REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Povrv-1942/2021

Ex Vojarna sv. Križ, Dračevac

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HUO, Z.,

O.: …, zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u S.,

protiv tužene A. B. iz P., O.: …,

zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 7. ožujka

2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja L. T., odvjetnika u S. i punomoćnika tužene T. B., odvjetnika u S., dana 25.travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. iz S. donesen pod poslovnim brojem Ovrv-827/16 dana 9. rujna 2016. u dijelu u kojem se nalaže tuženoj A. B. iz P., , O.: …. isplatiti tužitelju HUO, Z., OIB: … iznos od 13.981,79 kuna zajedno sa

zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 123,00 kn od 29.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.230,00 kn od 21.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 250,00 kn od 3.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 27.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 312,50 kn od 27.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 11.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 206,25 kn od 21.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 25.4.2014. pa do isplate,

- na iznos od 312,50 kn od 29.5.2014. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 20.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 17.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 200,00 kn od 24.1.2015. pa do isplate,

- na iznos od 195,35 kn od 7.3.2015. pa do isplate,

- na iznos od 312,50 kn od 7.3.2015. pa do isplate,

- na iznos od 625,00 kn od 16.5.2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.394,90 kn od 30.1.2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.694,79 kn od 30.1.2016. pa do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem

polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana.

II U preostalom dijelu, za iznos od 1.091,75 kn citirani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. iz S. donesen pod poslovnim

brojem Ovrv-827/16 dana 9. rujna 2016. se ukida s kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 123,00 kn od 29.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 250,00 kn od 3.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 312,50 kn od 27.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 206,25 kn od 21.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 200,00 kn od 24.1.2015. pa do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem

polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 6.721,61 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je kao ovrhovoditelj javnom bilježniku N. K. iz S. 5.

rujna 2016. godine protiv A. B. kao ovršenice i B. Š. kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave radi obvezivanja ovršenika na solidarnu isplatu tražbine u iznosu od 15.073,54 kn s pripadajućim kamatama u iznosima kako je to specificirano u prijedlogu za ovrhu, sada tužbi.

2. Postupajući po prijedlogu, javni bilježnik je 9. rujna 2016. godine donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-827/16, protiv kojeg je A. B. izjavila prigovor pa je ovaj sud Rješenjem pod poslovnim brojem Ovrv-2595/16 od 15. ožujka 2017. stavio van snage spomenuto Rješenje u dijelu u kojem je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga dok je u odnosu na ovršenika B. Š. rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno jer isti nije izjavio prigovor.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave A. B., nastavno tuženica, navodi da pobijano rješenje nije pravilno jer da u obrazloženju istog nisu navedene odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilnog rješenja. Nadalje, da se radi o regresnom dugu kojeg tužitelj ima prema tuženoj i ovršeniku B. Š. koji je jedini i isključivi krivac za prometnu nezgodu temeljem koje je tužitelj predmetni iznos isplatio trećoj osobi na ime štete te da sada isti iznos potražuje od tužene kao vlasnice vozila i B. Š. kao korisnika vozila kao solidarnih dužnika. Ističe da je predmetno vozilo vlasništva tužene 2011. godine bilo prodano kupcu A. R. iz K. te da je odvezeno

po šlep službi kao neispravno, neregistrirano tako da je prodano isključivo za rezervne dijelove. Tri mjeseca nakon odvoženja predmetnog vozila da je zaključen kupoprodajni ugovor između tužene i kupca R., a da u tom trenutku tužena

nije znala da je u međuvremenu predmetnim vozilom B. Š. prouzrokovao prometnu nesreću, odnosno da je bez njenog znanja i dozvole predmetno vozilo osposobljeno i kao takvo stavljeno u promet. Ističe svoju tešku materijalnu situaciju, narušeno zdravstveno stanje supruga te se protivi i potraživanju troškova ovršnog postupka.

4. Očitujući se o prigovoru tužene, tužitelj navodi kako je do prometne nesreće došlo 9. siječnja 2011. godine u kojoj su sudjelovali B. Š. upravljajući neosiguranim vozilom B. u vlasništvu tuženice te Ž. B. upravljajući vozilom

u vlasništvu A. B. na kojem vozilu je nastala imovinska šteta a vozačica je zbog zadobivenih ozljeda pretrpjela neimovinsku štetu. Ž. B. tako i A.

B. protiv tužitelja su pokrenuli parnične postupke koji postupci koji su spojeni u jedan postupak koji je okončan pravomoćnom presudom u korist oštećenih (Pnš- 450/2011 ovog suda).

Nadalje, tužitelj navodi kako je primitkom tužbe u tim postupcima isplatio oštećenima nesporni iznos štete od 4.680,00 kn te trošak zastupanja od 2.250,00 kn, odnosno sveukupno 6.930,00 kn na račun punomoćnika oštećenih, koji nije predmet spora u ovom postupku budući je taj iznos (od 6.930,00 kn) naplatio po ovršnom rješenju javnog bilježnika M. R. broj Ovrv-494/15 od 27. studenog 2015. Naime, po tom rješenju tužitelj je pokrenuo prisilnu naplatu protiv ovdje tuženice kao vlasnice vozila i B. Š. kao korisnika vozila te je u tom postupku naplaćeno od tuženice ukupno 8.688,56 kn nakon čega je tužitelj u dogovoru s tuženicom u odnosu na nju postupak prisilne naplate obustavio, a isti nastavio u odnosu na B. Š. kao solidarnog dužnika, koji postupak je zbog nemogućnosti naplate obustavljen.

Specificirajući utuženo potraživanje, tužitelj navodi da se potraživanje temelji na slijedećim isplaćenim iznosima: s osnova naknade štete iz pravomoćno okončanog postupka između tužitelja i oštećenih Ž. i A. B. po presudi ovog suda Pnš-450/11 od 16. siječnja 2015. iznos od 7.089,69 kn, potom na ime troška zastupanja tužitelja (tuženika u parnici Pnš-450/11 i Pnš-451/11) iznos od 6.425,35 kn, sudskih pristojbi u iznosu od 900,00 kn te na ime troškova u vezi ocjene nastanka prometne nezgode i procjene štete u iznosu od 658,50 kn, a što sve skupa daje iznos od 15.073,54 kn.

Napominje da tužena u svom prigovoru priznaje da je u vrijeme štetnog događaja bila vlasnica vozila te da isto nije bilo osigurano, ali da ona nije dala odobrenje niti ovlastila neposrednog štetnika da tim vozilom može sudjelovati u prometu, pri čemu tužitelj ističe kako nepostojanje takvog ovlaštenja od strane tuženice ne isključuje postojanje njene odgovornosti kao vlasnice vozila za štetu nanesenu trećim osobama jer ista nije poduzela ništa da spriječi da se tim vozilom koristi netko drugi mimo nje.

U odnosu na navode tuženice da je kupoprodajni ugovor sklopila tri mjeseca nakon što je vozilo prodala za rezervne dijelove kupcu R., ističe da iz samog ugovora proizlazi kako je sklopljen u srpnju i da je kupac A. G. te da je isti mogla sklopiti na dan kad ga je i prodala, a ne tri mjeseca kasnije. T., da tužena tvrdi kako nije znala da je u međuvremenu B. Š. prouzrokovao prometnu nesreću, ali da bi to onda impliciralo da se prometna nesreća dogodila u razdoblju od travnja do srpnja ako su navodi tuženice u pogledu prodaje vozila točni, a da se prometna nesreća dogodila u siječnju što znači da je tuženica u to vrijeme imala pod nadzorom vozilo te da je mogla spriječiti neovlašteno korištenje. Protivi se i navodima tuženice u odnosu na trošak ovršnog postupka u vidu pribave potvrde ovršnosti navodeći da je navedeni trošak uistinu imao u odnosu na solidarnog dužnika B. Š. te da ga nije zatražio da bi bio oštećen.

Slijedom svega navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će u cijelosti održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na način kako je to specificirano u izreci presude.

5. U nastavku postupka tuženica u bitnome ističe da nije bila vlasnica vozila u trenutku nastanka prometne nesreće pa da samim time nije u obvezi regresne isplate prema tužitelju jer da za stjecanje vlasništva pokretne stvari nije potrebno nikakvo prepisivanje vlasništva u odgovarajućim registrima budući da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalni posjed na temelju očitovanja volje dotadašnjeg vlasnika, a do čega je došlo u konkretnom slučaju. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva ističući da iznos preko 5.045,00 kn koliko je dosuđeno na ime naknade štete oštećenima u predmetu Pnš-450/11 predstavlja troškove koji nisu ni u kakvoj vezi s presudom pa su neutemeljeno traženi tužbenim zahtjevom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. U odnosu na naprijed iznijete navode tuženice tužitelj ističe da su isti neosnovani i ustraje u izvođenju svih dokaza i predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. U postupku koji je vođen pod brojem Povrv-1470/19 su izvedeni dokazi pregledom sljedećih isprava: ovjerovljenog izvoda iz poslovnih knjiga s tužitelja na ime tuženika od 7. srpnja 2016. uz prilog (list 6-7 spisa), Ugovora o kupoprodaji motornog vozila sklopljenog između tuženice i G. A. od 13. srpnja 2011.

ovjeren istog dana pod brojem OV-15450/11 (list 14 spisa), dopisa tužitelja tuženici pod nazivom “Prometna nesreća od 9.1.2011. – poziv na odgovor“ od 14. rujna 2017. (list 35 spisa), Zapisnika o očevidu PU SD, P.

prometne policije S. broj: 511-12-36-03-54/11 od 9. siječnja 2011. (list 36-40 spisa), odštetnog zahtjeva od 7. veljače 2011. i tužbi od 19. rujna 2011. oštećenika Ž. i A. B. te raspravnog zapisnika od 23. listopada 2013. u predmetu Pnš-450/11(list 41-46 spisa), prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 23. studenog 2015, uz izvod iz poslovnih knjiga od 16. studenog 2015. (list 47-48 spisa), dopisa tužitelja FINI pod nazivom “Obustava postupka c/a A. B. – rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. R. br. Ovrv-494/15“ od 23. prosinca 2016. (list 49 spisa), procjene i obračuna totalne štete na dan 12. listopada 2011. (list 58-60 spisa), uplata tužitelja procjeniteljima štete i vještaku te punomoćnicima Z. P. i M. D. (list 61-70 spisa), obavijesti tužitelja o isplatama oštećenoj

Ž. B. i oštećenom A. B. uz obračune zatezne kamate i uplate s računa tužitelja (list 71-74 spisa), presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu pod brojem PP 38 P-2095/11 od 7. rujna 2012. (list 75-77 spisa), izvida štete A. osiguranja d.d. od 12. srpnja 2011. uz fotografije oštećenog vozila (list 78-80 spisa), specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Ovrv-494/15 FINE od 28. ožujka 2019. (list 88-89 spisa), dopisa FINE od 28. listopada 2019. (list 92-94 spisa), e-mail korespondencije između tužitelja i A. osiguranja (list 105-109 spisa), spisa Općinskog suda u Splitu broj Pnš-450/11 i Pnš-451/11. Sud je također izveo dokaz saslušanjem tužene kao parnične stranke i svjedoka A. G. (list 100-102

spisa).

7.1.Presudom ovog suda Povrv-1470/2019. od 5. svibnja 2021. u cijelosti je bio održan na snazi platni nalog i tužena obvezana naknaditi tužitelju odmjerene troškove postupka koja odluka je po žalbi tužene ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2749/2021 od 29. studenoga 2021. i predmet vraćen radi održavanja nove glavne rasprave.

7.2.U nastavljenom postupku sud je obnovio gornje dokaze te izveo i dokaz saslušanjem svjedoka B. Š..

Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Ž. B. te vještačenjem po vještaku prometno-tehničke struke i po vještacima medicinske struke jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tih dokaza nije smatrao potrebnim kao i od saslušanja svjedoka A. R. budući tužena koja je predložila izvođenje ovog dokaza nije označila adresu predloženog svjedoka niti je sud imao dostatno podataka da njegovu adresu pribavi po službenoj, a stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

8. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valjalo je djelomično održati na snazi.

9.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.073,54 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnova regresnog potraživanja kojeg tužitelj ima prema tuženoj na ime isplaćene štete, kamata i troškova.

10. Među strankama nije sporno da se dana 9. siječnja 2011. u S. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao vozač B. Š. upravljajući osobnim automobilom marke B. registarske oznake …, evidentiranim kao vlasništvo tuženice A. B. kojemu je registracija istekla 23. siječnja 2009. (list 38 spisa), da je tužitelj isplatio naknadu štete oštećenima Ž. i A. B. dosuđenu u predmetu Pnš-450/11 ovog suda, da je tužitelj dio štete u visini od 8.688,56 kn naplatio od ovdje tužene u ranijem postupku prisilne naplate (po rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz S. M. R. pod brojem O.-494/15), da se tužitelj u tom postupku nije naplatio od drugog ovršenika B. Š. kao vozača neosiguranog i neregistriranog vozila B. te da je doprinos i suodgovornost B. Š. i druge sudionice nesreće Ž. B. procijenjen u omjeru 50%-

50% u parnici Općinskog suda Pnš-450/11.

11.Među strankama je sporno je li tuženica bila vlasnica vozila u vrijeme prometne nesreće pa samim time je li uopće uz vozača B. Š. u solidarnoj obvezi za ispunjenje regresnog potraživanja, sporan je osnov zahtjeva te visina preko 5.045,00 kn (dosuđena šteta u parnici Pnš-450/11), poglavito je li tuženica dužna regresno naknaditi tužitelju troškove postupka koje je imao u predmetu naknade štete i ovršnom postupku, je li izvršena naplata potraživanja od vozača B. Š. po pravomoćnom rješenju o ovrsi Ovrv-827/16 javnog bilježnika

N. K. te i jesu li ispunjene pretpostavke za sniženje naknade štete zbog materijalnog stanja tuženice.

12. S obzirom na spornu činjenicu tko je u vrijeme prometne nesreće bio vlasnik vozila B., ponoviti je kako je tada tužena bila evidentirana kao vlasnica vozila, što je i utvrđeno u Zapisniku o očevidu sastavljenom po radnicima P. prometne policije u S. 9. siječnja 2011. (list 38 spisa), kao i knjižici vozila koju je u postupku ostvarivanja naknade štete nastale na vozilu u toj nezgodi tužena dostavila A. H. d.d. (list 109 spisa), dok tužena tijekom postupka i saslušana kao stranka te svjedok A. G. tvrde da u vrijeme nezgode nije bila vlasnica jer je vozilo već bila otuđila i predala potonjem kao novom vlasniku, o čemu je ovaj upoznao i svjedoka B. Š..

12.1. Tako tužena u svom iskazu potvrđuje kako je bila vlasnica predmetnog vozila marke B. koje je uglavnom vozio njezin suprug, a ona povremeno dok je bilo registrirano, da u određenom razdoblju od oko godinu dana nije bilo registrirano ali ne zna iz kojih razloga pretpostavljajući kako je to vezano za radove koje je na motoru obavljao njezin suprug i nalazilo se u dvorištu kuće u kojoj živi, da je njezin suprug uz njezinu suglasnost dogovorio s A. G. prodaju tog auta uz

obvezu stjecatelju da umjesto novčane isplate isporuči neke strojeve. Navedeni dogovor je i realiziran tako da je stjecatelj vozilo odvezao vučnom službom, pismeni ugovor je sačinila 2-3 mjeseca po predaji vozila G. ne znajući ništa o prometnoj nezgodi jer joj to nije rečeno, za što je saznala tek kada joj je plaća na Fini blokirana povodom ovršnog prijedloga, što je podmirila obročnim otplatama u iznosu od oko 15.000,00 kn. Plaćanje je izvršila iz razloga jer je htjela da joj se plaća oslobodi i jer se smatralo da je vlasnica vozila, a inače joj je zaposlenica tužitelja (D. ili D.) rekla da je time sve podmirila radi čega je bila mišljenja je kako je sada tužena jer G. i Š. nemaju novaca za plaćanje.

12.2.Svjedok A. G. u bitnome iskazuje kako mu je poznato da je vozilo B. bilo upisano kao vlasništvo tužene, čiji suprug je bio zainteresiran za jedan njegov tokarski stroj i presu pa su dogovorili prijenos vlasništva na način da on uzme B., a suprug tuženice navedeni tokarski stroj i presu.

Za razliku od tužene, tvrdi da je u vrijeme dogovora vozilo bilo registrirano, nakon što ga je zamjenom za stroj preuzeo zajedno s knjižicom i ključevima držao ga je u dvorištu svoje kuće te vozio otprilike mjesec dana ili malo duže do isteka registracije i za to vrijeme više puta tražeći od supruga tužene da obave prijepis vozila, što je stalno odgađano uz objašnjenja da mu je supruga zauzeta, da radi i slično, a auto je prestao voziti u trenutku kada je došlo do isteka tablice. Pripovijeda da je njegov susjed B. Š. posuđivao neka od vozila koja su se nalazila u njegovom dvorištu kako bi otišao do posla i natrag pa je tako jedne prigode uzeo i sporno vozilo ne znajući da nije registrirano i tada je došlo do nezgode o čijem nastanku je obavijestio supruga tužene. Inače nije imao saznanja o tome je li tužena ili pak Š. nešto nekome plaćao povodom te nezgode osim što mu je Š. rekao kako mu se nešto skida s plaće dok je radio, ali da ne zna koliko, ali mu je, na temelju kazivanja supruga tužene poznato kako je štetu koja je nastala na vozilu B. naplatila tužena kao vlasnica vozila i to u iznosu od 4.500,00 kn. Nakon saznanja o tome Đ. G., zajednički prijatelj njega i tuženičinog supruga, donio mu je kupoprodajni ugovor za B. na kojem je bio ovjeren potpis tužene ali bez njegova potpisa pri čemu je potvrdio kako se radi o ugovoru sadržanom na listu 14 spisa te još i knjižicu vozila koju je na traženje tuženičinog supruga istom bio vratio. Na kraju da je vozilo prepisao na sebe, popravio, registrirao te prodao, a da od tuženičinog supruga nikada nije tražio natrag tokarski stroj i presu.

I svjedok B. Š. (iskaz od 7. ožujka 2022.), iskazavši se susjedom

A. G. za kojega je znao da obavlja bravarske poslove, u bitnome je potvrdio njegov iskaz o stjecanju vozila B. zamjenom za stroj iskazujući kako mu je o tome G. pričao a i sam je vidio da neki ljudi dolaze po stroj. Po njegovom iskazu auto je bilo u G. dvorištu ne posebno dugo, možda oko mjesec

dana kada je njemu trebao automobil pa ga je uzeo uz znanje G., što je i inače radio u situacijama kada mu je bilo potrebno, a isto tako i G. je znao uzeti njegovo auto od kojih je dva puta u vlasništvu imao B. i jedanput M.,

a u vrijeme nezgode nije imao auto, koji mu je bio potreban jer skrbi o bolesnim i gluhonijemim roditeljima i stricu duševnom bolesniku. Tvrdi kako je nezaposlen te da nikakvu novčanu naknadu nije platio tužitelju ili bilo kome drugome što nije ni u mogućnosti pošto je nezaposlen a inače je po zanimanju limar, kojemu tužena uopće nije poznata.

13. Predaja vozila u posjed uistinu jest odlučna činjenica u pogledu stjecanja vlasništva nad pokretninama jer je odredbom članka 116. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99.,

22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje ZV) određeno da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije, pa proizlazi kako je za stjecanje vlasništva vozila nebitno vrijeme zaključenja pisanog ugovora već usmenog ugovora usmjerenog na prijenos vlasništva i predaja u posjed predmeta tog pravnog posla, a dosljedno tome ako je suprug tužene uz njezino odobrenje izvršio zamjenu automobila za tokarski stroj s A. G. i predao mu u posjed automobil prije nezgode koji je B. Š. uzeo iz dvorišta G. kao vlasnika a ne iz posjeda tuženice, onda u času nezgode vlasnik automobila nije bila tuženica već A. G. pa ne bi bila u regresnoj obvezi prema tužitelju.

14. Sud iskaz tužene kao parnične stranke u odnosu na sporne činjenice nije prihvatio kao vjerodostojan i istinit budući da je isti životno nelogičan i proturječan ostalim izvedenim dokazima, kao ni iskaz svjedoka A. G. i B.

Š. koji su u bitnome, glede predaje automobila u vlasništvo i posjed G.

suglasni s iskazom tužene.

Pri tome je, istina, imati u vidu da je od štetnog događaja 9. siječnju 2011. pa do saslušanja tužene i svjedoka G. (30. lipnja 2020.) prošlo skoro deset godina, odnosno Š. (7. ožujka 2022.) više od 11 godina pa da neslaganja u pojedinim vremenskim odrednicama vezano za po njima prikazani pravni posao usmenog otuđenja vozila, koja iz ranije reproduciranih njihovih iskaza proizlaze, imajući u vidu prirodne zaboravnosti, sama za sebe ne bi bila dostatna za zaključivanje o nevjerodostojnosti njihovog kazivanja.

Međutim u odnosu na bitni sadržaj, njihovi iskazi, mada u tome suglasni, kada se promatraju u svezi drugih utvrđenih činjenica koje će se izložiti, po stavu suda, ukazuju na dogovorenu konstrukciju upravljenu na prikazivanje vlasničkopravnih odnosa glede automobila koji nisu u vrijeme sporne nezgode odgovarali stvarnom stanju.

Već je navedeno kako među strankama nije sporno da je tužena isplatila određeni iznos tužitelju na ime regresne isplate (postupajući po rješenju o ovrsi Ovr- 494/15 od 27. studenog 2015.), pa bi tako prema specifikaciji izvršenih naplata Fine od 28.03.2019. (list 89 spisa) od tužene bilo naplaćeno 5.085,07 kn (glavni dug) i 3.899,16 (kamate/tečajna razlika), a 2.565,63 kn obustavljeno/opozvano, što su znatni iznosi, koju naplatu je tužena obrazložila time kako ju je tužitelj smatrao vlasnicom vozila te kako je htjela osloboditi plaću koja je zbog ovrhe bila u blokadi. Samim time što je tužena bila evidentirana kao vlasnica vozila, ako to stvarno nije bila u vrijeme štetnog događaja, pa čak i da nije primila osobno prijedlog za ovrhu, ukoliko je vozilo tada bilo otuđeno i u stadiju prisilne naplate mogla je ostvarivati svoja prava kao nevlasnica štetnikovog vozila instrumentima pravne zaštite, pa tako traženjem ukidanja potvrde ovršnosti po čl. 36. Ovršnog zakona („NN“ 112/12., 25/13.,93/14., 55/16., 73/17., 131/20. dalje: OZ) u predmetu u kojem je izdana na rješenje o ovrsi koje je bilo dostavljeno FINI na naplatu i drugim pravnim sredstvima koja su joj bila dostupna, što bi po redovnom tijeku stvari, pošto se radilo o znatnom iznosu, sigurno učinila osoba kada bi je osiguravatelj teretio za štetu pričinjenu tuđim, a ne njezinim vozilom.

Nadalje, tužena je u stranačkom iskazu neistinito tvrdila kako nije imala nikakvih saznanja o štetnom događaju nakon predaje vozila G. pošto je o tome nije obavijestio prije niti u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora za vozilo (13. srpnja 2011.), iako iz rezultata postupka proizlazi da je iz tog događaja štetu naplatila, što nije okolnost koju bi bilo moguće pripisati proteku vremena i njezinoj prirodnoj zaboravnosti.

To stoga što je nepobitno utvrđeno kako je za štetni događaj znala prije zaključenja pisanog ugovora o prodaji vozila i ponašala se kao oštećena vlasnica vozila.

15.Naime, proizlazilo bi iz provedenih dokaza da je tužena predstavljajući se vlasnicom i dokazujući to knjižicom vozila dostavljenim osiguravatelju naplatila štetu na svom vozilu nastalu u spornoj nezgodi, čemu je potvrdu naći u e-mail korespondenciji tužitelja s A. osiguranjem i njihovim prometom izvadaka prema kojem je tuženoj isplaćeno 2.501,30 kn dana 6. srpnja 2011. (list 106 spisa), što znači kako je određeno vrijeme prije toga podnijela zahtjev za naknadu štete iz spornog štetnog događaja, radi čega je neprihvatljiv njezin iskaz kako za prometnu nezgodu nije znala u vrijeme sastavljanja kupoprodajnog ugovora pa sve do vremena kada joj je na Fini blokirana plaća povodom ovršnog Rješenja Ovrv-494/15 od 27. studenog 2015., a također, ako nije bila vlasnica vozila tada nije jasno zašto je ostvarivala štetu, odnosno, kada ju je već ostvarila-kako nije izvršila isplatu G. ako je tada bio vlasnik, a to ni tužena ni G. ne iskazuju.

16.Ovdje je za istaknuti da se tužena protivila izvođenju navedenih dokaza smatrajući očito da je tužitelj zakasnio s predlaganjem istih jer na pripremnom ročištu iste nije predložio, međutim, budući da je tužitelj za navedenu isplatu koju je primila tužena saznao tek nakon saslušanja svjedoka A. G., to iste nije ni mogao ranije predložiti, kako to osnovano tvrdi i sam tužitelj, pa je sud navedene dokaze prihvatio jer temeljem odredbe članka 299. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.,

84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje u tekstu: ZPP) stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

17.Kako je navedeno, Iskaz svjedoka A. G. sud ne prihvaća kao vjerodostojan i istinit. Prvenstveno, nepobitno je utvrđeno kako vozilo nije bilo registrirano od 23. siječnja 2009. pa kada tvrdi da ga je zamjenom stekao, preuzeo u posjed i vozio do isteka registracije (dok tužiteljica tvrdi da ga je odvezao neregistriranog vučnom službom) te tvrdi da je nakon toga pozivao na zaključenje pisanog ugovora, značilo bi da pravni posao stjecanja vlasništva (usmeni ugovor i predaja) obavljen dvije godine prije štetnog događaja (pošto je neregistrirano od 23.01.2009.), što se ne bi dalo zaključiti iz drugih provedenih dokaza, niti je očekivati da bi kod automobila koji je u voznom stanju, dakle ispravan kakvim ga u vrijeme preuzimanja prikazuje svjedok, stjecatelj dvije godine držao vozilo u svom dvorištu ne vozeći ga i uzalud pozivajući ranijeg vlasnika na zaključenje ugovora u pisanom obliku, kada ni sam kao ni svjedok Š. ne tvrde da bi automobil bio u takvom stanju koji bi priječio tehnički pregled ili registraciju, a i svjedok Š. iskazuje kako je vozilo bilo u G. dvorištu ne dugo, možda oko mjesec dana.

Uostalom u toj situaciji bi i B. Š., kao njegov poznanik i osoba koja se služila njegovim vozilima-kako su oba kazivala, zasigurno znao da vozilo nije registrirano, a naprotiv Š. tvrdi da to nije znao. Nadalje, svjedok je tvrdio kako je tužena naplatila štetu na vozilu u visini od 4.500,00 kn, a naprijed je utvrđeno kako je to bio iznos od 2.501,30 kn, pa kada je tužena štetu naplatila, ako je G. uistinu bio stvarni vlasnik vozila koji je zamjenom za tokarski stroj stekao vozilo, dakle teretnim poslom koji bi po njemu bio izvršen, znao bi i za visinu naplaćene štete te bi kao stvarni vlasnik oštećenog vozila za sebe tražio iznos naplaćene štete, što ne tvrdi niti to iz drugih rezultata postupka proizlazi.

Što se tiče iskaza svjedoka B. Š., kao vozača automobila u vrijeme štetnog događaja, pa dakle sudionika u nezgodi i nastupu štete osnovano ga je promatrati kao zainteresiranu osobu za uspjeh tužene u parnici, pri čemu je zamijetiti kako se po njemu prikazano služenje automobilima susjeda G. i obrnuto prikazuje kao često posluživanju tuđom bezopasnom pokretninom, što sigurno nije osobni automobil u pokretu za kojeg nije uobičajeno da se na prikazani način treće osobe istim služe.

Ovako promatrajući i uspoređujući iskaze tuženice i spomenutih svjedoka koji se razlikuju ne samo u vremenskim odrednicama glede nekih bitnih događaja vezanih za raspolaganje automobilom, već njihovi iskazi ne ostvaruju uvjerljivost promatrano kroz saznanja iz ostalih provedenih dokaza, pa tako saznanja vezana za naplatu potraživanja od tužene u postupku Ovr-494/15 od 27. studenog 2015. kojoj se nije protivila, poricanje tužene da je za štetni događaj znala do te naplate iako je sama kao oštećenica iz tog događaja naplatila štetu na vozilu prije zaključenja pisanog ugovora s G. ne tvrdeći niti dokazujući ona ili G. da je

tako naplaćeni iznos isplatila njemu, što bi bilo osnovano pretpostaviti da je bio stvarni vlasnik vozila, pa to povezujući sa iskazom B. Š. koji ima prebivalište na adresi K. S., čije kazivanje upućuje na bliskost odnosa

sa susjedom, koji ima prebivalište u K. S., a kao sudionik u štetnom događaju neposredno je zainteresiran za ishod parnice, onda se nameće zaključak o njihovom sa tuženom dogovornom i zajedničkom naporu da se tužena prikaže kao nevlasnik vozila u vrijeme štetnog događaja kako bi od sebe otklonila regresnu odgovornost za daljnju štetu iako radnje koje je poduzimala ukazuju na protivno. Dosljedno, sud zaključuje da prije štetnog događaja između tužene kao vlasnice vozila i A. G. nije zaključen usmeni ugovor o prijenosu vlasništva vozila zamjenom za tokarski stroj niti mu je vozilo predano u posjed. Slijedom svega iznijetog ovaj sud drži kako je tužena u vrijeme nezgode i nastanka štete bila vlasnica predmetnog vozila.

Glede navoda tužene o tome kako joj je tužitelj rekao putem svoje radnice kako nakon podmirenja dijela dugovanja iz predmeta Ovrv-494/15 prema njoj više neće imati potraživanja sud utvrđuje kako u provedenim dokazima tome nema uporišta.

Naime, sud je čitanjem obavijesti koju je tužitelj uputio FINI utvrdio da je u istoj naveo da je tužena podmirila svoj dio duga po rješenju o ovrsi izdanom od javnog bilježnika M. R. pod poslovnim brojem Ovrv-494/15 od 27. studenog 2015. godine u iznosu od 8.688,56 kn. Dakle, tužitelj je doista odustao od daljnje naplate regresnog duga spram tužene, ali samo u postupku prisilne naplate Ovrv- 494/15, a ne i u ovom postupku kao postupku koji je uslijedio nakon donošenja pravomoćne presude pod brojem Pnš-450/11.

18.U odnosu na navode tužene da bi za štetu isključivo bila odgovorna Ž. B., a da ne bi bilo odgovornosti na B. Š. koji je upravljao spornim vozilom odgovoriti je kako iz rezultata odštetne parnice P.-450/11 koji u ovom postupku s osnovom nisu dovedeni u pitanje, proizlazi da je do nezgode došlo na način što je Ž. B. koja je upravljala vozilom K. reg. ozn. … krećući

se južnom kolničkom trakom u S. od smjera zapada u smjeru

istoka i dolaskom na križanje sa sjevernim odvojkom iste ulice koja vodi prema P. T. poduzela vozilom radnju skretanja ulijevo u smjeru sjevera na kolnik iste, a da nije propustila osobni automobil B. 316 reg. …. koji se kretao sjevernim kolničkim trakom ulice iz suprotnog smjera zadržavajući pravac kretanja kojim je upravljao B. Š. brzinom od cca 74km/h iako važi pravilo općeg ograničenja brzine od 50km/h sukladno odredbi iz čl. 53. st.1. tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama („NN“ broj 67/08.,48/10.,74/11., dalje:

ZSPC) te bi od trenutka kada vozač B. reagira na kočnicu vozilo zaustavio da je upravljao brzinom od 69km/h, dakle čak 19 km preko dopuštene čime bi nezgoda bila izbjegnuta, pa dakle nije prilagodio brzinu kretanja tako da se može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti odnosno može pravovremeno postupiti po prometnom pravilnom znaku sukladno odredbi iz čl. 51. st.1. ZSPC, slijedom čega je zaključivati kako su oba sudionika odgovorna za nastup nezgode s udjelom od po 50%, koliko i ovaj sud ocjenjuje primjerenim njihovom omjeru odgovornosti.

18.1.Temeljem navedenog sud utvrđuje kako je sporno vozilo bilo u vlasništvu i posjedu tužene u vrijeme štetnog događaja kada je istim upravljao B. Š.

za kojega je utvrđena suodgovornost nastupu od 50%, a kako nema osnove zaključivanju da je Š. protupravno oduzeo vozilo iz njezina posjeda regresno je odgovorna tužitelju na naknadu štete u opsegu za koju je utvrđena odgovornost vozača njezina vozila i to temeljem odredbe iz čl. 29. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („NN“ broj 151/05.,36/09.,75/09.,76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) i čl. 963. st. 1. Zakona obveznim odnosima („NN“

35/05., 41/08.,125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) o solidarnoj odgovornosti vlasnika s vozačem izjasnila se i naša recentna sudska praksa, pa tako prema pravnom shvaćanju VSRH zauzetom u odluci broj Rev-444/03-2 od 28. travnja 2005., koje prihvaća i ovaj sud, vlasnik neosiguranog vozila i korisnik vozila solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu trećim osobama, a oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOOP, može podnijeti odštetni zahtjev HUO.

Na navode tužene glede rezultata prekršajnog postupka je odgovoriti kako je presudom Prekršajnog suda u Splitu P-2095/2011 od 7. rujna 2012. Ž. B. oglašena krivom jer je izazvala prometnu nesreću s ozlijeđenom osobom pošto je dolaskom na raskrižje skrenula u sjeverni odvojak ne propustivši osobni automobil kojim se pravcem kretao B. Š. zadržavajući smjer, uslijed čega je došlo do kontakta na sjevernom dijelu raskrižja i to između središnjeg desnog bočnog dijela njezinog automobila i automobila kojim je upravljao Š., a istom presudom je i Š. oglašen krivim što je upravljao brzinom koja je za 30 do 50 km/h veća od dopuštene, iako je pokušao kočiti i izbjeći nezgodu, na što je odgovoriti kako parnični sud nije vezan odlukom prekršajnog suda, a osim toga kako ni iz spomenute odluke ne proizlazi protivno od naprijed utvrđene suodgovornosti, pošto je vještačenjem u odštetnoj parnici, kako je to ranije i navedeno utvrđeno da bi B. Š. izbjegao nezgodu da je vozio dopuštenom brzinom od 50 km/h.

19.S obzirom da se tužena protivila i visini postavljenog tužbenog zahtjeva preko iznosa od 5.045,00 kn te je isticala da tužitelj nema pravo na naplatu troškova iz postupka naknade štete, sud je izveo dokaze pregledom spisa Pnš-450/11 i Pnš- 451/11 radi utvrđenja visine dosuđenih iznosa na ime naknade štete oštećenima te iznosa na ime sudskih pristojbi kao i pregledom uplata s tužiteljevog računa na račune punomoćnika koji su ga zastupali u predmetnoj parnici radi utvrđenja iznosa na ime troškova za zastupanje, a koje isprave je sud prihvatio kao vjerodostojne dovodeći ih u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima u postupku.

Tako, iz presude ovog suda brojem Pnš-450/11 od 16. siječnja 2015. koja je postala pravomoćna 29. prosinca 2015. proizlazi da je oštećenima Ž. i A.

B. na ime naknade štete dosuđen ukupan iznos od 5.045,04 kn i to Ž. B. iznos od 3.160,00 kn s kamatom od 4. veljače 2011. pa do isplate s naslova neimovinske štete i iznos od 350,00 kn s naslova imovinske štete s kamatom od 16. siječnja 2015. pa do isplate, a A. B. iznos od 1.535,04 kn s kamatom od

16. siječnja 2015. pa do isplate kao i da je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Proizlazi iz spisa kako iznos od 5.045,04 kn, dakle glavnica ne bi bio sporan.

Prema obračunu tužitelja sadržanom u dopisu Z. punomoćniku oštećene Ž. B. (list 71 i 72 spisa), kojemu nije

nađeno zamjerki, spomenutoj oštećenici je na ime naknade štete dosuđene presudom Županijskog suda u Splitu Gž-1905/15 (parnica Pnš-450/11) na iznos glavnice od 3.160,00 kn obračunata kamata u visini od 1.848,48 kn (od 04.02.2011. do 29.01.2016.) te na iznos glavnice od 350,00 kn obračunata kamata od 36,42 kn (za vrijeme od 16.01.2015. do 29.01.2016.) što daje iznos od 5.394,90kn koji je i uplaćen punomoćniku oštećenice, odvjetniku M. B. 29.01.2016. (upl. na listu 72 i 136 spisa na kojoj je oznaka spisa štete kod tužitelja br. NO201100094).

Također prema obračunu sadržanom u dopisu tužiteljice Z. pun oštećenog A. B. (list 73 i 74 spisa), kojemu nije nađeno

zamjerki, spomenutom oštećeniku je na ime naknade štete dosuđene presudom Županijskog suda u Splitu Gž-1905/15 (parnica Pnš-450/11) na iznos glavnice od 1.535,04 kn obračunata kamata u visini od 159,75kn (od 16.01.2015. do 29.01.2016.) što daje iznos od 1.694,79 kn koji je i uplaćen punomoćniku oštećenice, odvjetniku M. B. 29.01.2016. (upl. na poleđini lista 74 na kojoj je oznaka spisa štete kod tužitelja br.NO201100421).

Proizlazi kako je oštećenima Ž. i A. B. isplaćeno 7.089,69 kn koliko se i potražuje, što predstavlja 50% štete za koju je utvrđena suodgovornost za nastup štetnog događaja vozača vozila B. (B. Š.), kako je to utvrđeno i dosuđeno u parnici Pnš-450/11, koju u istom opsegu kao primjerenu utvrđuje i ovaj sud naglašavajući kako tužena nije ni osporila visinu glavnice (5.045,04 kn), a obračun kamata je utvrđen primjerenim, pa bi bio neosnovan i eventualni prigovor da ovaj iznos treba umanjiti za 50%.

Iz pregledanog spisa predmeta Pnš-450/11 proizlazi da je tužitelj na ime sudske pristojbe odgovora na tužbu Ž. B. platio 250,00 kn te na ime sudske pristojbe za žalbu iznos od 400,00 kn a iz spisa predmeta Pnš-451/11 proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu odgovora na tužbu A. B. u iznosu od 250,00

kn.

Dakle, na ime sudskih pristojbi tužitelj je ukupno platio 900,00 kn. ali obzirom na utvrđenu suodgovornost vozača, iz ovog osnova bi tužitelju pripadalo 450,00 kn. Nadalje, pregledom uplata s računa tužitelja koje priliježu spisu proizlazi da je na ime troškova punomoćnicima, a to su bili odvjetnici iz S. M. D. i

Z. P. kako proizlazi iz spisa Pnš-450/11 i Pnš-541/11, tužitelj isplatio ukupno 6.425,35 kn.

Pregledom spisa Pnš-450/11 i Pnš-541/11, izvoda iz otvorenih stavki te dostavljenih te dostavljenih dokaza o uplati proizlazi:

-kako je 20. siječnja 2012. na račun M. D. uplaćen iznos od 615,00 kn (list 129 spisa), a prema upisu poziva na broj (NO 201100421) radilo bi se o uplati vezanoj za parnicu Pnš-411/11 tužitelja A. B. radi naknade štete od 14.000,00 kn u kojoj je prvu radnju zastupanja tamo tuženika a ovdje tužitelja obavio odvjetnik, M. D podnoseći odgovor na tužbu od 13. listopada 2011. a zaprimljen u sudu 17. listopada 2011. na kojemu je obračunat trošak za sastav od 100 bodova, uvećano za PDV od 23%,

-kako je 20. siječnja 2012. na račun M. D. uplaćen iznos od 615,00 kn (list 129 spisa) a prema upisu poziva na broj (NO 201100094) radilo bi se o uplati vezanoj za parnicu Pnš-450/11 tužiteljice Ž. B. radi naknade štete od 12.400,00 kn u kojoj je prvu radnju zastupanja tamo tuženika, a ovdje tužitelja obavio odvjetnik M. D. podnoseći odgovor na tužbu od 13. listopada 2011., a zaprimljen u sudu 17. listopada 2011. na kojemu je obračunat trošak za sastav od 100 bodova, uvećano za PDV od 23%.

U vrijeme poduzimanja spomenutih radnji zastupanja i isplate na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 12. studenog 2009. („NN“ br 148/09.) koja je za sastavljanje tužbi, protutužbi, prijedloga i podnesaka u parničnom postupku, za vrijednost predmeta spora od 10.000,00 do 100.000,00 kn, odredila nagradu od 100 bodova (Tbr. 7. st. 1.) što bi se odnosilo i na odgovor na tužbu (Tbr 8. st.1.) a vrijednost boda iznosila je 10,00 kn (Tbr.50.). Iz navedenog proizlazi kako je isplatom iznosa od 615,00 kn plaćeno 50% propisane nagrade, što je sukladno odgovornosti vozača tužiteljičina vozila.

-kako je 26. srpnja 2013. na račun M. D. uplaćen iznos od 625,00 kn (list 63 poleđina) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.) a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 3. lipnja 2013., kada raspravljalo o glavnoj stvari.

-kako je 26. srpnja 2013. na račun M. D. uplaćen iznos od 625,00 kn (list 131) pozivom na broj NO 201100421 (Pnš-451/11 tužitelj A. B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 3. lipnja 2013 kada je predana procjena štete i stranke suglasno predložile pripajanje predmetu Pnš- 450/11.

U to vrijeme bila je na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za odvjetnika od 27. listopada 2012. („NN“ br. 142/12.) koja je u Tbr. 9. st.1 propisivala 100 bodova (uz vrijednost boda od 10,00 kn) ako se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, a prema st.2. za sva ostala ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, ili se prije raspravljanja o glavnoj stvari postupak završio povlačenjem tužbe ili prigovora, presudom na osnovi priznanja ili na osnovi izostanka - 50 % nagrade iz Tbr. 7., pa bi proizlazilo kako je za ročište u predmetu Pnš-450/11 obračunato 50% nagrade uvećano za PDV od 25%, što je sukladno suodgovornosti dok je u predmetu Pnš-451/11 obračunata cijela nagrada (od 50%) koja bi pripadala odvjetniku po Tbr. 9. st. 2. pošto se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti izvodili dokazi uz tada važeći PDV od 25% ili 625,00 kn od čega je u okviru suodgovornosti valjalo priznati 50% tog iznosa ili 312,50 kn. -kako je 10. prosinca 2013. na račun M. D. uplaćen iznos od 625,00 kn (list 64 spisa) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 23. listopada 2013. kada raspravljalo o glavnoj stvari i obavljeno pripajanje spisa Pnš-451/11 pa bi proizlazilo kako je ovdje obračunato 50% nagrade propisane ranije spomenutom Tarifom, a ne 100%, pa nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti.

- kako je 24. travnja 2014. na račun M. D. uplaćen iznos od 625,00 kn (list 122) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Željka B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 5. ožujka 2014. kada se raspravljalo o glavnoj stvari pa bi proizlazilo kako je ovdje obračunato 50% nagrade propisana ranije spomenutom Tarifom, a ne 100%,pa nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti,

-kako je 28. svibnja 2014. na račun Z. P. uplaćen iznos od 312,50 kn (list 132) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 22. travnja 2014 kada se nije raspravljalo o glavnoj stvari pa bi proizlazilo kako je ovdje obračunato 25% umjesto 50% nagrade propisana ranije spomenutom Tarifom pošto se ne radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti,

-kako je 19. studenog 2014. na račun M. D. uplaćen iznos od 625,00 kn (list 133) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.) a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 13. listopada 2014 kada se raspravljalo o glavnoj stvari pa bi proizlazilo kako je ovdje obračunato 50% umjesto pune nagrade propisana ranije spomenutom Tarifom pa nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti.

-kako je 16. prosinca 2014. na račun Z. P. uplaćen iznos od 625,00 kn(list 135) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.) a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je na ročištu od 13. listopada 2014 kada se raspravljalo o glavnoj stvari pa bi proizlazilo kako je ovdje obračunato 50% nagrade propisana ranije spomenutom Tarifom umjesto puna nagrada pa nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti,

-kako je 06. ožujka 2015. na račun M. D. uplaćen iznos od 195,35 kn(list 124) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je nazočnost na ročištu za objavu presude dana 16. siječnja 2015. Pnš-450/11, pa proizlazi da je obračunata nagrada od 25% a ne 50% koliko je određeno Tarifom (Tbr. 9. st. 3.) pa nema mjesta umanjenju na ime suodgovornosti,

-kako je 06. ožujka 2015. na račun Z. P. uplaćen iznos od 312,50 kn (list 125) pozivom na broj N. 201100094 (Pnš 450/11 tužitelj Ž. B.) a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je sastav žalbe protiv presude ovog suda Pnš- 450/11 od 16.siječnja 2015. zaprimljene u sudu 04.02.2015.na kojoj je obračunat trošak od 312,00 kn uvećano za PDV od 25% ili 78,00 kn iako bi po Tbr. 10. st.1. imao pravo na 750,00 kn uvećano za 25 %, pa bi proizlazilo kako nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti,

-kako je 15. svibnja 2015. na račun Z. Periša uplaćen iznos od 625,00 kn (list 137) pozivom na broj NO 201100094 (Pnš-450/11 tužitelj Ž. B.), a najbliža radnja zastupanja u tom predmetu bila je sastav odgovora na žalbu tužitelja od 16.03.2015., zaprimljeno u sudu 18.03.2015. za koji je obračunata nagrada od 100 bodova uvećano za PDV bi proizlazilo kako je ovdje obračunato po Tbr.10. t. 4. što bi predstavljalo 1.250,00 kn, ali kako je isplaćeno 50% ili 625,00 kn to nema mjesta odbijanju na ime suodgovornosti.

Proizlazi kako s osnova troškova u odštetnoj parnici tužitelj s osnova može potraživati gore navedene troškove obračunate sukladno suodgovornosti vozača ili iznos od 6.112,85 kn.

Prema ispravama u spisu tužitelj je imao i troškove u vezi ocjene nastanka prometne nezgode i procjene štete, čije potraživanje sud ocjenjuje osnovanim i to za procjenu i obračun totalne štete izrađen po M. ekspert iznos od 246,00 kn (list 58- 61 spisa) odnosno vještaku za cestovni promet R. S. za očitovanje na nalaz i mišljenje 412,50 (list 65 i 66) ili ukupno 658,50 kn, za koji je također u okviru suodgovornosti utvrditi da postoji potraživanje prema tužiteljici i to u iznosu od 50% Ili 329,25 kn

Dakle, utvrditi je kako tužitelj s osnovom od tužene potražuje, uzev u obzir suodgovornost sudionika u štetnom događaju, slijedeće iznose: 7.089,69 kn s osnova u parnici Pnš-450/11 dosuđene štete s kamatama oštećenima Ž. i A.

B. iznos od 7.089,69 kn, 6.112,85 kn s osnova u parnici nastalog troška, 450,00 kn s osnova sudskih pristojbi te 329,25 kn s osnove troškova nastalih u svezi ocjene nastanka prometne nezgode ili sveukupno 13.981,79 kn, ali ne i preostali iznos od 1.091,75 kn.

20. Nadalje, glede prigovora eventualne naplate od B. Š. po pravomoćnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Ovrv-827/16 odgovoriti je kako iz iskaza spomenutog proizlazi da od njega ništa nije naplaćeno, što proizlazi i iz obavijesti Fine sadržane u spisu (list 94), a tužena protivno i ne dokazuje.

Što se tiče u prigovoru istaknutog materijalnog stanja tuženice treba reći kako je odredbom iz čl.1091. ZOO propisano da sud može, vodeći računa o materijalnom stanju

oštećenika,

osuditi odgovornu osobu na isplatu niže naknade nego što iznosi šteta, ako ona nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, a odgovorna osoba je slabog imovnog stanja te bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu.

Kako tužena nije dokazala postojanje pretpostavki za sniženje naknade u smislu navedenog, to se njezini navodi ukoliko su upravljeni na primjenu tog instituta ukazuju neosnovanim.

21.Slijedom navedenog, valjalo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti održati na snazi temeljem odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a i prihvatiti tužiteljev zahtjev kao osnovan za iznos od 13.981,79 kn, a staviti izvan snage za preostali iznos od 1.091,75 kn, kako je i odlučeno u točki I. i II izreke presude.

22.U nastavku je valjalo odlučiti o troškovima postupka, time da je sud imao u vidu pravno stajalište zauzeto na zajedničkom sastanku Vrhovnog suda RH sa predsjednicima građanskih odjela Županijskih sudova u Zagrebu 02. lipnja 2017. godine (Su-IV-204/17) prema kojem trošak ovršnog i parničnog postupka predstavlja jedinstven trošak i odluka o troškovima ne predstavlja platni nalog, kako to proizlazi iz odredbe članka 450. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj

53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP).

22.1.Tako, što se tiče troškova ovršnog postupka tužitelju su priznati oni koji se odnose na javnobilježničku nagradu u visini od 500,74 kn (Pravilnik o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku, NN broj 8/11. i 114/12.) i PDV-a na istu u iznosu od 125,18 kn što je ukupno 625,92 kn. Tužitelj nije dokazao troškove poštarine u zatraženom iznosu od 60,00 kn sa PDV-om od 15,00 kn na taj iznos radi čega ovaj trošak tužitelju nije odmjeren kao ni tzv. predvidivi trošak koji nije ni nastao (potvrda ovršnosti i PDV na istu).

22.2.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2., članka 155. i članka 164. ZPP-a te Tbr. 7., 8., 9., 42. 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: OT) uz primjenu Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19. – dalje u tekstu Uredba) pri čemu je sud imao u vidu priloženi popis troška te vodeći računa o vezanosti zahtjevom po čl. 2. ZPP-a i prilikom odlučivanja o trošku.

Tužitelju je tako valjalo obistiniti trošak za sastav podneska od 9. travnja 2019. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 10. travnja 2019. koje je odgođeno 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 2. srpnja 2019. 100 bodova, za pristup na ročište od 14. siječnja 2020. (odgoda) 25 bodova, za pristup na ročišta od 30. lipnja 2020., 29. rujna 2020. i 7. ožujka 2022. po 100 bodova, što je ukupno 550 bodova, što pomnoženo s vrijednošću bodu u iznosu 10,00 kn daje iznos od 5.500,00 kuna.

Na navedeni iznos valja pridodati iznos od 1.375,00 kn na ime PDV-a te iznos od 501,00 kn na ime sudske pristojbe na presudu prema Tarifi br. 2. stavku 1. u svezi Tarife br. 1 stavku 1. Uredbe, što sve skupa daje iznos od 7.376,00 kn te zbrojeno sa troškom iz ovrhe daje ukupan iznos od 8.001,92 kn.

Tužitelj je u postupku uspio za 92 %, a tužena za 8 %, pa primjenom odredbe st.2. čl. 154. ZPP-a uspjeh tužitelja predstavlja 84 %, što nominalno iznosi 6.721,61 kn.

Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju i kamate temeljem odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08.,

125/11., 78/15., i 29/18.) u svezi s odredbom članka 30. stavka 2. OZ-a.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Splitu, 25. travnja 2022.

SUTKINJA:

Mirjana Rubić

v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - tužitelju po punomoćnici,

- tuženici po punomoćniku,

- u spis.