REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ps. 62/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz S., OIB: …., zastupanog po pun. I. M., odvjetniku u S., protiv tužene

V. P. iz Z., OIB: …., zastupana po

pun. I. T. i B. M., odvjetnicima u S., radi donošenja presude

koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. stranaka, dana 25. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj stekao po samom zakonu prava i obveze najmoprimca sa zaštićenom najamninom, sukladno čl. 30. i 31. Zakona o najmu stanova, i to na dvosobnom stanu smještenom na III. katu u zgradi u S., položenoj na čest. zgr. 4084/1 i čest. zgr. 4086, obje ZU 8392 k. o. S., a koji stan ima i pripadajuće sporedne prostorije te se nalazi na zapadnoj strani, odnosno desno od glavnog ulaza zgrade, pa ova presuda zamjenjuje u cijelosti Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u tekstu kako slijedi:

- najmodavac daje najmoprimcu u najam dvosobni stan smješten na III. katu u zgradi u S., položenoj na čest. zgr. 4084/1 i čest. zgr. 4086, obje ZU 8392 k. o. S., a koji stan ima i pripadajuće sporedne prostorije te se nalazi na zapadnoj strani, odnosno desno od glavnog ulaza zgrade

- ugovorne strane ugovaraju zaštićenu najamninu sukladno čl. 7. Zakona o najmu stanova u iznosu od 107,83 kn mjesečno

- najamnina se plaća mjesečno svakog prvog, a najkasnije petog u mjesecu na račun najmodavca

- najmoprimac ima pravo koristiti zajedničke dijelove i uređaje zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan

- najmodavac je dužan najmoprimcu omogućiti korištenje stana prema  odredbama  ovog  ugovora;  troškovi  sitnih  popravaka izazvanih redovitom uporabom stana kao i troškovi same upotrebe padaju na teret najmoprimca

- najmoprimac može koristiti stan samo za stanovanje, a zajedničke dijelove i uređaje te zemljište koje služi redovitoj uporabi zgrade u skladu sa njihovom namjenom; najmoprimac je dužan pri korištenju stana postupati pažljivo i čuvati stan i zgradu od kvara i oštećenja; najmoprimac ne može dati drugoj osobi stan ili dio stana u podnajam ili ga iznajmljivati

- najmoprimac ne može u stanu obavljati poslovnu djelatnost, te ne smije obavljati preinake u stanu, zajedničkim prostorijama i na uređajima bez prethodne suglasnosti najmodavca

- najmodavac ima pravo pregledati stan i druge prostorije koje najmoprimac koristi na osnovu ovog ugovora svaka tri mjeseca, a u slučaju oštećenja stana ili radi sprečavanja nastanka štete unutar tih rokova

- ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme

- otkaz odnosno raskid ovog ugovora može se dati samo iz razloga i na način utvrđen odredbama zakona o najmu stanova

- na prava i obveze ugovornih stranaka koji nisu uređeni ovim ugovorom primijenit će se odredbe zakona o najmu stanova

- stranke izjavljuju da primaju prava i obveze iz ovog ugovora te ga u znak prihvata vlastoručno potpisuju.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parbeni trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 18. ožujka 1998. godine zaprimljena je tužba tužiteljice V. Ž. protiv tuženika ad. 1 L. D. i tuženika ad. 2 M. D., u kojoj se navodi da tužiteljica sa svojom obitelji od 1949. godine stanuje u stanu vlasnosti tuženika, ovaj stan tuženici da su kupili 1971. godine, predmetni stan da se nalazi na III. katu zgrade anagrafske oznake u S.. Tužiteljicu da je dan 5. studenog 1996. godine kao dan stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, zatekao u statusu nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu te da je ona temeljem tog propisa stekla pravo na status najmoprimca sa zaštićenom najamninom. Zajedno sa tužiteljicom da u predmetnom stanu od 14. lipnja 1989. godine stanuje njezin sin A. koji je do 5. studenog 1996. godine imao status člana tužiteljičinog obiteljskog domaćinstva. Tuženici da su pozvani na sklapanje ugovora o najmu stana dopisom koji je otpremljen 29. travnja 1997. godine, da isti nisu pristupili zaključenju tog ugovora. Radi navedenog tužiteljica da je zatražila donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom uz svoju obvezu plaćati tuženicima zaštićenu najamninu u mjesečnom iznosu od 92,28 kn, a traži da se u taj ugovor upiše i njen sin A. Ž. pok. M. rođen 1946. godine,

kao član njenog domaćinstva.

U svom odgovoru na tužbu tuženici L. i M. D. usprotivili su se tužbenom zahtjevu i predlažu da sud isti odbije kao neosnovan, navode da nitko od osoba koje žive u stanu sa tužiteljicom ne ispunjava uvjete da bi bio član njenog obiteljskog domaćinstva.

Tužiteljica je podneskom od 9. studenog 1998. godine uredila tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom visine zaštićene najamnine predmetnog stana od lipnja 1998. godine.

Dana 17. studenog 1998. godine donesena je presuda ovog suda I. P-395/98, prihvaćen je zahtjev tužiteljice V. Ž. protiv tuženika L. i M. D., sud je

kod donošenja te presude zauzeo stav da tužiteljici pripada pravo na zaključenje ugovora o predmetnom stanu sa zaštićenom najamninom u iznosu od 107,83 kn mjesečno te da njen sin A. Ž. ima pravo biti upisan u taj ugovor jer je član obiteljskog domaćinstva tužiteljice i da je to bio na dan stupanja na snagu Zakona o najmu stanova. Protiv ove presude tuženici su podnijeli žalbu, dana 23. kolovoza 2002. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u S. br. Gž-931/99 kojim je prihvaćena žalba tuženika, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ovog rješenja navodi se kako prvostupanjski sud nije raspravio i utvrdio je li pok. suprug tužiteljice dobio od svog poduzeća stan, tko je vlasnik tog stana, je li sin tužiteljice A. Ž. za trajanja svog braka dobio stan za sebe i svoju obitelj i tko je otkupio taj stan, činjenično stanje da nije pravilno i potpuno utvrđeno, da se za sada ne može ispitati je li materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Nakon donošenja ukidnog rješenja tužiteljica V. Ž. je preminula i nju je naslijedio upravo njen sin A. Ž., sadašnji tužitelj. Preminuli su i tuženici L. i

M. D., njih je naslijedila sadašnja tužena, tako da su sada stranke djeca ranijih stranaka.

Svojim podneskom od dana 20. studenog 2019. godine tužitelj A. Ž. uredio je svoj tužbeni zahtjev s obzirom na nastale promjene tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tužena se usprotivila postavljenom tužbenom zahtjevu, ustraje u navodu da tužitelju ne pripada pravo zaključiti s njom ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, tijekom postupka ističe okolnosti na strani tužitelja i njegovih prednika koje dovode do zaključka kako postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan.

U daljnjem tijeku postupka sud je pored već izvedenih dokaza izveo dokaz i saslušanjem A. Ž. i kao svjedoka i kao tužitelja; pregledom Ugovora o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog između H. f. z. p. i S. Ž. (bivše tužiteljeve supruge) dana 30. siječnja 1996.

godine; izvatka iz zemljišnih knjiga ovog suda za čest. zem. 461/3 ZU 14043 k. o. S. na dan 5. lipnja 2001. godine; rješenja O. suda u S. broj Z. -1094/94 od 2. listopada 2001. godine; rješenja E. D. S. od

1. studenog 1971. godine; pravomoćnog rješenja O. suda u S. broj O- 450/06 od 17. studenog 2008. godine i 20. prosinca 2007. godine; pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O. suda u S. broj O-274/14 od 18. ožujka 2014.

godine i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O-1399/19 od 8. svibnja 2019. godine; presude O. suda u S. I.. P-248/87 od 12. svibnja 1987. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga ovog suda za čest. zem. 682/4 ZU 1258 na dan 12. studenog 2020. godine; kupoprodajnog ugovora od 6. ožujka 1974. godine; ugovora o prodaji zaključenog između S. Ž. i A. J. 6. rujna 2004.

godine; rješenja o nasljeđivanju K. suda u S. broj O-895/53 od 11.

siječnja 1954. godine; rješenja o nasljeđivanju K. suda u S. broj O-316/54

od 24. lipnja 1954. godine; izvadaka iz zemljišnih knjiga ovog suda za ZU 1252 i 551 na dan 2. svibnja 2021. godine; potvrde ovog suda Zemljišnoknjižni odjel broj 66131/21 od 4. studenog 2021. godine; predmeta ovog suda broj O-1771/92.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja koji se legitimira kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da sud u skladu s odredbom čl. 33. st. 3. Zakona o najmu stanova (NN br 91/96,48/98,66/98 dalje: ZNS), donese presudu koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, spram tužene kao vlasnice tog stana.

Među strankama nije sporno da je tužena vlasnica stana u S. koji je položen na III. katu zgrade anagrafske oznake.., III. kat, površine 63

m2. Predmetni stan su prednici tužene, sada pok. L. i M. D. stekli kupoprodajom 1971. godine, a tužena nakon njih nasljeđivanjem. Nije sporno, a što je i utvrđeno tijekom postupka da je ranija tužiteljica, prednica i majka tužitelja, V. Ž., sada pokojna, u stanu stanovala od 1949. godine sa članovima svoje obitelji, da je imala status nositelja stanarskog prava na tom stanu. V. Ž. je od prednika tužene kao vlasnika predmetnog stana zatražila prije podnošenja svoje tužbe zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom navodeći da joj pripada pravo na najam predmetnog stana i pravo na zaštićenu najamninu te da se u taj ugovor upiše kao član njenog obiteljskog domaćinstva koji ima pravo stanovati u predmetnom stanu, njen sin A. Ž., sada tužitelj. Prvenstveno je valjalo raspraviti je li tužitelj bio član obiteljskog domaćinstva svoje majke na dan stupanja na snagu ZNS-a- Ova okolnost je bitna vezano za sada postavljeni tužbeni zahtjev, iako su se okolnosti promijenile na način da je ranija tužiteljica preminula, valjalo je utvrditi je li tužitelj bio član obiteljskog domaćinstva svoje majke u navedeno vrijeme.

Ranija tužiteljica V. Ž. u svom iskazu pred sudom navela je da je u predmetni stan uselila zajedno sa svojim suprugom i dvojicom sinova 1949. godine, sin A. da je u stanu živio jedno vrijeme i nakon što se oženio, da bi zatim kada je njegova supruga dobila stan od poduzeća u Ulici … preselio u taj

stan. Nakon nekog vremena da se A. razveo i vratio u predmetni stan kod nje. U vrijeme kada se A. vratio u stan njen suprug da je još bio živ, a on da je preminuo 1992. godine. Navela je da ona u vlasništvu nema useljivu kuću niti stan, da je vlasnica samo zemljišta. Svjedoci I. O. i Ž. M., bivši susjedi V. Ž.,

iskazali su da se A. Ž. zaista nakon razvoda vratio u stan kod svoje majke, prema stavu ovog suda, tužitelj je, a što proizlazi iz svih izvedenih dokaza, u predmetnom stanu sa roditeljima i bratom živio još od 1949. godine, kada se oženio također je živio u predmetnom stanu i iz stana odselio sa svojom suprugom u stan u S..

Tužitelj u svom iskazu, saslušan kao stranka, navodi da je rođen 1946. godine, njegov brat 1939. godine, da su se njihovi roditelji, sada pok. M. i V. vjenčali po prilici 1938. godine, a u predmetnom stanu u S., , da

su počeli zajedno sa sinovima živjeti 1948. godine. Taj stan da su dobili na korištenje i uredno da su kao obitelj stanovali u tom stanu, navodi da se on iz stana odselio kada se oženio, to da je bilo 1975. godine, a njegova starija kćer da je rođena 1969. godine, a mlađa 1975. godine. Brak sa svojom bivšom suprugom da je sklopio 1969. godine i da su živjeli svi zajedno u predmetnom stanu. Stan u S., da je dobila njegova bivša supruga od svoje firme – J., da je

on tada radio u servisu I., da su uredno uselili u taj stan i u stanu da je stanovao sve do razvoda braka 1986. godine, kada se, zbog razvoda, vratio kod roditelja u V.. Njegov brat da je iz predmetnog stana odselio nekoliko godina nakon njega, kada je dobio svoj stan, a što se tiče stana , da on

nije dobio taj stan i u tom stanu da je ostala supruga koja ga je kasnije i otkupila. Navodi da je čitavo vrijeme nakon razvoda pa do danas u predmetnom stanu, otac da mu je preminuo 1992. godine, majka 2006. godine i u predmetnom stanu da je on čitavo vrijeme. Navodi da ima saznanja da je njegova bivša supruga stan u S., prodala nakon što je isti otkupila. Nakon što se vratio u predmetni

stan, troškove vode da su plaćali za tri člana dok je otac bio živ, a poslije toga za njega i majku, sada da je sam u stanu. Navodi da nema nikakvih useljivih nekretnina u svom vlasništvu, da nije nikada niti imao bilo kakvih useljivih nekretnina, od majke da je naslijedio zemlje u S., česticu na S. gdje se ne smije ništa graditi,

te zemlju na predjelu M. površine 4000 m2, koja nije obrađena i zarasla je u šikaru. Navodi da njegov otac nije bio vlasnik nikakvih nekretnina do svoje smrti, da nije bio vlasnik nikakve kuće niti stana.

Iz presude O. suda u S. broj III. P-248/87 proizlazi da je brak između tužitelja i S. Ž. razveden, njihov brak je zaključen 16. kolovoza 1969. godine i iz ovog braka imaju dvoje zajedničke djece, kćeri rođene 1969. i 1975. godine. Dakle, brak između tužitelja i njegove bivše supruge S. Ž. razveden je 1987. godine, odlučeno je da djeca stranaka nakon razvoda braka nastave živjeti sa majkom uz obvezu tužitelja plaćati doprinos za njihovo uzdržavanje. Dakle, iz svih izvedenih dokaza sud zaista drži utvrđenim da se tužitelj nakon razvoda braka, zasigurno 1987. godine vratio stanovati u predmetni stan kod svoje majke V. Ž. i da je od tada čitavo vrijeme u ovom stanu, to nije niti sporno, to potvrđuju i saslušani svjedoci i to je vidljivo i iz priloženih dokaza o plaćanju troška vode, kao i prijave prebivališta za tužitelja.

Majka tužitelja dobila je predmetni stan na korištenje 1949. godine, prije stupanja na snazi Zakona o stambenim odnosima (NN 52/74, ZSO/94), koji je stupio na snagu 26. prosinca 1974. godine i nakon kojega se nije moglo stjecati stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu (vlasništvu građana), međutim, prije toga, bivšim saveznim propisima o stambenim odnosima bilo je dopušteno stjecanje stanarskog prava na stanovima u vlasništvu građana, što je ovdje bio slučaj, na strani majke tužitelja, ranije tužiteljice Vinke Žižić (1949. godina). Nakon stupanja na snagu ZSO/74 na stanu na kojemu postoji pravo vlasništva građana nije se moglo steći stanarsko pravo, ali osobe koje su po dotadašnjim propisima to pravo stekle zadržavaju ga (čl. 3. st. 2. ZSO i čl.3.st.2. Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/92). Dakle, majka tužitelja, sada pok. V. Ž. imala je stanarsko pravo na predmetnom stanu vlasnosti ranijih tuženika.

Temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza stranaka, svjedoka, priložene dokumentacije, presude iz predmeta IIP. 248/87, evidencije plaćanja potroška vode, povijesti promjena prebivališta za tužitelja (MUP-a), sud drži utvrđenim da je tužitelj bio član obiteljskog domaćinstva svoje majke na dan stupanja na snagu ZNS-a te da je imao pravo biti unesen u ugovor o najmu kao član njenog domaćinstva, dakle, njegova majka V. Ž. je u tom trenutku bila nositeljica stanarskog prava na tom stanu i kao takva imala je pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, u to vrijeme nije imala drugu useljivu nekretninu u svom vlasništvu.

Međutim, što se tiče današnjeg zahtjeva tužitelja da sud donese presudu kojom se zaključuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između njega i tužene kao vlasnice stana (najmodavca), sud sudi u granicama tog postavljenog zahtjeva i valjalo odlučiti imali danas tužitelj pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i u svjetlu svih ranije izvedenih dokaza.

Ovaj sud je stava da se svakako tužitelj u predmetnom stanu danas i čitavo vrijeme ne nalazi bez valjane pravne osnove, ali, valja utvrditi pripada li mu pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ili bi mu pripadalo pravo na najam stana uz slobodno ugovorenu/tržišnu najamninu.

Dakle, vezano za utvrđenja iz odluka Ustavnog suda RH (stav tog suda po najnovijoj sudskoj praksi, čemu se priklanja i ovaj sud jer je prema stavu ovog suda to pravilno i zakonito), valjalo je utvrditi jesu li se na strani tužitelja ispunile pretpostavke, odnosno, postoje li uvjeti, kod utvrđenja da tužitelj ima pravo na zaključenje ugovora o najmu predmetnog stana, ispunjava li tužitelj pretpostavke odnosno pripada li mu pravo na zaključenje ugovora o najmu, vezano za čl. 30. i čl. 7. ZNS-a, sa zaštićenom najamninom, ima li pravo na zaštićenu najamninu. U ovom slučaju, ne treba postojati useljiva nekretnina u vlasništvu tužitelja nego je bitno njegovo cjelokupno imovinsko stanje odnosno njegove platne mogućnosti, te postojanje drugih nekretnina u njegovom vlasništvu.

Temeljem svih izvedenih dokaza, ovaj sud zauzima stav kod presuđenja da tužitelju pripada pravo na najam predmetnog stana, ali ne uz zaštićenu najamninu, nego uz slobodno ugovorenu odnosno tržišnu najamninu za predmetni stan, vezano za najamnine koje bi se za ovakav stan mogle dobiti na tržištu.

Tužitelj nema drugi stan u svom vlasništvu, nema useljivu kuću, ali bi trebao i mogao prema svom materijalnom stanju plaćati slobodno ugovorenu najamninu tuženoj za ovaj, predmetni stan, tužitelj je zaista u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu, odnosno ekonomsku najamninu vlasnici stana – tuženoj. .

Dakle, iz izvedenih dokaza proizlazi da je za vrijeme trajanja braka između tužitelja i njegove bivše supruge S. Ž., koji je prestao razvodom 1987. godine, S. Ž. dodijeljen stan od J., ali tužitelj taj ugovor nije dostavio u sudski spis. Svejedno, iz priloženog Ugovora o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo utvrđeno je da je isti zaključen između H. f. z. p. kao prodavatelja i bivše supruge tužitelja S. Ž. kao kupca dana 30. siječnja 1996. godine, dakle, nakon razvoda braka tužitelja i S. Ž.. K. je S. Ž. taj

stan prodala odnosno otuđila trećoj osobi, što proizlazi iz priloženog i pregledanog kupoprodajnog ugovora. Radi se u stanu u S., površine

70,69 m2, o stanu na kojem je S. Ž. imala stanarsko pravo, ista je otkupila ovaj stan, međutim, stan ovolike površine S. Ž. nije od svog poslodavca dobila radi zadovoljenja svojih stambenih potreba kao samac, nego za vrijeme braka sa tužiteljem u kojem su rođene dvije kćeri, pa je taj stan dobila za zadovoljenje stambenih potreba čitavog svog obiteljskog domaćinstva. Da nije razveden brak tužitelja i njegove bivše supruge, tužitelj bi nastavio stanovati sa svojom obitelji u tom stanu jer je radi toga i napustio predmetni stan u smislu stanovanja. Okolnost što je kod razvoda braka tužitelj jednostavno otišao, a bio je sunositelj stanarskog prava na tom stanu sa suprugom jer je dobiven za vrijeme trajanja tog braka za potrebe četveročlane obitelji, ne može ići na štetu tužene odnosno vlasnika predmetnog stana. Dakle, radi se o odluci samog tužitelja, on nije spram svoje bivše supruge niti kod razvoda braka niti kod otkupa tog stana potraživao išta za sebe, držeći da ima majčin stan, dakako, on se u taj stan mogao vratiti, ali je svojim "prepuštanjem" stana u S., svojoj supruzi, u cijelosti, svoju materijalnu situaciju

pogoršao, što je sud cijenio kod odluke o njegovom materijalnom statutu i mogućnosti plaćanja slobodno ugovorene najamnine za predmetni stan. U daljnjem tijeku postupka nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka J. A., jer to su objektivno i nije mogao napraviti, što proizlazi iz spisu priležeće dokumentacije. Svejedno, u pogledu ovog stana, činjenično stanje je utvrđeno

u onolikoj mjeri koliko je to bilo moguće, temeljem utvrđenog činjeničnog stanja sud je zauzeo naprijed navedeni stav.

Iz potvrde ovog suda, Zemljišnoknjižni odjel od 4. studenog 2021. godine proizlazi da tužitelj nije upisan kao vlasnik nekretnina na području nadležnosti tog zemljišnoknjižnog odjela, ali da se to odnosi samo na zemljišnoknjižne uloške koji se vode u elektroničkom obliku i na knjigu položenih ugovora, o tome je li on vanknjižni vlasnik ili korisnik da sud ne raspolaže podacima.

Iz izvatka iz zemljišnih knjiga za k.o.S., na dan 12. siječnja 2020. godine razvidno je da je na ime pok. oca tužitelja M. Ž. pok. L. upisano pravo vlasništva čest. zgr. 682/4 Z. 1258 k.o.S., pregledom ostavinskog predmeta ovog suda O-1771/92 razvidno je otac tužitelja preminuo 1992. godine i da u smrtovnici nije upisana bilo kakva ostaviteljeva imovina, a podatke za sastav smrtovnice dao je upravo tužitelj. Ostavina se nije raspravljala zbog nedostatka imovine ostavitelja, što je razvidno iz rješenja pod tim brojem od 30. rujna 1992. godine. Dakle, otac tužitelja jest bio vlasnikom nekretnine u S., bez obzira je li ili nije useljiva, očito nije, ali se radi o nekretnini. N., sama V. Ž. u svom iskazu pred sudom navela je da je vlasnica zemljišta u S., nju je tužitelj naslijedio za ½ dijela, a njena ostavina je razvidna iz rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-450/06 od 20. prosinca 2007. godine i rješenja ovog suda o naknadno pronađenoj njenoj imovini pod istim brojem od 17. studenog 2008. godine, oba su pravomoćna. Dakle, iz tih rješenja i izvadaka iz zk, razvidno je da je tužitelj naslijedio nekretnine u k.o. S. i k.o. B., na svoje ime. Ne radi se o useljivoj kući, odnosno useljivim nekretninama, ali to nije niti bitno, jer se radi o zemljištima ili dijelovima zemljišta koja su danas vrijedna i za koja se može postići realno dobra cijena po m2. Dakle, tužitelj je vlasnik nekretnina, isti ima primanja na ime mirovine, čitavo vrijeme stanuje u predmetnom stanu, sud je stava da je njegovo materijalno, cjelokupno imovinsko stanje tužitelja (a samo je on član svog obiteljskog domaćinstva) takvo da nema mjesta priznanju prava tužitelju na najam predmetnog stana uz plaćanje zaštićene najamnine, nego on može i mora plaćati slobodno ugovorenu odnosno tržišnu najamninu vlasnici odnosno tuženoj za najam ovog stana. Tužitelj u stanu nije bez pravnog osnova, ali nema pravo na najam istog uz zaštićenu najamninu, kako je zahtjev tužitelja samo tako postavljen, dakle, nije bilo prijedloga ni sa čije strane da se utvrdi visina slobodno ugovorene odnosno ekonomske najamnine za predmetni stan, to sud nije ni donio presudu vezano za najam stan na neodređeno vrijeme uz slobodno ugovorenu najamninu, a odbio zahtjev za plaćanje zaštićene najamnine. Da je tome bilo tako, a u većem je sadržano manje, onda bi bila donesena takva presuda. Ovako, kako sud odlučuje o postavljenom zahtjevu, a zahtjev tužitelja je postavljen na zaštićenu najamninu i samo tako, tužena ne priznaje uopće pravo tužitelju na najam stana uz slobodno ugovorenu najamninu, to ovaj podatak sud nije bio ovlašten pribavljati po službenoj dužnosti, nego samo na prijedlog stranaka.

Dakle, ukoliko ova presuda kojom se odbija ovako postavljen zahtjev tužitelja postane pravomoćna u cijelosti, tada će stranke trebati zaključiti ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, jer tužitelj ima pravo na najam stana ali ne uz zaštićenu najamninu. Ukoliko ne dođe do zaključenja takvog ugovora mirnim putem, nego do zahtjeva pred sudom, neće se raditi o presuđenoj stvari, jer su ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom i ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa slobodno ugovorenom najamninom dvije odvojene stvari, a u ovom postupku se radilo samo u ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Dakle, na strani tužitelja nisu se ispunili uvjeti na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, on ima pravo koristiti stan, ali ne uz plaćanje zaštićene najamnine, vezano za već citirane odredbe ZNS-a.

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak jednokratne nagrade za zastupanje za čitav prvostupanjski postupak u iznosu od 2.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 500,00 kn, što zbrojeno daje iznos od 2.500,00 kn, koliko je tužitelj na ime naknade parničnog troška obvezan isplatiti tuženoj, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate.

U Splitu, 25. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene

Broj zapisa: eb30a-dfc5b

Kontrolni broj: 06432-b6126-f5aa9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.