Poslovni broj: 71 P-7687/19-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. A., OIB:…, Z., zastupana po punomoćniku I. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB: … iz Z., zastupana po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. travnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., OIB:…, Z., isplatiti tužiteljici B. A., OIB: …, Z., na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iznos glavnice od 9.268,90 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 271,45 kn s kta od 26.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,41 kn s kta od 21.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,38 kn s kta od 14.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,34 kn s kta od 23.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,30 kn s kta od 26.08.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,26 kn s kta od 16.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,22 kn s kta od 22.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,17 kn s kta od 20.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,13 kn s kta od 09.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,08 kn s kta od 23.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 271,03 kn s kta od 11.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,98 kn s kta od 10.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,93 kn s kta od 09.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,88 kn s kta od 09.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,82 kn s kta od 10.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 270,76 kn s kta od 10.07.2009. g. pa do

isplate,

- na iznos od 366,52 kn s kta od 10.07.2009. g. pa do

isplate, - na iznos od 366,47 kn s kta od 08.09.2009. g. pa

do isplate, - na iznos od 366,41 kn s kta od 07.10.2009. g. pa do isplate, - na iznos od 366,35 kn s kta od 06.11.2009.

g. pa do isplate, - na iznos od 366,29 kn s kta od

04.12.2009. g. pa do isplate, - na iznos od 366,22 kn s kta

od 09.01.2010. g. pa do isplate, - na iznos od 366,15 kn s

kta od 11.02.2010. g. pa do isplate, - na iznos od 366,08 kn

s kta od 12.03.2010. g. pa do isplate, - na iznos od 366,01

kn s kta od 09.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 365,94 kn s kta od 27.05.2010. g. pa do

isplate, - na iznos od 365,86 kn s kta od 29.06.2010. g. pa

do isplate, - na iznos od 590,54 kn s kta od 11.08.2010. g. pa do isplate, - na iznos od 106,35 kn s kta od 21.09.2010.

g. pa do isplate, - na iznos od 142,18 kn s kta od

23.10.2010. g. pa do isplate, - na iznos od 63,39 kn s kta od

23.10.2010. g. pa do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., OIB:…, Z., isplatiti tužiteljici B. A., OIB:, Z., na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos od 34.024,11 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- na iznos od 2,08 kn s kta od 16.10.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 0,56 kn s kta od 16.11.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 0,92 kn s kta od 17.12.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 26,79 kn s kta od 20.11.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 34,08 kn s kta od 23.01.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 44,09 kn s kta od 11.03.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 49,10 kn s kta od 10.04.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,05 kn s kta od 09.05.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 35,26 kn s kta od 09.05.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 16,46 kn s kta od 10.06.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 6,19 kn s kta od 10.07.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 19,44 kn s kta od 08.09.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 11,86 kn s kta od 07.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 4,51 kn s kta od 06.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos 21,35 kn s kta od 04.12.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,27 kn s kta od 09.01.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 53,99 kn s kta od 11.02.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 49,53 kn s kta od 12.03.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 77,64 kn s kta od 09.04.2010. g. pa do

isplate, - na iznos od 70,29 kn s kta od 27.05.2010. g. pa

do isplate, - na iznos od 84,34 kn s kta od 29.06.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 22.821,76 kn s kta od 11.08.2010. g. pa do

isplate, - na iznos od 343,37 kn s kta od 21.09.2010. g. pa do

isplate,

- na iznos od 7.315,37 kn s kta od 23.10.2010. g. pa do

isplate, - na iznos od 2.860,81 kn s kta od 23.10.2010. g. pa

do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., OIB:…, Z., naknaditi tužiteljici B. A., OIB: …, Z., parnični trošak u iznosu od 11.029,00 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.04.2022.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: … , broj kreditne partije: … od 21.07.2005.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke – CHF-a na dan isplate kredita.

2.

U predmetnom Ugovoru u člancima 1. i 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice.

3.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.

Tužiteljica se poziva na presudu suda EU C-118/2017 od 14.03.2019., prema kojoj presudi tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.

5.

Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom koji je uređen podneskom od 25.02.2022.g. potražuje razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početne ugovorene kamatne stope u visini glavnice od 9.268,90 kn, kao i razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a u visini glavnice od 34.024,11 kn koliko iznosi stvarna preplata po osnovi tečajnih razlika.

6.

U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit od CHF 50.000,00 u iznosu kunske protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate 30 godina.

7.

Nije sporno niti da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje i da je ista promjenjiva. Nije sporno ni da su odredbama Ugovora o kreditu glavnica kao i kamate vezane za valutnu klauzulu, odnosno da se tečaj izračunava prema srednjem tečaju HNB za švicarski franak.

8.

Tuženik osporava da bi ovaj Ugovor o kreditu bio potrošački Ugovor jer tužitelj nije dokazao da je potrošač, a što je osnovna pretpostavka kako bi se mogao pozivati na utvrđenja iz Kolektivnih sporova na koje se poziva.

9.

Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.

U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

11.

Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

12.

Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

13.

Nadalje tuženik ističe prigovor zastare tražbine za sve iznose koji su dospjeli do 13.06.2019.g.

14.

Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz navod da iz prometa po kreditu pod nazivom "Naziv platitelja" proizlazi da je pojedine anuitete plaćala osoba koja nije tužitelj pa u slučaju da tužiteljica ne dokaže da je ista platila te iznose, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III-3176/2007 od 06.05.2010.g. predlaže da sud odbije tužiteljicu s onim iznosima koje ona nije platila jer je osnovni postulat instituta stjecanja bez osnova da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao.

15.

Stoga tuženik predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

16.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 21.07.2005.g. (list 9-13 spisa), zemljišnoknjižni izvadak (list 14-15 spisa), potvrda (solemnizacija privatne isprave) (list 16 spisa), pročitan je otplatni plan kredita (list 17-28 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 29 spisa), suglasnost o skraćenju roka otplate kredita (list 30 spisa), pregled uplata po kreditu /specifikacija uplata (list 31-34 spisa) iz kojeg je razvidno da je kredit konačno otplaćen 22.10.2010.g., potvrda banke o otplati kredita u cijelosti (list 35 spisa), pročitani su članci objavljeni u svezi kredita u CHF-u (list 51-90 spisa), Opći uvjeti poslovanja (list 97-101 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku F. P. d.o.o. (list 148-168 spisa), na primjedbe tuženika pisano se očitovao vještak F. P. d.o.o. (list 175-181 spisa).

17.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. 18.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu dana 21.07.2005.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena 4,50 % godišnje, a te kamate su uključene u anuitete.

19.

Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Kredit je otplaćen 2010. g. 20.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

21.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je i je li tužiteljica potrošač, te je prijeporno je li tužiteljica izvršila sve uplate po kreditu, te je li slijedom toga aktivno legitimirana na traženje svih uplaćenih iznosa po predmetnom kreditu.

22.

Tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač jer da to nije dokazala je neosnovana iz razloga što je teret dokaza upravo na tuženiku da tužiteljica nije bila u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu Potrošač već da je bila trgovac.

23.

O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je upravo navedeno da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U toj odluci je navedeno "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."

24.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

25.

Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. 26.

Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

27.

Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.

28.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

29.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

30.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

31.

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. 32.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

33.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

34.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

35.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

36.

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

37.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

38.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 39.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

40.

Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

41.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

42.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

43.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

44.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

46.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

47.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

48.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

49.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

50.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

51.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

52.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. 53.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

54.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

55.

Stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. 56.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 A. i dr. protiv Banca R. SA, a koja

presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

57.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

58.

Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužiteljice. 59.

Isto tako sud nije saslušavao stranke, sudionike kreditnog odnosa budući o tome postoji jasna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

60.

Nije osnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za traženje preplata temeljem Ugovora o kreditu jer je pregledom specifikacija uplata sud sa sigurnošću utvrdio da je sve anuitete platila i otplatila upravo tužiteljica B. A. jer nije naznačena niti jedna druga osoba koja bi izvršila plaćanja po predmetnom Ugovoru o kreditu što je sve razvidno na listovima 31-34 spisa. 61.

Time je sud sa sigurnošću utvrdio da je tužiteljica sama podmirila sve uplate po predmetnom kreditu, slijedom čega je aktivno legitimirana i tražiti povrat svih preplata.

62.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo F.P. d.o.o. 63.

Iz nalaza i mišljenja vještaka F . P. d.o.o., a koji je imao zadaću utvrditi koliko je tužiteljica platila više s osnova kredita obzirom da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala od početne 4,50 % i po osnovi preplate po valutnoj klauzuli proizlazi da je tužiteljica po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope preplatila iznos od 9.268,90 kn i da preplaćeni iznos po anuitetima kredita zbog valutne klauzule po izračunu vještaka iznosi 34.024,11 kn.

64.

Vještak je nadalje utvrdio da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala od početne kamatne stope 4,50 % do 6,30%. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izvještačio razdoblje u kojem je postojala preplata temeljem valute i temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope.

65.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedaba, dočim je tuženik stavio pisane primjedbe u podnesku od 22.10.2020. na koje primjedbe se vještak očitovao pisanim putem, te je naveo da je vještačenje proveo upravo prema zadaći vještačenja na način da je utvrdio preplate koje su nastale tijekom otplate kredita, a odnosile su se na preplatu zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja. Nadalje, vještak je i naveo da je u svom nalazu i mišljenju zasebno izračunao koliko točno iznosi preplata po kamati i po valuti i te preplate je vještak iskazao u tablici 5 na strani 18 svog nalaza i mišljenja pod nazivima "T_RATA i T_KAMATA".

66.

Nadalje, tuženik je i prigovorio da vještak nije uzeo u obzir niže plaćene iznose kada je anuitet bio niži zbog utjecaja valutne klauzule.

67.

Nakon pisanog očitovanja vještaka tuženik je i nadalje ostao kod svojih primjedaba, no kako je vještak doista iskazao preplatu po valuti i po kamati sud je nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio jer je dan temeljem svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna, te sukladno pravilima znanosti i struke.

68.

Sud drži neosnovan prigovor tuženika da se trebaju uračunati eventualno niže plaćeni iznosi, jer utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka već isključivo u korist Potrošača, a tužiteljica ništa nije stekla bez osnove plaćajući eventualno niži anuitet, tim više što je i takva tražbina tuženika u zastari.

69.

Tužiteljica je po provedenom vještačenju postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

70.

Nakon što je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev, tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu navodne preplate. Tuženik dodaje da ako se smatra da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12 (VTSRH broj: Pž-7129/13 prekinula tijek zastarnog roka, zahtjev tužitelja od 15.03.2021.g. u svakom slučaju je zastario u cijelosti jer je presuda donesena u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13.06.2014.g. pa zahtjevi podneseni nakon 13.06.2019.g. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude su zastarjeli, a tuženik tvrdi da je ovdje to upravo slučaj jer je preinačeni tužbeni zahtjev podnesen tek 25.02.2022.g. 71.

Nije osnovan istaknuti prigovor zastare za preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ona povisila tužbeni zahtjev temeljem preplate valutne klauzule, a to iz razloga što je pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba kojom je primijenjena valutna klauzula postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., a koja je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., pa će potraživanje preplate temeljem valutne klauzule zastarjeti tek 14.06.2023.g., a na zastaru temeljem valutne klauzule se nikako ne primjenjuje zastarni rok za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu kako to tuženik neosnovano ističe.

72.

U konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku, a koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

73.

Kako je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 02.03.2021.g., to ona svoj zahtjev nije mogla na drugačiji način uređivati ili postavljati sve dok se nije utvrdila točna visina tražbina tužiteljice provođenjem dokaza vještačenjem.

74.

Odredbom čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Stoga, valja navesti da tužiteljica otpočetka traži preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem preplate zbog primjene ništetne i nepoštene valutne klauzule, pa stoga ima pravo iz iste činjenične osnove potraživati svotu koju potražuje svojim tužbenim zahtjevom od 15.03.2021.g., a kako je već navedeno zastara za preplatu temeljem valutne klauzule nastupiti će tek 14.06.2023.g., pa su istaknuti prigovori po tuženiku u cijelosti neosnovani.

75.

Nadalje, prema Zaključku sa sastanka Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskih odjela VSRH pod brojem Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.g. zauzet je jasan stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

76.

Temeljem navedenog, sud je tužiteljici na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope dosudio zatraženi iznos glavnice od 9.268,90 kuna, a na ime preplate anuiteta temeljem tečajnih razlika iznos glavnice od 34.024,11 kune, a ove iznose s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

77.

Stoga je sud tužiteljici na ime svih učinjenih preplata temeljem jednostrano promjenjive kamate i temeljem preplate zbog tečajnih razlika dosudio zatražene iznose temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima kako je to presuđeno u toč. I. do II. izreke ove presude.

78.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena i na odredbi čl. 29. st. 8. ZOO-a.

79.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 142/12), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

80.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu 100 bodova, troška sastava 4 podneska (02.03.2020., 16.03.2020., 22.07.2020. i 25.02.2022.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 2 ročišta (02.03.2020. i 02.03.2022.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, 8/1, Tbr 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 10,00 kn prema Tbr. 50. Odvjetničke tarife.

81.

Zbrojeno parnični trošak tužiteljice iznosi 7.000,00 kn. 82.

Ovom iznosu pribrojen je iznos predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje koji je bio neophodan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 2.500,00 kn i trošak sudske pristojbe na tužbu od 746,00 kn koji je i plaćen, te trošak sudske pristojbe na ovu presudu u iznosu od 783,00 kn temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 11.029,00 kn.

83.

Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

84.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I.- III. izreke.

U Zagrebu, dana 26. travnja 2022. godine

Sut

kinja Jesenka

Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika