REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-1615/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD Z., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika O. D. d.o.o., OIB ..., Z., i 2. tuženika S. m. T. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama prvotuženika i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2019 od 6. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvotuženika O. d. d.o.o. Z., i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2019 od 6. lipnja 2019. u točki I. izreke kao i u točki II. izreke u dijelu kojim se nalaže prvotuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn u roku od osam dana.

II. Uvažava se žalba drugotuženika S. m. T. d.d. u stečaju, Z., i preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2019 od 6. lipnja 2019. u točki II. njene izreke u odnosu na drugotuženika S. m. T. d.d. u stečaju, Z. i sudi:

Odbija se tužiteljev zahtjev da mu drugotuženik S. m. T. d.d. u stečaju, Z. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn (osamtisuća-sedamstopedeset kuna) u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2019 od 6. lipnja 2019. proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3890/12 od 28. veljače 2012. po prijedlogu prvotuženika O. d. d.o.o. Z., OIB ..., kao ovrhovoditelja protiv drugotuženika T. d.d. Z., OIB ..., kao ovršenika, na 14/10000 suvlasničkih dijelova nekretnine, koja se sastoji od zk.č.br. ..., oznake zgrada br. 9a, 19,21 i dvorište, površine 1641 m2 ili 456,2 čhv, upisane u zk.ul. ... k.o. Grad Z., s kojim suvlasničkim dijelom je trajno i neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine, oznake, trosoban stan br. 21 u sedmom katu zgrade i spremište br. 21 u osmom katu zgrade, ukupne površine 79,73 čm, u nacrtu označeno plavom bojom, upisanog u poduložak .... (točka I. izreke). Naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku solidarno nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

2. Tako je presudio prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom prema rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr- 3890/12 od 28. veljače 2012. i to ovrhe koju provodi prvotuženik O. d. d.o.o. Z., kao ovrhovoditelj, protiv drugotuženika T. d.d. u stečaju, kao ovršenika, na posebnom dijelu nekretnine opisane u izreci presude (stan i spremište) koji je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo drugotuženika.

3. Prvostupanjski sud je našao da je osnovana tužba u kojoj tužitelj tvrdi da je s drugotuženikom sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine 23. svibnja 1997., odnosno sklopio ugovor o kupoprodaji stanova broj: 75-113/397-97 u stambeno- poslovnom objektu S9 u Z., koja se gradila na k.č.br. ... k.o. Č. i to 7 stanova među kojima je i prijeporni stan broj 21, trosobni stan površine 77,98 m2 u stubištu S2 na VII katu i spremište broj 12 površine 1,75 m2. Navedeni ugovor o kupoprodaji je solemniziran po javnom bilježniku A. H. pod poslovnim brojem OV-3632/00. Tužitelj navodi kako u trenutku kupoprodaje predmetni stanovi nisu bili etažirani pa se Grad Z. nije mogao uknjižiti u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik. Drugotuženik nije obavijestio tužitelja o etažiranju predmetnih stanova nego je 28. ožujka 2012. izdao tabularnu izjavu, ovjerenu po javnom bilježniku A. H., kojom potvrđuje da je za posebni dio nekretnine, upisan u poduložak ... zk. ul. ... k.o. Grad Z. primio kupoprodajnu cijenu u cijelosti te da dozvoljava tužitelju da upiše pravo vlasništva.

Tužitelj ističe da je platio kupoprodajnu cijenu 15. svibnja 2007. te da mu je predmetni stan predan u posjed kojeg drži u posjedu dulje od 10 godina, pa je ovlašten knjižiti se kao vlasnik prijepornog stana na temelju ugovora o kupoprodaji, plaćanja kupoprodajne cijene i stupanja u posjed i da je stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj ističe kako je sa stanom raspolagao već 2009. godine kada ga je dao u najam sa zaštićenom najamninom putem javnog natječaja, a 21. srpnja 2009. je sklopio prvi ugovor o najmu predmetnog stana s J. S. kao zaštićenim najmoprimcem, njegovom suprugom i maloljetnom djecom, članovima obiteljskog domaćinstva, a 22. kolovoza 2012. sklopljen je drugi ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom s istim osobama. Tužitelj smatra kako je savjesni izvanknjižni vlasnik nekretnine upisane u poduložak ... zk. ul. ... k.o. Grad Z. od 1997. godine.

4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme pokretanja sporne ovrhe na predmetu ovrhe imao jače pravo od ovršenika, ovdje prvotuženika, budući da je njegovo pravo na predmetnom posebnom dijelu nekretnine stečeno na temelju ugovora o kupoprodaji stanova od 15. svibnja 1997. sklopljenog s T. d.d., drugotuženikom, (titulus), a da tužitelj u vrijeme pokretanja ovrhe nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine jer mu je nedostajao način stjecanja (modus), to jest upis prava vlasništva u zemljišne knjige sukladno čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

5. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj na temelju valjanog pravnog posla stupio u posjed predmetne nekretnine i da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva nad tom nekretninom zbog čega se smatra predmnijevanim vlasnikom koji ima pravo koje sprečava ovrhu i pravo na podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

6. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

7. Prvotuženik O. d. d.o.o. Z. je protiv opisane presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom protiv predmetne presude pobija i raspravno rješenje od 6. rujna 2018. kojim je sud odredio vrijednost predmeta spora zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka tvrdeći da je vrijednost predmeta spora ona koja je naznačena u ovršnom predmetu.

Povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku vidi u tome što pobijana prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da uopće nema razloga. U bitnom ističe da je postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige te da bi se njegovo pravo moglo isključiti samo u slučaju da kod pokretanja ovršnog postupka nije postupao u dobroj vjeri. Predlaže drugostupanjskom sudu da donese rješenje kojim se uvažava žalba i ukida pobijana prvostupanjska presuda, te se predmet vraća na ponovno suđenje te potražuje trošak u iznosu od 3.202,50 kn.

8. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode prvotuženika i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.

9. Drugotuženik S. m. T. d.d. u stečaju, Z., žalbom pobija rješenje o trošku jer je odmah nakon primitka tužbe priznao tužbeni zahtjev te u tom dijelu predlaže uvažiti žalbu.

10. Žalba prvotuženika O. d. d.o.o., Z., je neosnovana.

11. Žalba drugotuženika S. m. T. d.d. u stečaju, Z., je osnovana.

12. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu troškova gdje je utvrđena solidarnost obveze oba tuženika.

13. Vezano za žalbeni razlog o ostvarenoj povredi parničnog postupka, prvenstveno se ističe da unatoč činjenici da je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 46.305,00 kn, i unatoč pogrešnoj pravnoj uputi o žalbi kao u postupku male vrijednosti, a s obzirom na tužbeni zahtjev da se konstitutivnom sudskom odlukom proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3890/12 od 28. veljače 2012., ovaj sud ističe da se ovdje ne radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 502. ZPP-a. Dakle, pogrešna uputa o pravnom lijeku nije od utjecaja na zakonsku mogućnost na koju se žalitelj poziva da se presuda može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 502. ZPP-a. Također, okolnost da je tužitelj predložio, a sud prihvatio, u ponovljenom postupku, provedbu dokaza saslušanjem svjedoka Marije Mary Sopta nema značenje bitne povrede parničnog postupka kako to žalitelj interpretira. Nije osnovan niti žalbeni navod da je prvostupanjski sud u postupku donošenja pobijane odluke počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s dokazima u spisu. Prvostupanjski sud je proveo sve predložene dokaze i pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje navodima žalbe nije dovedeno u sumnju, te pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha na nekretninama koje su predmet ovrhe u ovršnom predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3890/12.

15. Nesporno je da je tužitelj kao treća osoba u ovršnom postupku istaknuo prigovor da na temelju ugovora o prodaji, koji je s drugotuženikom (ovršenikom) sklopio prije pokretanja ovrhe, tvrdi da ima pravo koje sprječava ovrhu (čl. 166. st. 1. ZV-a) iako u trenutku pokretanja ovrhe nije bio upisan kao vlasnik (čl. 120. st. 1. ZV), te da je prošao rok od 10 godina za redovito dosijedanje dok se prvotuženik (ovrhovoditelj), koji je zabilježbom donesenom u ovršnom postupku stekao pravo namirenja na nekretnini koju je kupio tužitelj, poziva na zaštitu svoga prava stečenog povjerenjem u zemljišne knjige (čl. 122. ZV-a u vezi s čl. 79. Ovršnog zakona), dok drugotuženik priznaje tužbeni zahtjev.

16. Prvotuženik je ovrhovoditelj koji je pokrenuo ovrhu predmetne nekretnine radi naplate svog potraživanja protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik te nekretnine.

17. Prema odredbi čl. 80. Ovršnog zakona ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Dakle, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi ovrhovoditelj stječe tek pravo namirenja.

18. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj predmetne nekretnine kupio od drugotuženika 1997. godine, da je tužitelj dobio od drugotuženika valjanu tabularnu ispravu 28. ožujka 2012. nužnu za promet nekretnina, da je prijedlog za ovrhu na nekretnini podnesen 19. srpnja 2012. ali tužitelj nije upisao svoje vlasništvo u zemljišne knjige. Tužitelj je podnio prijedlog za upis prava vlasništva 10. prosinca 2012. pod brojem plombe Z- 59116/2012, a iz stanja u zemljišnim knjigama proizlazi da je kao vlasnik zgrade i predmetnih nekretnina upisan drugotuženik po prijedlogu zaprimljenim 21. lipnja 2007., broj Z-42136/07.

19. Iz rezultata dokaznog postupka nadalje proizlazi da je tužitelj od drugotuženika 15. svibnja 1997. kupio stanove u stambeno poslovnom objektu S9 u Z., koja se gradila na k.č.br. ... k.o. Č. i to 7 stanova među kojima je i prijeporni stan broj 21, trosobni stan površine 77,98 m2 u stubištu S2 na VII katu i spremište broj 12 površine 1,75 m2, te da je objekt stvarnopravnog odnosa, kojim se raspolagalo u pravnom prometu, bio suvlasnički dio nekretnine koji je predan tužitelju u samostalan posjed, da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti, te da je 21. srpnja 2009., tužitelj sklopio ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem J. S..

20. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku dokazao da je u vrijeme pokretanja sporne ovrhe na predmetu ovrhe imao jače pravo od ovršenika, ovdje, tuženika, budući da je njegovo pravo na predmetnom posebnom dijelu nekretnine stečeno na temelju ugovora o kupoprodaji stanova od 15. svibnja 1997. sklopljenog s T. d.d., ovdje drugotuženikom, (titulus), a ove činjenice tuženici nisu niti osporavali tijekom postupka, a drugotuženik ih je izrijekom priznao. Dakle, tužitelj u vrijeme pokretanja ovrhe nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine jer mu je nedostajao način stjecanja (modus), to jest upis prava vlasništva sukladno čl. 119. st. 1. ZV-a.

21. Jedno od temeljnih pravila provođenja svakog ovršnog postupka, uz primarno nastojanje da se prisilno ostvari tražbina koja je predmet ovrhe, je da se ovrha provede na stvarima i pravima ovršenika, odnosno, da ovrhom ne budu zahvaćena prava i imovina trećih osoba. Upravo stoga, a imajući na umu životno česte situacije u kojim se ovrha pokreće i na predmetima koji nisu ovršenikovi, zakonodavac je u svrhu zaštite prava i interesa trećih osoba istima omogućio iznošenja prigovora u ovršnom postupku. U skladu s tim, tužitelj je kao treća osoba u ovršnom postupku istaknuo prigovor da na temelju ugovora o prodaji, koji je s drugotuženikom (ovršenikom) zaključio puno prije pokretanja ovrhe, imaju pravo koje sprječava ovrhu (čl. 166. st. 1. ZV-a) iako u trenutku pokretanja ovrhe nije bio upisan kao vlasnik (čl. 120. st. 1. ZV-a), dok se prvotuženik (ovrhovoditelj), koji je zabilježbom donesenom u ovršnom postupku stekao pravo namirenja na nekretnini koju je kupio tužitelj poziva na zaštitu svoga prava stečenog povjerenjem u zemljišne knjige (čl. 122. ZV-a u vezi s čl. 79. Ovršnog zakona).

22. Odredbom čl. 122. ZV-a propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

23. Prema pravnom shvaćanju najviših sudova odredba čl. 122. ZV-a ne odnosi se na predmetni slučaj jer se ona tiče slučajeva stjecanja stvarnih prava na nekretninama, kao i dobrovoljnog stjecanja založnoga prava (hipoteke) po čl. 318. ZV-a. Prvotuženik nije, a niti to tvrdi, stekao vlasništvo predmetne nekretnine temeljem pravnog posla, a niti dobrovoljno založno pravo, pa da bi se iz tog razloga pozvao na odredbu čl. 122. ZV-a koja pruža zaštitu onome koji stječe vlasništvo nekretnine povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno dobrovoljno založno pravo. On samo predlaže ovrhu predmetne nekretnine radi naplate svog potraživanja protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik te nekretnine. Prema odredbi čl. 80. Ovršnog zakona ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Dakle, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi ovrhovoditelj stječe tek pravo namirenja, a to je bitno različito od prava vlasništva ili od dobrovoljnog založnog prava.

24. U takvoj situaciji tužitelj ima pravo dokazati kako na predmetu ovrhe ima jače pravo od ovršenika koji je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, što je i učinio. Odredba čl. 166. st. 1. ZV-a glasi: Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. Predmnijevani vlasnik može ustati s tužbom za predajom u posjed stvari (actio publiciana), ali također i tužbom predmnijevanog vlasnika zbog uznemiravanja (actio negatoria publiciana) kao i tužbom protiv zemljišnoknjižnog vlasnika radi trpljenja upisa njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Tim prije može i u ovršnom postupku istaknuti prigovor kako u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, pa nakon što ga ovršni sud uputi u parnicu, ondje pokušati dokazati to svoje jače pravo, odnosno da je on predmnijevani vlasnik predmeta ovrhe.

25. Dakle, u pravu je sud prvog stupnja kada utvrđuje da tužitelju nedostaje upis prava vlasništva u zemljišne knjige (čl. 119. st. 1. ZV-a). Međutim, kako tijekom postupka tuženici nisu osporavali i dokazivali neistinitost posjeda tužitelja u smislu čl.

18. st. 2. ZV-a (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a), dapače drugotuženik ga priznaje, a istinitost posjeda proizlazi iz provedenih dokaza te kako nisu osporavali postojanje valjanog temelja za stjecanje prava vlasništva, to je tužitelj dokazao da ima takvo pravo (u trenutku pokretanja ovrhe - pravo predmnijevanog vlasništva) koje sprječava ovrhu zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava sud donio odluku koju neosnovano pobijaju tuženici.

26. U odnosu na žalbu drugotuženika, ističe se da su u konkretnom slučaju prvotuženik i drugotuženik jedinstveni i nužni suparničari te da je drugotuženik odmah po primitku tužbe priznao tužbeni zahtjev. Naime, tuženici su jedinstveni i nužni suparničari budući da se u konkretnom slučaju radi o tužbi koju tužitelj, kao treća osoba, podnosi protiv tuženika, koji su stranke u postupku ovrhe poslovni broj Ovr-3890/12 jer se postupak vodi radi proglašenja nedopuštenom ove ovrhe na nekretninama koje su predmet ovrhe. Međutim, u konkretnom slučaju solidarnost nije ugovorena niti je zakonom određena bez obzira na činjenicu što su u ovakvoj vrsti parnica stranke jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a budući da solidarni dužnici nisu nužno i jedinstveni suparničari. Naime, iako su tuženici jedinstveni suparničari jer se spor u odnosu na njih može riješiti samo na jednak način, oni nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari. Naime, presudom je odlučeno o deklaratornom, a ne o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, tako da tuženici presudom nisu obvezani na ispunjenje neke obveze prema tužitelju, stoga nema solidarnosti obveze u glavnoj stvari, slijedom čega oni ne odgovaraju za troškove prema odredbi čl. 161. st. 3. ZPP-a, već prema odredbi čl. 161. st. 4. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog, žalba prvotuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanom dijelu, sukladno čl. 368. st.

1. ZPP-a te je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude. Kako prvotuženik nije uspio sa žalbom, nije mu niti priznat zatraženi trošak sastava žalbe, sukladno čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Kako je žalba drugotuženika osnovana, odluka o troškovima u točki II. izreke prvostupanjske presude je preinačena na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP- a te je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 25. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak