REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Povrv. 854/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. T. d.o.o., S., OIB: ….., zastupanog po pun. I. D., odvjetniku u I., protiv

tuženika S. d.o.o. z. h. i s., S., OIB: ….., zastupanog po pun. D. D., odvjetniku u S., radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. ožujka 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 25. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržaj u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika I. Š. u S. posl. br. OVRV-249/12 od dana 28. lipnja 2012 godine, kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 197.467,89 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10.713,30 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate,

- na iznos od 80.958,60 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate,

- na iznos od 67.896,30 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate,

- na iznos od 13.958,04 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate,

- na iznos od 20.910,00 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.031,95 kn počevši od 16.02.2012.godine, pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, te se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan; isti se ukida i u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.405,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28.lipnja 2012.godine do isplate, jer je o troškovima cjelokupnog postupka valjalo donijeti jedinstvenu odluku.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 47.696,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 28. lipnja 2012 godine zaprimljen je prijedlog za ovrhu radi naplate utuženog iznosa na ime obavljenih i naručenih radova, a temeljem računa ispostavljenih tuženiku od strane tužitelja. Javni bilježnik u S. I. Š. donio je dana 28.lipnja 2012 g. rješenje br. Ovrv-249/12 kojim je određena predložena ovrha i određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.405,85 kn. Protiv ovog rješenja tuženik je podnio prigovor u kojem navodi tužitelj i tuženik nisu bili u poslovnom odnosu u vrijeme koje je na računima priloženima predmetnom prijedlogu za ovrhu naznačeno kao vrijeme izdavanja tih računa, odnosno, kao datum dokumenta. Štoviše, tužitelj i tuženik nisu uopće bili u poslovnom odnosu u 2012 godini, ali niti u 2011 godini, nego su zadnji pravni posao sklopili početkom 2010.godine, a iz tog poslovnog odnosa ovršenik da je sve svoje obveze uredno i na vrijeme podmirio. Tuženik navodi da ispostavljeni računi tužitelja nisu vjerodostojni, niti se odnose na stvarno izvedene radove u smislu mjesta, vremena i iskazanih količina. Tužitelj da lažnim prikazivanjem činjenica pokušava od tuženika naplatiti nepostojeće potraživanje i to sve na temelju krivotvorenih isprava, čime po mišljenju tuženika čini i kazneno djelo. No, kako je tuženik pravovremeno i sukladno ugovorenom modalitetu plaćanja, u potpunosti ispunio svoju obvezu prema tužitelju još prije dvije godine, ističe kako je tužiteljevo potraživanje u cijelosti sporno, bez ikakvog valjanog pravnog osnova i nezakonito, te kako su podaci iz vjerodostojne isprave neistiniti i netočni. Sukladno navedenom, tražbina tužitelja prema tuženiku da je nepostojeća, slijedom čega tuženik izjavljuje kako tuženiku ne duguje ništa. Dana 27. rujna 2012 godine doneseno je rješenje O. suda u S. br. Povrv- 1817/12 kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji po pravomoćnosti rješenja spis je ustupljen parničnom odjelu ovog suda.

Podneskom od dana 23 svibnja 2013 g. tužitelj navodi kako tuženik svoju odgovornost i dužnost ispunjenja obveze pokušava izbjeći isticanjem proizvoljnih i ničim dokazanih navoda. Tužitelj i tuženik da su bili u poslovnim odnosima iz kojih je proizašla predmetna tražbina, koju tuženik nije podmirio. Stoga, tuženik fs neutemeljeno ističe da je sve svoje obveze prema tužitelju ispunio. Tužitelj da je za tuženika obavio naručene radove na objektima na otoku B. (S.), M.,

S.(K. i G.), M. i K., savjesno i sukladno pravilima struke, na

što tuženik da nije imao nikakvih prigovora. Za obavljene radove tužitelj da je tuženiku ispostavio fakture br…….., a koje činu ukupno potraživanje iznosu od 197.467,89 kuna. Da su radovi uredno obavljeni za tuženika na objektu na B., u M., S. (K. i G.) da mogu potvrditi svjedoci koji su

obavili radove na tim objektima.

Dana 26.ožujka 2018.godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, odlučeno je tužitelj tuženiku naknadi parnični trošak.

Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 24.lipnja 2020.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3857/18 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u cijelosti, predmet je vraćen na ponovno suđenje, odlučeno je da se nova rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa za radove obavljene na objektima na otoku B. (mjesto S.), u M., S. (K. ulica, G.), u M. i K., za tuženika kao naručitelja radova, temeljem računa priloženih tužbi, ispostavljenih 2012.godine tuženiku od strane tužitelja, u ukupnom iznosu od 197.467,89 kn sa kamatama. Drugostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja navodi da treba poći od sadržaja odredbi čl.590 – 619. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) koje reguliraju ugovor o djelu kao neformalan pravni posao te otkloniti nedostatke na koje je ukazano ukidnim rješenjem.

U daljnjem tijeku postupka, sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i pregledom ostale dostavljene dokumentacije, saslušanjem svjedoka T. A.

G. i A. M., pregledom predmeta T. suda u S. broj

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

U ovom slučaju prvenstveno treba navesti da tužitelj svoje potraživanje temelji na 6 računa tužitelja kreiranih na tvrtku tuženika, svi sa datumom od 15.veljače 2012.godine. Za navesti je da se ne može raditi ni o kakvim krivotvorinama, jer je ove račune izradio i kreirao sam tužitelj, isti su potpisani od strane ovlaštene osobe tužitelja i ovjereni pečatom tužitelja kao trgovačkog društva. Ti računi priloženi su prijedlogu za ovrhu i na njima tužitelj temelji svoje potraživanje spram tuženika. Potpuno je druga stvar jesu li računi ispostavljeni odnosno kreirani za stvarno obavljene radove tužitelja za tuženika, predočavaju li stvarnu obvezu tuženika prema tužitelju i jesu li potpuno ili djelomično već podmireni.

Svakako, prvenstveno treba navesti da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, kao što je i tuženik pasivno legitimiran u odnosu na dio potraživanja tužitelja. Naime, već u iskazu z.z.tužitelja A. T. (osnivača ovog društva i osobe ovlaštene za zastupanje istog), kao i z.z.tuženika I. R., navedeno je da su stranke bile u poslovnom odnosu, da je tužitelj za tuženika obavljao određene građevinske radove i zahvate, kao što je i tuženik obavio radove za stambenu zgradu u S., koje je tužitelj bio upravitelj. Dakle, u ovom slučaju

radi se o poslovnom odnosu stranaka, sporno je kada je tužitelj obavio predmetne radove za tuženika i je li to tuženik uredno tužitelju platio u novcu i kompenzacijom. Dakle, stranke su za određene objekte (S. i M.) zaključile ugovore o

djelu i tužitelj je za ove objekte odradio posao za tuženika, nesporno, za ove objekte tuženik jest pasivno legitimiran, za ostale objekte nije.

Sam z.z.tužitelja navodi da su predmetni radovi izvedeni tijekom 2010.godine, z.z.tuženika to potvrđuje i ne spori, dakle, radi se o radovima izvedenim te godine, a predmetni računi izdani su 2012.godine, svi na isti dan 15.veljače 2012.godine, svih 6 računa i svi sa istim datumom dospijeća – 15.veljače 2012.godine, dakle, radi se o tome da je naknadno, nakon mnogo vremena, tužitelj izdao račune za izvedene radove, dakle, ne nakon što su radovi (a radi se o različitim gradilištima) obavljeni, nego svi zajedno i nakon skoro dvije godine. Već ova okolnost ne ide u prilog tužitelju, prema stavu ovog suda, ukazuje na neurednost u poslovanju i okolnost da je puno toga u poslovanju tužitelja netransparentno i nije popraćeno dokumentacijom kojom bi trebalo biti popraćeno.

Svjedok M. V., zaposlenik tužitelja navodi da je izvodio radove 2010.godine u M., na B., u S. i u M., naručitelj tih radova da je bio z.z.tuženika R., odnosno tuženik. Ovaj svjedok radio je kao vozač za tužitelja i njemu nisu poznati dogovori stranaka i njihovi međusobni poslovni odnosi.

Svjedok M. B., zaposlenik tužit9elja, iskazuje da je radove obavljao od ljeta 2010.godine do veljače 2011.godine, u gradilištu u S., u M. te

na jednoj lokaciji u S., radovi da su bili dovršeni po nalogu tužitelja, a naručitelj da je bio upravo z.z.tuženika R.. Ni ovaj svjedok ne zna ništa u pogledu poslovnih odnosa i dogovora stranaka, vezano za plaćanje obavljenog i sve što je ugovoreno. Svjedok M. J. iskazao je kako ni sa jednim od dva društva, strankama, nije bio u poslovnom odnosu, da je on uređivao svoj prostor, ured u K. ulici, u svojoj režiji, a da ima prijatelja I. R. i da mu je on samo davao savjete i upute, vezano za organizaciju i izvođenje radova na njegovom uredu. Dakle, u ovom slučaju ne radi se o obavljanju poslova od strane tužitelja po narudžbi tuženika i za račun tuženika, ovom iskazu sud poklanja vjeru u potpunosti.

Svjedok M. T., sin A. T., iskazao je da je on pomagao ocu u obavljanju radova u K., B. ulici u S. i na kući G., tijekom 2011.godine, a da zna da je tužitelj radio i u S.. Međusobni financijski odnosi i dogovori stranaka da mu nisu poznati, da zna da predmetni računi nisu plaćeni i da je bilo problema oko naplate.

Sud je nakon izvedenog dokaza saslušanjem z.z.stranaka te navedenih svjedoka, izveo dokaz, prije donošenja ranije prvostupanjske presude, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc M. T. .

Sudski vještak je pregledala poslovne knjige tužitelja i tuženika, utužene račune i dokumentaciju, te je u mišljenju navela da ona ne zna jesu li usluge po predmetnih 6 računa tužitelja ujedno i izvršene i ako jesu kada jesu, odnosno jesu li plaćene. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je ostala kod svog vještva, a sada, ovaj sud zaključuje da ovaj dokaz i nije bilo potrebno izvesti jer se ovim vještačenjem nije ni moglo utvrditi ono što je sudu bitno kod presuđenja, a što je navela i sama M. T. u svom vještvu. U svom nalazu vještak iskazuje evidenciju u poslovnim knjigama tužitelja u odnosu na terećenje tuženika i evidenciju u poslovnim knjigama tuženika u odnosu na terećenje tužitelja. Vještak u nalazu navodi da iz dokumentacije proizlazi da je poslovna suradnja stranaka započela u 2009.godini, da je tužitelj za tuženika obavljao prijevozničke usluge i građevinske radove, a tuženik da je tužitelju ispostavljao račune za materijal odnosno za prefakturiranu robu, dakle, vještak je samo mogla protumačiti poslovne knjige stranaka vezano za njihovu poslovnu suradnju. Ista je situacija i po pitanju potrebe za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku za graditeljstvo ing. J. M., koji u svom pisanom nalazu i mišljenju analizira predmetnih 6 računa te račune dostavljene naknadno u sudski spis od strane tuženika, račune iz 2010.godine, koje bi tužitelj ispostavio tuženiku i za koje tuženik navodi da ih je uredno podmirio, a da su gotovo identični sa predmetnim računima iz 2012.godine. Ponovno su i ovi računi tužitelja svi izdani na isti dan – 15.travnja 2010.godine i sudski vještak M., u biti nalazi preklapanje u jednom dijelu vezano za opis radova, količinu i jediničnu cijenu, ali opet, ovo vještvo nije moglo egzaktno prikazati ono što je sudu potrebno da se dođe do zaključka je li zahtjev tužitelja osnovan ili ne. Prema stavu ovog suda, za kvalitetno vještačenje po vještaku graditeljske struke, nije bilo dovoljno dokumentacije odnosno dokaza od čega bi vještak mogao poći za dati precizan i točan nalaz i mišljenje, a to u biti navodi dam vještak u svom vještvu. Dakle, ova vještva vještaka M. T. i J.

M. sud prihvaća kao logična i uvjerljiva, ali ne daju odgovor na bitna pitanja, prema stavu ovog suda, upravo krivnjom samog tužitelja, zbog manjkavosti dokumentacije od koje bi trebalo poći kod vještačenja.

Nakon donošenja drugostupanjskog ukidnog rješenja, sud je izveo dokaz i saslušanjem svjedoka T. A. G., dipl.ing.graditeljstva, dugogodišnjeg

stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo, ista u svom iskazu navodi da o tužitelju kao trg. društvu ne zna ništa, da nikada nije sa njima surađivala i da apsolutno nema nikakvih saznanja o tom društvu, niti osobama koje su angažirane unutar istog. Ono što može iskazati kao svjedok, da je upoznata sa firmom S., jer je od strane društva G. d.o.o. B. V. kao investitora, radila u svojstvu nadzornog inženjera na više njihovih građevina, da može kazati da se radi o većem investitoru koji radi objekte na području M. u svrhu prodaje i od 2004. godine da je stalno za njih nadzorni inženjer, u kontinuitetu i sa njima po pitanju plaćanja bilo kome da nikada nije bilo problema i uredno da su, koliko zna, izvršavali svoje obveze. Navodi da je društvo S. bilo izvođač radova na tri ili četiri zgrade G.,

po prvi put prije 10-ak godina, da se radilo o podizvođaču, da se ne može sjetiti tko je bio glavni izvođač, uglavnom, da je bilo više podizvođača i po prvi put da se radilo na objektu na predjelu D., iznad srednje škole u M.. U tom dijelu naselja da

su četiri objekta kojih je investitor bio društvo G. d.o.o. B. V., da se sjeća da je društvo S. radilo hidroizolaterske radove, I. R. kao njen kolega da je bio voditelj radova ispred S., a da može kazati da su od strane društva G., za čitavo vrijeme što je bila nadzorni organ, plaćene sve privremene i okončane situacije, knjige građenja da su uredno štimale po pitanju prikazanog i da zaista nije bilo nikakvih specifičnosti po pitanju neplaćanja ili kašnjenja ili tome slično. Što se tiče društva S., da zna da je i tu situacija bila uredna, da je sve što je ugovoreno napravljeno i da zaista ništa više ne bih mogla dodati. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, svjedokinja navodi da je prvi objekat o kojem je iskazivala na kojem je S. bio podizvođač radova za G. bio prije 10-ak godina, a posljednji po prilici prije 5- 6 godina.

Za navesti je da je iskaz svjedoka A. G. logičan i uvjerljiv prema stavu ovog suda, a iz tog iskaza se može zaključiti da je tuženik bio podizvođač radova na građevinama u M. za investitora – društvo G., te da su oba društva bila uredna u obavljanju zadataka i ispunjavanju svojih obveza, pa tako i financijskih.

Svjedok A. M. u svom iskazu navodi da je bio naručitelj radova

na objektu, poslovnom objektu na otoku B., S., da misli da je to bilo 2008.,

moguće 2009. ili 2010. godine, da je on od društva S. naručio izvođenje radova na tom objektu, da se radilo o zanatskim odnosno građevinskim radovima na sanaciji prozorskih otvora i ono što je naručeno s njegove strane S. da je napravio i po računu da im je platio izvedeno. Navodi da ne može biti precizan koliko je platio društvu S., ali da misli da se možda radilo o iznosu između 10-15.000,00 kn. D. J.-T. s ovim objektom u S. da nije imao ništa, bar koliko on zna

i da zaista ne zna ni za kakvu moguću poveznicu tog društva sa radovima na njegovom objektu. Što se tiče društva J.- T., da zna da je to društvo bilo upraviteljem zgrada, te da je radio nekakve procjene odnosno poslove, projekte o izvedenom stanju za te zgrade, da on prema društvu J.-T. nema neplaćenih potraživanja, a društvo J.-T. od njega da nikada nije tražilo izvršenje nekog zadatka, da mi to ne bi platilo navedeno društvo. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li na objektu u S. naručene radove s njegove strane izvodilo društvo S. ili netko od mogućih podizvođača, svjedok navodi da on to ne zna jer ga to nije ni zanimalo.

Vezano za iskaz svjedoka M., sud nije njegovim saslušanjem mogao dobiti važna saznanja za odlučivanje o zahtjevu.

Prema stavu ovog suda, činjenično stanje u potpunosti je utvrđeno za donošenje meritorne odluke, sam tužitelj nije imao daljnjih dokaznih prijedloga i predložio je zaključenje raspravljanja, dakle, odluku je valjalo donijeti temeljem stanja u spisu i izvedenih dokaza.

Da bi sud u postupku mogao odlučiti o osnovanosti zahtjeva za pružanje tražene pravne zaštite, mora u pravilu sa sigurnošću utvrditi činjenice na kojima temelji svoju odluku, a kako proizlazi iz odredbe čl. 221. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP).

Prema navedenoj odredbi, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

U smislu odredbe čl. 7. ZPP-a ne postoji više inkvizitorno načelo odnosno dužnost suda pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer je akcent stavljen na postupanje stranaka u iznošenju činjeničnih tvrdnji i predlaganju dokaza u tom pravcu čime je zapravo napušteno načelo materijalne istine.

Dakle, iz izvedenih dokaza, prema stavu ovog suda proizlazi utvrđenim:

Vezano za račun tužitelja broj 0010000204-12 od 15.veljače 2012.godine, na iznos od 67.896,00 kn, u istom se navodi da tužitelj tereti tuženika za obavljene radove na objektu tuženika u K. ulici u S.. Navode se radovi na demontaži stolarije, rušenju pregradnih zidova, čišćenju objekta, odvozu šuta… Za navesti je da tužitelj ničim nije dokazao da je tuženik od njega naručio izvođenje radova na ovom objektu, a iz iskaza svjedoka M. J. kojem sud poklanja vjeru, za zaključiti je da na ovom objektu tuženik nije ni radio, za J. kao vlasnika objekta i eventualnog naručitelja. Dakle, tužitelj ničim nije dokazao da je bilo što vezano za ovaj objekt radio za tuženika, da je sa tuženikom ugovorio radove na ovom objektu i da mu je tuženik nešto za to dužan platiti, potraživanje tužitelja po ovom računu sud drži neosnovanim, nepostojećim.

Račun broj 0010000202-12 od istog datuma – 15.veljače 2012.godine potpuno je jednak računu tužitelja ispostavljenog tuženiku (001000051-10, dana 15.travnja 2010.godine) i po iznosu (iznos od 10.713,30 kn?!) i po količini i cijeni radova te opisu izvršenih radova, jedino što je na računu od 15.travnja 2012.godine nadopisano i navedeno da se radi o objektu tuženika u S. na otoku B.. Sud stvarno drži utvrđenim, ono što je tuženik apostrofirao, da se radi o radovima koje je tužitelj nesporno na ovom objektu napravio, ali da se radi o dupliranom, ponovno izdanom računu kod izdavanja računa tužitelja od 15.veljače 2012.godine, te da su ovi radovi od strane tuženika već plaćeni tužitelju po računu od 15.travnja 2010.godine. Ovaj navod tuženika sud drži utvrđenim, dakle, i potraživanje po ovom računu sud drži neosnovanim.

Račun tužitelja broj 0010000203-12 od 15.veljače 2012.godine u iznosu od 80.958,60 kn, odnosi se na obavljene radove na objektu tuženika u M.. Nije sporno da je tuženik obavljao radove na objektima u M., kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, pa i iskaza svjedokinje A. G.,a investitor je bilo društvo G. (G. M.). Iz računa tužitelja ispostavljenih tuženiku 15.travnja

2010.godine (tri računa) proizlazi potraživanje u ukupnom iznosu od 70.878,75 kn. Kada se analizira račun od 15.veljače 2012.godine razvidno je da za M. postoje tri odvojene stavke koje tvore konačan iznos po računu, dok je tuženik dostavio tri računa iz 2010.godine za naručitelja G. iz M., postoji preklapanje iznosa po dva računa i sličnost iznosa po jednoj stavci odnosno računu, dakle, preklapanje je za iznos od 3.500,00 i 18.500,00 kn, po predmetnom računu iz 2012.godine i tri računa iz 2010.godine. Sud drži utvrđenim da je i ovo potraživanje tužitelja za gradilište u M. već otprije plaćeno tužitelju od strane tuženika i da se radi opet o dupliranom računu odnosno potraživanju koje je uredno već podmireno tužitelju od strane tuženika.

Preostala tri računa tužitelja odnose se na račun broj 0010000205-2 od 15.veljače 2012.godine na iznos od 13.958,04 kn za radove na objektu G. u S.; račun broj 001000206-12 od 15.veljače 2012.godine na iznos od 20.910,00 kn za radove na objektu u M. i račun broj 0010000207-12 na iznos od 3.031,95 kn od istog datuma za radove na objektu u K.. Tuženik navodi da u pogledu ovih računa nema nikakvog traga izvođenju radova, da se ne zna tko bi bili investitori na ovim objektima, te da tuženik nema veze sa ovim objektima. Dakle, u pogledu ovih računa i objekata iz računa tužitelja iz 2012.godine, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na svojoj strani, prema stavu ovog suda, temeljem izvedenih dokaza, tužitelj zaista ničim nije dokazao da mu je tuženik naručio izvođenje radova na ovim objektima u M., K. i objektu G. u S., ne postoji dnevnih radova, građevinski dnevnik, ne postoje narudžbenice, ne postoje privremene ni okončane situacije, ničim tužitelj nije dokazao da je ova tri računa ispostavio tuženiku vezano za bilo što na ovim objektima, a za ponoviti je da teret dokaza zaista na tužitelju. Dakle, sud drži da ni u pogledu ovih računa i potraživanja po istima zahtjev tužitelja nije osnovan i da ga je valjalo odbiti. Z.z.tuženika I. R. u svom iskazu kategorički tvrdi da za ova tri objekta tuženik nije izvodio nikakve radove, sud mu poklanja vjeru u cijelosti, jer tužitelj zaista nije dokazao izvođenje radova sa svoje strane na ovim objektima, kojih bi izvođač bio tuženik, a ujedno i tužiteljev naručitelj. Iskaz zaposlenika tužitelja i svjedoka V. i B. ne

može dovesti u vezu tužitelja i tuženika u poslovnom odnosu vezano za ove objekte, odnosno ne ukazuje na izvođenje radova i angažman niti tuženika po pitanju ovih objekata. Ništa od potrebnog po pitanju osnovanosti ova tri računa tužitelj nije dokazao niti je ponudio kvalitetne dokaze kojima se osnovanost utvrđuje, teret dokaza je zaista na tužitelju i radi navedenog je sud stava da je u biti čitav zahtjev tužitelja neosnovan, jedan dio je već plaćen po ranije ispostavljenim računima tuženiku, a drugi dio nije dokazan niti po pitanju narudžbe, niti po pitanju izvedenih radova od strane tužitelja za tuženika.

Z.z.tuženika I. R. iskazao je i o bitnim okolnostima vezano za objekt u S., Naime, za ovaj objekt tuženik je tužitelju ispostavio račun broj 16/2011 od 23.studenog 2011.godine na iznos od 183.899,02. I. R. u svom iskazu očitovao se po pitanju ovog posla tuženika za tužitelja kao upravitelja ove stambene zgrade, dakle, ove radove na sanaciji pročenja i provlaživanja izveo je tuženik ali za suvlasnike te stambene zgrade, iskazao je da račun nije imao u biti kome ispostaviti nego tužitelju vezano za objektivne okolnosti na strani predstavnika stanara i suvlasnika zgrade, dakle, predstavnik stanara da je naknadno tuženiku ove radove priznao i da mu ih plaćaju u ratama. I u ovom dijelu valjalo je prihvatiti iskaz z.z.tuženika I. R. kao vjerodostojan, logičan i uvjerljiv, dakle, objašnjene su okolnosti ispostavljanja ovog računa i ne radi se o računu koji po pitanju plaćanja ima veze sa tužiteljem, iako je prvotno ispostavljen tužitelju kao upravitelju te zgrade, radi se o obvezi suvlasnika stambene zgrade, a ne tužitelja.

Što se tiče navoda tužitelja u pogledu dobave betonskih ploča od strane trgovačkog društva V. d.d., za navesti je da je z.z.tuženika I. R. iskazao da ga je kontaktirao direktor društva V. d.d. Z. V. i izvijestio ga da

tužitelj i A. T. nisu ovom društvu podmirili račune za ploče koje je tuženik uzeo za objekat u M.. N. ovoga z.z.tuženika da je V. pokazao

dokumentaciju iz koje je razvidno da su svi računi tužitelju plaćeni i da tuženik tužitelju ništa ne duguje.

P. predmeta T. suda u S. broj Povrv.149/15 utvrđeno je

da je postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu društva V. d.o.o. protiv tužitelja kao ovršenika vezano za ispostavljene račune društva V. d.d. tužitelju kroz 2010.godine za kupnju betonskih ploča i blokova. Tužitelj, u tom predmetu ovršenik odnosno tuženik, u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo je da sa društvom voljak nije bio u pravnom odnosu da to društvo nikada njemu nije isporučio neku robu i da mu nikada nije dostavio račun. Dana 17.studenog 2016.godine donesena je prvostupanjska presuda u tom predmetu, održan je na snazi platni nalog, obvezan je tužitelj (tuženik u tom predmetu) drušvu V. d.o.o. naknaditi parnični trošak. Tužitelj je podnio žalbu protiv te presude, žalba mu je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-8574/16 od 7.prosinca 2018.godine. Dakle, kada se sagledaju utvrđenja iz ovog predmeta, iskaz z.z.tuženika I. R. ukazuje se ponovno vjerodostojnim, a stav tužitelja i potraživanje neosnovanim. Tužitelj je kupio od društva V. betonske ploče za objekte u M., što je tužitelju od strane tuženika uredno i plaćeno po računima od 15.travnja 2010.godine.

Dakle, zahtjev tužitelja je u potpunosti neosnovan, za navesti je da je tužitelj kao trgovačko društvo računovodstvo i poslovanje vodio, u najmanju ruku, manjkavo, tužitelj, na kojem je bio teret dokaza u ovom postupku, ništa od bitnog nije dokazao, dapače, tuženik je dokazao da zahtjev tužitelja nije osnovan. Tužitelj očito drži da temeljem ispostavljenih računa koji ne sadrže bitne sastavnice, bez ikakve vjerodostojne dokumentacije, bez pisanih tragova ikakvim zahvatima, poslovima, bez građevinskih knjiga i dnevnika, narudžbenica i dokaza o isporukama, može tražiti da sud temeljem, očito iskaza svjedoka te manjkave i nedostatne dokumentacije, utvrdi bitno i zauzme egzaktan stav bez ikakvih pisanih tragova o onome čemu je trebao nedvojbeno i neizostavno postojati pisani trag i dokaz. Tužitelj ispostavlja račune naknadno, nakon proteka dosta vremena, za radove koji su očito odavno izvedeni i prema stavu tuženika plaćeni, iznosi po računima se ne slažu, za iste radove i iznose tužitelj je ispostavljao račune i 2010. i 2012.godine, obveze je na svoju ruku prefakturirao bez ikakvog traga o pisanoj suglasnosti stranaka o tome, dakle, sam tužitelj tijekom postupka navodi da je vršio prefakturiranje računa, da je bilo djelomične kompenzacije računa, da su računi za radove dijelom fakturirani 2012.godine, a dijelom iskompenzirani, da su postojali usmeni dogovori, sud zaključuje da se na strani tužitelja ne radi o pravilnom postupanju u poslovanju trgovačkog društva i da od suda traži da mu u potpunosti pokloni vjeru po pitanju osnova i visine zahtjeva, a iz samog postupanja tužitelja proizlazi zaključak suda da zahtjev tužitelja nije osnovan. U ovoj situaciji se ne radi o okolnosti da se radi preteka vremena od radova ne može sa sigurnošću utvrditi bitno, bitne činjenice, nego jednostavno da tužitelj svoje potraživanje za brojne radove i brojne stavke temelji samo na računima u kojima se navodi kratak i nedostatan opis radova, a nema nikakve jedinične mjere i cijene bilo čega. Sam tužitelj je svojim postupanjem u smislu nepostojanja dokumentacije i pisanog traga ičemu, a upravo je u ovakvim slučajevima dokumentacija ključna i presudna jer se temeljem iste može egzaktno utvrditi sve što je potrebno, doveo do toga da se treba suditi temeljem stanja u spisu, da vještačenja nisu dala potrebne rezultate i da temeljem stanja u spisu proizlazi da njegov zahtjev nije osnovan. Sudski vještak T. navodi da je bilo potraživanja i tužitelja spram tuženika i tuženika spram tužitelja, iskazuje i da su bile tri kompenzacije među strankama (što sudu nije u vezi sa predmetnim zahtjevom), a ono što je bitno jest da su potraživanja tužitelja prema tuženiku iz 2010.godine po tim računima provedena u knjigama obje stranke, a ovi predmetni računi iz 2012.godine nisu provedeni u knjigama tuženika, jer ih je tuženik smatrao neosnovanima, da po istima ne treba uopće postupiti, pa ih je tako i u ovom postupku na kvalitetan način osporio. Dakle, kratko rečeno, sud drži utvrđenim iz svih izvedenih dokaza i očitovanja stranaka, da dugovanje tuženika spram tužitelja za radove iz 2010.godine ne postoji, da je ono što je bilo osnovano već tada od strane tuženika i plaćeno, dakle, da dugovanje po 6 predmetnih računa iz 2012.godine danas, i u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, ne postoji.

Radi svega navedenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava podneska od 10.rujna 2013.godine u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na 12 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn; pristupa na 5 odgođenih ročišta u iznosu od po 625,00 kn (25% - 9.travnja 2015.godine, 6.srpnja 2015.godine, 16.rujna 2015.godine, 17.listopada 2017.godine i 21.studenog 2017.godine); 25% PDV-a u iznosu od 8.906,25 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn i trošak sudske pristojbe prigovora u iznosu od 1.165,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 47.696,25 kn, koliko je na ime naknade troškova cjelokupnog postupka tužitelj obvezan isplatiti tuženiku, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Preostali trošak tuženiku nije priznat jer nije bio potreban za vođenje spora.

U Splitu, 25. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb30a-e2014

Kontrolni broj: 0f2f9-665f9-b6a49

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.