Poslovni broj: UsI-3564/21-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice M. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Z., radi komunalne naknade, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 15. travnja 2022. godine, u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, dana 22. travnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363- 03/20-03/162, URBROJ: 531-07-01-02/03-21-2 od 10. rujna 2021. godine.
II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 1. prosinca 2021. godine protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/162, URBROJ: 531-07-01-02/03- 21-2 od 10. rujna 2021. godine, kojim se odbija žalba tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/16-006/355, URBROJ: 251-13-31-1/007- 20-4 od 27. kolovoza 2020. godine. Potonjim rješenjem odbija se zahtjev tužiteljice za oslobođenjem od obveze plaćanja komunalne naknade utvrđene rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/2014-03/132, URBROJ: 251-13-
01/01-2014-01 od 17. siječnja 2014. godine za poslovni prostor koji se ne koristi površine 37,65 m2 u Z.
2. Tužiteljica je zatražila od javnopravnih tijela da je oslobode od plaćanja komunalne naknade (a u čemu je očito sadržan i zahtjev da je barem djelomično oslobode plaćanja komunalne naknade), a za prostor površine 37,65 m2 u Z. U svojim zahtjevima tužiteljica navodi kako je protupravnim radnjama treće osobe navedeni prostor u potpunosti devastiran, uništen i opljačkan, te se stoga u njemu ne može obavljati nikakva djelatnost. Navedeno dokazuje provedenim očevidom od strane predstavnika GSKG, ali i građevinskim vještačenjem. Tako se u prvostupanjskom rješenju navodi, kako „oštećenje poslovnog prostora u konkretnom slučaju nije nastalo zbog više sile, već štetne radnje počinjene od strane treće osobe. Stoga u konkretnom slučaju ne postoji pravni temelj za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade niti u cijelosti, a ni djelomično…". Nadalje, drugostupanjsko javnopravno tijelo ponavlja tezu kako „ne postoji pravni temelj za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade niti u cijelosti, a ni djelomično. U navedenim rješenjima pogrešno se primjenjuje zakon, počinjene su bitne povrede pravila upravnog postupka, a i činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Prije svega, tužiteljica ističe kako je Zakonom o komunalnom gospodarstvu na koje se pozivaju javnopravna tijela ("Narodne novine", broj: 26/03.) propisano kako se komunalna naknada plaća za poslovne prostore i građevinska zemljišta koja služe obavljanju poslovne djelatnosti (članak 22. stavak 2. i članak 27. stavak 2. Zakona). Nadalje, u pobijanim rješenjima se selektivno tumači pojam „više sile“. U navedenom smislu očito je kako i radnja treće osobe koja iznenada devastira i uništi nečiji prostor nije zavisna od volje tužiteljice, a niti se unaprijed može predvidjeti i spriječiti, te po svemu za tužiteljicu ima karakter „više sile“. Zaključno, zakonom je izričito predviđena i mogućnost umanjenja komunalne naknade za prostor koji se ne koristi više od 6 mjeseci godišnje (članak 27. stavak 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu), a tijekom postupka je utvrđeno kako se prostor zaista i ne koristi, i to neprekidno od 2006. godine nadalje, upravo radi svojih nedostataka.
3. Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/162, URBROJ: 531-07-01-02/03-21-2 od 10. rujna 2021. godine, a kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/16-006/355, URBROJ 251-13-31-1/007-20-4 od 27. kolovoza 2020. godine. Osim toga, tužiteljica potražuje i troškove postupka.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.
5. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, jer smatra kako su u obrazloženju osporavanog rješenja dani odgovori na sve razloge tužiteljice i da je predmetno rješenje zakonito.
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
7. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/162, URBROJ: 531-07-01-02/03-21-2 od 10. rujna 2021. godine (stranica 5-7 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/16-006/355, URBROJ 251-13-31- 1/007-20-4 od 27. kolovoza 2020. godine (stranica 8-11 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/2014-03/132, URBROJ: 251-13- 01/01-2014-01 od 17. siječnja 2014. godine, zapisnik od 25. ožujka 2015. godine, nalaz i mišljenje građevinskog vještaka iz srpnja 2010. godine radi utvrđenja visine naknade štete, te visine najma takvog poslovnog prostora u utuženom razdoblju u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: P-10121/08 tužiteljice M. B. iz Z. protiv tužene A. B. iz Z., očitovanje tužiteljice od 26. siječnja 2016. godine, te zahtjev za oslobađanje od plaćanja komunalne naknade od 24. veljače 2015. godine.
8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 10. rujna 2021. godine, kojim se odbija žalba tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/16-006/355, URBROJ: 251-13- 31-1/007-20-4 od 27. kolovoza 2020. godine. Potonjim rješenjem odbija se zahtjev tužiteljice za oslobođenjem od obveze plaćanja komunalne naknade utvrđene rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/2014-03/132, URBROJ: 251-13-01/01-2014-01 od 17. siječnja 2014. godine za poslovni prostor koji se ne koristi površine 37,65 m2 u Z. Naime, pobijano rješenje od 27. kolovoza 2020. godine donijelo je prvostupanjsko tijelo pozivom na odredbu članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine", broj: 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14. i 36/15.), kojim je propisano da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkog tijela mijenja njezina visina u odnosu na prethodnu godinu. Odredbom članka 22. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, te odredbom članka 4. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik grada Zagreba, broj: 19/01, 23/03, 22/09, 18/10, 25/13. i 6/16., dalje u tekstu - Odluka), određeno je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici: stambenog prostora, garažnog prostora, poslovnog prostora, građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađenoga građevinskog zemljišta. Odredbom članka 23. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da upravno tijelo iz stavka 2. toga članka donosi rješenje o privremenom, potpunom ili djelomičnom oslobađanju od plaćanja komunalne naknade. Odredbom članka 8. stavka 1. Odluke utvrđeno je da se obveznika komunalne naknade za poslovni prostor, na njegov zahtjev može osloboditi plaćanja komunalne naknade u visini do 80 %, ako mu je zbog više sile (poplava, potres ili slično) znatnije oštećen poslovni prostor u kojem se obavlja poslovna djelatnost, odnosno ako mu je poslovni prostor potpuno uništen, oslobodit će ga se u potpunosti. Uvidom u predmetni spis utvrđeno je da istome prileži Zapisnik o očevidu od 25. ožujka 2015. godine iz kojeg je vidljivo da je predmetni poslovni prostor u.., prazan i bez obavljanja poslovne djelatnosti od 2006. godine, kada je isti i devastiran i opljačkan. S obzirom na navedeno kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu vidljivo je da je poslovni prostor devastiran i derutan, te da navedeno nije nastalo zbog djelovanja više sile, već zbog štetnih radnji počinjenih od strane trećih osoba. Stoga u navedenom slučaju ne postoji pravni temelj za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade, ni u cijelosti, niti djelomično, te se u tom pravcu žalbeni navodi otklanjaju.
9. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da u konkretnom slučaju ne postoji pravni temelj za oslobođenjem od plaćanja komunalne naknade, ni u cijelosti, a niti djelomično. Jer, članak 8. Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 19/01, 23/03, 22/09, 18/10. i 25/13.) propisuje da se obveznika komunalne naknade za poslovni prostor može, na njegov zahtjev, osloboditi plaćanja komunalne naknade u visini do 80 %, ako mu je zbog više sile (poplava, potres i sl.) znatnije oštećen poslovni prostor u kojem se obavlja poslovna djelatnost, odnosno ako mu je poslovni prostor potpuno uništen oslobodit će ga se u potpunosti. Obveznika komunalne naknade oslobodit će se plaćanja za vrijeme trajanja okolnosti koje su razlog oslobađanja, s time da je podnositelj zahtjeva dužan, uz zahtjev, podnijeti dokaze iz kojih proizlazi osnovanost zahtjeva. Tužiteljica smatra da intencija zakona sigurno nije bilo pretjerano formalno tumačenje pojma više sile, kao da štetu može izazvati jedino prirodna katastrofa. Jer, šteta može nastati i ljudskim djelovanjem, što je također dio definicije više sile. U definiciji je naveden pojam "i slično", pa je tim pojmom obuhvaćena šira uzročnost. Poslovni prostor je pljačkom i devastacijom, tj. uništenjem izgubio svojstvo poslovnog prostora. S obzirom da su oštećeni priključci i instalacije, za njega tužiteljica ne može dobiti nikakve minimalne tehničke uvjete. Stoga se u tom poslovnom prostoru ne obavlja nikakva poslovna djelatnost još od 2006. godine, kada se dogodila pljačka i devastacija. Tužiteljica smatra da je viša sila vanjski događaj, koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti ili otkloniti, te da se svi ti uvjeti mogu primijeniti i na njezin slučaj, na pljačku i devastaciju poslovnog prostora. Za tužiteljicu je očito kako i radnja treće osobe, koja iznenada devastira i uništi nečiji prostor nije zavisna od volje tužiteljice, a niti se unaprijed može predvidjeti i spriječiti, te po svemu za tužiteljicu ima karakter "više sile". Naglasak bi trebao biti na posljedicama, na oštećenju/potpunom uništenju poslovnog prostora, koje je nastalo uslijed djelovanja neke više sile na koje vlasnik nije mogao utjecati, a ne toliko na uzroku koji je doveo do takvog oštećenja. Stoga tužiteljica predlaže da se istu oslobodi od plaćanja komunalne naknade za vrijeme trajanja sudskog procesa, a koju mogućnost predviđa članak 8. Odluke o komunalnoj naknadi. Međutim, treba naglasiti da će se kao viša sila najčešće pojaviti prirodni događaji, kao npr. potres, udar groma, klizanje tla i dr., s time da karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave, kao npr. ratovi, prekidi rada, zabrane uvoza, izvoza i sl. Stoga se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti za štetu od strane treće osobe, odnosno o obveznom pravnom odnosu, koji nastaje onda kad se ispune sve pretpostavke određene objektivnim pravom. Pored općih (subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost) moraju se ispuniti i sve posebne pretpostavke (npr. krivnja, povećana opasnost itd.). Na tim pretpostavkama bi se trebala temeljiti tužba tužiteljice u parničnom postupku radi naknade štete protiv štetnika – zadnjeg zakupnika predmetnog poslovnog prostora. Prema članku 4. točki 2. Odluke o komunalnoj naknadi komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici poslovnog prostora.
10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
11. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
U Zagrebu, 22. travnja 2022. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
