R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: 16 P-1094/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M.K., OIB: …, iz S.B., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz ZOU A.S., LJ.L., D.V. i A.P. iz S.B., protiv tužene R.A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupana po punomoćniku B.I., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 9. ožujka 2022., u nazočnosti tužitelja M.K., uz zamjenicu punomoćnika S.C., odvjetnicu, i zamjenika punomoćnika tužene B.B., odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude, 22. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju M.K., S.B., OIB: …, u roku od 15 dana, ukupni iznos od 5.595,35 kn (slovima: pettisućapetstodevedesetpetkunaitridesetpetlipa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 1. studenog 2007. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- 65,11 kn od 30. 11. 2007. g.,

- 64,07 kn od 31. 12. 2007. g.,

- 64,51 kn od 31. 01. 2008. g.,

- 64,42 kn od 29. 02. 2008. g.,

- 64,75 kn od 31. 03. 2008. g.,

- 62,44 kn od 30. 04. 2008. g.,

- 94,33 kn od 31. 05. 2008. g.,

- 94,38 kn od 30. 06. 2008. g.,

- 91,52 kn od 31. 07. 2008. g.,

- 90,45 kn od 31. 08. 2008. g.,

- 90,32 kn od 30. 09. 2008. g.,

- 96,37 kn od 31. 10. 2008. g.,

- 90,31 kn od 30. 11. 2008. g.,

- 95,03 kn od 31. 12. 2008. g.,

- 94,62 kn od 31. 01. 2009. g.,

- 93,68 kn od 28. 02. 2009. g.,

- 148,52 kn od 31. 03. 2009. g.,

- 146,63 kn od 30. 04. 2009. g.,

- 141,75 kn od 31. 05. 2009. g.,

- 137,65 kn od 30. 06. 2009. g.,

- 135,95 kn od 31. 07. 2009. g.,

- 134,69 kn od 31. 08. 2009. g.,

- 132,34 kn od 30. 09. 2009. g.,

- 129,11 kn od 31. 10. 2009. g.,

- 128,58 kn od 30. 11. 2009. g.,

- 127,60 kn od 31. 12. 2009. g.,

- 127,14 kn od 31. 01. 2010. g.,

- 124,20 kn od 28. 02. 2010. g.,

- 124,22 kn od 31. 03. 2010. g.,

- 121,15 kn od 30. 04. 2010. g.,

- 119,48 kn od 31. 05. 2010. g.,

- 124,44 kn od 30. 06. 2010. g.,

- 120,09 kn od 31. 07. 2010. g.,

- 121,76 kn od 31. 08. 2010. g.,

- 117,21 kn od 30. 09. 2010. g.,

- 111,85 kn od 31. 10. 2010. g.,

- 113,84 kn od 30. 11. 2010. g.,

- 116,88 kn od 31. 12. 2010. g.,

- 109,28 kn od 31. 01. 2011. g.,

- 107,46 kn od 28. 02. 2011. g.,

- 102,40 kn od 31. 03. 2011. g.,

- 99,41 kn od 30. 04. 2011. g.,

- 103,05 kn od 31. 05. 2011. g.,

- 100,10 kn od 30. 06. 2011. g.,

- 92,54 kn od 31. 07. 2011. g.,

- 86,52 kn od 31. 08. 2011. g,,

- 80,46 kn od 30. 09. 2011. g.,

- 53,70 kn od 31. 10. 2011. g.,

- 51,07 kn od 30. 11. 2011. g.,

- 49,31 kn od 31. 12. 2011. g.,

- 47,45 kn od 31. 01. 2012. g.,

- 44,89 kn od 29. 02. 2012. g.,

- 41,93 kn od 31. 03. 2012. g.,

- 39,56 kn od 30. 04. 2012. g.,

- 37,08 kn od 31. 05. 2012. g.,

- 34,07 kn od 30. 06. 2012. g.,

- 31,44 kn od 31. 07. 2012. g.,

- 28,60 kn od 31. 08. 2012. g.,

- 25,50 kn od 30. 09. 2012. g.,

- 23,06 kn od 31. 10. 2012. g.,

- 20,45 kn od 30. 11. 2012. g.,

- 17,54 kn od 31. 12. 2012. g.,

- 14,34 kn od 31. 01. 2013. g.,

- 11,69 kn od 28. 02. 2013. g.,

- 8,85 kn od 31. 03. 2013. g.,

- 5,87 kn od 30. 04. 2013. g.,

- 6,34 kn od 31. 05. 2013. g.

II. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., Z., OIB: … naknaditi tužitelju M.K., S.B., OIB: …, u roku od 15 dana troškove parničnog postupka u iznosu 10.493,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. svibnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj …. U Ugovoru se kao iznos kredita navodi kunska protuvrijednost CHF 21.330,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva, a rok otplate kredita je 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Tužitelj je putem reklama obaviješten o povoljnostima kredita u švicarskim francima, te se obratio kreditoru za odobravanje kredita. Kreditor je tužitelja informirao da odobravaju kredite u švicarskim francima, da su zbog niže kamatne stope povoljniji od kredita odobrenih u EUR-ima, da je franak čvrsta valuta, da je kamatna stopa promjenjiva isto kao i kod kredita u drugoj valuti. No, kreditor tužitelja nije informirao o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, niti o korelaciji fluktuacije iste s promjenjivom kamatnom stopom, niti da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR. Skraćeno rečeno, tužitelju kreditor nije priopćio sve podatke koji su mogli utjecati na obim njegovih obveza i na temelju kojih je on mogao sagledati koliki će biti njegov iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. O kamatnoj stopi i ostalim elementima Ugovora, osim roka vraćanja, tužitelj s kreditorom nije imao mogućnosti pregovarati jer se ponuda kreditora temeljila na principu "uzmi ili ostavi". Tijekom otplate kredita kreditor je u više navrata jednostrano donosio odluke o promjeni kamatne stope.

1.1. Vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik jednostrano mijenjao temeljem odluke Uprave banke, u povodu udružene tužbe u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovački sud u Zagrebu donio je 4. srpnja 2013. Presudu, broj: P-1401/12, a koja Presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. Točkom 2. navedene Presude utvrđeno je da je, između ostalih, R.A. d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja predmetnih ugovora i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kreditor kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugvoorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Na taj način kreditor je postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelj svoje pravo da se poziva na gore navedene presude crpi iz odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, a kojim je propisano da odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa iz članka 106. stavak 1. istog Zakona, u smislu postojanja povrede zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene. Radi se o međusobnoj povezanosti kolektivne i individualne zaštite, odnosno primarno apstraktne zaištite kroz prizmu udružene tužbe za zaštitu potrošača, a potom individualne konkretne kompenzacijske zaštite koja se ostvaruje individualnom tužbom. Tužitelj kao potrošač ovlašten je pozvati se na sadržaj osuđujućih presuda, te je osnova njegovog potraživanja neupitna.

1.2. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu određeno. Stoga kamatna stopa treba biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima (Presuda Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava (Vrhovni sud RH, broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.). Tuženikovo znanje i iskustvo u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo, te je tuženik bio dužan prilikom ugovaranja kredita tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te upozoriti na sve rizike koji iz tih odredbi proizlaze. Međutim, kreditor to nije učinio. Slijedom navedenog, vidljivo je da je kreditor s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Člankom 232. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Tako je određeno da u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, odnosno takve ugovorne odredbe. Isto tako odredbom članka 111. Zakona o obveznim odnosima regulirano je opće pravilo po kojem je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe koji prijeđe u imovinu druge osobe, a da taj prijelaz nema osnove. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da obveza vraćanja postoji i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala. Slijedom navedenih zakonskih odredbi tuženik je u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova kamata koje mu je tužitelj isplatio tijekom otplate kredita, a koji iznos predstavlja razliku iznosa preplaćenog s osnova promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj bio dužan platiti po osnovi fiksne kamatne stope. Tužitelj je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje, a istim je utvrđeno da je preplati iznos od 5.623,09 kn na ime preplaćenih kamata. Zbog svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti u postupku koji se vodi. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj ... Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na izneseno, tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema. Opreza radi, tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe.

2.1. Tuženik navodi kako je netočna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sa tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 (na koji se tužitelj poziva u tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene Presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 do 56/13, dalje: ZZP) navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokretne radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to niti u kojem slučaju ne znači da se izreka Presude, poslovni broj: P-1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Naime, premda se u izreci navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik na ovdje navedene okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Osim toga, Presudom, broj: P-1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu sa zaključcima i obrazloženjima, kako navedenih presuda tako i Presude Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14, kojom je isti potvrdio navedenu Presudu Visokog trgovačkog suda RH. Pored toga, nije uopće sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe. Kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Nastavno na navedeno, očito je da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući da je isti u suprotnosti, kako s voljom tužitelja i tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom Presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tuženik je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik se prilikom promjene kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. Te promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su slijedeći:

- kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu,

- kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva,

- svoj položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu.

Gore navedene kriterije je tuženik primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamate, između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu:

- 6-mjesečnog Libor-a za CHF,

- 10- godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS),

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Gore navedene promjene kamatne stope su vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati. Nastavno na sve navedeno, u konkretnom slučaju je potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se jednostavan način mogu ispitati. Da je tome tako, jasno govori i obrazloženje Presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13. Naime, istom je utvrđeno kako se nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne odnose na osmotuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) iz razloga što je ista parametri o promjeni kamatne stope definirala u samom ugovoru o kreditu. Budući da je tuženik učinio sadržajno istu stvar – samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu – jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način. Kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno članku 295. ZOO-a.

2.2. Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita. Sam Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(…) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (…)". Tužitelj u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Tuženik ističe i kako nema nikakvih osnova za donošenje rješenja kojim bi se tuženiku nalagalo dostaviti dokumentaciju, budući da je teret dokaza u tom smislu upravo na tužitelju koji bi sam trebao znati kada i u kojim iznosima je izvršavao uplate. Osim toga, ne postoje niti pretpostavke za stupnjevitu tužbu jer tužitelj nije dokazao da je na odgovarajući način i pravovremeno pokušao doći do dokumentacije koja je njegov teret dokazivanja.

2.3. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe. Sukladno odredbi iz članka 230. stavak 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi članka 138.a ZPP-a, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev iz tužbe kao neosnovan, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj … od 17. svibnja 2006., provedeno je financijsko vještačenje po vještaku A.I., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 10. prosinca 2021. precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 10. prosinca 2021. u cijelosti osnovan.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 17. svibnja 2006. br. … iz kojeg je vidljivo da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 21.330,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Rok otplata je 84 mjeseca.

7. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 17. svibnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine.

8.1. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan jer prema članku 191. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s kreditom potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako tužitelj ima prebivalište u S.B. to je ovaj sud mjesno nadležan.

9. Iz Nalaza financijskog vještaka A.I. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 5.595,35 kn kao razliku kamata koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 31. svibnja 2013.

9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu 17. svibnja 2006. te da je novac od kredita koristio za kupnju vlastitog vozila koje je koristio za vlastite potrebe. Pri zaključenju Ugovora o kreditu razgovarao je u prostorijama banke s njihovim službenikom. Zbog vremenske distance ne može se precizno očitovati što mu je rečeno glede kamate na kredit Pročitao je Ugovor, a ukoliko je nešto bilo pisano sitnim slovima, to vjerojatno nije pročitao. U trenutku zaključenja Ugovora o kreditu znao je koliki iznos na kraju treba vratit, ali nije znao na temelju čega će se kamatna stopa mijenjala prilikom vraćanja kredita. Na to nije mogao utjecati.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao objektivan i vjerodostojan uobzirujući sadržaje Ugovora o kreditu te Nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

11. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 12. lipnja 2019. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Ovaj sud smatra da podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava i protiv, između ostalih banaka, i tužene, a koji se postupak vodio pod brojem P-1410/2012 prekinut je tijek zastare do pravomoćnost okončanja tog postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH i donošenjem presude tog suda 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13. Postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut je tužbom 25. siječnja 2019. što proizlazi iz Odluke Vrhovnog suda RH br 11.1. Dakle, kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., a presuda Visokog trgovačkog suda donesena 13. lipnja 2014., to je nedvojbeno da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila. Odlukom Visokog Trgovačkog suda RH zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je dakle tužba podnesena unutar roka od 5 godina, tražbina nije zastarjela po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15., 29/18. – dalje ZOO).

11.2. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.3. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu br. … od 17. svibnja 2006. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 21.330,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.

12.1. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.

12.2. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.

12.3. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

12.4. Prema članku 295. stavak 1. ZOO-a opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.

12.5. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.

12.6. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

12.7. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.

12.8. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

12.9. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12.10. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.11. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.12. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u točki I izreke, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke A.I..

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio razliku kamata koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 31. svibnja 2013. u ukupnom iznosu 5.595,35 kn. Razlike kamata po mjesecima su pobliže opisane u izreci.

13.2. Nadalje, iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su u Nalazu utvrđena kretanja parametara koji su mogli utjecati na povećanje kamatne stope u periodu otplate kredita. Iz dokumentacije koja prileže spisu odnosno dokumentacije koju je dostavila tužena nije moguće utvrditi koji parametar i u kojem razdoblju i u kojoj mjeri je utjecao na povećanje kamatne stope u odnosu na prvougovorenu kamatu stopu.

13.3. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

14. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 10.493,75 kn koji troškovi su osnovani i sukladni odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 200,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu 200,00 kn, sastav tužbe u iznosu 750,00 kn, zastupanje na ročištima 2. listopada 2019. i 9. ožujka 2022. 2x750,00 kn prema Tbr.9.točka 1.OT, pristup ročištu za objavu presude 375,00 kn, sastav podnesaka 30. rujna 2019., 10. prosinca 2021. i 7. ožujka 2022. 3x750,00 kn prema Tbr.8.točka 1.OT, trošak financijskog vještačenja 4000,00 kn i PDV u iznosu 1.218,75 kn.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 22. travnja 2022.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.