REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-409/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz Č., OIB …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika Z. banka d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d. Z., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-517/2019-29 od 12. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-517/2019-29 od 12. studenog 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2007., kreditna partija …, potvrđen od strane javnog bilježnika L. P., pod br. OV- 12193/07, 27. travnja 2007.g. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene visine kamatne stope"... redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. ...".

II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan čl. 1. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2007., kreditna partija …, potvrđen od strane javnog bilježnika L. P. , pod br. OV- 12193/07, 27. travnja 2007.g. koji glasi: "...u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.800,00 CHF (slovima sedamnaesttisućaosamsto i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita...".

III/ Nalaže se tuženiku, Z. banci d.d., Z., OIB …, isplatiti tužitelju, Z. J., OIB …, iz Č., na ime pretplaćenih iznosa kamata, te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 18.046,94 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- 5,28 kn počev od 01.02.2008. pa do isplate

- 30,86 kn počev od 01.03.2008. pa do isplate

- 125,84 kn počev od 1.04.2008. pa do isplate

- 92,44 kn počev od 01.05.2008. pa do isplate

- 44,57 kn počev od 01.06.2008. pa do isplate

- 64,81 kn počev od 01.07.2008. pa do isplate

- 58,62 kn počev od 01.08.2008. pa do isplate

- 34,73 kn počev od 01.09.2008. pa do isplate

- 45,69 kn počev od 01.10.2008. pa do isplate

- 71,64 kn počev od 01.11.2008. pa do isplate

- 161,11 kn počev od 1.12.2008. pa do isplate

- 121,46 kn počev od 1.01.2009. pa do isplate

- 214,02 kn počev od 1.02.2009. pa do isplate

- 213,91 kn počev od 1.03.2009. pa do isplate

- 228,07 kn počev od 1.04.2009. pa do isplate

- 194,42 kn počev od 1.05.2009. pa do isplate

- 200,10 kn počev od 1.06.2009. pa do isplate

- 166,43 kn počev od 1.07.2009. pa do isplate

- 159,99 kn počev od 1.08.2009. pa do isplate

- 173,55 kn počev od 1.09.2009. pa do isplate

- 189,64 kn počev od 1.10.2009. pa do isplate

- 175,46 kn počev od 1.11.2009. pa do isplate

- 171,75 kn počev od 1.12.2009. pa do isplate

- 192,85 kn počev od 1.01.2010. pa do isplate

- 212.30 kn počev od 1.02.2010. pa do isplate

- 236,10 kn počev od 1.03.2010. pa do isplate

- 204,19 kn počev od 1.04.2010. pa do isplate

- 281,08 kn počev od 1.05.2010. pa do isplate

- 303,82 kn počev od 1.06.2010. pa do isplate

- 308,42 kn počev od 1.07.2010. pa do isplate

- 359,49 kn počev od 1.08.2010. pa do isplate

- 357,77 kn počev od 1.09.2010. pa do isplate

- 463,63 kn počev od 1.10.2010. pa do isplate

- 401,96 kn počev od 1.11.2010. pa do isplate

- 416,22 kn počev od 1.12.2010. pa do isplate

- 474,39 kn počev od 1.01.2011. pa do isplate

- 480,34 kn počev od 1.02.2011 pa do isplate

- 456,62 kn počev od 1.03.2011. pa do isplate

- 470,98 kn počev od 1.04.2011. pa do isplate

- 471,74 kn počev od 1.05.2011. pa do isplate

- 515,55 kn počev od 1.06.2011. pa do isplate

- 608,67 kn počev od 1.07.2011. pa do isplate

- 723,84 kn počev od 1.08.2011. pa do isplate

- 817,66 kn počev od 1.09.2011. pa do isplate

- 644,99 kn počev od 1.10.2011. pa do isplate

- 583,64 kn počev od 1.11.2011. pa do isplate

- 587,74 kn počev od 1.12.2011. pa do isplate

- 596,20 kn počev od 1.01.2012. pa do isplate

- 649,15 kn počev od 1.02.2012. pa do isplate

- 665,07 kn počev od 1.03.2012. pa do isplate

- 647,72 kn počev od 1.04.2012. pa do isplate

- 645,11 kn počev od 1.05.2012. pa do isplate

- 653,90 kn počev od 1.06.2012. pa do isplate

- 671,41 kn počev od 1.07.2012. pa do isplate

obračunatoj za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a za potraživanja dospjela od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za potraživanja dospjela od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, kamatu u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan za isplatom iznosa od 15,78 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.08.2007. pa do isplate, iznos od 9,94 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.09.2007. pa do isplate, iznos od 4,26 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.10.2007. pa do isplate, iznos od 21,36 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.11.2007. pa do isplate, iznos od 5,33 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.12.2007. pa do isplate, iznos od 19,56 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.01.2008. pa do isplate, iznos od 26,45 kn zajedno s pripadajućim kamatama od 01.02.2008. pa do isplate, iznos od 2,00 kn počev od 1.01.2012. pa do isplate.

V/ Nalaže se tuženoj Z. B. d.d., Z., OIB …da tužitelju Z. J. iz Č., OIB …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke 12. studeni 2021. godine, pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj se odbija.“

2. Protiv navedene presude (osim točke IV i VI izreke ) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer u odnosu na izreku presude u deklaratornom smislu, prvostupanjski sud nije obrazložio razloge već se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presude radi kolektivne zaštite potrošača koji nemaju pravnog učinka u odnosu na konkretnog tužitelja. Osim toga, ova bitna povreda odredaba parničnog postupka učinjena je i u odnosu na obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen njegov prigovor zastare. Smatra da je počinjena ova bitna povreda i u vezi sa odredbom čl. 109., čl. 190., čl. 186.b i 325.a ZPP te odredbe čl. 354. st. 2. točke 6. i 12. ZPP. Ističe da je tužitelj postavio neuredan i neodređen zahtjev za isplatu u kvazi stupnjevitoj tužbi i da je postavio manifestacijski zahtjev pozivajući se na nalaz vještaka financijske struke te odredbu čl. 186.a ZPP, ali tijekom postupka nije dokazao pretpostavke iz odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP. Ukazuje da je već u trenutku podnošenja tužbe imao svu potrebnu dokumentaciju za postavljanje svog tužbenog zahtjeva i da je s time u vezi sud bio dužan pozvati tužitelja da svoju tužbu uredi (čl. 109. ZPP), ali je sud tijekom postupka tužitelja neosnovano štitio, pa mu je takvim postupanjem, koja su u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama povrijedio ustavno, konvencijsko i zakonsko pravo na žalbu i pravo na raspravljanje. Ukazuje da je tužitelj tijekom postupka, a nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačio svoj tužbeni zahtjev, iako se tuženik tome protivio i s time u vezi istaknuo je prigovor zastare ali je sud takvu preinaku neosnovano dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 1. i 2. ZPP bez da je to posebno obrazložio, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP. Ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Vukovaru. Obzirom da je sud dopustio nedopuštenu preinaku tužbenog zahtjeva i o manifestacijskom zahtjevu nije donio rješenje prema odredbi čl. 325.a ZPP, kao niti rješenje prema odredbi čl. 186.b st. 4. ZPP sud je prekoračio tužbeni zahtjev za isplatu. Smatra i da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502. c ZPP ističući da je prvostupanjski sud svoju presudu utemeljio samo na činjeničnim utvrđenjima iz utvrđenja kolektivnog spora, ali da je u konkretnom slučaju tužitelj trebao dokazati svojstvo potrošača, a sve i obzirom na činjenicu da ga je podneskom od 2. ožujka 2020. na to upozorio obzirom da je namjena kredita bila „adaptacija kuće“. Smatra da je u konkretnom slučaju kredit bio poduzetnički, a ne potrošački, pri tome ukazuje na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i presude Suda EU te pravna shvaćanja županijskih sudova u Slavonskom Brodu, Zagrebu i Splitu. Smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni, posebno se to odnosi na dio presude u kojem se obrazlaže neosnovanost njegova prigovora zastare. Ukazuje na činjenicu da tužitelj, u konkretnom slučaju, nije dokazao svojstvo prosječnog potrošača jer na istoj adresi je prijavljeno i sjedište OPG-a. Za zaključak suda da tužitelj ima svojstvo potrošača nije dovoljno da se radi o fizičkim osobama, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, pri čemu ukazuje i na pravno shvaćanje Županijskog suda u Splitu, Županijskog suda u Slavonskom Brodu i Županijskog suda u Zagrebu. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje se odnosi na valutnu klauzulu obzirom na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi EU C- 81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SAStoga), pri čemu ukazuje na sadržaj te presude u kojoj je izraženo stajalište da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primijene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa kako je valutna klauzula iz odredbe čl. 395. ZOO/91, a potom valutna klauzula iz čl. 22. ZOO/05 također dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava, ona je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ u smislu odredbe čl. 1. st. 2. te Direktive, pa postoji samo jedno materijalno pravno pitanje na koje žalbeni sud mora po službenoj dužnosti odgovoriti odlučujući o ništetnosti valutne klauzule, a to je da li je zakonska odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba hrvatskog nacionalnog prava? Po mišljenju žalitelja ona to notorno jest i posljedično tome posve je nevažno jesu li se o njenoj primijeni i posljedicama vodili pregovori sa tužiteljem, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i posljedično tome pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri čemu ukazuje da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Pž- 6632/2017 nipošto nije presudio da se presuda u kolektivnom sporu automatski odnosi na sve pojedinačne ugovore, bez potrebe ikakvog daljnjeg utvrđivanja pravno- relevantnih činjenica koje su odlučne za pojedinačni odnos pojedinačnog potrošača i njegove konkretne banke. Smatra da u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije bio informiran o valutnom riziku zaduživanja u protuvrijednosti švicarskih franaka, kao ni da su odredbe u dijelu promjene kamatne stope bile nerazumljive. Osim toga, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i glede prava tužitelja na zakonsku zateznu kamatu jer u konkretnom slučaju tuženik nije nepošten stjecatelj, pri čemu ukazuje i na pravna shvaćanja Općinskog suda u Splitu. Ustraje i na prigovoru zastare, a prigovara i odluci o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Osim toga, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ni u djelu u kojem, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača jer se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem, kao fizičkom osobom, za koju je u navedenom ugovoru naznačen njegov osobni identifikacijski broj te namjena ostvarenog kredita (adaptacija kuće tužitelja - čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu), a činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora obavljao kakvu poslovnu djelatnosti na adresi na kojoj se njegova obiteljska kuća nalazi nije pravno relevantna za ovaj spor, a za koji je zaključak prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge. Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

6.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP jer tijekom postupka nije bilo nezakonitog postupanja suda, a osobito nije bilo propuštanja dostave, zbog čega bi mu bilo uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom.

6.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. st. 2. ZPP jer je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što u konkretnom slučaju tužitelj doista nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer, suprotno žalbenim navodima žalitelja, tužitelji ne raspolažu potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021.

6.4. Posljedično tome prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP jer je u ovom postupku prvostupanjski sud sudio u granicama postavljenog zahtijeva tužitelja.

6.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 109. i čl. 186.b st. 3. ZPP jer tužba tužitelja nije nerazumljiva budući sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti.

6.6. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502. a i c ZPP jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP. Pri tome valja istaknuti da iz navedenih razloga u ovom postupku nisu prihvatljiva navedena pravna shvaćanja Županijskog suda u Slavonskom Brodu i Županijskog suda u Zagrebu, kao ni pozivanje tuženika na Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća 1999/44/EZ i presudu Suda Europske unije u predmetu C-497/13 (Faber), jer postupanje prvostupanjskoga suda nije u protivnosti s tom presudom.

6.7. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.

2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103630571 od 26. travnja 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, solemniziranog 27. travnja 2007. od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV-12193/2007 i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 18.046,94 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos od tužitelja naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.) te presude Vrhovnog suda poslovni broj: Revt- 249/2014-02 od 9. travnja 2015.

9. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 26. travnja 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103630571 solemniziran 27. travnja 2007. od strane javnog bilježnika L. P. iz O. pod poslovnim brojem: OV-12193/2007., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 17.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji iznos se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od pet godina, na način da se iznos anuiteta za glavni dug i kamatu obračunavaju na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kredita, a korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora. Osim toga, obzirom na žalbene navode žalitelja, u ovom postupku više nije sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Sporno je, je li prilikom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno sporna je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli obzirom na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), pa je posljedično tome sporno jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

11. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva tužitelja proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužitelj i poziva, kao i provedenih dokaza (sadržaja ugovora o namjenskom kreditu), pa posljedično tome zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prilikom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni, pa je posljedično tome prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično tome, a cijeneći i sadržaj odredbi Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09 – dalje: ZZP i odredbe čl. 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetene i da posljedično tome, tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe čl. 1111. i 1115. Pri tome je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (čl. 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014. prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 odnosno 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017., a obzirom da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 10. svibnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO, to da nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelj, a osim toga da tuženikov prigovor zastare nije osnovan niti iz razloga što je na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj dana 30.01.2020. donesen obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a da je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103630571 solemniziranog 27. travnja 2007. od strane javnog bilježnika L. P. iz O. pod poslovnim brojem: OV-12193/2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužitelj, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tome je prvostupanjski sud, i neovisno o tome, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, temeljeći svoj zaključak i na samom sadržaju navedenog Ugovora i okolnostima pod kojima je isti sklopljen, pa je posljedično tome i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

12.3. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13, (o kojem, istina, prvostupanjski sud ne daje nikakve razloge, ali se unatoč tome pobijana presuda u okolnostima konkretnog slučaja ipak može ispitati i u ovom pobijanom dijelu, pa posljedično tome nije ni počinjena prethodno navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP) jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, odnosno zakonskoj odredbi iz čl. 395. ZOO/91 kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuje automatski, pozivajući se pritom na presudu Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91), a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu u članku 23. st. P (list 8 spisa) sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91), niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka ( to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91) nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 (čl. 395. st. 1. ZOO/91). Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa nije osnovan žalbeni navod žalitelja da se radi o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13.

12.4. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama.

12.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe odredaba čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 te odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

12.6. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

12.7 Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014, odnosno 14.06.2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (čl. 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, mislim da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

12.8. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020. na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud, a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka.

14. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 25. travanj 2022.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris