Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-2076/2020-6

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari, tužiteljice H. T., Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz Z., protiv tužene Z. b. d.d., Z. OIB: ...., zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate rješavajući žalbu tužene podnesenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P- 181/2019-22 od 20. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Z. b. d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-181/2019-22 od 20. travnja 2020. u toč. I do VIII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene Zagrebačke banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450398 od 05. travnja 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika D. B. pod brojem: OU-287/2006 od 03. svibnja 2006. godine, koji glasi: „a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.“. Toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450398 od 05. travnja 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika D. B. pod brojem: OU-287/2006 od 03. svibnja 2006. godine, koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisili ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjeni anuitet.“. Toč. III. izreke naloženo je tuženoj Z. b. d.d. (dalje: tužena) da tužiteljici T. H. isplati 3.199,18 kn na ime razlike preplaćenih kamata sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako su navedeni. Toč. IV. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450398 od 05. travnja 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika D. B. pod brojem: OU-287/2006 od 03. svibnja 2006. godine, koji glasi: „uz valutnu klauzulu“. Toč. V. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450398 od 05. travnja 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika D. B. pod brojem: OU-287/2006 od 03. svibnja 2006. godine, koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 366,40 CHF (slovima: tristošezdesetšest švicarskih franaka i četrdeset rapena) obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.“. Toč. VI. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati 12.293,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako su navedeni, dok je toč. VII. izreke naloženo tuženoj da tužiteljici naknadi parnične troškove postupka od 8.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2020. pa do isplate, a toč. VIII. izreke odbijen je zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

2. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.– dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženoj nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovora o kreditu koji je sklopio sa tuženom a odnosi se na ugovorenu mogućnost jednostrane izmjene visine ugovorene kamatne stope od strane tužene, zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa ugovorene kamate prema ugovoru o kreditu koji su parnične stranke sklopile, zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovora o kreditu kojim je visina mjesečnog anuiteta vezana za valutnu klauzula švicarski franak (dalje: CHF), kao i zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa kredita temeljem tako ugovorene valutne klauzule.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su parnične stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita a tužena kao davatelj kredita 5. travnja 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila,

- da je tužena kao davatelj kredita temeljem navedenog ugovora o kreditu tužiteljici stavila na raspolaganje 23.474,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita

- da je čl. 2.1. ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata kao promjenjiva u sladu sa tržišnim uvjetima a „temeljem Odluke o kamatnim stopama“ tužene a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,99% godišnje

- da je čl. 6.2. ugovora o kreditu ugovoreno da „za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“

- da je čl. 1.2. ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti „uz valutnu klauzulu“ a čl. 6.1 da „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 366,40 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećim za

CHF na dan plaćanja“

- da je tečaj CHF na dan realizacije ugovora o kreditu iznosui 4,66 kn za 1,00 kn

- da je tijekom otplate ugovore o kreditu jednostranom odlukom tužene u više navrata izmijenjena visina ugovorene kamatne stope, kao i da se mijenjao tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 17. svibnja 2012.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan jer je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su određene banke (između ostalog i tužena) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je kao takva ništetna (u tom dijelu citirana prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), zatim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba tuženih banaka i potvrđena naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u istima ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana za valutu CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu (naprijed navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđene su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. te Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), pa da kako je odluka u navedenom sporu donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i („

56/13.) ista obvezuje sudove u smislu postojanja povrede propisa i zaštite potrošača u postupku koji potrošač pokrene osobno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženaa, a imajući u vidu čl. 502.c ZPP-a.

8. Prihvaćajući pravno shvaćanje u naprijed citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja zaključuje da se u odnosu na ugovorenu visinu kamatne stope ima primjenjivati visina kamatne stope koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu – 3,99% godišnje (pogrešno navedeno 6,99% godišnje), kao i tečaj CHF koji je vrijedio na dan realizacije ugovora o kreditu – 4,66 CHF za 1,00 kn, te temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa prema ugovoru o kreditu koji se odnose na razlike u visini kamatne stope i tečaju a prema obračunu financijskog vještaka i to sa zateznom kamatom a temeljem čl. 1115. ZOO-a.

9. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tužene prihvaćajući pravni stav iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog posutpka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014., dok je tužba u ovom predmetu podijeta 13. svibnja 2019., pa stoga nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, dok se o troškovima postupka odlučuje temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

10.Pobijana presuda ispitana je u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP-a kao i u odnosu na žalbene navode tužene te je utvrđeno da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje se u žalbi poziva tužena.

11. Činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

12.U odnosu na žalbene navode tužene kojima osporava zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica prema ugovoru o kreditu nije imala status potrošača, kao i da se ovaj status ne pretpostavlja, već da je tužiteljica trebala dokazati da je u konkretnom pravnom poslu (ugovoru o kreditu) imala status potrošača isti nisu osnovani i to iz slijedećih razloga.

13.Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla koji je predmetom ovog spora) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Imajući u vidu naprijed iznijetu zakonsku definiciju pojma potrošača te sadržaj priloženog ugovora o kreditu ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica naprijed citirani ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15.Nadalje, suprotno navodima tužene u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate) a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a sve naprijed navedene okolnosti u konkretnom slučaju se nisu ostvarile.

16. Također su neosnovani žalbeni navodi tužene kojima osporava da bi tužiteljica imala pravo na pravnu zaštitu temeljem statusa potrošača zbog akademske titule doktora znanosti smatrajući da se iz tog razloga tužiteljicu ne može smatrati „prosječnim potrošačem“.

17.Naime, obrazovni status tužiteljice prema odredbama ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije okolnost od koje bi ovisio njen status potrošača, već naprijed navedene okolnosti koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i izveo pravilan zaključak da je tužiteljica u ugovoru o kreditu imala status potrošača.

18.Pozivanje tužene na sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu C- 498/16 od 25. siječnja 2018. nije pravno relevatno u odnosu na činjenična utvrđenja u ovom postupku.

19.Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje poduzetničke/poslovne djelatnosti isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavila tužena, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju motornog vozila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u korist u skladu sa čl. 320. st. 1. ZOO, dakle u korist tužiteljice i stoga je za zaključiti da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice.

20. Člankom 502.c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21.Stoga, iako presudom donijetom u kolektivnom sporu (iznijeto pod toč. 7.) nije odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu koji su sklopile tužiteljica i tuženik, pa stoga o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu nije pravomoćno odlučeno i nisu postojale zakonske zapreke da se o istom odluči u ovoj parnici.

22.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i 201. ZPP-a jer da u ovom postupku nisu obuhvaćene sve stranke iz spornog ugovora o kreditu, jer da je ugovorna strana bio sudužnik B. H., koji da je nužni i jedinstveni suparničar. Ovo iz razloga što navedena osoba nije stranka tog ugovora jer sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj -35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga proizlazi da su stranke predmetnog ugovora o kreditu tužitelj i tuženik.

23.U odnosu na žalbene navode tužene kojima osporava zaključak suda prvog stupnja u pogledu prekida tijeka zastare isti nisu pravno utemeljeni i to iz slijedećih razloga.

24.Pravni stav suda prvog stupnja u pogledu zastare je utemeljen na pravnom stavu iznijetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donijeta u pogledu tzv. izvanredne revizije kojoj je svrha upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni kojim shvaćanjem su vezani svi sudovi (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), a koje pravno shvaćanje je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe (odluka U- III-2922/2018 od 20. veljače 2020.), te je takvo pravno shvaćanje prihvaćeno i od građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sjednica održana 30. siječnja 2020.), pa stoga tužena žalbenim navodima sadržajno osporava pravilnost zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom pravnom pitanju, a argumenti koje tužena iznosi nisu drugačiji od argumenata koji su bili iznošeni povodom pravnih lijekova i koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao u vidu prilikom zauizamnja naprijed iznijetog pravnog stava.

25.Slijedom navedenog i ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju zastara potraživanja tužiteljice počela teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu donijete povodom kolektivne tužbe potrošača (čl. 323. ZOO-a u svezi sa čl. 241. i 225. ZOO-a), a tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na iznos koji je tuženoj isplatila bez valjane pravne osnove i to od dana kada je tuženoj izvršila isplatu jer je tužena bila nepoštena od dana stjecanja. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te promjenjivih kamata, te nije upozorila potrošača tj. tužiteljicu zbog čega je postupila nepošteno (presuda Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.).

26.Neosnovani su i žalbeni navodi tužene kojima tvrdi da su anuiteti dospijevali 15-tog u mjesecu jer iz otplatnog plana koji je priložen u spisu proizlazi da su anuiteti dospijevali svakog prvog u mjesecu na koji način je i vještak izradio svoj nalaz, a tijekom prvostupanjskog postupka tužena nije tvrdila da bi anuiteti bili uplaćivani protivno otplatnom planu.

27.Slijedom navedenog, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda je potvrđena a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

28.Temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka, te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude .

U Rijeci, 25. travnja 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Svjetlana Pražić