Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 28 P-660/2021-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, na prijedlog više sudske savjetnice Ane Lazić, u pravnoj stvari tužitelja D. S., OIB: …. iz P., P. 180, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku iz O. d. G. i Š. iz Č., R. B. 33, protiv tuženika P. b. Z. d.d., R. c. 50, Z., OIB: ……, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. L. i p. iz Z., D. 18, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 7. ožujka 2021., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. Š., odvjetnika iz Č. i zamjenika punomoćnika tuženika G. F., odvjetnika iz V., te objave presude 26. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., R. c. 50, Z., OIB: ….., da tužitelju D. S., OIB: ….. iz P., P. 180, isplati iznos od 14.824,50 kn (četrnaest tisuća osamsto dvadeset četiri kune i pedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na:
iznos 9,71 kuna od 31. ožujak 2009. do isplate,
iznos 149,45 kuna od 30. travanj 2009. do isplate,
iznos 104,45 kuna od 31. svibanj 2009. do isplate,
iznos 95,45 kuna od 30. lipanj 2009. do isplate,
iznos 116,45 kuna od 31. srpanj 2009. do isplate,
iznos 114,45 kuna od 31. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 111,45 kuna od 30. rujan 2009. do isplate,
iznos 127,45 kuna od 31. listopad 2009. do isplate,
iznos 126,45 kuna od 30. studeni 2009. do isplate,
iznos 142,45 kuna od 31. prosinac 2009.do isplate,
iznos 174,45 kuna od 31. siječanj 2010. do isplate,
iznos 161,45 kuna od 28. veljača 2010. do isplate,
iznos 197,45 kuna od 31. ožujak 2010. do isplate,
iznos 212,45 kuna od 30. travanj 2010. do isplate,
iznos 206,25 kuna od 31. svibanj 2010. do isplate,
iznos 310,45 kuna od 30. lipanj 2010. do isplate,
iznos 299,45 kuna od 31. srpanj 2010. do isplate,
iznos 357,45 kuna od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 322,45 kuna od 30. rujan 2010. do isplate,
iznos 367,45 kuna od 31. listopad 2010. do isplate,
iznos 387,45 kuna od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 477,45 kuna od 31. prosinac 2010.do isplate,
iznos 412,45 kuna od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 407,45 kuna od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 387,45 kuna od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 422,45 kuna od 30. travanj 2011. do isplate,
iznos 535,45 kuna od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 548,45 kuna od 30. lipanj 2011. do isplate,
iznos 662,45 kuna od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 603,45 kuna od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 541,45 kuna od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 547,45 kuna od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 537,45 kuna od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 560,45 kuna od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 567,45 kuna od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 587,45 kuna od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 572,45 kuna od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 592,45 kuna od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 592,45 kuna od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 582,45 kuna od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 591,44 kuna od 31. srpanj 2012. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 2.683,26 kn (dvije tisuće šesto osamdeset tri kune i dvadeset šest lipa) u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba preko iznosa od 14.824,50 kn, a do zatraženog iznosa od 23.000,00 kn.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio Općinskom sudu u Čakovcu tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 21. srpnja 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.672,32 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s redovnom kamatom po stopi od 5,50% godišnje promjenjivoj sukladno odluci tuženika s rokom otplate od 300 mjeseci (pri čemu sud nalazi da se radi o očitoj omašci u pisanju budući je tijekom postupka nesporno nađeno da se radi o otplati u 84 mjesečnih anuiteta). Ističe da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i vraćanju kredita u kunskoj protuvrijednosti koja se veže uz tečaj CHF nepoštene i ništetne. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se ugovorima o kreditu, koje je sklapao i ovdje tuženik, ugovarala valuta švicarski franak koja je vezana uz glavnicu, kao i ništetnost ugovornih odredbi kojima se ugovarala promjenjiva ugovorna kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, smatra da je radi takvog postupanja tužitelj tuženiku na temelju ugovorenih ništetnih ugovornih odredbi o valuti CHF uz koju su glavnica i kamata vezane, te odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, preplatio utuženi iznos koji je tuženik stekao bez osnove i to iznos od 23.000,00 kn.
1.1. Prema končano postavljenom tužbenom zahtjevu, nakon izrade nalaza i mišljenja sudske vještakinje N. J. iz C. p. a. Č., u podnesku od 31. siječnja 2022. tužitelj je zatražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 14.824,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od uplate svakog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF do isplate, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda. Nadalje je istaknuo kako je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, a da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, stoga da je tužba promašena jer postupanje tuženika, koje tužitelj smatra protupravnim, više niti ne postoji, niti ga je ikada bilo. Smatra tužbu neosnovanom i neurednom stoga što se tužitelj poziva na članak 502. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, dok u konkretnom slučaju tužitelj potraživanje temelji na utvrđenju ništetnosti i stjecanju bez osnove. Također navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona obveznim odnosima, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usklađeno sa zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Tuženik posebno navodi da ugovaranjem valutne klauzule strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Poziva se na stajališta Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske izražene u odukama Vs-Rev 1990/91 i RH U-I-1746/2006. Nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a u tom smjeru navodi i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Rev 895/2003. Smatra da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer zaključuje kako je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, te da pogrešno zahtijeva da se ugovor o kreditu i tretira na taj način, a što ne proizlazi iz presude, a niti je volja ugovornih strana bila takva da sklope ugovor o kreditu s fiksnom već s promjenjivom kamatnom stopom. Također ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza iz čega se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne obveze te prava i obveze. Tuženik navodi da je iluzorno za očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Tuženik opširno obrazlaže elemente koji su utjecali i utječu na formiranje ugovorene kamatne stope te navodi da su svi ti elementi koji su utjecali na cijenu kredita javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, nadalje da HNB nije kod tuženika uočila bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima te da je očito da u tom smislu nema nikakve protupravnosti u postupanju tuženika. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa tuženik navodi da isti tužitelj temelji na promašenoj premisi – da je kamata morala biti fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Zaključno ističe da ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije ništetna, te da se ne može smatrati da nije odrediva, da ni jedna od promijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula. Tuženik je ujedno istaknuo i prigovor zastare.
3. Vezano uz prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, valja reći da se rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-586/19-11 od 4. listopada 2021. Općinski sud u Čakovcu oglasio mjesno nenadležnim te je nakon pravomoćnosti rješenja postupak nastavljen pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim sudom u Varaždinu.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta, i to presliku knjigovodstvene kartice tuženika po partiji kredita 9010647162 , presliku pregleda uplata po kreditu od 26. srpnja 2019., presliku Ugovora o kreditu broj 9010647162 sa pripadajućom potvrdom javnog bilježnika i presliku otplatne tablice, proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji N. J., te je pročitao nalaz i mišljenje te vještakinje. Sud je odbio dokazni prijedlog da se kao stranka sasluša tužitelj na okolnosti jednostranog povećanja ugovorne kamatne stope od strane banke i povećanja tečaja CHF budući da se tijekom postupka isto ukazalo nespornim, kao i dokaz saslušanja svjedoka - osobnog bankara na okolnosti pregovaranja kod sklapanja ugovora o kreditu budući da je ocijenio da je izvođenje takvog dokaza nepotrebno, jer je također nesporno tijekom postupka nađeno da banka ne pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Stav je i ovoga suda da dokaze saslušanjem na ovdje navedene okolnosti nije potrebno ponovno izvoditi u svakom pojedinačnom postupku, obzirom su provedeni u postupku povodom kolektivne tužbe.
5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 21. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010647162, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 22. srpnja 2005. i solemniziran kod javnog bilježnika J. V.-Š. pod brojem OU-960/2005-1. Nesporno je da se navedenim ugovorom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.672,32 CHF po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, da je rok otplate kredita 84 mjeseca i to u 84 jednakih mjesečnih anuiteta. Nesporno je da je tužitelj otplatio navedeni kredit sa dospijećem posljednjeg mjesečnog anuiteta 31. srpnja 2012. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu ugovorena redovna kamata u iznosu od 5,50 % godišnje i to promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao ni to da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata povećavao kamatnu stopu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta.
7. Sporno je između stranaka da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa u iznosu od 5,50 % promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF (kredit i kamata otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja) ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.
8. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
9. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula vezana uz CHF.
10. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik – banka, davatelj kredita, tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, te F. S. kao solidarni dužnik pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu kojim je utvrđeno da je P. b. Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
15. Zbog opisanog direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ovaj je sud vezan za utvrđenja proizašla iz parnice povodom kolektivne tužbe pa stoga, s obzirom na citirani sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koji se odnosi na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem tužitelja jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i protivno odredbama ZPP-a i ZZP-a (Županijski sud u Rijeci presuda poslovni broj: Gž-3344/2020-3 od 30. rujna 2020.)
16. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena drugotužena) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tužene, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s prednikom tuženika o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Navodi tuženika o nepostojanju interesa za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; dalje: ZZP/07) s obzirom na činjenicu da je kredit u cijelosti otplaćen zbog čega tuženik smatra da više niti ne postoji bilo kakva povreda interesa potrošača koju je potrebno otkloniti, prema ocjeni ovog suda su neosnovani. Naime, odredba čl. 131. ZZP/07 odnosi se na pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u ovom predmetu ne radi se o takvom postupku, već o sporu individualnog potrošača protiv pojedinog trgovca radi isplate, slijedom čega se takvi navodi ocjenjuju u cijelosti neosnovanima. Tuženik prigovara da se u konkretnom predmetu ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove radi čega da je irelevantno pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS Pž-7129/13 pa se s tim u vezi ističe da je točno da odredbe čl. 502. c st.1. ZPP- a i čl. 138. a ZZP/09 govore o postupcima naknade štete, ali i to da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Stoga se ovdje ukazuje kako je tužitelju, plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja te primjenom valutne klauzule u CHF, upravo nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi. Jednako stajalište zauzeto je i u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj19 Gž- 249/2021-3 od 23. ožujka 2021.
18. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski
, postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 12. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
19. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj kaluzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 14.824,50 kn, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužitelja za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2.1. i 8. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.
20. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje N. J. od 4. siječnja 2022. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj platio primjenom početne ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja HNB za CHF prema HRK na dan isplate kredita 25. srpnja 2005. (4,664107 kn za CHF), odnosno da je u razdoblju od 31. kolovoza 2005. do 31. srpnja 2012. tužitelj više platio 14.824,50 kn, a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužitelj plaćao po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene i po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.
21. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda.
22. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasan s istim, dok tuženik u podnesku od 31. siječnja 2022. osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći, u bitnome, da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa te da je takav nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban jer namjera stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a tužitelj treba, po stavu tuženika, dokazati koja je to visina kamatne stope koju je tuženik nezakonito odredio, zbog čega tuženik predlaže da se vještaku da zadatak da izračuna koliko je kretanje parametara, uzimajući u obzir objektivne kriterije, utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate.
23. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno. Prema tome, kako tuženik zapravo nije prigovorio konkretnom nalazu i mišljenju vještaka, već nalogu suda koji je zadan vještaku, sud je odbio prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženika stečenih iznosa.
24. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 14.824,50 kn, specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 1. veljače 2022. S obzirom na tako sređeni tužbeni zahtjev, odnosno na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, o kojem se tuženik nije posebno očitovao niti protivio, sukladno članku 193. stavak 2. ZPP-a smatra se da je na takvo povlačenje i pristao pa je sud rješenjem utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 8.175,50 kn.
25. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
26. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
27. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu uspio sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 14.824,50 kn, što u odnosu na zahtijevani iznos od 23.000,00 kn čini 64,45 % uspjeha, dok je za preostali dio zahtjeva tužba povučena, taj dio predstavlja uspjeh tuženika, izraženo postotkom tuženik je, dakle uspio u sporu 35,55 %. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme iznos postotka uspjeha tuženika preostaje iznos od 28,90 %. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa) sa pripadajućim PDV-om prema tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn, podnesak od 31. siječnja 2022. kojim precizira tužbeni zahtjev, u iznosu od 1.250,00 kn prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 4. listopada 2021., na ročištu 9. studenog 2021., te na ročištu 7. ožujka 2022. u iznosima od po 1.250,00 kn za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 26. travnja 2022. u iznosu od 500,00 kn sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, zatim trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 1.250,00 kn te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 580,00 kn te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 580,00 kuna sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 9.285,00 kn, a s obzirom na postignut uspjeh u parnici, tuženik mu je dužan nadoknaditi 28,90 % tog iznosa, što čini iznos od 2.683,26 kn. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328 st. 2. ZPP-a. Sud nije priznao zahtijevani trošak podneska tužitelja od 12. kolovoza 2020. kojim dostavlja dokumentaciju na koju se poziva u tužbi budući da je istu bio dužan dostaviti već uz tužbu, zatim trošak sastava podneska od 13. listopada 2020. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu jer isti sud nije našao potrebnim za vođenje parnice budući da je tužitelj sve relevantno već iznio u tužbi, dok u navedenom podnesku citira zakonske odredbe i sudsku praksu već poznatu sudu, naročito uzevši u obzir da se ovdje radi o postupku za naknadu štete iz članka 502. c. ZPP-a, zatim nije priznat trošak sastava podneska od 1. veljače 2022. jer podnesak sa tim datumom nije niti zaprimljen (tužitelj je podnesak od 31. siječnja 2022., za čiji sastav mu je trošak priznat, dostavio 1. veljače 2022. putem e-komunikacije sudu), a nije priznat niti sastav podneska od 21. veljače 2022. u kojemu se očituje na prigovore tuženika na vještački nalaz, budući da mu je taj podnesak tuženika dostavljen na znanje, a tužitelj je svoje očitovanje mogao iznijeti i na ročištu 7. ožujka 2022. za koje zastupanje mu je trošak priznat u cijelosti sukladno njegovu zahtjevu.
U Varaždinu 26. travnja 2022.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku K. G., odvjetniku iz O. d. G. i Š. iz Č., R. B. 33 2. Tuženiku po punomoćnicima iz O. d. L. i p. iz Z., D. 18
