REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 184/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. Ć. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. F., odvjetniku u Odvjetničkom društvu F. & Š. u Z., protiv 1. tuženika B. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z. i 2. tuženika J. Ć. iz Z., OIB: ..., zastupanog po posebnoj skrbnici N. B. S., zaposlenici Centra za posebno skrbništvo, Dislocirana jedinica R., radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-894/17-2 od 10. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P Ob-205/15-39 od 12. svibnja 2017., u sjednici održanoj 26. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da je 2. tuženik nositelj pravnog naslova za stjecanje prava vlasništva na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Opatiji i to: nekretnine upisane u zk. ul. br. 656 u naravi kuća br. 152 sa dvorištem „V. E.“ površine 583 m2, k.č.br.grč. 21 K.O. T. i nekretnine upisane u zk. ul. br. 441 u naravi vrt, pašnjak površine 326 m2, k.č.br.grč. 317 K.O. T. (točka I.I. izreke); nadalje, na utvrđenje da su iste nekretnine bračna stečevina tužiteljice i 2. tuženika i da je tužiteljica zajedno s 2. tuženikom u jednakom dijelu sunositelj pravnog naslova za stjecanje vlasništva istih nekretnina što je 1. tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva na tim nekretninama u zemljišnoj knjizi na ime tužiteljice u 1/2 dijela temeljem presude (točka I.II. izreke) uz naknadu parničnog troška (točka I.IV. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana na naknadu parničnog troška 1. tuženiku u iznosu od 40.625,00 kn dok je preostali zahtjev 1. tuženika odbijen (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju, nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. U odgovoru na reviziju 1. tuženik je osporio sve navode iste i predložio reviziju tužiteljice odbaciti podredno, odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Obzirom da je vrijednost predmeta spora preko 200.000,00 kn, revidentica ima pravo na podnošenje izravne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužiteljica ukazuje. Revidentica ne specificira u vezi s kojom odredbom ZPP bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP.

8. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je 2. tuženik nositelj pravnog naslova za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u K.O. T. koje nekretnine da predstavljaju bračnu stečevinu nje i 2. tuženika slijedom čega da je i ona sunositeljica istog pravnog naslova, kao i uknjižba tog prava u zemljišnu knjigu.

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su tužiteljica i 2. tuženik u braku od 1978.;

- da je 1. tuženik nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Opatiji u zk. ul. br. 656 u naravi kuća br. 152 sa dvorištem „V. E.“ površine 583 m2, k.č.br.grč. 21 K.O. T. i u zk. ul. br. 441 u naravi vrt, pašnjak površine 326 m2, k.č.br.grč. 317 K.O. T. stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 30. lipnja 2003. sklopljenim s trgovačkim društvom „M.“ d.o.o.;

- da su 1. tuženik kao zajmoprimac i tvrtka G.-t. d.o.o. kao zajmodavac, 31. listopada 2002. sklopili ugovor o zajmu i da je istog dana sklopljen predugovor za kupnju predmetnih nekretnina i isplaćena kapara u visini iznosa tog zajma.

11. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim uz shvaćanje da tužiteljica nije dokazala da bi predmetne nekretnine bile kupljene novcem iz bračne stečevine nje i 2. tuženika, kao ni da su iznos pozajmice iz ugovora od 31. listopada 2002., ona i suprug, iz sredstava bračne stečevine, prethodno pozajmili tvrtki G.-t. d.o.o., uz dodatan razlog da, čak ako bi se i utvrdilo da se radi o njihovoj bračnoj stečevini, to tužiteljici ne bi dalo stvarna prava na prijeporu kod okolnosti da nije dokazano da je 2. tuženik stekao pravo vlasništva, već bi ona eventualno mogla postaviti obveznopravni zahtjev za vraćanje pozajmice. Obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, smatra i da nije odlučno tko je osnivač i direktor navedenih trgovačkih društava jer pravna osoba ima svoju imovinu, različitu od imovine osnivača i osoba ovlaštenih za zastupanje.

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku navodeći da 2. tuženik nikada nije stekao pravo vlasništva spornih nekretnina niti je utvrđena, u odnosu na njega, valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva, kao i da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da može donijeti odluku na temelju izvedenih dokaza, pri čemu je odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka.

13. Suprotno navodima tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo pri čemu su pravilno smatrali da nije bilo potrebe provoditi daljnje dokaze pa tako ni saslušanjem svjedoka a prije svega imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev. Pravno relevantna okolnost da bi 2. tuženik stekao pravni naslov za stjecanje prava vlasništva nije dokazana niti je razvidno koji bi to pravni naslov bio u međusobnom odnosu između 1. tuženika i 2. tuženika.

14. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno, uzimajući u obzir postavljeni tužbeni zahtjev, smatrali nepotrebnim provesti dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost stjecanja sredstava bračne stečevine i navodnog pozajmljivanja istih tvrtki G.-t. d.o.o. jer u ovom predmetu ne egzistira tužbeni zahtjev koji bi na taj način mogao biti potkrijepljen, o čemu su dali jasne razloge. Preostali revizijski razlozi činjenične su prirode i kao takve ih je za otkloniti.

15. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i 1. tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za vođenje parnice.

Zagreb, 26. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.