REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 3629/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 G. H. sina H. iz T., M., O.: … i tužitelja ad. 2 S. H. kći H. iz T., M., O.: …, oboje zastupani po pun. A.
K. Č., odvj. u T., protiv tužene S. Č. iz V., O.: …, zastupana po pun. M. B., odvjetniku u S., radi uklanjanja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. stranaka, dana 25. travnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tuženoj o svom trošku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, ukloniti dogradnju izvršenu na čest. zem. 759/56 k. o. Ž., tlocrtnih dimenzija cca 3,00 x 4,30 m, visine cca 2,80 m, betonske konstrukcije, izgrađenu uz istočni vanjski zid čest. zgr. 240 k. o. Ž., u razini II. kata čest. zgr. 240 k. o. Ž., koja dogradnja u naravi predstavlja sa južne strane ostakljenu verandu.
2. U slučaju da tužena ne postupi po tč. 1., izreke ove presude, ovlašćuju se tužitelji izvršiti uklanjanje dogradnje iz tč. 1. izreke ove presude na trošak tužene.
3. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak."
II. Nalaže se tužiteljima ad. 1 i ad. 2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 14. veljače 2014. godine pred Općinskim sudom u Trogiru zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelji suvlasnici nekretnine označene kao čest. zgr. 759/56 Z. U. 1161 k. o. Ž., dok je tužena suvlasnica susjedne nekretnine označene kao čest. zgr. 240 Z. U. 1104 k. o. Ž. za ¼ dijela, u naravi stana na II. katu zgrade. Tužena da je tijekom rujna 2011. godine proširila stan na II. katu zgrade označene kao čest. zgr. 240 k. o. Ž. na način da je na nekretnini tužitelja označenoj kao čest. zem. 759/56 k. o. Ž. izvršila dogradnju tlocrtnih dimenzija cca 3,00 x 4,30 m, visine cca 2,80 m, betonske konstrukcije, i to uz istočni vanjski zid čest. zgr. 240 k. o. Ž., koja dogradnja u naravi predstavlja sa južne strane ostakljenu verandu. Spomenutom dogradnjom tužena da je suzila postojeći prolaz do stana na III. katu čest. zgr. 240 k. o. Ž.. Predmetna dogradnja čije se uklanjanje traži ovom tužbom da je izgrađena nezakonito, bez valjane građevinske dozvole, a sama gradnja da je izvršena na nekretnini tužitelja. Stoga da je tužitelj ad. 1 ovu nezakonitu gradnju prijavio nadležnoj građevinskoj inspekciji dana 5. listopada 2011. godine, povodom te prijave da je doneseno rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, U. za inspekcijske poslove, S. građevinske inspekcije, PU S. K. U./I-362-02/13-02/1034, Ur. broj: 531-07-1-
3-2-2-13-03 od 3. listopada 2013. godine, kojim rješenjem je naloženo tuženoj uklanjanje predmetne dogradnje u inspekcijskom postupku. Radi navedenog tužitelji predlažu da sud donese presudu kao u tč. I. izreke.
U svom odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka. Poriče da bi tijekom 2011. godine proširila stan na II. katu zgrade na način kako se to navodi u tužbi te da bi takva dogradnja predstavljala ostakljenu verandu, da je tužena suzila postojeći prolaz do stana na III. katu čest. zgr. 240 k. o. Ž.. Tužena da je svoju nekretninu kupila od L. J. žene M. i s njom sačinila kupoprodajni ugovor 23. lipnja 2000. godine, da je kupila upravo 2/8 dijela čest. zgr. 240 k. o. Ž., sagrađene na nekretnini označenoj kao čest. zem. 759/56 k. o. Ž., što u naravi predstavlja stan na II. etaži zajedno sa natkrivenim ulazom – verandom i skalama, od trenutka kupoprodaje da ništa više nije dograđivala. Prednik tužitelja H. H. da je protiv tužene pred Općinskim sudom u Trogiru ustao tužbom u predmetu broj P-417/01, da je pravomoćno odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražio uklanjanje upravo verande, tj. dijela nekretnine što tužitelji traže u ovom postupku, da se radi o presuđenoj stvari. Protiv rješenja o uklanjanju građevine nadležnog tijela, tužena da je pokrenula upravni spor, taj postupak da još nije okončan.
U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Trogiru P-417/01; izvadaka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. 487 i 759/56 Z. U. 1161 k. o. Ž. i čest. zgr. 240 Z. U. 1104 k. o. Ž.; kopije katastarskog plana od 24.
kolovoza 2011. godine; fotografija lica mjesta od 29. rujna 2011. godine; prijave iz zapisnika Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja na dan 5. listopada 2011. godine; rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, U. za inspekcijske poslove, S GI, PU u S.
K.: UP/I-362-02/13-02/1034, Ur. broj: 531-07-1-3-2-2-13-03 od 3. listopada 2013. godine; kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 23. lipnja 2000. godine između L. J. i tužene; tužbe tužene upravnom sudu od 11. srpnja 2014. godine;
kupoprodajnog ugovora zaključenog između tužitelja ad. 1 te Z. i M. Š.
od 11. rujna 2015. godine; saslušanjem tužitelja ad. 1 i tužene u svojstvu parničnih stranaka; fotografija lica mjesta (list 57 i 58 spisa); očevidom na licu mjesta; saslušanjem svjedoka M. D., Z. E. i H. H..
Temeljem izvedenih dokaza sud je dana 31. listopada 2018. godine donio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan, obvezani su tužitelji naknaditi tuženoj parnični trošak. Tužitelji su protiv ove presude podnijeli žalbu, dana 28.svibnja 2019.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Rijeci kojim je prvostupanjska presude ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se kako je ovaj sud kod donošenja prvostupanjske presude temeljio činjenična utvrđenja na ranije vođenom parničnom postupku među strankama (P. 417/01) koja prema prosudbi drugostupanjskog suda nisu pravno odlučna za ishod ovog postupka.
Za navesti je da je izveden dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Trogiru broj P. 482/95, kopirani su bitni dijelovi tog spisa (zapisnik sa nagodbom od 13. srpnja 1995. godine i predmet Općinskog suda u Trogiru P. 417/01 priklopljen je u originalu ovom predmetu radi korištenja čitavog spisa u dokazne svrhe, svih izvedenih dokaza iz tog predmeta. U daljnjem tijeku postupka izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka B. E..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja nije osnovan.
Među strankama nije sporno da su tužitelji suvlasnici nekretnine označene kao čest. 759/56 k. o. Ž., a tužena suvlasnica nekretnine označene kao čest. zgr. 240 k. o. Ž., da je vlasnica posebnog dijela zgrade odnosno stana na II. katu iste. U ovom postupku sporna je aktivna legitimacija tužitelja, sporno je da li je tužena proširila svoj stan na II. katu zgrade tijekom rujna 2011. godine, neovlašteno izvršila predmetnu dogradnju pored istočnog zida zgrade, napravivši ostakljenu verandu, na taj način ograničila tužitelje o izvršavanju vlasničkih prava na njihovoj nekretnini te suzila postojeći prolaz do stana na III. katu zgrade označene kao čest. zgr. 204 k. o. Ž..
Tužena ističe prigovor presuđene stvari, poziva se na pravomoćno okončani postupak u predmetu Općinskog suda u Trogiru broj P-417/01, sud je pribavio taj predmet i priložio ga ovom sudskom spisu, ne radi se o presuđenoj stvari, jer su tužitelji u tom predmetu H. H. (otac tužitelj) te M. i M. Š. protiv
iste tužene. Dakle, ne radi se o istovjetnim tužiteljima, iako je u biti predmet i tog spora postupanje tužene u pogledu izgradnje verande odnosno suženja prolaza pored verande. U tom postupku donesena je dana 2. rujna 2008. godine presuda Općinskog suda u Trogiru kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, sud je zauzeo stav kako su prednici tih tužitelja i tuženika (M. E. i M. J.) u predmetu istog suda broj P-482/95 zaključili sudsku nagodbu temeljem koje su uredili suvlasničke odnose na terasi na II. etaži čest. zgr. 240 k. o. Ž. izgrađene na čest. 759/56 na način da su utanačili kako M. E. i H. H. (zastupan po M.
E.) ima pravo prolaza preko terase u vlasništvu M. J. u njenom istočnom dijelu u širini od 1 m. Nadalje, da je supruga M. J. L. J. dana 23.
lipnja 2000. godine prodala tuženoj svoj suvlasnički dio čest. zgr. 240 k. o. Ž., u naravi stan na II. etaži zajedno sa natkrivenim ulazom, verandom i skalama. Sud dalje zaključuje da je upravo M. J. nakon zaključenja navedene sudske nagodbe podigao betonske stupove, natkrio verandu, podigao zid između betonskih stupova i gradnjom tog zida suzio ovaj prolaz od 1 m širine na 0,80 cm. Sud zaključuje u presudi da su upravo tužitelji u tom predmetu prema predniku tužene prešutno pristali na radnje prednika tužene M. J., a da sama tužena od trenutka kupoprodaje nije ništa bitno mijenjala u vezi sporne verande, a u odnosu na sporni prolaz, sud zaključuje da ostavljeni prolaz ničim ne dovodi u pitanje dotadašnji način korištenja prolaza od strane tužitelja.
Dakle, iako tužitelji nisu iste osobe u predmetu P-417/01 i ovom predmetu (H. H. je otac tužitelja) te iako se ne radi o presuđenoj stvari, sud je koristio u dokazne svrhe izvedene dokaze iz tog predmeta te pravomoćnu odluku Općinskog suda u Trogiru, a ista je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gž-6677/08 od 15. listopada 2009. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. U oba predmeta tužena je ista osoba, dakle, prema stavu ovog suda važno je pravomoćno presuđenje iz predmeta Općinskog suda u Trogiru broj P. 417/01, važno je utvrđenje da sama tužena od trenutka kada je kupila svoju nekretninu nije ništa bitno mijenjala u vezi sporne verande, a u odnosu na sporni prolaz, do pravomoćnog presuđenja u predmetu P. 417/01. Za ovaj sud, u ovom predmetu po tužbi G. i S. H.
protiv tužene, važno je da li je tužena od pravomoćnog presuđenja u predmetu P. 417/01 mijenjala išta po pitanju predmetne verande, na što ne bi bila ovlaštena, na štetu samih tužitelja.
U ovom slučaju radi se o tužbi iz odredbe čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 I 153/09, dalje: ZV), tužitelji jesu suvlasnici čestice 759/56 k.o. Žedno, na istoj je izgrađena zgrada, tužena je suvlasnica iste odnosno vlasnica posebnog dijela zgrade položenog na II katu iste, a do svog stana pristupa upravo preko spornog dijela terase odnosno putem predmetne verande. Stanje na terenu utvrđeno je očevidom na licu mjesta, a isto tako i pregledom citiranog spisa Općinskog suda u Splitu P. 417/01 i fotografija lica mjesta priloženih po strankama u sudski spis. Dakle, sporno je ima li pravo tužena u prostoru zadržati predmetnu verandu, je li osnovan zahtjev tužitelja za uklanjanje iste.
Prednik tužitelja već je jednom odbijen sa sadržajno sličnim zahtjevom, pravomoćno, ipak, ne radi se o presuđenoj stvari, iako su utvrđenja u tom postupku zaista relevantna za ovaj postupak i ovaj sud ponovno je istog stava po bitnim pitanjima, kao i kod donošenja ranije prvostupanjske presude.
Pregledom predmeta Općinskog suda u Trogiru broj P. 482/95 utvrđeno je da se radilo o postupku radi nepačanja po tužbi M. E. protiv M. J.
(prednika tužene). Stranke su na ročištu održanom dana 13. srpnja 1995. godine zaključile sudsku nagodbu, tom nagodbom su se M. E. i M. J. suglasili da su suvlasnici terase na drugoj etaži stambenog objekta označenog kao čest. zgr. 240 k.o. Ž. izgrađenoj na nekretnini označenoj kao čest. zem. 759/56 k.o.Ž..
Stranke su tom nagodbom suglasno uredile način korištenja zajedničke terase na način da M. J. u isključivo vlasništvo pripada sjeverni dio terase, a M. E.
i H. H. (otac tužitelja) imaju pravo prolaza preko terase u vlasništvu M.
J. istočnim dijelom terase uz među sa R. širine 1 m. H. H. da koristi pravo prolaza na identičan način kao i M. E. preko terase u vlasništvu M. J., a dalje preko terase M. E. do svojeg stambenog prostora u nadogradnji. Prema stavu ovog suda, ova zaključena nagodba proizvodi pravne učinke, kako za stranke u postupku, tako i za H. H., oca tužitelja, te same tužitelje, a isto tako za tuženu kao slijednicu M. J., od čije supruge je kasnije i kupila posebni dio zgrade, stan na II. etaži. Nastavno na ovu nagodbu, bitno je presuđenje u predmetu Općinskog suda u Trogiru broj P. 417/01, drugostupanjska presuda u tom predmetu donesena je 15. listopada 2009. godine, a prvostupanjska 2. rujna 2008. godine, a sve vezano za predmetnu verandu, uklanjanje koje se ovdje i sada traži, u cijelosti. U predmetu Općinskog suda u Trogiru broj P. 417/01 u dokazne svrhe izveden je dokaz očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geometru M. Č., vještak Č. izradio je vještvo (list 26 tog spisa) iz kojeg proizlazi položaj predmetne verande 2001. godine, dakle, razvidan je položaj tog prolaza u pogledu kojeg je zaključena sudska nagodba i kojim se H. H. imao pravo koristiti. Nagodbom je zaista utanačena širina prolaza od 1 metar između istočne granice verande do susjeda – međašnika, očito je da je očevidom i vještačenjem po vještaku Č. utvrđeno da je taj prolaz uži od dogovorenih metar, međutim, odbijen je zahtjev H. H. (oca tužitelja) te M. i M. Š.
protiv iste tužene kojim su tužitelji tražili uklanjanje zida verande, ostakljene PVC stolarije, jugoistočnog stupa terase, označeno u vještvu vještaka Č. kao zid u točkama A-B, te na taj način omogućiti tužiteljima slobodan prolaz u širini od 1 metar. Dakle, tužitelji su u tom predmetu pravomoćno odbijeni sa ovim zahtjevom, obrazloženje odluke je već uvodno citirano. U ovom predmetu tužba je predana 9. kolovoza 2001. godine, a tužena je svoju nekretninu stekla od L. J. ž. M.
temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 2000. godine, dakle, u ovom predmetu utvrđeno je da je već M. J. suzio ovaj prolaz, da suženje prolaza sa 1 m na 0,80 m ne sprječava ove tužitelje u prolaženju ovim prolazom, te da su stranke svaka svoj dio (stan) kupile nakon zaključene i citirane nagodbe i nakon što je M. J. suzio prolaz, da su prilikom kupnje znali za tu činjenicu te da stoga nemaju pravo isticati prigovor glede činjenice za koju su znali i na koju su kupoprodajnim ugovorima pristali.
Ovo presuđenje je važno za odlučivanje o zahtjevu tužitelja u ovom posutupku. Pored citiranih predmeta Općinskog suda u Trogiru, ovaj sud, na okolnosti utvrđenja činjeničnog stanja sud je izveo dokaz i saslušanjem tužitelja ad. 1 i tužene u svojstvu parničnih stranaka, te svjedoka H. H. (oca tužitelja,
M. D. (majke tužene) i Z. E. Bitno je da li je tužena poduzela
radnje na dogradnji svoje verande položene sa istočne strane stambene zgrade, te na taj način ograničila tužitelje u vršenju vlasničkih ovlaštenja na nekretnini koje su oni suvlasnici, a nakon pravomoćnog presuđenja u predmetu P. 417/01.
Tužitelj ad. 1 u svom iskazu navodi da su on i tužiteljica ad. 2 suvlasnici čest. zem. površine 112 m2, radi lakšeg snalaženja je situaciju po pitanju vlasništva i korištenja pokazao uz pomoć fotografije pročelja objekta – list 39 spisa. Naime, sa lijeve strane stepeništa da je vidljivo postojanje apartmana u prizemlju koji ima nalivenu betonsku ploču s ogradom, tužiteljica ad. 2 i on da su suvlasnici tog apartmana i čestice zemlje, a na fotografiji da je razvidno stanje i postojanje III. kata čitave zgrade, od stepeništa desno, vlasnik da je bio njegov otac (svjedok H. H.) i to isključivi vlasnik, a ovaj stan da je darovao tužitelju ad. 1 (za napomenuti je da je svjedok H. H. u svom iskazu naveo da je on osobno vlasnik stana na zadnjoj etaži, od izgradnje same zgrade pa neprekidno do danas, odnosno od 1983. godine. Navodi da je njegov sin tužitelj ad. 1 u predmetnoj zgradi bio vlasnik stana do stana tužene, da je taj stan prodao M. Š., a da je M. Š. taj stan
prodao L. J. i da je ona danas vlasnica tog stana. Navodi da je njoj prodao samo stan u zgradi, a ne dvor oko zgrade. Tužiteljica ad. 2 da je suvlasnica sa tužiteljem ad. 1 istog dijela zgrade odnosno zemljišta.). Nadalje, tužitelj ad.1 navodi da je tužena vlasnica stana na 2. katu zgrade, čitavoj toj etaži, što je također vidljivo na fotografiji, a predmet spora da je veranda sa nadstrešnicom koju je tužena počela graditi 2011. godine. Naime, od prije da su tu postojala nalivena četiri betonska stupa, do 3. kata da se stepeništem pristupa tim dijelom, s tim što se moglo normalno pristupati između tih stupova jer je prolaz bio otvoren. Svojim zahvatima iz 2011.godine pa nadalje tužena da je ogradila prostor koji je omeđen sa ova četiri stupa te napravila zatvorenu verandu i na taj način da je onemogućila pristup kakav je do tada bio. Sada od ovog zida verande prostorom kojim se može normalno pristupati je širina samo 80 cm. Navodi da tužena nije pitala za suglasnost, da je na ovaj način njima jednostavno sužen prolaz do 3. kata zgrade, što je sve pobliže navedeno i pojašnjeno u tužbi i tijekom postupka. Navodi da tužena na ovo nije imala pravo i traži da se veranda ukloni, odnosno da se vrati stanje kakvo je bilo prije radova iz 2011. godine.
Tužena u svom iskazu navodi da je ona vlasnica stana i pripadajućeg dijela zemljišta, stan je položen na II. katu zgrade, zajedno sa stanom da je stekla pripadajući dio zemljišta i zemljišta na kojem su sagrađene stepenice koje služe za pristup svim dijelovima zgrade. To da je bilo 2000. godine, kada je kupila predmetnu nekretninu, gledajući frontalno fotografiju pročelja, u stan da se pristupalo sa lijeve strane, preko ulaznih vrata, a već u trenutku kupnje na licu mjesta da je postojala veranda, koju je ona 2011. godine uredila, veranda da je već u trenutku kupnje bila u istim gabaritima. Naime, ista da se sastojala od betonskih stupova, da je bila ograđena zidovima, a ona da je naknadno stavila staklo. Godine 2011. Da je pristupila sređenju verande, u istim gabaritima i ništa po pitanju prolaza za tužitelje da nije promijenjeno time, od onog što je bilo do tada. Pored predmetne verande koja je u istim gabaritima čitavo vrijeme tužitelji da su, čitavo vrijeme, imali isti, po pitanju širine i kvalitete pristup do 3. kata, kakav imaju danas. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li tužena nakon što je kupila svoj stan širila odnosno povećavala gabarite betonske ploče iznad verande, tužena navodi da nije. Navodi da je od trenutka kada je kupila svoj stan pa do 2011. godine jedino postavila stakla na verandu i da je to bilo sve što je napravila tamo.
Majka tužene, svjedokinja M. D. u svom iskazu potvrdila je navode tužene, sud iskaz iste prihvaća kao vjerodostojan, dok iz iskaza svjedoka H. H. (oca tužitelja) proizlazi da su J. izgradili ukupno 4 betonska stupa verande i betonsku ploču iznad, a da je tužena ogradila verandu i spriječila prolaz između tih stupova. Ovaj iskaz svjedoka H. nije u skladu sa ostalim izvedenim dokazima, u biti svjedok negira da bi tužena imala pravo na verandu, a on i tužitelji samo pravo na prolaz uz istočnu stranu verande. Dakle, iskaz svjedoka H. sud nije mogao prihvatiti kod presuđenja da bi doveo do drugačijeg zaključka suda. Ni iskaz svjedoka Z. E., sina pok. M. E. nije bitan kod presuđenja, jer on iskazuje da prostor unutar stupova verande bio otvoren za prolaz, tome očito nije bilo tako, u svjetlu svih izvedenih dokaza, pa i one citirane nagodbe vezano za samo pravo na prolaz u korist E. i H., ovaj svjedok je zainteresiran za ishod spora,
jer je upravo njegov pok. otac bio tužitelj u predmetu P. 482/95 i u biti svojim iskazom negira nagodbu koju je zaključio upravo njegov otac, negira samo pravo prolaza širine metar uz istočnu verandu J., prednika tužene. Sud drži utvrđenim da je J. verandu napravio i da je takvo stanje, u takvim gabaritima zatekla tužena, koja je verandu uredila i napravila je onakvom kakva je danas, na svoju i tužiteljevu korist, nikako na štetu, ona osobno nije postupila na štetu tužitelja zadiranjem u njihova prava kao suvlasnika zgrade.
Sud drži da je u ovom postupku utvrđeno da je tužena kupila posebni dio zgrade kupoprodajnim ugovorom od 23. lipnja 2000. godine od L. J. kao slijednice pok. M. J., tim ugovorom kupila je suvlasnički dio nekretnine, stan na II. etaži zajedno sa natkrivenim ulazom-verandom i skalama. Tužena je u svoj posebni dio zgrade pristupala putem ulaznih vrata sa istočne strane zgrade, pored predmetne verande. Tužena je nakon kupnje nesporno radila zahvate na verandi, uređenju iste, sud drži utvrđenim da je to bilo u dva navrata, 2009. i 2011. godine.
Iz svih, apsolutno svih izvedenih dokaza (pa i iskaza stranaka i sva tri saslušana svjedoka), sud drži utvrđenim da je, kako je to navedeno u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Trogiru P-417/01, način korištenja terase, dakle i dijela na kojem je predmetna veranda, uređen nagodbom u sudskom postupku koji je prethodio tom postupku (P-482/95), između pravnih prednika ovih stranaka (M. E. i M. J.), pa da je prednik tužene M. J. nakon toga „podigao
betonske stupove, natkrio verandu i podigao zid između betonskih stupova“, dakle, napravio verandu u njenim današnjim granicama i gabaritima, radi čega je i vođen postupak pod brojem P-417/01, a u kojem tužitelji (prednik tužitelja) nisu uspjeli u zahtjevu za uklanjanje. Tužena je takav način korištenja terase i same gabarite verande „naslijedila“, a što je već naprijed u obrazloženju ove odluke elaborirano. Sud je nakon donošenja ukidnog rješenja izveo dokaz i saslušanjem svjedoka B. E., dok je svjedok Z. K. bio sudu nedostupan, ustrajanje u njegovom saslušanju bilo bi skopčano sa daljnjih gubitkom vremena, a ne bi prema stavu ovog suda, dovelo do bitnog razjašnjenja spornih okolnosti, jer je činjenično stanje utvrđeno u punoj mjeri za meritorno presuđenje.
Svjedok B. E., sin pokojnog M. E., nesrodan sa strankama, u
svom iskazu navodi da mu je osobno poznat predmet spora, njegov otac da je čitavu zgradu izgradio, i to prije Domovinskog rata, da se ista sastojala od više etaža, prizemlja i još tri etaže, njegov otac da je prodavao jednu po jednu stambenu jedinicu i u konačnici posljednju stambenu jedinicu da je prodao otprilike 1994. godine ili 1995. godine. Na prvoj etaži odnosno prizemlju da se nalaze garaže i tu da su poslije kupci napravili stambenu jedinicu, da misli da je vlasnik toga određeni M. iz Z., stanove na prvoj etaži da su kupili taj M. te tužitelji G. i S.,
odnosno s njima i njihov otac, nakon toga da je stan sada tužene i jedan stan do njega, te ponovno stambeni prostor iznad. Stranke da osobno poznaje, da poznaje i oca tužitelja, tužena da je kupila stan u ovoj zgradi, a prije nego što je kupila stan pored njenog stana, vezano za zid sa istočne strane da su napravljena četiri betonska stupa i nalivena betonska ploča. Navodi da on ne zna kada je točno tužena kupila svoj stan, ali da je ovo napravio vlasnik prije nje, tužena da je treća ili četvrta vlasnica tog stana. Navodi da oko ovih stupova nije bila podignuta ograda, osim sa istočne strane između dva stupa, dakle, dva stupa koja se prema istoku nalaze izbačena od zida zgrade i tu da je bio betonski zidić između ta dva stupa visine po prilici 1 metar. Dakle, između ta četiri stupa da se moglo uredno prolaziti prema stepenicama koje su vodile i vode na etažu iznad, to tvrdi i to da je osobno vidio, navodi da tu nije bilo nikakvih zapreka u pogledu prolaženja, a nakon toga da je čuo da je tužena napravila zahvate na način da je zatvorila sva tri zida i to pripojila svome stanu kao jednu vrstu aneksa odnosno dogradnje. Navodi da se jedne prigode zaustavio automobilom na cesti, a već tada da nije bio suvlasnik zgrade, te da je vidio sa ceste tu nadogradnju, dakle, način na koji je napravljena da predstavlja nemogućnost prolaska jer je ista ograđena zidovima. Navodi da nije vidio trenutak kada se ovo gradilo i da nije osobnim opažanjem spazio tko bi to radio, uglavnom, prije nekog vremena da ga je otac tužitelja pozvao na piće, da je bio kod njega i da mu je pokazao tu nadogradnju ponovno te mu kazao da je to napravila tužena i tako da je svjedok saznao i za ovaj postupak. Navodi da sam vidio i to da su tužitelji napravili verandu i da im je za izgradnju verande poslužila upravo ova taraca koja je bila nalivena na četiri betonska stupića, a kada su to napravili da ne zna.
Kada se iskaz svjedoka B. E. dovede u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, sud istom u bitnom ne poklanja vjeru, a to je u dijelu u kojem isti navodi da je tužena i upravo tužena napravila zahvate na verandi između stupova i zagradila prolaz između tih stupova a ispod betonske ploče te verande. Svjedok E. u dobrim je odnosima sa ocem tužitelja, isti je sin M. E. koji je podnio tužbu protiv M. J. (prednika tužene) u predmetu P. 482/95, dakle, jasno je kako se otac tužitelja i tužitelji te E. nisu očito mogli pomiriti sa time što je M. J. suzio predmetni prolaz, međutim, to je napravio prednik tužene, stanje se ustalilo na terenu i sami tužitelji su betonsku ploču predmetne verande iskoristili da bi izgradili, očito i oni bez dozvole, svoju zatvorenu verandu, na III. katu zgrade.
U predmetu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj Pn. 791/2015, po tužbi tužene protiv H. H. i G. H. (ovdje tužitelja ad. 1)
radi naknade štete, H. H. iskazuje da je jedini problem to što tužena nije ostavila 1 metar prolaza, nego 80 cm, dakle, ovim u biti navodi što je problem, a za navesti je da iz drugih dokaza proizlazi da ovaj prolaz na 80 cm nije postavila tužena nego prije nje upravo njen prednik J., to je već i pravomoćno presuđeno. I. u predmetu P. 417/01 H. H. kao tužitelj ad. 1 iskazuje isto, navodi što je problem među strankama, širina prolaza, te navodi da je on imao samo prolaz preko terase sa istočne strane u širini od 1 m, do granice sa susjedom R.. U bitnom isto iskazuje i tužitelj ad. 2 u tom predmetu M. Š., dakle, da je J.
imao pravo na terasu, a da su oni imali (on i H.) pravo na prolaz širine 1 metar. U. u tom predmetu su se tužitelji H. H. i Š. protivili izvođenju
dokaza saslušanjem svjedoka M. E. i M. J., da je njihovo saslušanje suvišno i nepotrebno. Svjedok M. E. saslušan zamolbenim putem iskazao je da u biti ništa ne zna i zamolio je da ga se izuzme od svjedočenja zbog bolesti, da je zadnji put na licu mjesta bio 2000. godine.
Ono što je ovaj sud utvrdio i što je bitno za odlučivanje po postavljenom zahtjevu tužitelja G. i S. H. spram iste tužene, jest da tužiteljima ne pripada pravo na zatraženu zaštitu, oni traže uklanjanje verande sa istočne strane stana tužene, u cijelosti, a temeljem izvedenih dokaza ovaj sud drži utvrđenim da je tužena zaista 2011.godine izvršila radove (tijekom rujna 2011. godine kako to već u tužbi ističu tužitelji), ali da tim radovima nije ničim dodatno ograničeno pravo tužitelja da bi zahtjev bio prihvaćen i tuženoj naloženo verandu ukloniti. U ovom slučaju, u ovom predmetu radi se o naknadnim radovima tužene na uređenju verande u istim gabaritima kao i prije, zahvatima koji utječu na kvalitetu korištenja verande od strane tužene, ali se ne radi o suženju prolaza za tužitelje jer je taj prolaz već odavno bio sužen na isti način kao danas, od strane M. J., a ne tužene. U ovom slučaju radi se o uređenju verande od strane tužene, a proširenje svog stana na ploču predmetne verande i izgradnju ostakljene verande na ploči predmetne verande poduzeli su i sami tužitelji, dakle, oni su se okoristili postojanjem ploče i predmetne verande, za sada. U ovom slučaju se radi o poremećenim suvlasničkim i susjedskim odnosima i inatu, što za rezultat ima brojne postupke, a u svakom slučaju, ovaj sud, temeljem svih izvedenih dokaza zauzima stav da tužiteljima ne treba pružiti traženu zaštitu i da zahtjev tužitelja valja odbiti. Prije predmetnih zahvata tužene veranda je izgledala loše i neuredno, radovi tužene su u građevinskom i estetskom smislu doprinijeli izgledu verande, za tuženu ista ima bolju iskoristivost jer se sada radi o boljem prostoru za tuženu, a za tužitelje je prolaz ostao isti kao i prije nego što je tužena kupila svoj stan. Dakle, u ovom slučaju ne radi se o situaciji da su tužitelji imali pravo pristupati između stupova i pored vrata stana tužene, a da bi im ovim radovima iz 2011. godine tužena to onemogućila. Situacija prolaza širine manje od 1 metar je ista čitavo vrijeme, to nije napravljeno od strane tužene i tužena je ovim radovima, koji su predmet ovog spora, time što je uredila građevinski verandu da izgleda tako kako izgleda danas (fotografije sa očevida), u biti samo uredila svoj način korištenja svoje verande, ne na štetu tužitelja. U širinu spornog prolaza ovaj sud više u ovom postupku i ne može ulaziti, to je pravomoćno presuđeno, u svakom slučaju tužena se, vezano za zahtjev tužitelja iz ovog postupka, nije u rujnu 2011. godine ili nakon pravomoćnog presuđenja po tužbi H. H. i Š. protiv tužene, dodatno proširila na istok, nije ona suzila prolaz i nije tim radovima onemogućila prolaz između stupova, kroz samu verandu. Ono što je tužena kupila i što je zatekla na licu mjesta, što je napravio njen prednik i što je bilo između svih suvlasnika zacementirano, tužena je samo uredila, nikako na štetu tužitelja. Upravo su se tužitelji okoristili time i na ploči verande napravili nadogradnju iz svog stana na III.katu zgrade.
Radi svega navedenog, temeljem svih izvedenih dokaza, sud drži da je zahtjev tužitelja neosnovan, da im ne pripada zatražena zaštita temeljem odredbe čl. 167. ZV-a, te je odlučeno kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 9 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; pristupa na 5 ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 9. lipnja 2016. godine, 6. listopada 2020. godine, 14. svibnja 2021. godine, 12. listopada 2021. godine i 14. siječnja 2022. godine); što ukupno zbrojeno daje iznos od 11.250,00 kn, koliko su na ime naknade parničnog troška tužitelji obvezani naknaditi tuženoj, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tuženoj nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 25. travnja 2022. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tužene
