Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 41 Gž-1089/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Suzani Kapustić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LO iz [adresa], zastupanog po Krešimiru Medvedu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzina, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2502/2019-9 od 3. studenoga 2021., dana 22. travnja 2022.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2502/2019-9 od 3. studenoga 2021.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbio je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 625,00 kn.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovom donošenju, sud drugog stupnja nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Žalitelj posebno ne obrazlaže niti ne konkretizira niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se može pobijati predmetno rješenje te stoga ovaj sud nalazi da nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP.
6. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sklopljena prorogacijska klauzula nije valjana uzimajući u obzir sljedeće:
- da se člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,
- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,
- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,
- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), te u vrijeme sklapanja ugovora u Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 93/03 – dalje:ZZP/03),
- da su odredbama čl. 49. i 50. ZZP i čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.
7. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. ZZP kao i odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03.
9. Sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/980 do C-244/80), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Stoga odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka, nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak tog putovanja. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme, što ga sve može odvratiti od ostvarenja njegovih prava. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
11. Iz navedenih razloga proizlazi, a suprotno žalbenim navodima tuženika, da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.
12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne temelji svoju nadležnost za suđenje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 59. ZPP, odnosno da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice banke u Slavonskom Brodu, zbog čega se ne može prihvatiti žalba tuženika da se u ovom postupku ne može primijeniti navedena zakonska odredba.
13. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom odlukom odbio kao neosnovan prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu primjenom odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15,102/15 i 52/16) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bile pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
14. Stoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Bjelovaru, kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr 1 143/2019.
15. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP i potvrditi rješenje suda prvog stupnja, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
16. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 22. travnja 2022.
Sudac:
Suzana Kapustić
