REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2191/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovina člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. J., OIB ..., iz Š., i drugotužiteljice A. J., OIB ..., iz Š., obje zastupane po pun. G. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika „E. o.“ d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., te umješača na strani tuženika M. B. iz L., kojeg zastupa punomoćnica D. G., odvjetnica u Š., radi naknade štete odlučujući o reviziji prvo i drugotužiteljica, te tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-792/2013-2 od 26. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 2176/2008 od 28. svibnja 2012., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika E. osiguranje d.d. u odnosu na prvotužiteljicu M. J. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženika E. o. d.d. u odnosu na drugotužiteljicu A. J. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija prvotužiteljice M. J. i drugotužiteljice A. J. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati prvotužiteljici M. J., iznos od 267.041,78 kn sa zateznom kamatom koja na iznos od: 227.691,78 kn teče od dana 10. svibnja 2008.g. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, do konačne isplate, a na iznos od 39.350,00 kn teče od dana 28. svibnja 2012.g. do konačne isplate, a po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku da roku od 15 dana isplati drugotužiteljici A. J., iznos od 75.400,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. svibnja 2008.g. do konačne isplate, a po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, do konačne isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužiteljice M. J., u dijelu koji glasi: "1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati prvotužiteljici M. J., iznos od 121.650,00 kn, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. svibnja 2008.g. do konačne isplate, a po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati prvotužiteljici zateznu kamatu koja na iznos od 39.350,00 kn teče od dana 10. svibnja 2008.g. do 27. svibnja 2012.g."

IV. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužiteljice A. J., u dijelu koji glasi: "1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati drugotužiteljici A. J., iznos od 14.600,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. svibnja 2008.g., a po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena."

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi prvo i drugotužiteljicama parnični trošak u iznosu od 40.826,88 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. svibnja 2012.g. do konačne isplate, a po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"1. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se u toč. I izreke djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-2176/2008 od 28. svibnja 2012. godine na način da se odbija kao neosnovan zahtjev prvotužiteljice M. J. za naknadom troškova karmina u iznosu od 7.500,00 kn te zahtjev za naknadom troškova putovanja u iznosu 5.500,00 kn, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. svibnja 2012. godine do isplate.

2. Djelomično se uvažava žalba prvotužiteljice M. J. te se u toč. III izreke i to u pobijanom dijelu preko 37.050,00 kn, dakle za iznos od 84.600,00 kn, djelomično preinačava prvostupanjska presuda na način da se prvotužiteljici M. J. s osnova naknade troškova crnine dosuđuje daljnji iznos od 2.500,00 kn, te se ujedno djelomično uvažava i žalba drugotužiteljice A. J. pa se djelomično preinačava toč. IV izreke i s osnova naknade troškova crnine dosuđuje daljnji iznos od 2.500,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos za obje tužiteljice teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, tekućom od 28. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe.

3. U preostalom dijelu žalbe tužiteljica i tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u:

- dijelu toč. I izreke kojim je tužiteljici ad. 1) M. J. dosuđen iznos od 227.691,78 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2008.,

- u toč. II izreke,

- u dijelu toč. III izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice ad. 1) M. J. za iznos preko 37.050,00 kn i to za iznos od 82.100,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

- u toč. IV izreke.

4. Preinačava se odluka o parničnom trošku (toč. V izreke) na način da se nalaže tuženiku da naknadi tužiteljicama parnični trošak u iznosu 34.539,00 kn u roku 15 dana.

5. Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 512,48 kn u roku 15 dana."

3. Protiv presude suda drugoga stupnja prvo i drugotužiteljice su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP) ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlažu da se prihvati revizija tužiteljica i preinače presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji na način da se prvotužiteljici dosudi daljnji iznos 80.000,00 kn na ime duševnih boli i 10.000,00 kuna na ime troškova karmina, a drugotužiteljici daljnji iznos 10.000,00 kn na ime duševnih boli.

4. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju prvo i drugotužiteljica.

5. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija usvoji i pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljica.

6. U odgovoru na reviziju prvo i drugotužiteljice su predložile da se revizija tuženika u odnosu na drugotužiteljicu odbaci kao nedopuštena, a u odnosu na prvotužiteljicu odbije kao neosnovana.

7. Revizija prvo i drugotužiteljica nije dopuštena.

8. Revizija tuženika u odnosu na drugotužiteljicu nije dopuštena, a u odnosu na prvotužiteljicu nije osnovana

U odnosu na reviziju prvo i drugotužiteljica:

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

9.1. U takvoj izvanrednoj reviziji, stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3. čl. 382. ZPP).

9.2. Sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom revizija nije dopuštena.

10. Predmet spora je zahtjev prvo i drugotužiteljica za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog smrti njihovog sina i brata, uslijed štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika.

11. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su glede navedenog tužbenog zahtjeva utvrdili da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za štetni događaj, da je zbog predmetnog štetnog događaja od posljedica ozljeda zadobivenih u toj nesreći prednik tužiteljica I. J. preminuo 19. ožujka 2008., da je prednik tužiteljica živio u zajedničkom domaćinstvu s tužiteljicama, da je između sada pok. I. J. i tužiteljica postojala emocionalna i egzistencijalna povezanost, slijedom čega je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužiteljicu u ukupnom iznosu 267.041,78 kn, a u odnosu na drugotužiteljicu u iznosu 75.400,00 kn. Drugostupanjski sud je po žalbama tuženika i tužiteljica djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, tako da je zahtjev prvotužiteljice prihvaćen u ukupnom iznosu 256.541,78 kn, a odbijen u iznosu 132.150,00 kn, a zahtjev drugotužiteljice je prihvaćen u ukupnom iznosu 77.900,00 kn, a odbijen u iznosu 12.100,00 kn.

12. Tužiteljice su u reviziji postavile sljedeća pitanja:

1. Da li dolazi do kumulacije zahtjeva za naknadu nematerijalne štete po različitim osnovama, ako svi potječu iz istog štetnog događaja?

2. Da li Orijentacijski kriterij i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29. studenoga 2002. godine (u daljnjem tekstu Orijentacijski kriteriji) predstavljaju apsolutno nepromjenjive iznose, a koji se sudovi moraju beziznimno držati kod određivanja naknade za nematerijalnu/neimovinsku štetu kao da su regulirani zakonom?

3. Da li su sudovi dužni iznose naknade utvrđene Orijentacijskim kriterijima korigirati uvažavajući sve okolnosti svakog pojedinog slučaja, te koje bi to bile okolnosti koje bi opravdavale korekciju iznosa na više od onih određenih Orijentacijskim kriterijima?

4. Da li su u Hrvatskom pozitivnopravnom sustavu propisana obligatorna dokazna sredstva za dokazivanje određenih činjenica, odnosno uže,

da li je dopušteno dokazivati visinu materijalne štete s osnova troškova karmina u skladu s lokalnim običajima dokaznim sredstvima različitim od prilaganja računa, te konačno

- da li stranke gube pravo na naknadu štete ukoliko visinu iste nisu dokazivali dokaznim sredstvima koje sud smatra potrebnim?

5. Pripada li strankama pravo na naknadu troškova koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, odnosno izvođenjem kojeg dokaza stranka koja ga je predložila nije uspjela dokazati svoj stav?

6. Predstavlja li parcijalni uspjeh tužitelja po visini zahtjeva u odštetnoj parnici osnov za dosudom troškova tuženiku koji je u cijelosti osporavao osnov zahtjeva?

7. Predstavlja li metoda obračuna troškova postupka vršenjem prijeboja dosuđenih troškova svakoj stranci dvostruko umanjenje troškova stranke kojoj je dosuđen veći iznos troškova?

8. Da li su troškovi osiguravajućih društva na ime zastupanja po odvjetniku u odštetnoj parnici opravdani troškovi?

12.1. Tužiteljice se kao razlog važnosti prvo do treće postavljenih pitanja pozivaju na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2374/10-2 od 27. ožujka 2012., a u odnosu na peto do osmo postavljenih pitanja poziva se na revizijske odluke broj Rev-129/2009-2 od 23. ožujka 2010., Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009., Rev- 1140/06-2 od 10. listopada 2007., odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2988/05-2 od 12. prosinca 2006., odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž-1316/14-3 od 3. lipnja 2014. i presudu Europskog suda za ljudska prava od 18.7.2013. u predmetu Klauz protiv RH (zahtjev 28963/10).

13. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja reći da isto nije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, budući da odgovor na postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, dakle o činjenicama koje se utvrde u svakom konkretnom slučaju, radi čega postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13.1. U odnosu na drugo i treće postavljena pitanja, prema ocjeni ovog suda, kod primjene odredbe čl. 1100 i čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO) i to u odnosu na visinu tužiteljima dosuđene pravične novčane naknade neimovinske štete, visina štete ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i stoga Orijentacijski kriteriji ovog suda na koje se pozivaju tužiteljice nisu matematička formula koja uvijek mora dati jednak rezultat, upravo zato što visina dosuđene štete ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

13.1.1. Navedenim postavljenim pitanjima revidentice u suštini osporavaju visinu i kriterije dosuđene naknade neimovinske štete za duševne boli zbog smrti sina i brata, pa u konkretnom slučaju, ishod spora ne ovisi od odgovora na drugo i treće postavljena pitanja. To stoga što je pri određivanju visine naprijed navedene neimovinske štete sud postupao u skladu sa zakonom, te je visinu naknade za zatraženu neimovinsku štetu dosudio tužiteljicama imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja u skladu s odredbom čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO.

13.2. Osim toga, tužiteljice u reviziji u odnosu na prvo do treće postavljenih pitanja nisu navele razlog važnosti tako formuliranih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

13.2.1. Iz odluke Rev 2374/10-2 od 27. ožujka 2012. na koju se pozivaju tužiteljice kao razlog važnosti, proizlazi da je u navedenom predmetu riječ o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od situacije u konkretnom postupku.

13.2.2. Naime, iz revizijske odluke Rev-2374/10-2 od 27. ožujka 2012. proizlazi da je tužiteljima u tom predmetu dosuđena i daljnja naknada štete za duševne boli (iz istog štetnog događaja) zbog smrti njihove majke, nakon što su tužitelji u jednom ranijem parničnom postupku već ostvarili pravo na naknadu štete za duševne boli zbog teškog invaliditeta majke (a u kojem postupku konačna posljedica štetnog događaja (smrt majke) još nije bila nastupila kada je pravomoćnom presudom odlučeno o pravu na naknadu štete zbog teškog invaliditeta majke tužitelja), što ovdje nije slučaj.

13.3. Nadalje, u odnosu na četvrto postavljeno pitanje, valja reći da tužiteljice u odnosu na to pitanje nisu izložile razloge zbog kojih smatraju da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju praksu drugih županijskih sudova, odnosno revizijskog suda.

13.4. U odnosu na peto do osmo postavljenih pitanja koja se odnose na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

13.4.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

14. Slijedom svega navedenog, proizlazi da u ovom postupku nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije prvo i drugotužiteljica u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti reviziju prvo i drugotužiteljica i odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U odnosu na reviziju tuženika u odnosu na drugotužiteljicu:

15. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

15.1. U ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude drugotužiteljice iznosi 77.900,00 kn, dakle ne prelazi iznos od 200.000,00 kn. S obzirom na to u ovom parničnom predmetu u odnosu na drugotužiteljicu nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1 ZPP.

15.2. Također, s obzirom da je drugotužiteljica u tužbenom zahtjevu zahtijevala naknadu štetu u iznosu pobliže navedenom u izreci prvostupanjske presude, to se u ovom predmetu ne radi o radnom sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP, a drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b., već na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP.

16. Zbog navedenog, valjalo je reviziju tuženika u odnosu na drugotužiteljicu odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na reviziju tuženika u odnosu na prvotužiteljicu

17. Prvotužiteljici je dosuđen ukupan iznos 256.541,78 kn na ime naknade štete. Stoga, s obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na prvotužiteljicu prelazi iznos 200.000,00 kn, to je u ovom parničnom predmetu dopuštena redovna revizija tuženika prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

18. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

19. Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka i mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe međusobno, a niti stanju spisa, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu nastanka štetnog događaja, te u pogledu osobe odgovorne za nastanak predmetnog štetnog događaja) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

19.1. Nadalje, navodi revizije u kojima podnositelj revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. Osim toga, valja reći da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

21. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući provedene dokaze u ovom parničnom postupku utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Pri tome još valja dodati da je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza vještačenjem po Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu glede nastanka štetnog događaja, za što je naveo valjane razloge, pa prihvaćanjem tog zaključka u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 250., 259. i 261. ZPP, kao i odredbom čl. 12. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji.

22. Osim toga, suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu (pa i žalbene navode tuženika u pogledu razloga prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka Vladislava Krnića) pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, na koje se ukazuje revizijom. Stoga su neosnovani revizijski navodi tuženika da mu je povrijeđeno konvencijsko pravo iz čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pošteno suđenje zbog izostanka obrazložene odluke drugostupanjskog suda.

23. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da pobijane presude ne sadrže obrazloženje odluke o tijeku zakonskih zateznih kamata, pa da se pobijana presuda ne može ispitati, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. To stoga što odluka suda prvog stupnja sadrži obrazloženje o tijeku zakonskih zateznih kamata, a s obzirom da revident u žalbi nije niti pobijao prvostupanjsku presudu glede tijeka zakonskih zateznih kamata, drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je ista pobijana žalbom tuženika. Stoga su na temelju odredbe čl. 385. st. 2. ZPP neosnovani i ovi navodi revidenta.

24. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

25. Predmet spora je zahtjev prvotužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu 388.691,78 kn zbog štetnog događaja od 30. rujna 2007. kada je došlo do prometne nezgode u mjestu Lozovac za koju nezgodu je odgovoran osiguranik tuženika, u kojoj nezgodi je prednik tužiteljica I. J. zadobio teške tjelesne ozljede i nakon proteka nekoliko mjeseci umro.

26. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

- da se u mjestu L., na lokalnoj cesti br. ... 30. rujna 2007. oko 15,30 sati dogodila prometna nezgoda sudionici koje su bili M. B. (umješač) koji je upravljao mopedom marke "Piaggio" reg. oznake ... i I. J. koji je upravljao mopedom "Tomos A3" reg. oznake ...,

- da nije sporno da je moped kojim je upravljao M. B. bio osiguran kod tuženika, kao i da je I. J. u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, da je prevezen u besvjesnom stanju u OB S., da je bio smješten u odgovarajućim zdravstvenim ustanovama, te da je isti od posljedica ozljeda zadobivenih u toj nezgodi preminuo 19. ožujka 2008. u KBC S.,

- da se M. B. (osiguranik tuženika) mopedom marke Piaggio kretao iz smjera istoka prema zapadu, a iz suprotnog pravca se mopedom marke "Thomos" kretao I. J.,

- da je M. B. pravomoćno oglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. Kaznenog zakona (djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, što je kršenjem propisa o sigurnosti prometa, iz nehaja tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe),

- da je na cesti na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda ograničenje brzine 50 km/h, da se ista dogodila u nagibu zavoja na suhom, hrapavom asfaltnom kolniku,

- da na kolniku nisu postojali nikakvi tragovi struganja, kočenja ili zanošenja, kao ni tragovi krhotina stakla, boje ili laka, osim što su izvan južnog ruba kolnika nađene krhotine plastike žute boje,

- da su krhotine plastike žute boje, koji su nađeni izvan južnog ruba kolnika od motora kojim je upravljao umješač M. B.,

- da je motor kojim je upravljao M. B. (umješač) bio žute boje, a jedna od oštećenja na njegovom motoru da su bila oštećenja prednje maske i unutarnja zaštitna plastika prednjeg dijela tog motora,

- da je do štetnog događaja došlo iz razloga što je osiguranik tuženika utužene prigode vozio graničnom brzinom od 44 km/h, te da u desnom nepreglednom zavoju nije uspio zadržati skuter "Piaggio" u svojoj desnoj traci, te je prešao preko pune crte na lijevu prometnu traku kojom se iz suprotnog pravca kretao pok. I. J., uslijed čega je došlo do sraza, a da se sama nezgoda mogla izbjeći da se M. B. kretao brzinom ne većom od 30 km/h,

- da je za predmetnu nezgodu isključivo odgovoran M. B., a da nema doprinosa nastanku štete sa strane drugog sudionika pok. I. J. (koji se prilikom štetnog događaja vozio brzinom od 30 km/h),

- da je prvotužiteljica podnijela odštetni zahtjev tuženiku preporučenom pošiljkom 9. svibnja 2008.,

- da je sada pok. I. J. živio u zajedničkom domaćinstvu s tužiteljicama,

- da je između sada pok. I. J. i tužiteljica postojala emocionalna i egzistencijalna povezanost,

- da je prvotužiteljica imala uobičajene nužne troškove zbog smrti sina (pok. I. J.) i to troškove pogreba, nadgrobnog spomenika (za pok. sina), crnine i vijenca, te troškove karmina.

27. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1101. st. 1., čl. 1103., čl. 1085., čl. 1086. i čl. 1093. st. 1. ZOO djelomično prihvatio tužbeni zahtjev prvotužiteljice u iznosu 227.691,78 kn (i to 220.000,00 kn na ime pravične novčane naknade zbog duševnih bolova zbog smrti sina, 7.291,78 kn na ime troškova pogreba i 400,00 kn za trošak crnine i vijenaca), sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 10. svibnja 2008. do isplate, te u iznosu 39.350,00 kn (i to 20.350,00 kn za nadgrobni spomenik, 10.000,00 kn za karmine, te 9.000,00 kn za troškove odlaska u bolnicu) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. svibnja 2012. do isplate. Dakle, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev prvotužiteljice u ukupnom iznosu 267.041,78 kn, dok je njen zahtjev odbio za iznos 121.650,00 kn.

28. Drugostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1101. st. 1. i čl. 1093. st. 1. ZOO djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prvotužiteljici dosuđena naknada štete u iznosu 254.041,78 kn (na ime pravične novčane naknade zbog smrti sina iznos 220.000,00 kn, za troškove pogreba iznos 7.291,78 kn, troškove vijenca iznos 400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2008. do isplate, zatim za troškove nadgrobnog spomenika iznos 20.350,00 kn, za troškove karmina iznos 2.500,00 kn, te za trošak odlazaka u bolnicu iznos 3.500,00 kn (na koji trošak se tuženik nije žalio), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2012. do isplate, te je po žalbi prvotužiteljice djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prvotužiteljici dosudio daljnji iznos 2.500,00 kn na ime troškova crnine (sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2012. do isplate), a po žalbi tuženika je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev prvotužiteljice na ime troškova karmina u iznosu 7.500,00 kn, te za troškove odlazaka u bolnicu u iznosu 5.000,00 kn.

29. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prvotužiteljici dosudili naknadu štete u ukupnom iznosu 256.541,78 kn zbog štetnog događaja od 30. rujna 2007.

30. Naime, odredbom čl. 1101. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

31. Prema odredbi čl. 1093. st. 1. ZOO tko prouzroči nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba.

32. Odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05. – dalje: ZOOP) propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

33. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, da je u predmetnom štetnom događaju sada pok. I. J. (sin prvotužiteljice) zadobio teške tjelesne ozljede, da je od posljedica tih ozljeda isti preminuo 19. ožujka 2008., da je sada pok. I. J. živio u zajedničkom domaćinstvu s prvotužiteljicom, te da je između sada pokojnika i prvotužiteljice (njegove majke) postojala emocionalna i egzistencijalna povezanost, da je prvotužiteljica imala uobičajene nužne troškove zbog smrti sina, i to troškove pogreba, crnine i vijenca, nadgrobnog spomenika (za pok. I. J.), te troškove karmina, a imajući na umu naprijed citirane odredbe ZOO, to je i prema shvaćanju ovog suda, pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu (u dosuđujućem iznosu 254.041,78 kn) i djelomično po žalbi tužiteljice preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, dosuđujući prvotužiteljici daljnji iznos 2.500,00 kn, tj. kada je prvotužiteljici dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu 256.541,78 kn, i to na ime naknade neimovinske štete zbog smrti člana uže obitelji iznos 220.000,00 kn i imovinske štete iznos 36.541,78 kn, kako je to odlučeno u izreci drugostupanjske presude.

34. Pritom valja reći da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su na dosuđeni iznos neimovinske štete (220.000,00 kn) i imovinske štete (u iznosu 7.691,78 kn) dosudili tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate (tako i ovaj sud u odluci Rev-550/14 od 18. studenoga 2015., Rev-2910/14 od 5. srpnja 2017., Rev-934/14 od 5. travnja 2017. i dr.), pa iako su se sudovi pritom pozvali na odredbe čl. 1103. i čl. 1086., ali ne i na odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

35. Nadalje, navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama (glede nastanka štetnog događaja i odgovornosti za predmetni štetni događaj) u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

36. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

37. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.