćanja temelji na poslovanju gospodarstvene cjeline prije stjecanja,

2. porez koji se plaća po odbitku (porez na dohodak od nesamostalnog rada) pod uvjetom da je obveza plaćanja tog poreza nastala u godini u kojoj je izvršen prijenos vlasništva gospodarstvene cjeline.

10.2. Kako je U. m. d.o.o. raspolagala svojom imovinom na način da je (računi broj ... od 25. listopada 2007., broj ... od 20. studenoga 2007. i broj ... od 20. prosinca 2007.) prodala određene pokretnine I. d.o.o., koje predstavljaju gospodarstvenu cjelinu (članak 33. Općeg poreznog zakona), kupnjom gospodarstvene cjeline I. d.o.o. je postao porezni jamac za dugovanja društva s ograničenom odgovornošću (porezna dugovanja), od koga je postrojenja kupio i na koja je iskazao pretporez u poslovnim knjigama.

10.3. Takav zaključak sudovi nižeg stupnja temelje i s obzirom na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-9457/2008-8 od 27. listopada 2011., u kojoj se navodi „(...) da je porezno tijelo imalo osnove u utvrđenim činjenicama za zaključak da su stekli uvjeti za primjenu odredbe članka 29., 30. i 33. Općeg poreznog zakona u pogledu primjene instituta poreznog jamstva u slučaju stjecanja gospodarstvene cjeline poreznog dužnika. Naime, proizlazi da otuđene proizvodne linije predstavljaju tehnološku cjelinu na kojoj se može potpuno samostalno organizirati proizvodnja kao i to da svaka linija može samostalno funkcionirati i procijeniti se kao gospodarstveno dobro, te da se zajedno mogu smatrati gospodarstvenom cjelinom koju čini jedno ili više gospodarstvenih dobara. Kupnjom gospodarstvene cjeline I. d.o.o. je postao porezni jamac za dugovanja društva s ograničenom odgovornošću (...).“

10.4. Nadalje, s obzirom na Ugovor o podjeli i preuzimanju od 31. prosinca 2007., sklopljen između I. d.o.o. i P. Z. d.o.o., kojim su ugovorne strane uredile podjelu trgovačkog društva I. d.o.o. i da društvo P. Z. d.o.o. preuzima obveze I. d.o.o. kao solidarni dužnik (članak 9. Ugovora), sudovi nižeg stupnja zaključuju da je pljenidba novčanih sredstava I. d.o.o. i P. Z. d.o.o. provedena zakonito i pravilno (rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave od 9. ožujka 2009.).

10.5. Naime, radnje Ministarstva financija, Porezne uprave, poduzete su u skladu sa zakonskom obvezom tijela uprave u svrhu utvrđivanja i naplaćivanja poreza, a do stvaranja poreznih obveza s naslova jamstva došlo je donošenjem poslovnih odluka i sklapanjem pravnih poslova I. d.o.o. s poreznim dužnicima, zaključuju sudovi nižeg stupnja, pa za blokadu računa tih pravnih osoba ni posljedičnu blokadu ostalih trgovačkih društava u sastavu P. grupe, nije odgovorna tuženica.

11. U postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na stečaj trgovačkih društava je utvrđeno:

- da su 1. i 2. tužitelji bili suvlasnici svaki u 1/2 dijela i jedini osnivači P. d.o.o. B., koje trgovačko društvo P. d.o.o. B. je osnivao druga trgovačka društva stvaranjem tzv. P. grupe, koja je u svom sastavu imala P. d.o.o. B., I. d.o.o. Z., P. Z. d.o.o., P. t. d.o.o. B., P. ugostiteljstvo d.o.o. B. i P. graditeljstvo d.o.o. B., a da su paralelno osnivana i vanjska trgovačka društva u vlasništvu P. d.o.o. B.,

- da je kod Trgovačkog suda u Bjelovaru vođen stečajni postupak nad P. d.o.o. B. u predmetu broj St-57/2009 i nad P. Z. d.o.o. u predmetu broj St-3/2010,

- da iz prijedloga za otvaranjem stečajnog postupka nad dužnikom P. d.o.o. B. proizlazi da je po njegovim vjerovnicima kao predlagateljima prijedlog dostavljen stečajnom sudu 2. prosinca 2009. iz razloga dužnikove prezaduženosti i nesposobnosti za plaćanje,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-57/2009 od 24. prosinca 2009., koje je postalo pravomoćno 10. ožujka 2010. otvoren stečajni postupak nad trgovačkim društvom P. d.o.o. B. (točka I. izreke), da su navedenim rješenjem pozvani vjerovnici da u roku od 30 dana od objave Oglasa o otvaranju stečajnog postupka u Narodnim novinama, prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju u skladu s odredbama Stečajnog zakona (točka IV.-VI. izreke rješenja), te da je stečajni postupak otvoren 24. prosinca 2009., kojeg su dana rješenje i oglas o otvaranju stečajnog postupka stavljeni na oglasnu ploču stečajnog suda (točka VIII. izreke rješenja), a da se ispitno i izvještajno ročište zakazuju za 9. ožujka 2010.,

- da iz prijedloga za otvaranjem stečajnog postupka nad dužnikom P. Z. d.o.o. proizlazi da je po njegovim vjerovnicima kao predlagateljima prijedlog dostavljen stečajnom sudu 1. prosinca 2009. iz razloga dužnikove prezaduženosti i nesposobnosti za plaćanje,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-3/2010 od 5. veljače 2010., koje je postalo pravomoćno 20. svibnja 2010., otvoren stečajni postupak nad trgovačkim društvom P. Z. d.o.o. (točka I. izreke rješenja), da su vjerovnici stečajnog dužnika pozvani da u roku od 30 dana od dana objave Oglasa o otvaranju stečajnog postupka u Narodnim novinama prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju u skladu s odredbama Stečajnog zakona (točka IV.-VI. izreke rješenja), da je stečajni postupak otvoren 5. veljače 2010., kojeg su dana rješenje i oglas o otvaranju stečajnog postupka stavljeni na oglasnu ploču stečajnog suda (točka VIII. izreke rješenja), dok su ispitno i izvještajno ročište zakazani za 18. svibnja 2010.,

- da su rješenja o otvaranju stečajnih postupaka nad oba stečajna dužnika postala pravomoćna u vrijeme kada su tužitelji bili na slobodi (tužitelji su boravili u pritvoru od 2. lipnja 2010. do 15. prosinca 2010.),

- da iz izvješća banki koje su za trgovačka društva u stečaju obavljale poslove platnog prometa proizlazi da su računi trgovačkih društava P. d.o.o. B. i P. Z. d.o.o. u blokadi dulje od 60 dana u iznosima od preko 140 milijuna kuna,

- da je stečajni upravitelj u cijelosti priznao potraživanje s naslova plaća iz radnog odnosa za razdoblje do prestanka radnog odnosa (kojima su otvaranjem stečajnog postupka otkazani ugovori o radu koji su imali sklopljene s P. d.o.o.), za 1. tužitelja u iznosu od 330.848,31 kuna, za 2. tužiteljicu u iznosu od 330.772,68 kuna, pa da su u navedenim iznosima utvrđena potraživanja tužitelja kao vjerovnika I. višeg isplatnog reda,

- da su u stečajnom postupku tužitelji prijavili potraživanje po osnovi solidarnog osobnog jamstva za obveze stečajnog dužnika koje su nastale do otvaranja stečajnog postupka nad P. d.o.o. u stečaju, i to 1. tužitelj iznos od 2.108.588,70 kuna (koji iznos je naplaćen s računa 1. tužitelja kod R. A. d.d. i E. S. b. d.d.), a 2. tužiteljica iznos od 1.318.052,42 kuna (koji iznos je naplaćen s računa 2. tužiteljice kod R. A. d.d.), koje prijave tužitelja (od 18. kolovoza 2011.) da je Trgovački sud u Bjelovaru rješenjem broj St-57/2009 od 23. kolovoza 2011. odbacio kao nepravovremene (koje je rješenje potvrđeno rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8360/2011-3 od 6. prosinca 2013.),

- da su u stečajnom postupku tužitelji prijavili potraživanje na ime temeljnog kapitala uloženog u trgovačko društvo (svaki tužitelj iznos od 48.948.100,00 kuna), na ime dijela zadržane dobiti (svaki tužitelj u iznosu od 186.848.700,60 kuna), na ime vrijednosti osobne imovine koja je ostala stečajnom dužniku (svaki od tužitelja u iznosu od 1.000.000,00 kuna), da su njihove prijave navedenih potraživanja odbačene kao nepravovremene rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St- 57/2009 od 24. studenoga 2011. (koje rješenje je potvrđeno rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-797/2012-3 od 7. veljače 2012.),

- da iz sudskog registra Trgovačkog suda u Bjelovaru proizlazi da je rješenjem suda broj Tt-12/679-4 od 19. lipnja 2012. upisano pripajanje društva P. d.o.o. B. u stečaju društvu P. Z. d.o.o. u stečaju, kojega je osnivač P. d.o.o. B., te je rješenjem suda broj Tt-12/844-1 dana 21. lipnja 2012. P. d.o.o. B. u stečaju brisan iz sudskog registra radi pripajanja i zaključenja stečaja nad istim. Potom je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj Tt-12/839-2 od 21. lipnja 2012. kod P. Z. d.o.o. u stečaju upisano zaključenje stečaja, tako da od tada glasi P. Z. d.o.o., a da je za to društvo rješenjem istoga suda broj Tt-12/782-2 od 21. lipnja 2012. upisano preoblikovanje društva tako da glasi P. d.d. sa sjedištem u B.,

- da iz iskaza svjedokinje, sutkinje Trgovačkog suda u Bjelovaru, koja je bila zadužena za predmete broj St-57/2009 i broj St-3/2010, proizlazi da u vrijeme vođenja tih postupaka, nije bilo nikakvih zapreka da vjerovnicima (pa tako i tužiteljima) u tim postupcima se omogući uvid u stečajne spise, fotokopiranje istih, da joj nije poznato da je tužiteljima na bilo koje ročište vjerovnika onemogućen ulazak, niti je ona kome zabranila dolazak na bilo koje ročište, s time da su ročišta bila organizirana na način da su za svako ročište određene skupine vjerovnika zbog izuzetnog velikog broja vjerovnika bili pozvani samo oni vjerovnici koji pripadaju toj skupini,

- da iz iskaza svjedoka – stečajnog upravitelja D. Š., proizlazi da je kao stečajni upravitelj poduzeo sve potrebne radnje u svrhu zaštite imovine stečajnih dužnika na način da je nakon otvaranja stečajnih postupaka naložio provođenje inventura uz popis i pregled robe, inventara, transportnih sredstava, da je angažirao zaštitarske službe radi zaštite od krađe,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-57/2009 od 22. studenoga 2010. (nakon pravomoćnog otvaranja stečajnog postupka) stečajni upravitelj D. Š. razriješen dužnosti stečajnog upravitelja u oba stečajna postupka zbog razloga koji sprječava obavljanje te dužnosti, te da je za stečajnu upraviteljicu imenovana M. I.,

- da su potraživanja stečajnih dužnika u stečajnim postupcima utvrđivana temeljem knjigovodstvene dokumentacije, vrijednost imovine i to pokretnina prema knjigovodstvenoj vrijednosti, a vrijednost nekretnina po ovlaštenim vještacima, da je za utvrđene vrijednosti imovine suglasnost dao Odbor vjerovnika stečajnih dužnika,

- da su u stečajnim postupcima u cijelosti sa svojim tražbinama namireni radnici s naslova tražbina iz radnog odnosa, a vjerovnici drugog višeg isplatnog reda da su namireni iz stečajne mase u opsegu od 15% svojih tražbina, pa da nije bilo uvjeta da dio stečajne mase pripadne i bivšim osnivačima stečajnih dužnika (tužiteljima).

12. Na temelju svih provedenih dokaza, sudovi nižeg stupnja zaključuju da u radu tijela i osoba za čiji rad odgovara Republika Hrvatska nije bilo nezakonitosti ni nepravilnosti koje bi bile u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelji potražuju u ovome postupku, radnje tih osoba i tijela provedene su u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, a tužba tužitelja predstavlja pokušaj ostvarenja tražbina koje su tužitelji kao stečajni vjerovnici trebali zahtijevati pravovremenom prijavom tražbina u stečajnim postupcima.

12.1. Naime, pozivom na odredbe članka 65. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 25/12 – dalje: SZ) u svezi s odredbom članka 53. stavak 6. SZ, kojima je propisano da se rješenje o otvaranju stečajnog postupka dostavlja predlagatelju, dužniku, pravnim osobama koje za dužnika obavljaju poslove platnoga prometa, ispostavi porezne uprave prema sjedištu dužnika i državnom odvjetništvu, na koje rješenje, žalbu može podnijeti osoba koja je bila zastupnik po zakonu dužnika pravne osobe do dana nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnoga postupka i dužnik pojedinac, sudovi nižeg stupnja su zaključili da je dostava stečajnim dužnicima kao pravnim osobama pravilno obavljena na adresu sjedišta trgovačkih društava (članak 8. SZ), te da suprotno navodima tužitelja, nije propisana obveza suda da rješenja o otvaranju stečajnog postupka dostavlja zakonskom zastupniku dužnika pravne osobe.

12.2. Kako su rješenja o otvaranju stečajnih postupaka objavljena i na oglasnoj ploči stečajnog suda, tužiteljima nije mogla ostati nepoznata činjenica otvaranja stečajnih postupaka nad stečajnim dužnicima, a uzimajući u obzir činjenicu da su u tom periodu tužitelji bili na slobodi, zaključuju sudovi nižeg stupnja.

12.3. Naime, svi vjerovnici, pa tako i tužitelji, su rješenjima Trgovačkog suda u Bjelovaru pozvani da u roku od 30 dana od objave Oglasa u Narodnim novinama, prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju u skladu s pravilima Stečajnog zakona, s obzirom da u smislu odredbe članka 96. SZ stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

12.4. Stoga, zahtjeve tužitelja za naknadu imovinske štete, po osnovi solidarnog osobnog jamstva za obveze stečajnog dužnika koje su nastale do otvaranja stečajnog postupka nad P. d.o.o. u stečaju, po osnovi temeljnog kapitala i zadržane dobiti, s osnova vrijednosti osobne imovine, koje prijave u stečajnom postupku su odbačene kao nepravovremene, sudovi nižeg stupnja takve zahtjeve tužitelja odbijaju jer u odbacivanju nepravovremenih prijava nema nepravilnog i nezakonitog rada stečajnog suda.

12.5. Zahtjev tužitelja, kojim od tuženice potražuju naknadu štete s naslova plaća koje bi ostvarili u P. d.o.o. tijekom 2010. i 2011. godine, da nije došlo do otvaranja stečajnih postupaka, sudovi nižeg stupnja odbijaju jer su stečajni postupci otvoreni zakonito i provedeni u skladu s odredbama Stečajnog zakona.

12.6. Zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi osobnog jamstva za trgovačka društva P. d.o.o. Z. i P. Z. d.o.o., sudovi nižeg stupnja odbijaju jer se radi o obvezama koje su tužitelji preuzeli osobno kao jamci prije otvaranja stečaja, pa je takvo postupanje rezultat osobne poslovne odluke tužitelja.

12.7. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete, sudovi nižeg stupnja odbijaju jer tužitelji tijekom postupka nisu dokazali postojanje niti jedne nezakonite ili nepravilne radnje stečajnog suda koja bi dovela do povrede njihovog prava osobnosti.

13. Ne postoji niti odgovornost Republike Hrvatske, zaključuju sudovi nižeg stupnja, za nesolventnost trgovačkih društava P. grupe zbog donošenja neustavnih propisa – Zakon o zabrani rada nedjeljom. Naime, rad nedjeljom bio je uređen odredbama Zakona o trgovini („Narodne novine“ broj 87/08 i 116/08), koji je u dijelu kojim je bilo uređeno radno vrijeme trgovina ukinut Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-642/2009 od 19. lipnja 2009. („Narodne novine“ broj 76/09), u kojoj Odluci je navedeno da ukinute odredbe prestaju važiti danom donošenja Odluke u skladu s odredbom članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

14. Tužitelji u reviziji ističu da su im osporenim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i to:

- pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava),

- pravo na djelotvoran pravni lijek (članak 18. Ustava),

- jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli (članak 38. stavak 1. Ustava),

- pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava),

- pravo na poduzetničku i gospodarsku slobodu, jednaki položaj poduzetnika na tržištu, pravo na zaštitu prava stečena ulaganjem kapitala (članak 49. Ustava) i

- zabrana ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, te poduzetničke slobode (članak 50. Ustava), te s time u svezi prava temeljem Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 6., članak 13. i članak 14.) te Protokola I. uz Europsku konvenciju (članak 1.).

15. Dakle, tužitelji u reviziji ističu da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu, prava na nepristran sud, jednakosti pred sudovima i jednakosti poduzetnika na tržištu.

16. Tužitelji u reviziji iznose razloge zbog kojih nisu pravovremeno prijavili tražbine u stečajnom postupku. Iako ne spore da su podaci o otvaranju stečajnog postupka bili javno objavljeni, prigovaraju da nisu mogli znati za otvaranje postupka niti su o tome obaviješteni.

17. Članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) u tom smislu propisuje: Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... ispita njegov slučaj.

18. Stečajni postupak predstavlja posebnu vrstu izvanparničnog postupka koji se provodi radi skupnog namirenja vjerovnika stečajnoga dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima (članak 2. stavak 2. SZ), a može dovesti do osposobljavanja stečajnog dužnika za daljnje sudjelovanje u pravnom prometu ili do njegovog uklanjanja iz pravnog prometa. Kao takav, taj postupak nedvojbeno ima iznimnu važnost za svakog potencijalnog stečajnog dužnika.

19. Nesporno je, međutim, da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima.

20. Sagledavajući stečajni postupak sa stajališta stečajnog dužnika i sa stajališta stranaka stečajnog postupka općenito, stečajni postupak je poseban po tome što u njemu nerijetko sudjeluje velik broj stranaka.

21. Iz iskaza svjedokinje - sutkinje Trgovačkog suda u Bjelovaru, koja je bila zadužena za predmete broj St-57/2009 i St-3/2010, proizlazi da u vrijeme vođenja tih stečajnih postupaka, kao stečajni sudac nikada nije niti u jednom od navedenih stečajnih postupaka primila pisani zahtjev bilo kojeg od tužitelja za uvidom u stečajne spise. Isto tako iz iskaza svjedokinje proizlazi da kao stečajni sudac u navedenim predmetima nije tužiteljima zabranila dolazak na bilo koje ročište, s time da su ročišta bila organizirana na način da su za svako ročište bile pozvane određene skupine vjerovnika, zbog izuzetno velikoga broja vjerovnika.

22. Stečajni sud je utvrdio da je tražbina tužitelja nastala prije otvaranja stečajnih postupaka, a da tužitelji u stečajnom postupku pokrenutim nad stečajnim dužnikom prijave utuženih tražbina nisu podnijeli pravovremeno, zbog čega je primjenom mjerodavnih odredbi članka 173. i članka 176. stavak 4. i 5. SZ, zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke za odbačaj njihovih prijava. Budući da tužitelji svoju tražbinu nisu prijavili u stečajnom postupku, uslijed navedenog propusta tužitelji su izgubili pravo da u stečajnom postupku ostvaruju svoje tražbine pa su njihove prijave odbačene.

23. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da je tužiteljima bilo ograničeno pravo na pristup sudu. U konkretnom slučaju radi se o vlastitom propustu tužitelja, pa ovaj sud ocjenjuje da njihov revizijski prigovor da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu nije osnovan. Naime, po shvaćanju ovoga suda, a suprotno revizijskim navodima, tužitelji su bili u mogućnosti pratiti tijek stečajnog postupka, poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove.

24. Međutim, vlasnicima stečajnog dužnika ne pripada pravo ne koristiti pravna sredstva koja su u pravnom poretku uspostavljena sa svrhom zaštite njihovih vlastitih interesa i interesa drugih subjekata u pravnom prometu. Aktivna zaštita prava vlasnika nije obveza sudova odnosno Republike Hrvatske. Obveza Republike Hrvatske jest osiguravanje odgovarajućeg pravnog okvira, to jest uspostava učinkovitog pravnog mehanizma koji će omogućiti, s jedne strane, zaštitu prava vlasništva, a koji će, s druge strane, omogućiti i zaštitu položaja drugih subjekata u pravnom prometu.

25. Aktivna zaštita vlastitih prava, korištenjem pravnih mehanizama uspostavljenih u pravnom poretku s tom svrhom, u načelu jest isključivi pravni interes subjekta koji smatra da mu određeno pravo pripada i nitko osim njega nije dužan postupati u njegovom pravnom interesu.

26. Stoga tužitelji u reviziji neosnovano tvrde da je povrijeđeno njihovo pravo iz odredbe članka 13. Konvencije, kojom odredbom je propisano da „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

27. Kada je posrijedi povreda jednakosti poduzetnika na tržištu i jednakosti pred zakonom, svakom vjerovniku koji je pravodobno prijavio tražbinu u stečajnom postupku omogućeno je da tražbina bude razmotrena u tom postupku, pa po ocjeni ovoga suda takav prigovor tužitelja nije osnovan.

28. Nadalje, odredbom članka 96. SZ propisano je da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

29. Prema odredbi članka 54. stavak 3. SZ, rješenjem o otvaranju stečajnog postupka stečajno vijeće je obvezno pozvati sve vjerovnike da u određenom roku u skladu s odredbama SZ prijave svoje tražbine. Rok za prijavu tražbina ne može biti kraći od 15 niti duži od mjesec dana. Odredbom članka 176. stavak 2. SZ propisano je da tražbine prijavljene nakon isteka roka za prijavljivanje koje nisu ispitane na ispitnom ročištu, te tražbine prijavljene najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, u skladu s odredbom stavka 2. i stavka 4. SZ, se odbacuju.

30. Odredbom članka 173. stavak 2. SZ je propisano da će stečajni upravitelj sastaviti popis svih tražbina radnika i prijašnjih radnika dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka koje je u obvezi iskazati u bruto i neto iznosu i predočiti radnicima na potpis prijavu njihovih tražbina.

31. Stečajni upravitelj u konkretnom slučaju je s tražbinama tužitelja s naslova neisplaćenih plaća do njihovog prestanka radnog odnosa postupio na isti način kao i s tražbinama s naslova plaća ostalih radnika stečajnog dužnika, na način da ih je sam prijavio i priznao u stečajnom postupku kod Trgovačkog suda u Bjelovaru.

32. S tim u svezi neosnovano je pozivanje tužitelja na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ismeta Bačić protiv Republike Hrvatske (presuda od 19. lipnja 2008., zahtjev broj 43595/06) koja se odnosi na odgovornost Republike Hrvatske zbog činjenice da stečajni upravitelj nije u stečajnom postupku prijavio tražbinu određenog radnika s naslova neisplaćene plaće.

33. Tako je u predmetu Ismeta Bačić protiv Republike Hrvatske pored ostalog navedeno:

„Kad je pak riječ o ovome predmetu, Sud na početku konstatira da je podnositeljici zahtjeva bilo omogućeno podnijeti građansku tužbu kojom je između ostalog tražila isplatu zaostalih plaća za razdoblje u kojemu je bila bez posla, te da su prvostupanjski i žalbeni sud njezinu tužbu usvojili. Međutim, podnositeljičin zahtjev da joj se u stečajnom postupku prizna tražbina prema bivšem poslodavcu odbačen je zbog nepravodobnosti.

Kad je riječ o ulozi stečajne upraviteljice u postupku, Sud primjećuje da je stečajnu upraviteljicu imenovao Trgovački sud u Zagrebu koji joj je povjerio dužnost da pravilno rješava sva pitanja koja se odnose na imovinu stečajnoga dužnika, uključujući i tražbine svih potencijalnih vjerovnika prema toj imovini. To znači da je u tom svojstvu ona nastupala kao zastupnica javne vlasti.

Stečajni je upravitelj, na temelju čl. 95. st. 1. Stečajnoga zakona, obvezan preuzeti sve građanske postupke u ime i za račun dužnika, dok čl. 212. st. 5. Zakona o parničnom postupku nalaže da se svi takvi postupci prekinu ex lege jer se svi građanski zahtjevi protiv dužnika nad kojim je pokrenut stečajni postupak ispituju isključivo u tom postupku.

U ovome je predmetu, u vrijeme kad je otvoren stečajni postupak, građanski postupak po podnositeljičinoj tužbi protiv stečajnog dužnika bio u žalbenoj fazi. Međutim, stečajna upraviteljica nije se umiješala u taj postupak, unatoč tome što je bila dužna to učiniti i iako je trebala znati za taj postupak. U svakom slučaju, Sud smatra da se država mora pobrinuti da se stečajna upraviteljica upozna sa svim stvarima koje se tiču stečajnog dužnika, a relevantne su za pravilno vođenje stečajnoga postupka, s time da tužbe podignute protiv dužnika nedvojbeno predstavljaju jednu od takvih stvari.

Sud nadalje primjećuje da, iako su prema čl. 173. st. 1. Stečajnoga zakona svi vjerovnici dužni stečajnome upravitelju prijaviti svoje tražbine prema stečajnom dužniku, drugi stavak tog istog članka stečajnome upravitelju nameće obvezu da sastavi popis tražbina svih zaposlenika i ranijih zaposlenika stečajnoga dužnika, te da taj popis predoči dotičnim zaposlenicima na potpis. Međutim, prema mišljenju Suda, ako prema domaćem pravu postoji takva situacija podijeljene odgovornosti, kao što se čini da je riječ u ovome predmetu, nametanje obveze prijave tražbine u stečajnom postupku isključivo podnositeljici zahtjeva, u situaciji kad je ona već pokrenula građanski postupak protiv stečajnog dužnika, predstavljalo bi nerazmjeran teret. U vezi s time, Sud naglašava da je stečajna upraviteljica trebala znati za građanski postupak financijske naravi što ga je podnositeljica zahtjeva prethodno pokrenula protiv stečajnoga dužnika.

Sud je svjestan toga da mogu postojati različiti stavovi o posljedicama propusta stečajne upraviteljice koji su bili predmet razmatranja u prethodnome tekstu. S druge je strane svjestan i toga da je podnositeljica zahtjeva mogla i da je bila obvezna prijaviti svoju tražbinu u stečajnom postupku bez obzira na propust stečajne upraviteljice. Međutim, u odlukama domaćih sudova nije se uzelo u obzir pitanje podijeljene odgovornosti, kao ni dužnosti stečajne upraviteljice, već su se sudovi ograničili na tvrdnju da podnositeljica zahtjeva nije poštivala propisani rok. U tim okolnostima Sud smatra da podnositeljici zahtjeva nije pruženo puno jamstvo poštenog suđenja prema standardima koje nalaže članak 6. stavak 1. Konvencije, pa je stoga došlo do povrede toga članka.“

34. Dakle, prema navedenoj presudi ne postoji samo obveza radnika za podnošenje prijave, već i obveza stečajnog upravitelja (članak 173. stavak 2. SZ stečajnom upravitelju nameće obvezu sastaviti popis svih tražbina radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika te taj popis predočiti radnicima na potpis), što je u konkretnom slučaju stečajni upravitelj i učinio.

35. U tom kontekstu treba sagledati i navode tužitelja kako im je narušeno i pravo iz članka 14. Konvencije koja zabranjuje diskriminaciju, jer iz stanja spisa predmeta, postupanja suda nižeg stupnja, davanja tužiteljima i svim drugim strankama u postupku mogućnosti da u istom sudjeluju na ravnopravan način, da su dokazi provođeni sustavno i pri tom ocijenjeni u skladu s odredbom članka 8. ZPP, ukazuje da nije povrijeđeno ni pravo iz članka 14. Konvencije.

36. Tužitelji u reviziji nadalje navode da su povrijeđena njihova prava na mirno uživanje vlasništva, jer da je tuženica prekršila i negativne i pozitivne (proceduralne) obveze na temelju članka 1. Protokola I. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava“ (stavak 1.)

„Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (stavak 2.)“.

37. U konkretnom slučaju sporno je, je li se prilikom miješanja na mirno uživanje vlasništva vodilo računa o postizanju poštene ravnoteže između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

38. Naime, svako miješanje u pravo vlasništva, mora osigurati pravičnu ravnotežu između zahtjeva za zaštitom prava vlasništva privatnih osoba i zahtjeva koje postavljaju javni ili opći interesi zajednice.

39. Osim toga, valja reći, da prema generalnom stajalištu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), opći interes može opravdati određena ograničenja koje javne vlasti nameću pojedincima u mirnom uživanju njihova vlasništva, sve sukladno članku 1. stavak 2. Protokola I. uz Konvenciju. Takva ograničenja moraju biti utemeljena na zakonu i proporcionalna cilju koji se njima želi postići, a da bi se mjera ocijenila zakonitom potrebno je da su učinci primjene zakona kojima se navedene mjere propisuju predvidivi. ESLJP navodi također da javna vlast uživa široko područje slobode kako u pogledu izbora ograničavajućih mjera tako i u pogledu ocjene jesu li posljedice tih mjera opravdane sa stajališta općeg interesa.

40. Iz izloženog proizlazi da se test razmjernosti provodi pomoću eliminacijskih pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava vlasništva iz članka 1. Protokola I. uz Konvenciju.

41. Obzirom na ulogu stečajnog upravitelja, kojem je povjerena dužnost da pravilno i zakonito rješava sva pitanja koja se odnose na imovinu stečajnog dužnika, uključujući i tražbine svih potencijalnih vjerovnika prema imovini, nedvojbeno je da je stečajni upravitelj u tom svojstvu nastupao kao zastupnik javne vlasti.

42. Tužitelji osnovano smatraju da država mora brinuti da stečajni upravitelj radi zakonito svoj posao, odnosno pravilno i sukladno zakonu vodi stečajni postupak. Međutim, isto tako, vlasnicima trgovačkih društava ne pripada pravo ne voditi računa o imovini, ne koristiti pravna sredstva koja su u pravnom poretku uspostavljena sa svrhom zaštite njihovih vlastitih interesa.

43. Stoga, kada iz iskaza stečajnog upravitelja D. Š. proizlazi da je kao stečajni upravitelj poduzeo sve potrebne radnje u svrhu zaštite imovine stečajnih dužnika na način da je nakon otvaranja stečajnih postupaka naložio provođenje inventura uz popis i pregled robe, inventara, transportnih sredstava, da je angažirao zaštitarske službe radi zaštite od krađe, te da je utvrđena vrijednost imovine stečajnih dužnika odobrena od strane Odbora vjerovnika stečajnih dužnika i prema shvaćanju ovoga suda pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da ne postoji propust u postupanju istoga.

44. Slijedom svega izloženoga, a imajući u vidu cjelokupno obrazloženje pobijane presude, suprotno revizijskim navodima, za zaključiti je da je sud imao na umu test razmjernosti kada nije našao da bi ijedan odgovor bio negativan.

45. Neosnovano tužitelji u reviziji ustraju na tvrdnji da su stečajni postupci nad P. d.o.o. B. i P. Z. d.o.o. neosnovano otvoreni i vođeni i da je zbog nezakonitosti u provođenju stečaja došlo do štete na imovini tužitelja. Naime, stečaj nad navedenim društvima je pokrenut na prijedlog vjerovnika radi neisplaćenih potraživanja. Rješenja o otvaranju stečajnih postupaka su postala pravomoćna, na koja rješenja stečajni dužnici nisu podnosili žalbe. Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da je odluka o stečaju P. d.o.o. B. i P. Z. d.o.o. zakonita. Tim više, što su sudovi nižeg stupnja utvrdili da iz izvješća banaka koje su za te pravne osobe obavljale poslove platnog prometa, proizlazi da su računi P. d.o.o. B. i P. Z. d.o.o. bili u blokadi dulje od 60 dana u iznosima od preko 140.000.000,00 kuna, pa je i sam taj razlog bio dovoljan za otvaranje stečajnih postupaka.

46. Otvaranjem stečajnog postupka, prava dužnika pojedinca na upravljanje i raspolaganje imovinom koja ulazi u stečajnu masu prelaze na stečajnoga upravitelja kao kogentna pravna posljedica otvaranja stečajnog postupka (članak 89. SZ). Od imovinskih prava, vlasnicima društva preostalo je da nakon zaključenja stečajnog postupka nad društvom, sudjeluju u isplati eventualnog ostatka stečajne mase, prema odredbi članka 195. SZ.

47. Kako su u provedenim stečajnim postupcima u cijelosti sa svim svojim tražbinama namireni radnici s naslova tražbina iz radnog odnosa, dok su vjerovnici drugog višeg isplatnog reda namireni iz stečajne mase od svega 15% svojih tražbina, iz čega proizlazi da vlasnici društva (tužitelji) nakon zaključenja stečajnog postupka, nisu mogli sudjelovati u isplati eventualnog ostatka stečajne mase.

48. Slijedom navedenoga, provođenjem stečajnih postupaka nad stečajnim dužnicima nije povrijeđena odredba članka 1. Protokola I. uz Konvenciju.

49. Prema odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 79/07 i 150/11 – dalje: ZSDU) propisano je da šteta koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

50. Prema odredbi članka 106. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10, 27/11, 57/11, 130/11 – dalje: Zakon o sudovima) Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

51. Dakle da bi se moglo govoriti o postojanju odgovornosti tuženice za štetu potrebno je da je šteta uzrokovana nezakonitim ili nepravilnim radom. Propisan je sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države koji se temelji na načelu uzročnosti (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007., U-III-509/2009 od 30. rujna 2010.).

52. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu citiranih odredbi moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke i to: postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada, postojanje štete, koja je zbog takvog postupanja nastala tužitelju, i postojanje uzročne veze između navedenog nezakonitog ili nepravilnog rada i nastale štete tužitelju. Šteta koja je nastala mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada odnosno da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

53. Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir samo onaj uzrok koji je pravno relevantan, jer je adekvatan, a tipičan je uzrok onaj koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, a time isključuje sve događaje koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti.

54. Nezakoniti se rad očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi, a nepravilan rad kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 232/10-2 od 30. lipnja 2010. i Rev-725/08-2 od 12. siječnja 2010.).

55. Porezna uprava, sukladno odredbama članka 3., 6., 7. Zakon o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 67/01, 70/01, 94/01, 177/04, 128/10, 25/12 – dalje: Zakon o poreznoj upravi) kojima su uređeni poslovi koje obavlja porezna uprava, vrši nadzor u obračunu i plaćanju poreza, te kontrole u smislu pravilnog obračunavanja i plaćanja poreza, pristojbi i drugih proračunskih prihoda. Porezna uprava je dužna poduzimati radnje u svrhu naplate poreza, pristojbi i drugih proračunskih prihoda, a zbog eventualnog propusta u radu poreznog tijela, da bi se moglo govoriti o odgovornosti države mora postojati uzročno posljedična veza između nastale štete i štetne radnje.

56. Međutim, u postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da takvog nezakonitog rada tijela državne uprave u konkretnom slučaju nije bilo. Postupajući u okviru svoje nadležnosti, Upravni sud Republike Hrvatske je utvrdio zakonitost u postupanju i odlučivanju nadležnog upravnog tijela. Iz obrazloženja presude Upravnog suda Republike Hrvatske razvidno je na kojim činjenicama te na kojim pravnim osnovama su utemeljeni njihovi pravni stavovi - presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-9457/2008-8 od 27. listopada 2011.

57. Isto tako, u konkretnom slučaju do stečaja društava kojih su tužitelji bili suvlasnici, nije došlo zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela tuženice koji bi bio u uzročno posljedičnoj vezi s tužiteljevom štetom, već zbog prezaduženosti društva, a što je dovelo do nemogućnosti izvršavanja obveza prema vjerovnicima kroz duže razdoblje.

58. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 13. ZSDU i odredbe članka 106. Zakona o sudovima, kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete kao neosnovan, ocijenivši da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da je u radu tijela i osoba za čiji rad odgovara Republika Hrvatska bilo nezakonitosti ili nepravilnosti koje bi bile u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelji potražuju u ovome postupku.

59. Nadalje, u revizijskom stupnju postupka sporna je pravilna primjena odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. u vezi s odredbom članka 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO) u odnosu na povredu prava osobnosti tužitelja od strane tuženice.

60. Prema odredbi članka 19. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), te prema kojoj se pod pravima osobnosti u smislu ZOO razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (stavak 2).

61. Opće pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu propisane su odredbom članka 1045. ZOO pri čemu je teret dokazivanja svih pretpostavki (postojanje štetnika i oštećenika, štetne i protupravne radnje, uzročno posljedična veza i nastala šteta) na tužiteljima. Sve pretpostavke moraju postojati kumulativno da bi nastao odnos odgovornosti za štetu.

62. Tužitelji u konkretnom slučaju nisu dokazali da bi neka radnja tuženice bila protupravna, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete.

63. Prigovori tužitelja u odnosu na „nedorečenosti i kontradiktornosti“ odredbi Stečajnog zakona nisu prigovori o kojima je revizijski sud ovlašten odlučivati.

64. Slijedom navedenoga, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tužitelji ukazuju u reviziji, pa je valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

65. U odnosu na revizijske navode tužitelja kojima pobijaju odluku o troškovima parničnog postupka za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

66. Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.