REPUBLIKA HRVATSKA

Povrv-47/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. S., …, OIB: …, zastupan po pun. M. B. odvj. u S., protiv tuženika B.M. iz S., …, OIB: …, zastupan po pun. M. K. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. travnja 2022. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja I. B. odvj. u S. i pun. tuženika M.K.odvj. u S., dana 22. travnja 2022.

godine,

p r e s u d i o  j e :

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. K.-M. iz S., …, posl. br. Ovrv-2007/18 od 29.

studenog 2019. god., pa se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana plati na žiro-račun sredstava zajedničke pričuve stambene zgrade K.…, S., br.

HR0425000091301180880 s pozivom na broj 05-108026, koji se vodi kod A. Z.", tražbinu u iznosu od 501,05 kn, zajedno sa pripadajućom

zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi;

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. veljače 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. ožujka 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. travnja 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. svibnja 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. lipnja 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. srpnja 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. kolovoza 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. rujna 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. listopada 2016. god.,

- na iznos od 45,55 kn, teče od 21. studenog 2016. god.,

- te na iznos od 45,55 kn, teče od 21. prosinca 2016. god., sve do isplate.

II Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 800,00 kn, i to isplatom na žiro-račun sredstava zajedničke pričuve stambene zgrade K. .., S., br. HR0425000091301180880 s pozivom na broj 05-108026, koji se vodi kod A. Z.".

Obrazloženje

Dana 29. studenog 2018. god., kod Javnog bilježnika Javnog bilježnika T.K.-M. iz S., …, zaprimljen je ovršni prijedlog tužitelja na

temelju vjerodostojne isprave, protiv tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od ukupno 501,05 kn s pripadajućim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 45,55 kn, teku od dospijeća tj. 21-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, i to iz osnova neplaćenog novčanog doprinosa sredstvima zajedničke pričuve zgrade K. . S., i to za pričuvu

garaže, sve za razdoblje od 01. siječnja 2016. god., do 30. studenog 2016. godine.

Rješenjem ovršnog odjela ovog suda posl. br. Povrv-47/19 od 17. siječnja 2019. god., a nakon blagovremeno podnesenog prigovora tuženika, stavljeno je van snage donijeto rješenje o ovrsi Javnog bilježnika T. K.-M. iz S., …, posl. br. Ovrv-2007/18 od 29. studenog 2019. god., koje se kod ovog suda vodi pod posl. br. Povrv-47/19, u dijelu kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a spis ustupljen parničnom odjelu ovog suda nakon pravomoćnosti rješenja.

U prigovoru – odgovoru na tužbu od 02. siječnja 2019. god., tuženik navodi da je zajedno sa drugim stanarima predmetne stambene zgrade uputio tužitelju, zajedno sa još nekim stanarima stambene zgrade K. R., zahtjev za povratom više uplaćene pričuve, a koji zahtjev je protokoliran kod tužitelja dana 25. rujna 2015. god., a koja kopija se nalazi u spisu predmeta ovog suda posl.br. Ovrv-1045/17, u kojem predmetu tužitelj tereti tuženika u iznosu od 613,45 kn, zajedno sa odmjerenim troškovima. U odnosu na navedeni postupak ističe da je sud presudom ukinuo u cijelosti platni nalog i naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

Navedenim zahtjevom tuženik je osporio račune za mjesec rujan 2015. god., budući se isti odnose na pričuvu dopunskog prostora apartmana i dopunskog prostora garaža. Tuženik je osporio navedene račune iz razloga što navedeni dopunski prostori nisu posebni dijelovi zgrade čest. zem. 44/2, pa prema tome ne mogu biti predmetom Međuvlasničkog ugovora, kao niti Ugovora o upravljanju od 31.07.2004. god., i Aneksa tom Ugovoru, a novi Međuvlasnički ugovor od 19.02.2016. god., nikada nije potpisan i nema sastava popisne liste svih suvlasnika u natpolovičnoj većini sa iskazanim suvlasničkim udjelima u odnosu na cijelo. Naime, radi se o potpuno nezakonitim računima za plaćanje pričuve stambenoj zgradi R., jer navedeni "dopunski prostori" ne predstavljaju posebne dijelove zgrade za izračun iznosa koji se uplaćuju u sredstva zajedničke pričuve u skladu sa odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Izdani računi predstavljaju nezakonito i neosnovano naplaćen novac i nezakonit prihod stambenoj zgradi, kao i tužitelju koji vodi poslove upravljanja zgradom. Nadodaje se da tužitelj nije upravitelj i K. A u kojoj stanuje tuženik, i ima više posebnih cjelina. Osporava se u cijelosti aktivna legitimacija, tužitelj je upravitelj K. B i C kojim K. ne pripada tuženik.

Nadalje navodi da je zatražio povrat više uplaćenih sredstava, te uputio tužitelju zahtjev za jednostranim prijebojem tražbina po kojem se obuhvaća petogodišnje razdoblje unatrag za dopunske prostore, sa pričuvom koju je tuženik dužan platiti za posebne cjeline u navedenoj stambenoj zgradi za koje je nesporno upisani vlasnik.

Tužitelj nikada nije odgovorio na zahtjev tuženika, niti se pokušao dogovoriti sa tuženikom, ali i ostalim stanarima koji su također uputili zahtjev za vraćanjem više uplaćene pričuve sa zahtjevom za prijeboj dužnih tražbina prema tužitelju.

Radi navedenog, ističe se prigovor prijeboja tražbine tužitelja prema tuženiku, koji iznos će stranke regulirati u postupku povodom prigovora protiv platnog naloga pri nadležnom ovom sudu, i biti uređeno do održavanja pripremnog ročišta sa izjavom o prijeboju tražbina u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku.

Također, tuženik je zajedno sa drugim stanarima iste stambene zgrade podnio ovom sudu i tužbu protiv tužitelja radi utvrđenja ništetnim Međuvlasničkog ugovora iz 2004. god., a na kojemu se kao temelj zasniva i predmetni prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, jer Međuvlasnički ugovor od 19.02.2016. god., nikada nije stupio na snagu, jer da nema takvog nevaljalog Međuvlasničkog ugovora, tužitelj ne bi posjedovao osnovu za izdavanje vjerodostojne isprave, računa odnosno izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja za sporan dopunski prostor, odnosno sporne dopunske prostore, pa čak i posebne cjeline, jer nije važeći.

Tuženik nadalje osporava aktivnu legitimaciju na strani tužitelja, jer nije ovlaštenje upravitelja na podnošenje ovakvog prijedloga, već svih drugih suvlasnika koji su ujedno i vlasnici posebnih dijelova čest. zem. 44/2. K.O. S., kao stanara K. R., koji temeljem svojih predstavnika zgrade, imaju ovlaštenje

putem upravitelja podnijeti tužbu naslovnom sudu. Dok tužitelj ne opravda ovlaštenje od predstavnika stanara za pokretanje ovakvog postupka, tužitelj nije aktivno legitimiran jer na strani predstavnika zgrade ne postoji ovlaštenje za ovakav postupak, jer ima niz stanara nezadovoljnih ponašanjem i postupanjem tužitelja kao upravitelja, ali i predstavnika stanara.

Upravo iz navedenog razloga je neophodno raspraviti prigovor prijeboja, zahtjev tuženika za povratom više uplaćene pričuve, te uvid u spis ovog suda posl.br. P-11858/15, ali i Povrv-1309/17.

Tuženik također napominje da je tužitelj temeljem odredbe čl. 375 u svezi sa čl. 379 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bio dužan pokrenuti sve potrebne postupke pred nadležnim tijelima državne uprave i sudovima u svrhu upisa zgrade na građevinskoj čestici i svih njezinih posebnih dijelova u zemljišnim knjigama, a koje ovlaštenje mu je Zakon o izmjenama i dopunama pružio od 29.12.2009. god., do zaključno 31.12.2015. god., a koje je ponovno produljeno. Međutim, tužitelj ponovno nije napravio ništa čime bi zaštitio prava vlasništva svih tih dopunskih prostora koji se nalaze na čest.zem. 43/7, K.O. S., a koje u međuvremenu potražuje treća osoba.

Tužitelj u podnesku od 26. kolovoza 2020. god., navodi da je tuženik vlasnik garaže u zgradi anagrafske oznake "K. R. B i C", …, …, S. Kao vlasnik posebnog dijela zgrade dužan je

plaćati doprinos sredstvima zajedničke pričuve zgrade sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (članak. 85, 86, 89, 93, 375, 378 i dr.), te Međuvlasničkom ugovoru od 19.02.2016. godine, koji je potpisan od strane većine suvlasnika.

Predmetna novčana tražbina tužitelja se odnosi na dospjele, a neplaćene iznose pričuve za garažu koja je u vlasništvu tuženika, položena u zgradi anagrafske oznake "K. R. B i C", ….,

S., garaža "G30", površine 26,18 m2, na prizemlju objekta "B", koja je položena na sjevernoj strani garažnog prostora, te ima prilaz kroz zajednički ulaz na jugozapadnoj strani objekta "D", a za period od 21.02.2016. godine do 21.12.2016. godine, koji do danas nisu plaćeni.

Navodi da je tuženik u svom prigovoru od 02.01.2019. godine (sada odgovoru na tužbu) izjavio da prigovara predmetnom Rješenju o ovrsi Javnog bilježnika T. K.-M. broj Ovrv-2007/18 od 29.11.2018. godine u cijelosti iz razloga što spominje da se "radi o potpuno nezakonitim računima za plaćanje pričuve koji se odnose na dopunske prostore". Zatim se osporava i aktivna legitimacija jer ovršenik ne pripada K. B i C, te dalje u tekstu izjavljuje da je tražio prijeboj s pričuvom koju je dužan platiti za posebne cjeline za koje je nesporno upisani vlasnik. Onda ističe prigovor prijeboja "koji će se naknadno regulirati". Nadalje spominje kako je on zajedno s drugim stanarima podnio tužbu protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnim Međuvlasničkog ugovora iz 2004. godine, jer Međuvlasnički ugovor od 19.02.2016. godine nije nikad stupio na snagu.

Također napominje da ovrhovoditelj nije aktivno legitimiran jer "nema ovlaštenje predstavnika stanara", za što ne daje nikakvo opravdanje ni obrazloženje. Konačno napominje da ovrhovoditelj nije pokrenuo potrebne sudske postupke pred nadležnim tijelima državne uprave i sudovima u svrhu upisa zgrade na građevinskoj čestici i svih njezinih posebnih dijelova u zemljišnim knjigama, što je navodno bio dužan učiniti do 31.12.2015. godine.

Tužitelj u odnosu na navode tuženika, ističe da temeljem čl. 89. st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim udjelima, ako nije drukčije određeno. Nesporno je da je tuženik vlasnik predmetne garaže, te da se ista nalazi u predmetnoj zgradi. Nije točno da se sporni računi za pričuvu odnose na bilo kakve dopunske prostore, već se isti odnose baš na predmetnu garažu vlasništva tuženika, što i sam tuženik priznaje.

"Dopunski prostori" koje tuženik spominje u svom prigovoru se nalaze u zgradi "K. R. A+D", barem prema saznanju tužitelja, a ne u ovoj zgradi, te

nemaju nikakve veze s predmetom spora. Svako potraživanje koje tuženik ima prema toj zgradi nema veze s tužiteljem, te se samim tim nikakav prijeboj ni ne može izvršiti. Što se tiče osporavanja aktivne legitimacije, tužitelj je legitimiran Međuvlasničkim ugovorom iz 2016. godine, te se bilo kakvo osporavanje Međuvlasničkog ugovora iz 2004. godine, ne odnosi niti može odnositi na taj ugovor. Tužitelj svejedno dostavlja nepravomoćnu presudu pod poslovnim brojem P- 542/2019 od 22. 05. 2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje Međuvlasničkog ugovora iz 2004. ništetnim. Taj predmet je još uvijek u postupku po žalbi tuženika, ali tužitelj ponavlja da se radi o različitom Međuvlasničkom ugovoru koji uopće nije relevantan u ovom postupku. Dakle, tuženikov prigovor u tom smislu je paušalan, te služi samo za odugovlačenje postupka.

Nadalje, što se tiče tuženikovog prigovora u svezi pokretanja postupka od strane upravitelja, rok koji tuženik spominje se uopće ne odnosi na ovu zgradu (već na postupke povezivanja, za zgrade izgrađene prije 1997. godine), istoj je već formirana čestica, uplanjena je i etažirana, a upravitelj nema nikakve veze s naknadnim promjenama koje su radili vlasnici, pa između ostalog i sam tuženik. Tužitelj navodi i kako je tuženik uredno podmirio sve račune za pričuvu sve do danas, osim za 2016. godinu (koja je predmet ovog postupka), već je on to jednostrano odlučio ne podmiriti. Ako je sporna legitimacija, međuvlasnički ugovor i slično, postavlja se pitanje zašto je tuženik uredni platiša nakon 2016. godine, sve do danas ?

Tuženik je, dakle, kao suvlasnik zgrade anagrafske oznake "K. …", …, S. i vlasnik

posebnog dijela navedene zgrade, bio obveznik plaćanja zajedničke pričuve temeljem čl.89. st.2. ZV-a u predmetnom razdoblju, te je to njegova zakonska obveza.

Iz dostavljene vjerodostojne isprave – izvadak iz poslovnih knjiga konto kartica suvlasnika, jasno je razvidan osnov predmetne novčane tražbine tužitelja, a to su „sredstva zajedničke pričuve zgrade "K. …" (Šetalište I. …), S., zatim razdoblje na koje se odnose neplaćeni

iznosi pričuve sa naznačenim datumom dospijeća tražbine, te konačno visina tražbine.

Temeljem odredbe čl. 93. st.1. i st.2. ZV-a, upravitelj upravlja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika, a u upravljanju nekretninom upravitelj je ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti, što uključuje ovlasti da opunomoćuje stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.

Tuženik je dakle kao suvlasnik zgrade u "K. R. B i C", …, S., obveznik plaćanja doprinosa za

zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšanja nekretnine koju, u smislu odredbe čl.89. ZV-a, koji snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima i kojom oni, odnosno upravitelj nekretnine, upravlja kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, a sve u skladu sa čl. 90. st. 3. ZV-a.

Na pripremnom ročištu dana 04. rujna 2020. god., tuženik navodi da u spis dostavlja pravomoćnu presudu Županijskog suda u Rijeci br. Gž 146/19 od 15. listopada 2019. godine, u kojoj je od strane drugostupanjskog suda jasno izraženo stajalište o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, ali i jasno objašnjenje u smislu nezakonitog ponašanja tužitelja da bi dostavljeni Međuvlasnički ugovor od 19. veljače 2016 godine bio pravovaljan. Navodi da dostavlja i odluka Općinskog suda u Splitu br. Povrv – 1309/17 od 28. rujna 2018. godine, u kojoj je zauzet identičan stav. U podnesku od 11.rujna 2020. god., tužitelj navodi da je predmetni prigovor nevaljanosti Međuvlasničkog ugovora od 19. 02. 2016.godine u cijelosti neosnovan, a i nebitan iz razloga što obveza tuženika na plaćanje pričuve ne proizlazi iz nikakvih ugovora, već je to njegova zakonska obveza sukladno Zakonu o vlasništvu.

Navodi da je u prilogu već dostavio presudu pod poslovnim brojem P- 542/2019 od 22.05.2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje Međuvlasničkog ugovora iz 2004. godine ništetnim, te da također dostavlja i Presudu Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-3353/2018, a po presudi Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Povrv-1941/2017, u predmetu između tužitelja i D. Z. kao tuženika (druga suvlasnica u zgradi koja je tužitelj u prvoj gore navedenoj presudi, te koja je također odbila plaćati pričuvu, kao i tuženik), u kojoj je zauzeto protivno pravno stajalište u odnosu na presude koje je priložio tuženik. Sud je na ništavost ugovora dužan paziti po službenoj dužnosti, a kako se radi o istom Međuvlasničkom ugovoru koji je dostavljen u ovaj i u taj predmet, sud ga nije proglasio ništavim, već je na njemu temeljio svoju odluku, a što je potvrdio i Županijski sud.

Nadalje, ako bi se i prihvatilo stajalište "formalne neusklađenosti" Međuvlasničkog ugovora iz 2016. godine, zbog čega bi se tumačilo da je isti ništav (što tužitelj kategorički pobija, jer takav termin "tabelarnog prikaza" kako se navodi u dostavljenim presudama u stvarnosti ne postoji, niti je uvjet valjanosti Međuvlasničkog ugovora – nije veliki problem izvršiti uvid u zemljišne knjige, provjeriti imena ljudi koji su potpisivali predmetne glasačke listiće i izračunati postoji li većina potpisa suvlasnika – što sud u tim predmetima nije napravio), u tom slučaju bi bio ništav samo taj Međuvlasnički ugovor, ali ne i Međuvlasnički ugovor iz 2004. godine koji je u tom slučaju još uvijek na snazi (čak je tužba na poništenje tog ugovora odbijena, iako postupak još nije pravomoćno okončan), te je tuženik opet dužan plaćati pričuvu temeljem njega i Zakona o vlasništvu – što je isti odbio učiniti ! Dokle god Međuvlasnički ugovor iz 2004. godine nije pravomoćno proglašen ništavim, on jest valjan i mora se primjenjivati.

Nadalje navodi da također dostavlja i Presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Povrv-212/2018 od 09.11.2018. godine (u postupku po žalbi) u predmetu za neplaćanje pričuve između tužitelja i Marije Pintar (za drugi period u odnosu na onaj za koji je dostavljena presuda od strane tuženika – treća suvlasnica koja tuži za poništenje Međuvlasničkog ugovora iz 2004. godine), a kojom je održan na snazi platni nalog za neplaćanje pričuve, te je u istoj presuda kao pravno stajalište relevantno za rješavanje predmeta uzeto baš ovo stajalište tužitelja, te se u njoj izričito navodi da pričuvu mora podmiriti suvlasnik bez obzira tko je upravitelj stambene zgrade i koji Međuvlasnički ugovor je na snazi – u slučaju da se u drugom postupku utvrdi da je pričuva pogrešno obračunata na štetu tuženika, tuženik će imati pravo od suvlasnika tražiti povrat stečenog bez osnove. Dokle god postoji valjani Međuvlasnički ugovor (a u ovom slučaju imamo dva), tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

Uostalom, tuženik sada uredno plaća pričuvu tužitelju, te je jedini neplaćeni dug za 2016. godinu – ako su Međuvlasnički ugovori nevaljani, zašto tuženik uredno plaća i prije i poslije?

Tužitelj je uz podnesak od 18. rujna 2020. god., dostavio u dokazne svrhe Aneks Međuvlasničkog ugovora od 25. 11. 2004. god., zaključen dana 03. veljače 2020. god., navodeći da je isti potpisan od strane većine suvlasnika, a kojim se potvrđuje valjanost Odluke o funkcionalnom razdvajanju predmetne zgrade na cjeline "K. A + D" i "K. B + C", kao i valjanost ostalih Aneksa – Ugovora donesenih nakon 01.01.2016. godine.

Na pripremnom ročištu dana 14. listopada 2020. god., tuženik navodi da je zaprimio podesak tužitelja od 18.09.2020. god., sa prilogom i to Aneksom Međuvlasničkog ugovora od 25. 11. 2004. god., zaključenog 03. 02. 2020. god., a kojim se osnažuju svi Aneksi tog ugovora sklopljeni nakon 01. 01. 2016. godine. Navodi da se radi o nedozvoljenom postupanju tužitelja nakon pravomoćne odluke Županijskog suda u Rijeci br. Gž-146/19 od 15. 10. 2019. godine. Kao potvrdu navedenog dostavlja i najnoviju odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-284/19 od 24.04.2020. god., donijetu upravo iz razloga nedostatka aktivne legitimacije, a tome u prilog suprotno dostavljenim dokazima tužitelja, ide i činjenica da su se već ranije k. A i D odvojile od k. B i C,

te imaju svoje upravitelje i svoje odvojene žiro račune, pa ne mogu sklopiti privitak Međuvlasničkom ugovoru 2020. godine, kada su već ranije sklopili i utvrdili nove. Stoga je ustrajao u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Tuženik u podnesku od 29. ožujka 2022. god., navodi da u prilogu dostavlja drugostupanjsku odluku u predmetu ovog suda posl. br. Povrv-1309/17, i to odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-1137/2018-3 od 15. ožujka 2021. god., a kojom odlukom je potvrđen stav o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja u svezi Međuvlasničkog ugovora od 19. veljače 2016. god., te nepravomoćnu odluku ovog suda poslovni broj Povrv-1309/17 od 28.rujna 2018. godine. Navodi da je u dostavljenim pravomoćnim odlukama nedvojbeno utvrđeno pomanjkanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, odnosno da sporni Međuvlasnički ugovor nije sačinjen sukladno odredbi čl. 375. st.1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, budući da isti ne sadrži precizne podatke o veličini svih suvlasničkih dijelova zgrade, a napose u kontekstu sadržaja čl. 6. istog, odnosno označeni pojedini dijelovi i površine, imena njihovih vlasnika, a napose popisi tih osoba (Županijski sud u Rijeci Gž146/2019 od 15.listopada 2019.god.) ".... prema prosudbi ovog suda ukazuje na zaključak da tužitelj tijekom ove parnice nije nedvojbeno dokazao da ima ovlaštenje da sukladno čl. 65. st.1. Zakona o obveznim odnosima zahtijeva od tuženice isplatu utuženih iznosa, a time i ni valjane pravne osnove za svoj tužbeni zahtjev ...".

Jednako pravno stajalište zauzeo je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u odluci br. Gž-284/2019 od 24.travnja 2020.god., po kojima tužitelj dostavljenim ispravama nije dokazao da je upravo on izabran za upravitelja zgrade od strane većine suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, odnosno nije dokazao da je ovlašten upravljati navedenom zgradom, prikupljati od suvlasnika sredstva zajedničke pričuve i zastupati ih u sudskim i drugim postupcima.

Dakle, tužitelj za podnošenje tužbe nije imao ovlaštenje, kako je već pravomoćno presuđeno gore citiranim odlukama, a koji postupci proizlaze i iste činjenične i pravne osnove i odnose se na isti Međuvlasnički ugovor, te na istu nekretninu, stambenu zgradu u Splitu, za koju tužitelj navodi da je ovlašten upravljati istom, a nije.

Nadalje navodi da dostavlja Aneks Međuvlasničkog ugovora od 25. 11. 2004.god., sklopljen 03. 02. 2020.god., u kojem se poseže za institutom zabranjene retroaktivnosti, pa se navodi da ovim Aneksom suvlasnici potvrđuju valjanost odluke iz prosinca 2015. god., koja je stupila na snagu 01. 01. 2016. god., te se isto tako ovim Aneksom potvrđuje valjanost svih ostalih Aneksa – Ugovora koji su doneseni nakon 01. 01. 2016. god., pa do dana pisanja ovog Aneksa. Nadalje u članku 10. se navodi da odredbe Aneksa vrijede od 03. 02. 2020. god. te se osnažuju i potvrđuju odluke iz čl.1. ovog Aneksa, kao i valjanost ostalih Aneksa Međuvlasničkog ugovora koji su doneseni nakon 01. 01. 2016. god., pa do dana zaključenja ovog Aneksa.

Tuženik ističe da se navedenim Aneksom od 03. 02. 2020. god., osnažuju pojedini pravni poslovi koji zadiru u već stečena prava pojedinaca i time se narušavaju legitimna očekivanja suvlasnika, budući je tužitelj posegnuo stvoriti novi pravni odnos osnažujući one nevaljane i ništetne, jer ne može naplatiti tražbinu zbog općeg nezadovoljstva stanara iz predmetne stambene zgrade. Pri tome je zanemario da je za retroaktivno djelovanje pojedinih prava i obveza iz spornog Aneksa od 03.

02. 2020. god., potrebna stopostotna većina svih suvlasnika iz razloga što se radi o poslovima izvanredne uprave, jer se istima za pojedine stanare nameću obveze koje su otpale ranijim propustima tužitelja, a koje su utvrđene ništetnima pravomoćnim sudskim odlukama, dakle, pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno je nepostojanje obveze zbog ništetnog Međuvlasničkog ugovora i pomanjkanja aktivne legitimacije.

Stoga, da bi predmetni Aneks od 03.02.2020. godine proizvodio pravne učinke prema svim suvlasnicima nekretnine, potreban je isključivi potpis svakog suvlasnika navedenog u popisnoj listi, jer nametnuta prava od strane tužitelja nose i određene obveze onim suvlasnicima na koje se primjena takve retroaktivnosti odnosi, a odnosi se na legitimna očekivanja pojedinaca koji su ostvarivši pravomoćne sudske odluke, uvele određene pravne odnose koji se moraju odnositi prema svim suvlasnicima jednako, a ne različito. Osim toga, tužitelj očito svjesno zanemaruje činjenicu da se Kaskada A u međuvremenu odvojila i ima zasebnog upravitelja, kao i Kaskada D, tako da osim svih prigovora navedenih u ranijem dijelu ovog podneska, tužitelj niti nema ovlaštenje za vođenje ove parnice, a niti pravnog interesa.

Radi svega navedenog, očito je da tužitelj nema ovlaštenje za vođenje ovog postupka, nema pravnog interesa niti pravo zadiranja u subjektivna prava tuženika i drugih pojedinih suvlasnika zasnovana na zakonskom temelju intervenirajući spornim Aneksom od 03. 02. 2020. god., u legitimno stečena prava, unoseći nepravednost i nepoštenost. Tužitelj je trebao osigurati sve nužne preduvjete da stvori pravnu sigurnost za suvlasnike čijom nekretninom upravlja, a što je propustio učiniti.

Na raspravnom ročištu dana 08. travnja 2022. god., tužitelj navodi da je u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici pos.br. Gž-1137/18, navedeno kako Međuvlasnički ugovor i drugo nisu dostavljeni, a što nije slučaj u ovom postupku. Predlažio je zaključiti glavnu raspravu i donijeti meritornu odluku.

Tuženik na istom ročištu navodi da je u odluci Županijskog suda u Rijeci br. Gž-146/2019 od 15. listopada 2019. god., utvrđeno da je dostavljeni Međuvlasnički ugovor ništetan, da ne može proizvoditi pravne učinke, a tražbina koja se potražuje u ovom postupku upravo proizlazi iz razdoblja za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da ne postoji ovlaštenje tužitelja za vođenje predmetnog postupka.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao spis predmeta Javnog bilježnika T. K.–M. posl.br. Ovrv-2007/18, Ugovor o upravljanju zgradom "K.R." u S. od 31. srpnja 2004. god., Izvadak iz poslovnih knjiga – Konto

kartica suvlasnika zaključno sa 27.11.2018. god., Izvadak iz zemljišne knjige – posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj: 36 ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan 25.08.2020. god., Ugovor o upravljanju stambenom – poslovnom zgradom "K. R. B i C u S." od 04. siječnja 2016. god.,

tridesetjedan (31) Glasački listić – suvlasnik od 01.12.2015. god., Međuvlasnički ugovor od 19. veljače 2016. god., Presudu ovog suda posl.br. P-542/2019-4 od 22. svibnja 2019. god., Konto karticu za razdoblje od 01.01.2000. god., do 26.08.2020. god., Presudu Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-146/2019-2 od 15. listopada 2019.god., Presudu ovog suda posl.br. Povrv-1309/17 od 28. rujna 2018. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 6 Gž-3353/2018-2 od 10. ožujka 2020. god., Presudu ovog suda posl.br. Povrv-212/18 od 09. studenog 2018. god., Aneks Međuvlasničkog ugovora od 25.11.2004. god., sklopljen dana 03. veljače 2020. god., Suglasnost s odredbama Aneksa Međuvlasničkog ugovora od 03.02.2020. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br. Gž- 284/19-3 od 24. travnja 2020. god., Obavijest suvlasnicima stambene zgrade ul.

.., D.d.o.o. S.sa priloženim

potpisima suvlasnika, Međuvlasnički ugovor od 29. lipnja 2018. god., sa priloženim potpisima suvlasnika, Ugovor o upravljanju stambenom zgradom od 10. srpnja 2018.god, Zahtjev za dostavu dokumentacije za stambenu zgradu ., K. A od 04.09.2018. god., Obavijest tužitelja od 26.09.2018.

god., Međuvlasnički ugovor od 06. travnja 2018. god., sa priloženom suglasnosti suvlasnika – K. R.D, S., Ugovor o upravljanju stambenom –

poslovnom zgradom "K. R. D" u S. od 06. travnja 2018. god.,

Presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. 9 Gž-1137/2018-3 od 15. ožujka 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. 9 Gž-1137/2018-5 od 04. siječnja 2022. god., te spise premeta ovog suda posl.br. Povrv-1309/2017 i

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbi čl. 66 st. 1, da vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine (etažno vlasništvo), proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno.

U odredbi čl. 84 st. 1 ZV-a, propisano je da suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine, održava taj dio o svome trošku, te snosi sve javne obveze i terete s vlasništvom toga dijela, ako nije što drugo Zakonom određeno.

Nadalje je u odredbama čl. 85 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenoga posebnog dijela, upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim Zakonom nije što drugo određeno. Suvlasnici su dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkoga upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu.

U odredbi čl. 89 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano je da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine, snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. Doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima.

Osim toga, u odredbi čl. 90 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano je da je zajednička pričuva iz čl. 85 st. 2 ovoga Zakona, namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, a namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

U odredbama Glava 2 (suvlasništvo) čl. 39 st. 1 ZV-a, propisano je da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima.

O poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova. Većina glasova računa se po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika. (čl. 40 st. 1 i st. 2 ZV-a).

Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. U sumnji se smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja (čl. 41 st. 1 i st. 2 ZV-a).

Pregledom priloženog Izvatka iz zemljišne knjige – posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj: 36 ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan 25.

08. 2020. god., utvrđeno je da je tuženik upisan kao suvlasnik čest. zem. 44/2, Z.U. 17230 za 26/9551 dijela - Etažno vlasništvo (E-34), a koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom garaže "G30.", površine 26,18 m2 na prizemlju objekta "B", koja je položena na sjevernoj strani garažnog prostora, te ima prilaz kroz zajednički ulaz na jugozapadnoj strani objekta "D".

Prema tome, predmetna garaža je položena u K. R. B,

predmetne stambeno-poslovne zgrade, kojom kaskadom upravlja tužitelj kao ovlašteni upravitelj zgrade, a koji se uz to osnovano poziva na citirane odredbe čl. 93. st.1. i st. 2 ZV-a, te mu nije potrebno posebno ovlaštenje predstavnika stanara za pokretanje ovog parničnog postupka pred naslovnim sudom, pa je istaknuti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije odbijen kao neosnovan.

Nadalje je pregledom priložene dokumentacije utvrđeno da je između suvlasnika stambeno-polovne zgrade "K. R. B i C" …, zastupanih po ovlaštenom predstavniku I.

Ć. (suvlasnika), i tužitelja T. S., …(upravitelja),

dana 04. siječnja 2016. god., sklopljen Ugovor o upravljanju stambenom-poslovnom zgradom "K. R.c B i C" u S.

Uz Ugovor o upravljanju stambenom-poslovnom zgradom "K. R. B i C" u S., tužitelj je priložio u spis i tridesetjedan (31) Glasački listić suvlasnika stambeno-poslovne zgrade "K. R.", .., S. od 01. 12. 2015. god., u vezi budućeg

funkcioniranju zgrade podijeljene na dvije cjeline, i to K. B+C i K. A+D.

Spisu predmeta je priložen i Međuvlasnički ugovor, sklopljen temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, između suvlasnika zgrade "K. R. B i C" u S., sagrađene na čest. zem. 44/2, upisane u z.k. uložak 17230, K.O. S., dana 19. veljače 2016. godine.

Nema nikakve dvojbe da su priloženi Međuvlasnički ugovor od 19. veljače 2016. god., i Ugovor o upravljanju stambenom-poslovnom zgradom "Kaskade R. B i C" u Splitu od 04. siječnja 2016. god., sklopljeni suglasnošću većine suvlasnika predmetne stambeno-poslovne zgrade sukladno citiranim odredbama čl. 40 st. 1 i st. 2 ZV-a, a sve kada se imaju u vidu priloženi tridesetjedan (31) Glasački listić suvlasnika stambeno-poslovne zgrade "K. R.", …, S. od 01. 12. 2015. god., u vezi budućeg

funkcioniranju zgrade podijeljene na dvije cjeline, i to K. B+C i K. A+D.

Slijedom navedenog, pravna valjanost Međuvlasničkog ugovora od 25. studenog 2004. god., Ugovora o upravljanju zgradom "K. R." u S.

od 26. studenog 2004. god., Aneksa ugovora o upravljanju stambenom zgradom u S. K. R. od 31. srpnja 2004. god., te Aneksa br. 2 ugovora o upravljanju od 08. siječnja 2008. god., a koja je predmet parničnog postupka među strankama koji je nepravomoćno riješen priloženom presudom ovog suda posl. br. P- 542/2019-2 od 22. svibnja 2019. god., kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, nije od nikakvog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, u postupku koji se vodi radi isplate neplaćenog novčanog doprinosa sredstvima zajedničke pričuve zgrade K. R. B i C Split, i to za pričuvu garaže,

sve za razdoblje od 01. siječnja 2016. god., do 30. studenog 2016. godine.

Među strankama je nesporno da tuženik nije platio pripadajući novčani doprinos sredstvima zajedničke pričuve stambeno-poslovne zgrade K. R. B i C S., i to za pričuvu predmetne garaže u mjesečnim iznosima od po 45,55 kn za razdoblje od 01. siječnja 2016. god., do 30. studenog 2016. god., što je utvrđeno i pregledom priloženog Izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja – Konto kartica suvlasnika zaključno sa 27.11. 2018. god., a pregledom kojega je utvrđeno i to da se dužni mjesečni doprinos u sredstva zajedničke pričuve plaća do 20-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

Nesporno je i to da je tužitelj odbio zahtjev tuženika za jednostranim prijebojem tražbina u svrhu povrata više uplaćenih sredstava na koji se tuženik poziva u odgovoru na tužbu, pa je i istaknuti materijalno-pravni prigovor prijeboja odbijen kao neosnovan.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud cijeni da je tuženik, kao vlasnik predmetne garaže, a time i suvlasnik stambeno-poslovne zgrade "Kaskade R. B i C" u S., …, u

obvezi da plati zatražene mjesečne iznose novčanog doprinosa u zajedničku pričuvu predmetne stambeno-poslovne zgrade, pa je kao vlasnik garaže u predmetnoj stambeno-poslovnoj zgradi, a time i suvlasnik predmetne stambeno-poslovne zgrade, obvezan da plati dužne novčane doprinose u zajedničku pričuvu predmetne stambeno-poslovne zgrade, sve za sporno razdoblje od 01. siječnja 2016. god., do 30. studenog 2016. god., i to u visini od po 45,55 kn mjesečno (ukupno 501,05 kn) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća tj. svakog 21-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate.

Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155, Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to jednokratna naknada u iznosu od 500,00 kn, a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 125,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i troškovi ovršnog postupka na ime Javnobilježničke nagrade sa PDV-om u iznosu od 75,00 kn, te troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe presude u iznosu od 100,00 kn, a sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 22. travnja 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Presuda u sporovima male vrijednosti se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika