REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 5-P-1018/21-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., T. S. R. ..., OIB: …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u O. d. L. i p. iz Z., protiv tuženice B. K.-M. iz Z., S. …, OIB: …, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u O. d. A. & G., odvjetnicima u Z., radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave 21. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 22. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda od 06.12.1999. posl.br. Ovrvz-16666/99 kojim je naloženo tuženici namiriti tužitelju iznos 2.620,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja prijedloga odnosno od 29.11.1999. do plateža te iznos 618,80 kuna na ime obračunatih zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja prijedloga te troškove ovršnog postupka po određenju suda kao i daljnje eventualne troškove, u cijelosti kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 3.125,00 kuna u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio ovršni prijedlog temeljem vjerodostojne isprave, tražeći od I ovršenika M. V. i II ovršenice ovdje tuženice isplatu iznosa u visini 2.620,79 kuna na ime zakupnine za garažni prostor u Z., V. …, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja ovršnog prijedloga do isplate i iznos 618,80 kuna na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja prijedloga, te troškove ovršnog postupka, slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 37 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, dalje OZ ), 06.12.1999. godine, donio Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrvz-16666/99.

2. Protiv gore navedenog rješenja o ovrsi, tuženica je pravodobno izjavila prigovor, ističući kako je rješenje o ovrsi, a koje u osnovi i visini osporava u cijelosti, zaprimila 19 godina nakon što je rješenje o ovrsi izdano te ističe kako tužitelju ništa ne duguje.

3. Nastavno na navedeno, a obzirom da je I ovršenik preminuo, to je u odnosu na njega sud 18. travnja 2020. donio rješenje kojim je obustavio ovrhu u ovoj pravnoj stvari dok je u odnosu na tada II ovršenicu, ovdje tuženicu, temeljem odredbe čl. 54 OZ-a stavio izvan snage rješenje o izvršenju poslovni broj Ovrvz-16666/99 od 06.12.1999. godine u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje, te je određeno da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, Uvjerenje o prebivalištu, podatke JRO MUP-a, Zapisnik od 11.12.1997., Rješenje Grada Z., Ugovor o zamjeni nekretnina, Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor, Zaključak o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovni prostor, izvršen je uvid u spis ovog suda posl.br. P-2569/06 te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

5. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom 2.620,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja ovršnog prijedloga odnosno od 29.11.1999. do isplate te zahtjev za isplatom obračunate kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja ovršnog prijedloga u iznosu 618,80 kuna.

6. Iz činjeničnih navoda ovršnog prijedloga koji predstavlja tužbu, proizlazi kako tužitelj svoj zahtjev za isplatu temelji na zakupnini za garažni prostor u Z.,

V. …, a koju visinu temelji na Izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, iz kojeg proizlazi kako je zahtjevom obuhvaćeno obračunsko razdoblje od mjeseca siječnja do prosinca 1997. te od mjeseca siječnja do prosinca 1998. pri čemu su pojedini mjeseci dva puta zaduženi.

7. Međutim, tužitelj podneskom od 18.02.2021., navodi kako je tuženica kroz utuženo razdoblje koristila poslovni prostor (garažu) bez valjane pravne osnove, da bi na ročištu od 15. rujna 2021. naveo kako tuženica nikada nije bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem temeljem Ugovora o zakupu, a podneskom od 15.02.2022. navodi kako je tuženica sa tužiteljem imala zaključen ugovor o zakupu i to u razdoblju prije stupanja na snagu Zakona o zakupu poslovnog prostora.

8. Tuženica pak tijekom postupka navodi kako je sporna garaža bila predmetom Ugovora o zakupu kojeg je tuženica kao zakupoprimac sklopila sa S.

OOUR Poslovne službe stambenog fonda i to 30. ožujka 1976., međutim predmetnu garažu ne koristi od 14. lipnja 1996. od kada iste više nije niti u posjedu.

9. Nastavno na navedeno, a iako sud u smislu odredbe čl. 186 st. 3 ZPP-a, nije vezan pravnom osnovom zahtjeva, vezan je činjeničnim navodima tužbe, a koji su obzirom na navode tužitelja iz ranije navedenog podneska i sa ročišta, u očitoj diskrepanciji u pogledu pravne osnove, čime je tužitelj doveo u sumnju i vjerodostojnost Izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga.

Naime, Izvadak iz poslovnih knjiga, a što i samo značenje riječi "Izvadak" govori, predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja što znači da u svojim poslovnim knjigama tužitelj ima zavedeno dugovanje na ime zakupnine. S tim u vezi, a budući da zakupnina predstavlja obvezu koja proizlazi iz ugovora o zakupu u smislu odredaba Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96 dalje u tekstu ZZPP), to je na tužitelju bio teret dokazivanja ugovornog odnosa stranaka odnosno dostavljanjem ugovora o zakupu. Međutim budući da je tijekom postupka tužitelj naveo kako sa tuženicom nikada nije bio u ugovornom odnosu (iako tuženica navodi suprotno) te zahtjev za isplatom temelji na stjecaju bez osnove, to je zapravo nejasna ne samo pravna osnova zahtjeva tužitelja već i činjenični supstrat na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev.

10. Stoga, a budući da tuženica nije osporila kako je predmetom ovog postupka zahtjev za isplatom na ime zakupnine za garažu koja je bila predmetom Ugovora o zakupu između S. OOUR Poslovne službe stambenog fonda kao zakupodavca i tuženice kao zakupoprimca, u prilog čemu je za spis dostavila pravomoćnu presudu ovog suda od 24.02.2012. posl.br. P-2569/06, to je sud priklopio navedeni sudski spis, na koji su se i stranke pisano očitovale.

11. Uvidom u predmet ovog suda posl.br. P-2569/06, utvrđeno je kako se isti vodio između stranaka koje su stranke i ovog postupka, radi naplate potraživanja na ime zakupnine za garažni prostor koji je predmetom i ovog postupka, ali za drugo utuženo razdoblje, sve temeljem Ugovora o zakupu garaže od 30.03.1976.

11.1. Uvidom u Ugovor o zakupu garaže utvrđeno je kako je isti sklopljen između S. OOUR Poslovne službe stambenog fonda kao zakupodavca i tuženice kao zakupoprimca 30.03.1976. predmetom kojeg je bio zakup garaže u Z., V. …, radi smještaja osobnog automobila i to na neodređeno vrijeme te se tuženica na ime zakupnine obvezala plaćati zakupninu u mjesečnom iznosu 161,00 dinara.

11.2. Dakle, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj temeljem odredaba Zakona o stambenim odnosima («Narodne novine» RH, br. 52/74), Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu («Narodne novine» broj 53/90 i 76/93), Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Z. («Službeni glasnik» Grada Z. br. 6/97, te odredbe čl. 386. u svezi odredbe čl. 394 sve Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje ZVDSP), a u svezi odredaba Zakona o spajanju Općina s područja Gradske zajednice Z. i prestanka zajednice Grada Z.

(Narodne novine, br. 47/90), Zakona o Gradu Z. (Narodne Novine, br. 90/92, 76/93, 69/95, 14/97, 36/98 - dalje: ZGZ), pravni slijednik društva «S.», zakupodavca iz Ugovora o zakupu od 30.03.1976., tako je nesporno utvrđeno kako su stranke temeljem navedenog Ugovora bile u ugovornom odnosu sve do 05. studenog 1998. u smislu odredaba Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" br. 52/71 dalje u tekstu ZPZP) kada je isti raskinut ex lege, u smislu odredbe čl. 35 st. 2 Zakona o zakupu poslovnog prostora («Narodne novine» broj 91/96 i 124/97 dalje ZZPP), obzirom nije bio usklađen sa odredbama predmetnog ZZPP-a.

12. Obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir da iz činjeničnog supstrata ovršnog prijedloga sada tužbe proizlazi kako je pravna osnova zahtjeva naplata zakupnine za garažu, pri čemu niti tuženica predmetno ne spori, to sud nije uzeo u obzir navode tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu od 15. rujna 2021. kojima je isticao kako tuženica nikada nije bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem tim više što je podneskom od 15.02.2022. priznao činjenicu zaključenja predmetnog ugovora o zakupu.

13. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir utuženo razdoblje, valjalo je o osnovanosti zahtjeva odlučiti primjenom odredaba Ugovora o zakupu od 30.03.1976., a sve to obzirom da je isti raskinut ex lege tek 05. studenog 1998. u smislu odredbe čl. 35 st. 2 ZZPP-a, budući da nije bio usklađen sa odredbama predmetnog zakona.

S tim u vezi ukazuje se na irelevantnost prigovora tuženice kako ista kroz utuženo razdoblje nije bila u posjedu predmetne garaže, jer je sa navedene adrese na kojoj se nalazi garaža, i na kojoj adresi je tuženica živjela, odselila, a sve to temeljem Ugovora o zamjeni od 17.06.1996. te je u posjedu garaže bila B.

V. kako je to razvidno iz Zapisnika od 11.12.1997., a koja je preuzela obvezu plaćanja zakupnine. Predmetno iz razloga što stranke postupka nisu dokazale da bi Ugovor o zakupu otkazale u smislu odredbe čl. XIII Ugovora o zakupu, a niti je tuženica dokazala da je predmetnu garažu vratila tužitelju sukladno čl. XIV Ugovora o zakupu, u razdoblju prije nego što je Ugovor o zakupu raskinut ex lege, čime je tuženica kao stranka ugovornog odnosa u smislu odredaba Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" br. 52/71 dalje u tekstu ZPZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o zakupu, bila u obvezi plaćati zakupninu, neovisno o tome da li je garažu koristila ili nije.

14. Kako je dakle predmetni Ugovor o zakupu bio na snazi do 05. studenog 1998. to je tuženica, sukladno čl. V st. 1 predmetnog Ugovora, bila dužna plaćati zakupninu u mjesečnom iznosu 161,00 dinara i to najkasnije do desetog u mjesecu. Naime, obzirom da tužitelj u smislu odredbe čl. 219 u vezi čl. 221 a sve ZPP-a, nije dokazao da bi stranke sukladno čl. V st. 2 u vezi čl. XIV sve Ugovora o zakupu, ugovorile novu zakupninu u drugačijem iznosu to tuženicu obvezuje visina ugovorene zakupnine sukladno čl. V st. 1 Ugovora o zakupu, pa je kao neosnovan odbijen dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine mjesečne zakupnine. Pri tome se ukazuje kako je tužitelj predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva "kao da je tuženica imala zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora", zanemarujući pri tome činjenicu kako se u konkretnom slučaju radi o garaži za smještaj osobnog vozila, a ne o poslovnom prostoru, što takav dokazni prijedlog za utvrđivanjem visine na činjenicama koje nisu predmetom ovog postupka, čini i irelevantnim i neosnovanim.

15. Stoga, a obzirom da tužitelj u smislu odredbe čl. 219 u vezi čl. 221 a sve ZPP-a, nije dokazao da bi stranke sukladno čl. V st. 2 u vezi čl. XV sve Ugovora o zakupu, ugovorile novu zakupninu u drugačijem iznosu od iznosa ugovorenog čl. V st. 1 Ugovora o zakupu, to je tuženica, a uzimajući u obzir promjene u novčanom sustavu Republike Hrvatske od sklapanja Ugovora o zakupu do utuženja regulirane Zakonom o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list" br. 83/89), Odluke o uvođenju hrvatskih dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH ("Narodne novine" br. 71 i 72/91) te Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju HRD kao sredstva plaćanja na teritoriju RH ("Narodne novine" br. 37/94), bila u obvezi kroz utuženo razdoblje do 05. studenog 1998. (kada je Ugovor o zakupu raskinut ex lege) plaćati zakupninu u mjesečnom iznosu 0,0000161 kuna, što kroz utuženo razdoblje trajanja ugovornog odnosa (23 mjeseca) iznosi 0,0003703 kuna.

16. Međutim budući da tako utvrđenu visinu obveze tuženice nije moguće izraziti ni kao najmanju novčanu jedinicu (jedna lipa) u smislu odredbe čl. 354 Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO), pri čemu je, a obzirom na tako utvrđenu visinu obveze te uzimajući u obzir da je iz Izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja razvidno kako je kroz utuženo razdoblje izvršno plaćanje u ukupnom iznosu 3.042,62 kuna, dakle u višem iznosu nego što bi bila obveza tuženice, tako je za razdoblje do 05. studenog 1998., valjalo ukinuti platni nalog.

Ukazuje se pri tome, a obzirom da je tuženica osporila da bi bila u posjedu predmetne nekretnine, pa time i da je vršila tužitelju bilo kakva plaćanja navodeći kako su zakupninu tužitelju plaćale treće osobe koje su se u posjedu nalazile, kako je to razvidno iz Zapisnika od 11.12.1997., a tužitelj nije dokazao da bi zaista tuženica vršila plaćanja kroz utuženo razdoblje kako je to razvidno iz Izvatka iz poslovnih knjiga, to tužitelj nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o priznanju duga u smislu odredbe čl. 28 ZOO-a.

17. Nadalje, a obzirom da je Ugovor o zakupu raskinut ex lege 05. studenog 1998. iz razloga ranije obrazloženih, dok je iz Zapisnika od 11.12.1997. koji je dostavio upravo tužitelj, razvidno kako su u posjed garaže još za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, stupile treće osobe, to se nedvojbenim utvrđuje kako tuženica nije bila u posjedu garaže nakon 05.11.1998. jer je posjed napustila već ranije. Kako je dakle tužitelj već 11.12.1997. bio upoznat sa osobama koje su u posjedu garaže, a to su B. i R. V., pri čemu tužitelj nije dokazao da bi navedene osobe u posjed garaže stupile temeljem ugovora o podzakupu sa tuženicom, jer na navedene okolnosti nije dostavio u spis ugovor o podzakupu niti je predložio dokazne prijedloge saslušanjem svjedoka (već je upravo tuženica predložila saslušanje svjedokinje B. V., od kojeg saslušanja je i odustala budući je ista visoke životne dobi 90 god. starosti), tako je jasno kako tužitelj nije dokazao da bi tuženica i nakon raskida Ugovora o zakupu, odnosno nakon 05.11.1998., koristila predmetnu garažu te da je od iste stekla korist u smislu odredbe čl. 219 i čl. 210 sve ZOO u vezi odredbe čl. 165 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 114/06 dalje ZVDSP).

18. Pri tome se ukazuje kako potraživanje tužitelja za razdoblje do 05. studenog 1998. proizlazi iz Ugovora o zakupu, čime se aktivna legitimacija tužitelja izvodi iz obveznopravnog odnosa, međutim za razdoblje nakon raskida Ugovora o zakupu, potraživanje tužitelja proizlazi iz stvarno pravnog odnosa u smislu odredaba ZVDSP. S tim u vezi, a obzirom da je garaža koja je bila predmetom Ugovora o zakupu bila predmetom u postupku povrata sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 80/02 i 81/02 dalje u tekstu Zakon o naknadi), a u kojem postupku je predmetne garaže utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 77 Zakona o naknadi, kako je to razvidno iz Rješenja, to tužitelj nije niti aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka nakon raskida Ugovora o zakupu. Naime, budući da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva nekretnine temeljem Zakona o naknadi, dakle temeljem zakona u smislu odredbe čl. 129 ZVDSP-a, to je Republika Hrvatska stekla vlasništvo nekretnine koja je predmetom ovog postupka u trenutku kada su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u smislu odredaba Zakona o naknadi, a ne datumom donošenja ili pravomoćnosti odluke upravnog tijela u provedenom postupku povrata.

19. Slijedom svega navedenog, a budući da je za razdoblje trajanja Ugovora o zakupu tuženica bila u obvezi plaćati zakupninu u mjesečnom iznosu 0,0000161 kuna, što kroz utuženo razdoblje trajanja ugovornog odnosa (23 mjeseca) iznosi 0,0003703 kuna, dok je uvidom u Izvadak iz poslovnih knjiga, razvidno da je na ime zakupnine plaćen iznos u većem iznosu (3.042,62 kuna) nego što je utvrđena visina obveze u iznosu 0,0003703 kuna koja visina obveze se ne može izraziti ni kao najmanja novčana jedinica (jedna lipa) u smislu odredbe čl. 354 ZOO-a, te kako tužitelj nije dokazao pasivnu, ali niti aktivnu legitimaciju za razdoblje nakon raskida Ugovora o zakupu odnosno nakon 05. studenog 1998., u smislu odredbe čl. 165 ZVDSP-a u vezi odredbe čl. 210 i čl. 219 ZOO/91 tako je temeljem odredbe čl. 451 st. 3 ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.

Obzirom na neosnovanost glavnog potraživanja, neosnovano je i potraživanje na ime obračunate kamate u iznosu 618,80 kuna, pri čemu predmetnu visinu čak i da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu glavnog potraživanja, nije dokazao jer iz Izvatka iz poslovnih knjiga nije razvidno da je tužitelj obračun vršio na način da je zakonsku zateznu kamatu obračunavao od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja prijedloga.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tuženice po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu Tarifa). Tako je tuženici priznat trošak za sastav prigovora, podnesaka od 06.09.2021., 09.03.2022., za pristup na ročišta 15.09.2021. i 21.03.2022. za svaku radnju u iznosu po 500,00 kuna što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 3.125,00 kuna.

U Zagrebu, 22. travnja 2022. godine

Sudac Tajana

Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice